@Tatinacerka Znam kako se osecas, i ja sam mlad ostao bez oca. A obozavao sam ga. Prodje otad skoro 25 godina, a svaki dan razmisljam o njemu. Pricam svojoj deci , koja ga nazalost nisu upoznala.
Cini mi se da on na neki nacin zivi kroz mene. Kada vozim i sam sam u autu, pricam naglas s njim. Opisujem mu put, gradove , sta se promenilo otkada je on tuda prolazio. Resavam s njim svoje probleme.
Mnogo mi je zao i tesko sto nije imao priliku da dozivu bar prosecnu starost i da uziva u unucima.
U srcu se stegne cesto, ali zivot tece, ne pita. Moras biti jak. Za sebe, za svoje, za njega.
Zao mi je zbog tvog oca, poznavao sam ga preko foruma samo , a jako mi se svidjao kao licnost.
Ne znam koji bih ti savet rekao kako da bude lakse. Vremenom se bol za gubitkom premesta dublje negde u srce, pa je, cini mi se lakse. Treba dusa to novo stanje da obradi i prihvati. A za to treba vremena.
Drzite se zajedno, druzite se sto vise mozete sa pozitivnim osobama i komunicirajte...
Svako dobro zelim tebi i porodici.