Jučerašnji dan je morao da se iskoristi jer se posle duže vremena ukazala prilika a kako smo ipak bili ograničeni vremenski sa popodnevnim obavezama, rešili smo da se malo provozamo kroz Rađevinu. Ko nije bio neka dođe, neće se pokajati sigurno. Moji su poreklom iz Rađevine pa mene i to vuče u te prelepe krajeve.
Blizu je pa nema potrebe da krećemo rano. Pakujemo ćebence i pribor za kuvanje kafe, ostalo kupujemo usput.
Od Loznice do Krupnja lagano, lep put, od Kostajnika odličan, sa dosta krivina, uspon preko Stolica i spuštanje do Krupnja. Stajemo u centru
Supruga u pekaru ja u prodavnicu. Začas oonovo jašemo. Uspon ka Mačkovom kamenu a onda odmah levo ka manastiru Bogoštica. Asfalt odličan ali uzan pa treba biti oprezan. Ponegde ima i malo rizle na putu. Priroda? Samo doći i videti.
Stižemo i do manastira
Na žalost, zaključano je.
Ipak, vredelo je svratiti
Neposredno do manastira je i Kuća srpske poezije
Lepo je sve to urađeno ali nigde nikog
Sedamo u hlad da malo prezalogajimo.
Idemo dalje. Selo Šljivova. Asfalt i dalje uzan ali odličan. U selu mašamo skretanje. Nema veze. Okrećemo kod crkve i ponovo se javljamo okupljenima ispred seoske prodavnice. I oni naravno ponovo otpozdravljaju.
Jedna od stvari koje me oduševljavaju i nadahnjuju kod ovakvih vožnji je ta neposrednost i ljubaznost tih ljudi koji žive u, da tako kažem, malo "sklonjenijim" mestima. Svako će vam poželeti dobar dan, iz traktora mahnuti rukom ili bar klimnuti glavom. O eventualnoj pomoći da i ne pričam. Ako zamolite za čašu vode sigurno ćete biti ponuđeni kafom, slatkim od šljiva a i domaćom ljutom.
Dakle, okrećemo se i nazad, sada pravim putem. Iza nas, na nekom krosu, bez opreme ali sa kacigom na glavi, jedan od meštana. Skreće u dvorište a pred nas iza krivine ispade drugi. Ovaj je od opreme imao kačket. Dosta. Malo vrdnu iznenađen ali sve prođe kako treba. Nastavljamo.
Kraj asfalta. Pa šta. Drž se, rekoh gospođi dok nam motor pleše po makadamu. Odavde počinje uspon na Rožanj. Put je daleko od idealnog, sa dosta krupnog kamena i jazova od vode ali može da se vozi, idu ljudi i kolima. @the_doctor ovo bi bio taman izazov za bubu.
Jesam li već rekao da je priroda fantastična a pogled...
Teramo uzbrdo, drugom a često mora i prva, polako.
Izlazimo do pod sami vrh. Ovde je put već dosta bolji. Parkiramo u hlad.
Manastir Svetog Vasilija Ostroškog.
U porti manastira i samom manastiru nije dozvoljeno slikanje. Poštujemo. Prelepo uređeno dvorište.
Ulaz u manastir naravno nije dozvoljen u kratkim pantalonama i atlet i sličnim majcama a za žene čak ni u pantalonama. Zato na ulasku u manastirsku portu žene dobiju haljinu da opašu i maramu da stave na glavu.
Ispod manastira, nekih stotinak metara niže u šumi, izvor. Hladna planinska voda. Ma vredelo bi doći samo napiti se ove vode.
Ajmo sada i do samog vrha. Rožanj je najviši vrh sokolskih planina i Rađevine uopšte ali sa skromnih 973mnv pruža neverovatan pogled koji seže čak do okoline Obrenovca
Iako dan zbog visoke temperature i nije bio najidealniji za posmatranje horizonta, mi smo uživali.
I sa druge strane
Ovde ćemo malo odmoriti, tik uz borovu šumu
Bacam se na posao
Dok voda provri da se prezalogaji nešto
Vitaminska bomba, neprskano. Tek su počele ali se moglo nabrati dovoljno da se osladi.
Kafica, malo grickalica, nešto za osveženje i meditacija. Pogled u daljini, samo huk vetra kroz borovu šumu. Tu i tamo dopre neki glas, ipak je i ovde krenula gradnja "vikendica" ali ne damo ništa da nas remeti. Kako bi legla jedna dremka ali vreme je i poći.
Pakujemo se i krećemo. Na koju stranu? Pa nećemo istim putem valjda?
Ponovo prolazimo pored manastira i dolazimo na raskrsnicu
Desno, solidan makadam relativno širok, vidi se da se koristi. Levo, nizbrdo, lošiji put, uži i ko zna kada je neko išao njim. Pogodite koji smo izabrali(ja birao)
To je put koji vodi do Soko grada i kada smo bili u Soko gradu video sam da je taj put(bar ono što se moglo videti) blago rečeno očajan. Tu samo kvadovima prolaze a i to izgleda veoma retko. No šta je tu je. Mi se hrabro spuštamo nizbrdo
Fotografija ne odražava pravu sliku nagiba.
Ispostaviće se da je ovo bolji deo puta. Doco, ovuda nikako bubom.
Na jednoj krivini haos, kanali od vode, rastresiti šljunak između,krupan kamen i kreće da nas svlači, zadnji kraj ode napred, poprečismo se. Gledam šta se desilo a supruga već pored motora, stoji i gleda. Ja zbunjen. Kao mačka, začas se ona našla na nogama. Spustiće se peške, jedno deset metara i opet smo zajedno. Idemo dalje.
Pitam je vidi li se Soko grad. Eno ga, levo. Verujem, ne gledam, pigled zakovan za put. Malo niže može da se stane
Blizu je. Opet nezgodna krivina. Proklizava točak, držimo se, dobro je. Ulaz u grad. Ne stajemo. Idemo levo, opet nizbrdo. Čini mi se da nije bilo ovako strmo. Opet baš nezgodan deo puta, mi već puni adrenalina, napeti. Jedva čujem mio glas:da siđem ja? Uplašila se. Da se ne lažemo, nije ni meni svejedno. Preznojio sam se već. Smireno joj kažem da ne treba, pa već smo se spuštali ovuda a prpa i mene drži. Još koja krivina i na ravnom smo. Jedno desetak krivina kasnije zaista se pojavljuje manastir, počinje asfalt. Olakšanje.
Na parkingu pored manastira kolega pakuje opremu na motor. Javljamo se. Zaustavlja nas. Pita jel može gore motorom. Ja još pod utiscima, gledam gume(ne znam ni šta je vozio, samo znam da su NS table), reko ne bih savetovao, sa tim gumama nikako. Kaže da je tek došao iz grčke. Ja u sebi, ne mislim druže da su ti loše gume. Bolje nemoj, rekosmo mu u glas. Zahvali se a mi odosmo dalje. Ne znam da li je čovek na forumu ali baš bih voleo da čujem kakvi su mu utisci, da li se pokajao što nije probao.
Mi dalje nastavismo asfaltom preko Gračanice na Drinsku magistralu pa nizvodno do kuće. O vožnji pored Drine neću ništa, ko nije prošao, žao mi je.
I tako, puni utisaka stigosmo kući. Pitam suprugu hoćemo opet a ona reče da ipak malo odmorimo od kamenja i prašine. Sve u svemu bilo lepo i zabavno.
Ponovićemo