Secam se kako je moja tetka ucila da vozi Automatika. Da ne duzim, prilicno se ugruvala, a matika samo sto nije vezala u cvor. Nikada joj vise nije palo na pamet da sedne na motor,p a cak ni kao putnik. A dobrog je ucitelja imala (svoga supruga) koji je svojevremeno sa "Kecom" vozio i Press Rally i razne druge vratolomije priredjivao i sebi i drugima.
Ja sam prvo doooooooobro nazuljao dupe na bajsu i isto tako doooooobro se napalio na dva tocka,posle jedne voznje sa tecom na Matiku. Sav sam drhtao. Kako sam se doooooooobro zagrejao jel', kukao starcima da kupe motoric i izduvao u startu, krenula je samoobuka na drugarskim spravama i.....naucio sam i Tomosa da vozim... U medjuvremenu slusao kojekakve savete,price,lupanja i na kraju poceo da citam pravu literaturu...i shvatio da ne znam u stvari nista. Kao i velika vecina koja je savete davala.
Moram da se slozim sa Miletom, da ipak mora da postoji odredjeni interes za ovaj ludi hobi. Opet ni to nije dovoljno, da se sa sigunoscu kaze da ce "kandidat" uspesno da savlada obuku. Voznja motocikla ne moze da se poistoveti sa voznjom automobila (na stranu propisi i odredjene mehanicke slicnosti). Uz svu borbu sa komandama, treba se boriti i sa silama prirode, ljutom fizikom i njenim poddisciplinama...nekada i sa samim sobom. Lako je sa autom cak i panicno stati, sa motorom je to veeeeeelika vestina...i tu je recimo problem u prvim koracima. Cak i u ozbiljnijim stadijumima, panika se vraca kao neprijatelj. Zato...
Hvala Bogu i drugu Internetu, pa postoji gomila ozbiljnih tekstova, slika, filmova, knjiga...a i ljudi.
Naoruzati se teorijskim znanjem, dobro se opremiti (nista Fila papuce i raskopcane havajke) i pravac praksa. Mnogo prakse...i naravno zelja da se postane deo ovog sveta. Bez toga je sve uzalud.