Pompeji-Rim-Chitavechhia-Orbetello (kamp)
Jutro u Pompejima počinje rano. Ustajem u 7, lagano pakujem stvari i sklapam šator, pomalo me tuga hvata što napuštam ovaj kamp – ali vrijeme je za nastavak puta. Na recepciji završavam plaćanje – dvije noći, 40 eura, sasvim pošteno. Već u 8 sati sjedim u obližnjem kafiću na brzoj kafi i oproštajnoj sfogliatelli. Lijepa bašta, talijanski jutarnji žamor, miris espressa... Pijem gotovo na brzinu, ne zadržavam se. Čeka me Rim.
Plan za Rim je jasan: brzinski obilazak od 3-4 sata, bez traženja parkinga, bez čekanja u redovima, bez ulaznica. Naravno da Rim zaslužuje više – mnogo više. Ali ovo je samo usputni pozdrav, simbolično stajanje, da ne prođem pokraj jednog od najvažnijih gradova svijeta, a da ne svratim makar na kratko.
Krećem iz Pompeja, izlazim na autoput kod Napulja i vozim prema Rimu. Oko 200 kilometara puta, negdje na sredini prelazim iz regije Kampanije u Lazio. Krajolik se polako mijenja. Postaje zeleniji, pitomiji, nekako kontinentalniji – iako sam i dalje blizu mora. Manje maslina, više čempresa, niže brda i sve gušće naseljeni predjeli.
Ulazim u Rim – i odmah nalijećem na gužvu. Prva stanica mi je nešto što većina turista preskoči: Piramida Cestia i ostaci Aurelijevih zidina. Rimska piramida možda zvuči kao šala, ali ona tu stoji od 12. godine prije nove ere, sagrađena kao grobnica za rimskog pretora Gaja Cestija. U njenoj blizini pružaju se ostaci nekadašnjeg Aurelijevog bedema – masivni zid koji je štitio Rim od upada barbara u 3. vijeku.
Nakon toga se penjem na Aventin brdo, u Park narandži. U sjeni drveća tražim predah od sunca koje već peče. Pogled s vidikovca na Rim djeluje kao iz bajke – ali mutna izmaglica zbog vrućine ne dozvoljava da napravim pravu fotografiju. Nedaleko odatle nalazi se poznata "rupa" Malteških vitezova – pogled kroz ključanicu na tri države u jednoj slici: vrata Malteškog reda, italijanski vrt i kupolu Bazilike Svetog Petra u Vatikanu, sve savršeno poravnano. To je Rim u jednoj slici – neočekivan, slojevit, vječan.
Spuštam se prema Circo Massimu – nekadašnjoj trkaćoj stazi za kočije koja je mogla primiti i do 250.000 gledalaca. Danas je to prostrana zelena livada, ali duh antičkog spektakla se i dalje osjeti u zraku.
Vožnja dalje vodi prema Koloseumu. Ali Rim mi ne dopušta da se zaustavim – gužve, kolone, vrelina, nervozni skuteraši... Nemam gdje stati, sve je zakrčeno. Prolazim pored Koloseuma, slavoluka Konstantina, rimskog foruma... ali sve samo u prolazu. Osjećam razočarenje.
Ali ne odustajem. Vozim krug od dvadesetak minuta – što u rimskoj vrevi i žegi nije nimalo lak zadatak – i vraćam se. Pronalazim mjesto pored ceste i, na zaprepaštenje talijanskih vozača koji su navikli na brzinu i kaos, zaustavljam se. Izvlačim telefon i slikam – Koloseum i moja Suzana, rame uz rame. Za uspomenu. Jer makar i kratko, Rim se mora pogledati u oči.
Dalje nastavljam kroz dio grada Trastevere, možda najautentičniji dio Rima. Ulice su uske, kamene, prožete mirisima hrane, vinom i lavandom s prozora. Svuda oko mene zuji žamor – jezici se miješaju, ali sve odiše Rimom. Ulični svirači stvaraju ugođaj kao da sam u nekoj filmskoj sceni iz pedesetih. Ovdje, između stolova malih trattoria, razapetog veša i rimskih balkona, Rim najjasnije diše. Bez pompe, bez monumentalnosti – samo srž.
Mislim da se baš ovdje najbolje osjeti duh Rima – ona životna opuštenost, sloboda i neka urođena ljepota koja ne mora da se trudi da bi postojala.
Nastavljam u pravcu Vatikana, ali moj telefon me izdaje. Ugrio se jadnik. I kako i ne bi, kad termometar na satu pokazuje četrdeset stepeni. Sve se to dešava pored neke fontane, pa nalazim hlad, presvlačim majicu i bukvalno guram glavu u vodu. Plaćam danak rimskoj vrućini i saobraćajnoj gužvi. Ležem na neki zidić u hladu, napola pijem vodu, napola je polijevam po sebi.
Nakon nekog vremena dolazim sebi – i ja, i telefon – pa nastavljamo prema Vatikanu. Brzinska fotografija ispred, taman koliko da se dokumentuje prisustvo, i palimo iz Rima što prije. Kako se približavam izlazu iz grada, promet jenjava, a sve izgleda lakše, prozračnije.
Vozim u pravcu Civitavecchie, približavam se moru i već se taj miris slanog zraka osjeti u nosnicama. Vrućina ne popušta, skidam jaknu i vozim samo u majici kratkih rukava i bermudama. Znam da će me većina kritikovati – ali po ovoj vrućini stvarno nije humano. Nemam izbora, moram nastaviti put.
Negdje u tom dijelu prelazim iz provincije Lazio u Toskanu. I odmah – sve izgleda kao naslikano. Ne znam da li da uživam u pogledu, u mirisu, u bojama, formama ili u oblicima okolnog pejzaža, ali jedno je jasno – Toskana je nevjerovatna.
Lagani brežuljci, maslinjaci, čempresa u savršeni sklad… sve kao iz turističke razglednice, samo što sada nije slika – nego stvarnost.
Prolazim kroz gradić Orbetello i nakon nekoliko kilometara stajem u jedan od brojnih kampova u okolini. Kamp je smješten u šumi s neobičnim borovima – stablima bez grana prvih trideset metara, a onda visoko iznad formiraju gustu krošnju kroz koju se nebo jedva nazire.
Podižem šator, polako se smirujem, a misli mi još uvijek lete kroz Trastevere, preko Koloseuma, pa sve do mora koje se osjeća u zraku.
Nakon što sam raspremio motor i stvari, krecem do lokalnog marketa. Plan je jasan: pivo i nešto jednostavno za pojesti. Već sada mi je jasno da nakon kupanja u moru, neću imati ni trunke snage za potragu po restoranima. Pašteta i paradajz — klasični bajkerski obrok. Lagan, efikasan. I uz to se — nasmeješ.
Vraćam se u kamp. Hladovina pod borovima je najdeblja koju sam u životu video — gusta i zaštitnička. Temperatura savršena. Brzo se presvlačim i pravac plaža. Ponovo onaj sitni pesak, onaj što se uvuče svuda. Mrzim ga, al’ šta ćeš — nema boljeg izbora.
Ulazim u more — (Ligurijsko, čini mi se?) — i hladan talas me presiječe taman kako treba. Osvježavam se i nosim jednu pivu sa sobom na plažu. Savršeno. Ležim i sabiram utiske iz Rima. Teško je ne praviti poređenja — Rim i Napoli su dva svijeta.
Rim ima aristokratski mir, oseća se autoritet u svakom kamenu. Sve je uređeno, moćno i s mjerom. Dok Napoli… Napoli ti se nasmije, poludi s tobom i nestane iza ćoška.
Razmišljam o Rimljanima. Gde god da živiš u Rimu, istorija ti je pod prozorom. Hodaš do trafike, a pored tebe — stubovi, terme, sjenke vjekova. To nije grad, to je vrijeme koje još traje.
Večera jednostavna, pivo hladno, umor taman. Ležem u šator. Najbolja stvar kod mog šatora? Crn je kao noć i svjetlost ne ulazi ni kroz šavove. Temperatura unutra savršena. Tjelo se smiruje, mozak tone.
Zaspivam.
Danasnja ruta cca 440km
.thumb.png.6d81bd7bc4610407399aa1b7ba823a34.png)
.thumb.jpg.43e19525ca3f1e7c7fe7b263e8f4e604.jpg)