Vozali se ove nedelje skoro svaki dan, krenulo je prljanje, malko sam se navukao...
A imali smo i prvo "šta mi ovo treba u životu", uleteo u neki humus, uzoran, brazde pola metra i onda trava pola metra narasla, u šumi oko Kovilja, mislio sam helikopterom će me vaditi..
Pada mrak, sam, nemam vode, koprco sam se sat vremena da izađem... aterirao iz mesta na bok, na rodnu grudu, spustio nogu kad sam se zaglavio - u sred neke brazde - nema tla !
Samo je bilo musaka. Red zemlje, red mene, red motora. Noga nije pukla a mogla je. Sreća zemlja udobna.
(moram priznati da pad na zemlju lepši nego na asfalt, koji sam probao više puta, nije mi se svideo).