Hilandar 2011 i još ponešto...

[Čančar 41 Napisano Septembar 5, 2011]

Koristeći odsustvo šefa, a isprovociran postovima u temi Pomoć oko izbora puta kroz Srbiju, traži se, u želji da sa vama podjelim iskustva sa jednog nezaboravnog putovanja, odlučih na napišem svoj prvi putopis i da vam riječju i slikom predstavim naše putovanje u manastir Hilandar u maju mjesecu ove godine.

 

Početkom godine zove me Stevan, ono standardno:

Gjde si rođo, šta ima, mogli smo ove godine na Hilandar? Mogli smo, što da ne, ’ajd nađemo se na kafi da razradimo plan...

Napominjem da je Hilandar već dugo u našim mislima, bilo bi lijepo otić’ ali nikad ništa konkretno o tome nismo pričali. I tako kafa po kafa, dogovor po dogovor, guglanje, viamišeliranje, prikupljanje informacija, razgovor sa sveštenicima koji posjećuju manastir i malo po malo plan je skovan. Odlučili smo da idemo krajem maja, primarni cilj nam je sam Hilandar, ali planiramo da do njega dođemo „okolo“. Znači, minimalno auto-put, maksimalno uživanje u vožnji i prirodi odnosno predjelima kroz koje prolazimo uz obilaženje svega i svačega. Šaljemo faks u manastir Hilandar kojim ih molimo da nam pošalju blagoslov za posjetu, nakon čini mi se dva dana dobijamo pozitivan odgovor i poziv za dan 24. maj. Stevan posao oko smještaja odrađuje perfektno, obezbijedio nam je noćenje u Nišu i Kumboru (CG) i rezervisao sobu u Jerisosu u kojoj smo se smjestili prilikom dolaska u Grčku i u koju smo se vratili nakon posjete manastiru, ali o tom potom. Ne mogu a da ne spomenem da nam je u samom procesu planiranja rute dosta pomogla tema Balkan moto tour 2010.

 

Manje više sve je dogovoreno, ekipa je tročlana, Stevan, Niko i ja, termin polaska određen, a ruta po danima je sledeća:

1. 21. maj, Šamac – Niš preko Bijeljine, Loznice, Valjeva, Požege, Čačka, Kraljeva, Kopaonika, Đavolje Varoši.

2. 22. maj, dan za dokolicu u Nišu.

3. 23. maj, Niš – Jerisos preko Soluna (uz obavezan obilazak Srpskog vojničkog groblja) i Stavrosa.

4. 24. maj, u 9.45 polazak brodom put Hilandara.

5. 25. maj, povratak iz manastira i zujanje po Jerisosu.

6. 26. maj, Jerisos – Ohrid.

7. 27. maj, Ohrid – Kumbor preko Albanije.

8. 28. maj, Kumbor – Šamac

 

Eto, pripreme završene, trenira se sjedenje na motoru i broje dani do polaska. U trenutcima kad ovo pišem pada mi na pamet onaj osjećaj koji (barem kod mene) preovladava neposredno pred put, a kulminira veče prije polaska. Kombinacija uzbuđenja, nemira, napada adrenalina... bojim se ako budem dalje opisivao pogriješiću, nadam se da znate o čemu pričam.

 

Daj 1.

Osvanuo je dugo čekani 24. maj. Posle slabo prospavane noći trk na već pripremljeni motor, pravac OMV pumpa po dozu kofeina i benzina, i u 06:00 polazak...

Put preko Brčkog i Bijeljine do Karakaja prolazi brzo, sami smo na dobrom, dobro poznatom putu tako da samo gas. U Srbiji se situacija totalno mijenja. Očekivali smo da put Loznica – Valjevo ima loše dionice ali ono što nas je tamo čekalo je blago rečeno katastrofa od puta. Ne želim da uvrijedim nekoga, ali put Loznica – Valjevo je najlošiji put kojim sam vozio u svom životu. Šteta onako lijepih predjela. Od Valjeva drugačija situacija, put bolji, predjeli fantazija tako da uz kafu na Divčibarama brzo stižemo do Čačka gdje ponovo odmaramo.

 

 

 

Dalje idemo za Kraljevo, pa „dolinom jorgovana“ na Kopaonik gdje već umorna tijela odmaramo i filujemo prijeko potrebnim kalorijama. Moram napomenuti da su krajevi kojima prolazimo izvanredni. Nemam mnogo fotografija ovog dijela puta ali utisak koji na mene ostavlja ovaj dio Srbije je izuzetno jak.

 

 

 

 

 

 

Odatle nepogrešivo stižemo do Kuršumlije i idemo dalje put Đavolje Varoši putem prema Kosovu. Slijedi razočarenje u put broj 2, dionica puta Kuršumlija – Merdare ubija volju za vožnjom, posebno kada vas takav put dočeka na šestoj stotini kilometara. Dovlačimo se do fenomena Devil’s town, uživamo u istom, odmaramo i kontamo koliko nas još i šta nas još čeka do Niša.

 

 

 

Shvativši da kad – tad moramo krenuti penjemo se na mopede i gas prema Prokuplju i dalje prema Nišu. U Niš stižemo u mrak, na satu stoji 650 km, nije loše za prvi dan. Uživajući u gostoprimstvu našeg domaćina Mikija i njegove porodice, uz obilan roštilj i pivo, zadovoljni danom koji je iza nas i istovremeno se radujući danima koji nas očekuju odlazimo do vikendice u kojoj ćemo se smjestit i stavljamo tačnu na dan 1.

 

Više fotografija možete pogledati ovdje.

 

Dan 2.

Ovaj dan je rezervisan za dokolicu, no motors. Jutro počinje radno

 

 

A po jutru se dan poznaje.

 

 

 

 

Ćele kula:

 

Spomenik palim na Čegru:

 

Sa domaćinom kao što je Miki u gradu kao što je Niš vrijeme brzo leti. Uz obilje svega prolazi i ovaj dan i već sutra ponovo jašemo.

[jodi 94 Napisano Septembar 5, 2011]

.

.

.

[Okin 21 Napisano Septembar 5, 2011]

Ovo se tražiii!!! Svaka čast, samo teraj dalje... :moto3:

[Djordjino 254 Napisano Septembar 6, 2011]

Pratimo

[Čančar 41 Napisano Septembar 6, 2011]

Dan 3.

Rano ustajanje, brzo pakovanje i pravac Grčka. Pravimo pauzu u motelu Predejane gdje ne propuštamo priliku da probamo njihove lepinje u kajmaku. Bolje od lepinja je bilo gledati Niku kako otkriva da je lepinja u kajmaku upravo to kako se i zove – hljeb i kajmak, nema mesa u njoj.

 

 

 

„Siti“ nastavljamo dalje, redaju se granice, benzinske pumpe i kilometri. Negdje na 40-ak km od Makedonsko – Grčke granice pali nam se crvena lampica koja signalizuje manjak hrane u organizmu, a s obzirom na važnost navedene kontrole odlučujemo da brže bolje pronađemo kuvara i riješimo problem kako bi izbjegli veću havariju. Izbor pada na restoran „Below 113“, fantastično mjesto, pogled sa terase izvanredan, ekološki osviješteni (pale agregat za struju samo kad imaju gostiju), lastavice oko vas, ma fantazija jedna.

 

 

 

Stvarno siti (ne kao posle lepinja) nastavljamo dalje, brzo dolazimo do Grčke granice ali je malo teže prolazimo. Grčki carinik nas dribla pošteno. Traži nam punomoći za motore (napominjem da motori nisu na nas registrovani jer kod nas u Republici Srpskoj registracija motora je čista pljačka, a registracija u Brčkom je daleko povoljnija tako da smo motore reg. u Brčkom), ispituje gdje idemo, koliko ostajemo, bla, bla... Kako ništa nismo prepustili slučaju za tren pred njega vadimo demet papira i odbacujući svaku sumnju sa sebe nastavljamo put Soluna u posjetu Srpskom vojničkom groblju.

U Solun dolazimo oko 15:00 časova. Saobraćaj u gradu jednom riječju pakao! Ludnica jedna, gužva, vruće, motora kao u priči. Nekako pronalazimo ulicu koju tražimo ali groblje nikako. Stani, pitaj, ljudi ne znaju gdje je to, neki su čuli ali ne znaju gdje je, neki nemaju pojma. Stanemo u nekoj ulici, skontamo se s nekim likovima, oni nam rukama i nogama objašnjavaju gdje je to, vratimo se nazad i vola, eto ga. Premoreni, preznojeni, ali zadovoljni ulazimo u kompleks groblja. Ulazak sa ulice u kojoj preovladava frka, trka, buka u ovu oazu mira i spokoja na nas djeluje opuštajuće i za tren zaboravljamo trnoviti put kojim smo došli dovde. Ubrzo pronalazimo čuvara koji nas provodi kroz kompleks i sa ogromnim entuzijazmom samo za nas trojicu ponavlja priču koju priča cijeli svoj život. Na ulazu u kriptu čašica rakije, mada nam domaćin Đorđe naglašava da slobodno naspemo još po jednu jer zna on da Bosanci više piju. Bez žurbe obilazimo unutrašnjost kripte, razgovaramo sa našim domaćinom, a atmosferu upotpunjuje srpska vojnička muzika koju Đorđe pusti odmah po našem ulasku u objekat. Nakon nešto više od sat vremena razgledanja, zapitkivanja, fotografisanja, traženja svojih predaka u beskrajnim spiskovima stradalih boraca i divljenja „veličini“ ovog mjesta i ogromnoj žrtvi koju su srpski vojnici i cijeli srpski narod podnio u proteklim ratovima napuštamo groblje i upućujemo se u Jerisos, našu grčku bazu.

 

 

 

 

 

Nakon sat ili dva vožnje i prolaska kraj jedno 30-ak stacionarnih kamera (Grčki putevi obiluju navedenim uređajima) stajemo da srknemo kafu.

 

 

 

 

Nakon pauze pržimo dalje, predjeli sve ljepši i ljepši, vozi se uz more, krivina za krivinom, put za poželit.

 

 

 

Nedugo zatim dolazimo do Jerisosa, zovemo Irenu, našu domaćicu, i za tren oka već smo raspremljeni na terasi i sa Amstelom u ruci sumiramo današnji dan...

 

 

Više fotografija možete pogledati ovdje.

[stari roker 4323 Napisano Septembar 6, 2011]

Bravo momci! Putovanje je za pozeleti,a putopis vam je sjajan. Ovo je destinacija koju sam ja imao u planu za ovu godinu,ali se nesto nisu kockice slozile. Ako Bog da srece,na prolece putopis od mene

[xl600v 147 Napisano Septembar 6, 2011]

Bravo komšija. Super putopis.

[Čančar 41 Napisano Septembar 7, 2011]

Dan 4.

Rano se budimo to jutro, kao i manje više svako jutro tokom putovanja. Pakujemo stvari koje planiramo nositi sa sobom, zovemo našu ultimate ljubaznu domaćicu Irenu koja je inače rodom iz Srbije (Beograd, čini mi se) a udata je za Grka sa kojim živi u Jerisosu i izdaje apartmane, ona dolazi po nas i vozi nas u 15-ak km udaljeni Uranopolis gdje treba da preuzmemo dozvole za odlazak na Svetu Goru i u 9:45 se ukrcamo na trajekt.

Papirologiju završavamo brzo, kupujemo karte (za one koje interesuje, dozvola „Diamonitrion” košta 25 EUR a karta trajektom u jednom pravcu 5 EUR), pijemo kafu i čekamo polazak.

 

 

Trajekt lagano isplovljava, galebovi nas vjerno prate, a mi sa nestrpljenjem očekujemo susret sa manastirom Hilandar, biserom srpske i svjetske kulturne baštine, manastirom od neprocjenjive važnosti za srpski narod i njegov pravoslavni identitet.

 

 

 

Predjeli oko nas djeluju mistično, obale neizgrađene, nezagađene, kao na drugoj planeti.

 

 

 

Nakon sat vremena plovidbe stižemo do luke Jovanica, luke manastira Hilandar, gdje nas čeka mini-bus koji nas vijugavim i uskim makadamskim putem nekih pola sata vozi do samog manastira.

 

 

Uz kafu/čaj dobrodošlice u za to namjenjenoj prostoriji monah nam objašnjava osnovna pravila boravka u manastiru i upoznaje nas sa rasporedom jutarnje i večernje molitve. Vrijeme do večernje molitve provodimo u obilasku manastirskih zdanja, manastirskih posjeda i zasada. Hodamo starim putevima prekrivenim hladovinom hilandarskih čempresa i konstatujemo da je mjesto zaista posebno.

 

 

 

 

 

Sam manastir i prostor oko njega, manastirska imanja i uopšteno način života monaha tamo teško se da adekvatno opisati riječima. Jednostavno treba otići i biti dio te priče. Manastirski kompleks, iako teško oštećen požarom, ostavlja na nas snažan utisak. Čovjek osjeća da je na posebnom mjestu. Valjda tome doprinosi i totalno odsustvo žena (ovo je komentar jednog monaha kojeg smo upoznali tamo a i sam je gost u manastiru). Na sve strane su radnici građevinci koji pokušavaju da manastiru vrate stari sjaj i ljepotu. Mada zvuk mješalice i udar čekića remete ambijent manastira kao oaze mira i spokoja, dobro je da je rekontrukcija manastira dospjela na listu prioriteta. Da samo znate kako godi biti u prostoru gdje ne morate paziti da vas ne zgazi novopečeni biznismen u Q7, gdje ne slušate i gledate kako se jedni bogate na račun drugih, gdje nema otrcanih političkih fraza i upošteno u prostoru gdje ne postoji opterećenje nekim nebitnim, prolaznim i „jeftinim“ stvarima.

 

 

 

 

 

 

 

Vrijeme brzo prolazi i nakon večernje službe i večere pomažemo monasima u kuhinji i polako se povlačimo u spavaonicu jer je ujutro u 4 sata jutarnja molitva.

 

Više fotografija možete pogledati ovdje

[nntom 1540 Napisano Septembar 7, 2011]

Citam s velikom paznjom...

[jodi 94 Napisano Septembar 7, 2011]

Bolje od lepinja je bilo gledati Niku kako otkriva da je lepinja u kajmaku upravo to kako se i zove – hljeb i kajmak, nema mesa u njoj.

 

[Čančar 41 Napisano Septembar 8, 2011]

Dan 5.

Prije četiri sata svi smo na nogama, tihim hodom pravac hram. Jutarnja molitva traje oko 4 sata i nakon nje, negdje oko 8 slijedi ručak. Vrijeme posle ručka provodimo u šetnji oko manastira, obilaženju manastirskog muzeja i druženju sa ostalim gostima. Negdje oko podne došao je autobus i onim istim putevima odvezao nas do luke Jovanica gdje čekamo trajekt za Uranopolis. U povratku do luke slabo razgovaramo, razmišljamo o onome što smo vidjeli i doživjeli u manastiru i dok gledamo Hilandar koji nestaje u daljini sigurni smo da ćemo mu nekad opet doći u posjetu.

 

 

 

 

Ubrzo po dolasku u Uranopolis naša domaćica dolazi po nas i vrlo brzo smo u Jerisosu prepušteni čarima primorskog mjesta.

 

 

 

Dan provodimo baveći se sportovima u vodi (izležavanje u plićaku)

 

 

i sportovima na plaži.

 

 

 

 

[Čančar 41 Napisano Septembar 8, 2011]

Dan 6.

Posle dva dana nevožnje, danas ponovo vozimo. Prije 8:00 već smo na motorima, prvo benzinska pumpa pa pravac Solun i dalje preko Florine i Bitolja do Ohrida kod čika Neima na konak. Na benzinskoj pumpi u Jerisosu oduševljenje dana: benzin 95 za bagatelnih 1.73 EUR! To nam je prvo sipanje goriva u Grčkoj, i kako kažu prvo pa muško. Punih rezervoara i dobro olakšanih džepova pržimo za Solun. Vožnja obilaznicom oko Soluna je trajala čitavu vječnost. Kako odmičemo dalje prema Edesi i Florini saobraćaja je sve manje i vožnja postaje daleko opuštenija.

Prije Florine smo (namjerno) sišli sa glavnog puta i otišli sjeverno od jezera Vergoritis i Petres, te smo na prigodnoj lokaciji stali da odmorimo zadnjice, olakšamo mjehure i napravimo koju fotografiju. Put kojim smo vozili kao da je bio rezervisan samo za nas i dok ovo pišem pokušavam se sjetit da li smo sreli i jedno vozilo usput.

 

 

 

U toku foto-sešna društvo nam je pravio pastir sa svojim stadom i četom ovčarskih pasa koji nisu baš prijateljski odreagovali na nas, ali sve se dobro završilo.

 

 

Dalje žurimo prema Makedoniji, vrlo brzo dolazimo do pograničnog mjesta Niki, bla – bla sa državnim službenicima i već idemo za Bitolj.

 

 

U Bitolju maznemo po makijato, sipamo goriva po sada već povoljnim cijenama i žurimo na poslednju etapu današnje rute, etapu za koju očekujemo da će biti posebno interesantna i lijepa. Planiramo da od Bitolja do Ohrida idemo „okolo“, odnosno putem koji se uzdiže od Prespanskog jezera i izbija iznad Ohridskog jezera na planini Galičica na visini od nekih 1600 metara te se lagano spušta do obale i dalje uz obalu vodi Ohridu ili Albaniji. Odluka da idemo ovim putem se pokazala kao pun pogodak jer vožnja ovim putem je nešto posebno. Rijedak saobraćaj, više motorista nego automobila, dobar asfalt, prelijepi predjeli i još ljepši pogled sa planinskih visova, čista priroda i svjež planinski vazduh čine vožnju ovim putem posebnom. Moja preporuka svima vama da obavezno prođete ovaj dio, nećete se pokajati.

 

 

 

 

 

 

 

 

Odlučujemo da odemo do manastira Sveti Naum koji nam nije usput za Ohrid ali blizu je i neće nam uzeti puno vremena. Odlično raspoloženi, puni odličnih utisaka i zadovoljni onim što smo vidjeli lagano krstarimo obalom Ohridskog jezera.

 

 

 

 

 

 

Odavde idemo za Ohrid kod Neima, predsjednika moto kluba „Ohrid“. Relativno lako ga nalazimo, raspremamo motore i sebe i lagana šetnja „Turskom malom“ kako zovu ovaj dio Ohrida.

 

 

[Okin 21 Napisano Septembar 8, 2011]

Dan 5.

 

 

 

 

Hmmmm...nesjećam se da sam ovo dobio na uvid ranije :zbunjen:

Čini mi se bilo je još istih.... :takoje:

[Cedo11 2460 Napisano Septembar 8, 2011]

[Čančar 41 Napisano Septembar 9, 2011]

Dan 7.

Danas je na redu Albanija. Iskreno, malo smo nervozni zbog toga. Po dolasku u Ohrid u potrazi za Neimovim restoranom pomoć nam je pružio Goran, bajker kojeg smo sreli u Ohridu. Dok čekamo Neima razgovaramo sa Goranom, kažemo gdje ćemo dalje i šta on misli o tome, kaže čovjek da nam to nije baš pametna ideja, kaže vozio je on prije par godina Albanijom, putevi katastrofa, vozači još veća katastrofa, policija uzima pare strancima, ma ništa niščim. Dodatno se nasikirasmo, ali dobro, šta je tu je. Uveče smo sjedili sa Neimom, bajkerske teme, putovanja, gdje se išlo, šta se radilo, knjiga utisaka se iznosi, i tako u priči konsultujemo ga vezano za vožnju Albanijom. On priča suprotnu priču od Gorana, kaže putevi odlični (Turci su im uradili puteve), policija ne dira strance (naredba s vrha države u cilju otvaranja Albanije prema svijetu), jedino kaže pazite u vožnji, strašno loše voze. Mi zbunjeni, ali i ohrabreni. Jedno je sigurno, vrlo brzo ćemo saznat istinu.

Rano ustajanje po običaju, kafa sa Neimom i pravac albanska granica – Elbasan - Tirana pa prema Skadru do odvajanja za Ulcinj.

 

 

Prelazimo Albansku granicu i vrlo brzo konstatujemo da su im putevi odlični. Bunkeri kao i Mercedesi se redaju oko nas. Vozimo u nevjerovatnom grču, iza svake krivine očekujemo djeda u MB 123-ci koji je okoračio pola trake i ne vidi nas. Ništa od toga. Po odličnim putevima bez problema prolazimo Elbasan i stajemo da doručkujemo.

 

 

Tačnije, neki doručkuju a neki koriste svaki trenutak da zarade nešto novca.

 

 

Malo opuštenije nego pred polazak nastavljamo za Tiranu. Još nešto u vezi njihovih puteva, vidljivo je da im je neko uradio puteve i otišao a održavanje istih ostavio njima u amanet. Vozite se po odličnom asfaltu i onda pred nekakav most nailazite na ogromnu rupu u putu na koju očito niko ne obraća pažnju.

 

 

Približavajući se Tirani tražimo obilaznicu oko nje za koju nam je Neim rekao da je urađena. Međutim ni „o“ od obilaznice. Ulazimo u grad, gužva ogromna, stajemo, koristeći engleski sporazumjevamo se sa prolaznicima, kažu ljudi nema obilaznice. Nailazi policijsko vozilo, zaustavljamo i njih, tuc – muc, nema obilaznice. Morate ravno kroz centar. Nismo planirali tako ali eto, šta je, tu je, što prije krenemo prije ćemo izać’. Situacija je sve haotičnija kako idemo dublje u centar, tamo se bukvalno ne zna ko pije ko plaća. Nema saobraćajnih pravila, na snazi su pravila jačeg i bržeg. Sve to dodatno otežava sunce koje nas nemilosrdno prži odozgo i vreo asfalt odozdo. Nikad se ne zna iz koje trake se gdje skreće, sve je stvar ličnog izbora. Ali prođe i to bez problema, totalno mokri izađosmo iz grada i nastavismo prema Skadru. Nekoliko puta smo prošli pored patrole policije, nismo ih svaki put uočili na vrijeme tako da mislim da nam je i brzina bila preko dozvoljene, međutim nisu nas zaustavljali. U Albaniji smo sreli 2 motora, ima nešto skutera u Tirani i prema sjeveru ali motora ni za lijeka. Ali zato zastava Evropske unije i SAD-a ne manjka.

Na granici sa Crnom Gorom pitam albanskog policajca da li je dozvoljeno da se slikamo. Nije problem, slikajte šta hoćete - bio je njegov odgovor. Kako je zajednički prelaz sa MNE pitam i đetića isto pitanje ali dobijam suprotan odgovor. Kod njih nema fotografisanja. Napominjem da samo ovom albanskom službeniku nije smetalo što fotografišemo jer su nam ostali ili zabranili ili su nas opomenuli da nefotografišemo.

 

 

Ušli smo u Crnu Goru i pržimo za Kumbor u današnju bazu. U Baru odmaramo, kasnije stajemo u manastir Reževići u Petrovcu kako bismo isporučili paket koji nosimo iz Hilandara u ubrzo smo na trajektu.

 

 

 

 

Od Kamenara do Kumbora je čas posla, smještamo se u vikendicu, trčimo na more, posle u prodavnicu po napoj i ostale derivate i veče ponovo provodimo u izobilju.

 

[jodi 94 Napisano Septembar 9, 2011]

Što je pisac ovaj naš... Sa zadovoljstvom čitam putopis!

 

Naravno, čestitke ekipi za predivnu avanturu!

[Čančar 41 Napisano Septembar 9, 2011]

Dan 8.

Vrijeme je da se krene kući. Jutarnji ritual poštujemo do kraja, rano ustajanje, kafa... U Crnoj Gori se osjećamo kao da smo kući došli, totalno smo opušteni, uživamo u moru u jutarnjoj varijanti i gustiramo kafu. Dan je pred nama, stićemo sve.

 

 

 

Lagano krećemo, pred nama je još 500-tinjak km do kuće.

 

 

U Trebinju sipamo gorivo za 2,25 KM (1,15 EUR), imam osjećaj kao da je džaba! Odlučujemo da idemo preko Čemernog i Tjentišta, saobraćaj slab, predjeli lijepi, jedino osjećaj kvari umor koji nas polako preuzima.

 

 

 

 

 

U Brodu na Drini rušimo kilu jagnjetine što nam drastično popravlja „vozni“ elan. Palimo dalje prema Sarajevu i dobro poznatim putevima brzo stižemo kući. Da nam ne bude posve dosadno pobrinula se kiša koja nas je oprala u Zenici i pratila sve do kuće.

 

Sve u svemu, fenomenalnih 8 dana je iza nas, nekih 2500 nezaboravnih kilometara...

 

Zahvaljujem se na komentarima koje dajete. Zamolio bih ostale članove ekspedicije da me dopune ili isprave ako sam nešto krivo napisao.

 

Živjeli!

[stari roker 4323 Napisano Septembar 9, 2011]

Bravo jos jednom! Toliko puta vidjeni predeli,a uvek zanimljivi i iznova lepi!

[s a n j a 130 Napisano Septembar 9, 2011]

Bravo za putovanje a i za putopis.

[foksimus 3 Napisano Novembar 23, 2011]

bravo za putopis i samo napred u nove pustolovine,a ako moze i informacija o troskovim puta po osobi>?

sve u svemu uzivao sam u citanju!

[debeljan 822 Napisano Novembar 23, 2011]

Lepa vožnja i putopis naravno.

[panza 30 Napisano Novembar 23, 2011]

Momci lep putopis ste napisali i bilo je lepo citati. Hvala lepo , Pozdrav.

[drilling ltd 643 Napisano Novembar 23, 2011]

Lepa vožnja svaka čast, moram da priznam i meni se nešto slično za sledeću sezonu mota po glavi

[Pedja Varadero 452 Napisano Novembar 23, 2011]

Svaka cast momci,lepo drustvance,lep put,lepi predeli

[Dukagss 353 Napisano Novembar 23, 2011]

a obuhvatiste puno toga u ovom putovanju, i uspeli ste sve da obidjete, svaka vam dala!

 

+ jedno pitanje: Zasto niste isli motorima i do Uranopolisa nego vas odvozila i dovozila "gazdrarica" iz Jerisosa?