Nije uopšte sramota biti poslednji. Neko i to mora. Ako neko da najbolje od sebe, sve što može, to je najbitnije, ne bitno dal je poslednji.
Dakar vozači, vozači TTa, uličnih trka - to niko ne radi zbog para, to niko ne radi zbog slave, slava je samo među nama koji ih pratimo, nikada nije bilo za dvorce i novce - prosečan šutač fuZbala zarađuje 10x više od bilo kog vozača motoGPa, o ostalim moto klasama neću ni da pričam - ove kategorije su opsesija za ljude koji jure sebi da dokažu i otkriju dal imaju to u sebi. Gotovo svaki od njih ima posao, i rani porodicu od nečeg desetog.
To je ONO što ja uvek govorim!
Nikad ne navijam za onog ko pobeđuje, uvek navijam za onog ko pokaže NAJVEĆE SRCE! Ono što ja volim da vidim je plamen u čoveku, kad diše za nešto, kad nešto voli toliko da je spreman da život da za to. Kad ima strah, ali je želja jača od toga. Zato sam ove godine navijao za Načo-a, a sve mi se čini i mali Sanders je takva vrsta... Načo je prošle godine vodio do predposlednje etape, kad je doživeo težak pad, i podigao motor i završio, jureći titulu. Lekari mu nisu dali da sutradan nastavi, imao je težak potres mozga, ja ne smem da zamislim kroz kakav pakao je prošao vozeći Dakar etapu sa potresom mozga... Sanders je i ove godine vozio natečen kao kiklop - nema predaje.
Trkanje je čudan sport. Raja pamti pobednika i titule, dok vozači uvek pamte onog ko je "izvozao dušu iz sebe", jer na kraju, svi sedamo na motor sa znanjem da je to nešto zašta možda moramo da platimo ultimativnu cenu. I oni sa tim žive svaki dan i sami donesu tu odluku da nastave.
Ja Gaboru skidam kapu, 52 godine a vozi Dakar. Ono što mu svi verovatno "zameramo" je što više ne vidimo tu želju i plamen, da bi ga nazvali trkačem.