Epilog.
Ja sam na putu proveo ukupno 17 dana. Od toga je prvi dan bio avion+auto i zadnji dan auto+motor od BG do NS. Dve noći smo proveli u čvrstom smeštaju, jednu u plaćenom kampu, jednu u autu. Sve ostale noći smo kampovali u divljini, i to je ono što ja jako volim kod naših putovanja.
Zajedno smo prešli oko 4200 kilometara od kojih je oko 2400 bilo autoputem (Cifre se odnose na Spaju i mene. Čedina računica je osetno drugačija jer je on vozio i dodatnih 10 dana Gruzije). Nije baš optimalna kombinacija asfalta i off-a obzirom na motor koji vozim, ali druge opcije nije ni bilo.
Izuzev one situacije sa pucanjem nosača auspuha i posledičnog otvaranja rupe u samoj cevi, nikakvih problema nisam imao. Kove je svako jutro palio na prvi dodir. Tokom celog putovanja sam imao osećaj apsolutnog poverenja u mašinu. A onako, nije da sam bio lagan ka njemu.
Neposredno pred polazak sam odradio komplet servis. Ulje, filteri, kontrola ventila. Moram da se zahvalim ekipi iz @BURNOUT MOTOCIKLI - OPREMA na nesebičnoj podršci oko ovoga. Termin za servis su stvorili niotkud, i još su ga odradili gratis. E da, pozajmili si mu nešto potrošnih delova za svaki slučaj. Dubok naklon
Torbe koje sam nosio na put su mojih ruku delo. Baš velike, pravljene sa namerom da SVE može stati u njih. Ipak, na kraju sam nosio i malu repnu torbu u kojoj je bila samo vreća za spavanje. Torbe su za ovih godinu+ bile na svim vikend vožnjama, pregurale 8-9 hiljada kilometara bez naznake umora. Moram priznati da sam jako zadovoljan i da su prevazišle očekivanja. Potpuno vodootporne, izuzev spoljašnjih džepova.
Šta sam nosio... Kamp oprema:
-Naturehike Cloud Up 2 Pro šator. Veoma malih dimenzija kada se spakuje, lagan. Imam osetno skuplje šatore u ormaru, ovaj je uvek prvi izbor.
-Podloga za spavanje iz Decathlon-a. Ona najmanja, što nije samonaduvavajuća. Meni više znače male dimenzije kada se spakuje nego to što je moram duvati svako veče (a da, i samonaduvavajuću podlogu svakako moram duvati...)
-Vreća za spavanje je neka dosta stara, lakše mi reći da je bezimena. Kabasta je i apsolutno dovoljno topla za sve što smo proživeli.
-Kamp stolica iz Decathlon-a, ona fensi što sada košta oko 5000. Par godina mi stoji raširena u dnevnoj sobi i koristim je radije nego bilo koji kauč ili fotelju, dakle svakodnevno... Dugo sam druge zezao što nose stolice na moto vožnje. Na vikend u Rumuniji koji je prethodio Turskoj sam poneo moju pošto sam imao ekstreman višak prostora u bisagama. Ukratko: u buduće je stolica jedan od važnijih komada opreme. Moja leđa se na žalost više ne slažu sa sedenjem na podu. A kamen/balvan nisu uvek dostupni.
-Mini plinski gorionik, boca gasa od 500g (prevelika za ovu svrhu, poneo jer sam imao mesta), šolja, JNA pribor za jelo.
-Par tankih drybagova. U jednoj su bile patike, u jednoj kablovi, u jednoj čista civilna garderoba. I recimo da sam imao još jednu u rezervi.
Garderoba:
-Jedne pantalone kojima se skidaju nogavice.
-Jedna majica kratkih rukava od merino vune. U njoj sam leteo i koristio je u sve civilne svrhe tokom celog putovanja.
-2-3 pamučne majice. Pokazale se nepotrebne.
-Sramotno malo čarapa i gaća. A može i manje. Svakodnevno menjanje uopšte ne dolazi u obzir na ovakvim putovanjima.
-Patike, pijačne Adidas Univerzal.
-Četkica za zube, mini pasta (25ml, u DM-u ih ima) za zube, dezodorans, štapići za uši, bočica sa gelom za tuširanje i mini hotelski sapun. Sve staje u torbicu koja je velika koliko dečija peratonica.
Moto oprema:
-Gornji i donji deo kišnog odela.
-Gornji i donji deo termo postave. Ovo mi toliko retko zatreba, ali skoro uvek je u bisagama. Najčešće ih koristim za spavanje kada ponesem tanku vreću. Sve one prilike iz putopisa kada sam se smrzavao, termo postave su bile na sigurnom u torbama...
-Dve softshell jakne. Jedna bi bila apsolutno dovoljna. Ali, obe sam dobio od dragih ljudi a bilo je mesta u bisagama...
-Rezervni par rukavica. Besmislen dodatak jer su oba para koja sam nosio čisto letnja. Nemam nikakve za iole hladnije uslove.
-Neck tube. Nemam pojma kako se ovo zove na našem. Koristio kao šal tokom hladnijih vožnji a kao kapu tokom hladnijih spavanja.
-Hirurške rukavice. Njih koristim kao kišni uložak unutar moto rukavica. Posluže i za zimu.
Na meni je svo vreme aktivni veš od merino vune, gornji i donji deo dugačkih rukava/nogavica. Mesh jakna i pantalone. Sidi Adventure čizme i letnje rukavice. ČEPIĆI ZA UŠI za svaku tranzitnu asfaltnu deonicu. Kaciga, dabome.
Igrom slučaja, ovo je ista količina garderobe koju nosim i na kratku vikend vožnju.
Ja sam prilično OK sa minimalizmom. Na kampovanju ne očekujem isti komfor koji imam kod kuće. Na kamperskom dušeku spavam jednako loše kao i na krevetu. To nema veze ni sa krevetom ni sa dušekom Kao jastuk koristim ranije spominjani tanki drybag u kom preko dana stoje patike. Noću bih u njega ugurao neku garderobu i to meni radi savršeno.
Nemoguće je poneti toliko civilne garderobe da se menja svaki dan. Tu pranje ne gine. Ili nošenje u nedogled, što je opcija kojoj ja pribegavam. Merino vuna je prijatelj u borbi protiv neprijatnih mirisa. Za sledeće putovanje znam da ću poneti samo jednu pamučnu majicu i manje gaća & čarapa.
Većina večeri je bila toliko hladna da nisam ni izlazio iz moto opreme sve do momenta leganja. Duboke čizme su tople. U moto jakni i pantalonama bez razmišljanja legnem na travu, zemlju, pesak ( i uredno ih ubacim u šator kada spavam). Zbog toga mi je važno da moto oprema bude udobna.
Rezervni delovi i alat:
-Obe unutrašnje gume. Zadnja je stalno montirana ispod instrument table, prednja je u bisagama.
-Osnovni alat i pajser za skidanje guma, mini trail dizalica. Ovo stoji u šusplehu.
-Dugački pajser koji stoji u bisagama.
-Dvokomponentni lepak.
-Rezervne lamele i poluge kvačila/prednje kočnice (hvala Burnout). Plan je bio da ovo stoji u autu tokom vožnje kroz Gruziju. Auto bi u tom slučaju uvek bio relativno blizu. Pošto je ta opcija otpala, nosio sam ih kroz celu Tursku.
-Prva pomoć
-Par rezervnih gurtni
-Pola litre Spajinog rezervnog ulja.
Sve osim vreće za spavanje, jedne rezervne gume i alata staje u bisage. Ako spakujem kako treba, u bisagama ostaje mesta i za deo dnevne nabavke. Zamisli, nismo sve trpali kod Čede na Stroma!
Elektronika:
-Dslr fotoaparat sa jednim objektivom. Veliki preporod u odnosu na ranije godine kada sam nosio aparat i tri objektiva.
-Punjač za aparat koji je prestao da radi.
-DJI Osmo Pocket 2 kamerica.
Ovo stoji u torbici za fotoparat koja je stalno okačena oko pojasa. Ja sam se posle nekog vremena ubedio da mi to ne smeta. Jednostavno nemam praktičnije rešenje za nošenje aparata.
-Telefon za navigaciju
-Telefon za telefoniranje
-Power bank od 20000mAh (hvala Spaji) u torbici postavljenoj na motor. Ovo je tokom vožnje stalno bilo priključeno na USB punjač motora. Pošto može istovremeno da se puni i da deli struju, iz njega sam vukao kablove do telefona. Rešenje se pokazalo kao odlično. Na kraju svakog dana bi makar jedan telefon bio napunjen na 100%, powerbank isto tako. U šatoru bih punio kamericu a bilo je struje i za tuđe baterije.
-USB kablovi. Ovi su se tokom putovanja pokazali kao slabija karika. Kabl sa standardnim, pravolinijskim USB džekom se iznenađujuće često nađe na putu nečeg što ga iskrivi. Ažurirano je posle povratka kući.
Ranac na leđima sa mešinom za vodu. Meni možda i najbitniji komad opreme (mislim na mešinu). Znojim se mnogo i potrebno mi je dosta tečnosti. Ako vodu nosim u flašicama jednostavno ne pijem dovoljno često. Tek kada dehidriram setim se vode. Srećom, već dugi niz godina znam za ovo tako da bez mešine nema vožnje duže od par sati.
Ranac je veliki (22l) i stalno je u njemu bilo još stvari. Rezervno ulje, hrana/piće koje nismo mogli da spakujemo po motorima, slojevi garderobe. Simond Alpinism 22, iz Decathlon-a. Ovo mi je drugi identičan, kupovaću ih sve dok se proizvode. Meni izuzetno udoban. Prilično neprimetan kada je prazan, a ne smeta mi ni kada je krcat i težak.
Mislim da sam sve nabrojao.
Mnoge interesuje cena ovakve avanture pa hajde da se toga dotaknem. Osim benzina i putarina koje je plaćao svako za sebe, skoro sve ostalo bi platio jedan od nas. Za vođenje evidencije smo koristili aplikaciju Splitwise. Onaj ko plati račun to unese u aplikaciju, uz napomenu ko sve učestvuje u deljenju troška. U svakom momentu svi vidimo ko kome duguje i koliko. A može da se vidi i ko je koliko para do tog trenutka ukupno dao (ovo je malo nezgodan momenat. Svi smo podjednako plaćali tako da je su međusobni dugovi bili mali. To je meni davalo neki osećaj kao da se pare ne troše A onda pogledaš koliko si do tada izvadio iz džepa...). Na kraju putovanja se veoma lako raskusura. Naravno, svi smo imali i neke kupovine mimo grupe ali to nije mnogo. Jedino je Čeda imao ozbiljnije troškove (guma, vanredni zelen' karton)
Varijanta "ma neka ja ću" je skroz dobra za dnevne ili vikend vožnje. Za duži put postaje neodrživa jer je nemoguće pohvatati ko koliko daje, a nerealno je očekivati da neko preuzme veći deo troškova.
Odmah po povratku sam sračunao koliko je mene koštalo celo putovanje. Sračunao, video i potisnuo iz sećanja Recimo da je cifra bila između 1300 i 1600€. Iskreno, za mene mnogo para. Pogotovo kada se uzme u obzir da smeštaj skoro nismo ni plaćali (50-60€ ukupno za svakog od nas).
Ali... Treba imati u vidu da tu računam i DVE avionske karte (440€ ukupno, od kojih je ona do Trabzona propala), prevoz od NS do aerodroma u odlasku, gumu koju sam stavio pred put, punomoći, osiguranja, najam prikolice, zajedničko gorivo za kola... Dakle SVE troškove uključujući i pripremu. Mene bi put koštao bar 300€ manje da sam mogao krenuti kolima zajedno sa njima umesto letenja.
Benzin je bio baš jeftin, tipa 140 dinara litar. Na ovako dugačkom putovanju gorivo je ozbiljna stavka. Potrošnja turskog goriva je makar za pola litre manja nego kada vozim u Srbiji. Često smo vozili kao kreteni, bili na velikim nadmorskim visinama. Svega nekoliko puta se desilo da Kove troši preko 5l, a i to uglavnom na autoputu. Kod nas retko ispod 5l, a vozim nežnije nego u Turskoj. Spajin 701 je na skoro svakom točenju imao 0.5-1l veću potrošnju od mene.
Mi smo bili dobri i platili smo skoro svaku putarinu, mostarinu i tunelarinu. Gde god je bila kućica za plaćanje mi smo je ispoštovali. Nije to neka cifra zbog koje vredi razmišljati i brinuti prilikom izlaska iz zemlje. Nismo uplaćivali onaj elektronski sistem tako da smo ih verovatno ipak ojadili za neki deo.
Generalno smo se hranili skromno/povoljno. Samoposluge, kebabi, čorbe, čajevi, par puta restoran. Uopšte se nismo ustručavali, jednostavno nam je takav stil. Ko bi svaki dan obrok u finom restoranu verovatno treba odvojiti ozbiljniju cifru
Grubo govoreći, cene hrane i usluga su veoma slične našima. Ja nisam imao utisak da je nešto skupo ili jeftino (osim Red Bull-a kog ne pijem. On je jeftin, ispod 1€ po limenci. I piva kog smo pili. Ono je oko 3€ za limenku 0.5 u prodavnici).
Ja mislim da je to to. @Cedo11 se verovatno bolje seća cena pa može uskočiti ako ga ne mrzi. A nemoj slučajno da tebe mrzi da se posvetiš i njegovom putopisu iz Gruzije. To je Čedin nastavak ovog putovanja, nakon što smo se rastali na istoku Turske.
I sad, šta reći na kraju? Kakva je Turska, vredi li ići? Ne znam koliko sam to uspeo preneti, ali ja sam apsolutno uživao i rado bih sve ponovo. Naročito sa ovakvom ekipom
To me dovodi u nezgodnu situaciju. Naime, put za Gruziju - da, Gruziju - je za mene trebao da bude jedinstven poduhvat. Finansijski, vremenski i organizaciono teško ponovljiv. Skoro tri sedmice nisam radio, a dobar deo prihoda ostvarujem samo ako radim. Dakle em što sam trošio, em nisam privređivao. Dok sam ja bio na putovanju, gospođa Gliga je koristila godišnji odmor. Čudno, ali ćerkica ne zna sama da ode do vrtića i nema ko drugi da je vodi.
Da me ne shvatiš pogrešno, nije to ta nezgodna situacija. Ovo je sastavni deo života mnogih od nas i svestan sam da je meni bolje/lakše nego mnogima.
Nezgodno je što ja u Gruziji nisam ni bio A i u Tursku bih se vratio bez razmišljanja. I sad, umesto ostvarenog "jednom u životu" cilja, ja imam načet još jedan. Kao i za sve do sada u životu, naći će se način da se stvarnost izoblikuje i presavije kako bi se ostvarilo ono što treba.