Dvadesetak godina sam vodio utovar komercijalnog uglja na rudniku u Ugljeviku. Nisam kupio kamion niti zaradio stan od svega toga, kao mnogi iz mog okruženja. Dugo sam pokušavao da moje lokalne kamiondžije, ljude koje znam cijeli svoj život, podstaknem da se ujedine, da budu složni i kolegijalni, udruženi, organizovani, jači itd. Naravno, nisam u tome uspio. Trudio sam se da budem korektan prema svima, bez obzira ko su i odakle su.
Ne radim više taj posao ali i danas kada sretnem vozače koji su tovarili ugalj u Ugljeviku rado i srdačno me pozdrave.
Taj posao je težak, surov i ne prašta greške i slabosti u vječitoj borbi za turu, za zaradu, sa milicijom, inspektorima, carinom, kvarovima, održavanjem itd. Čovjek koji uđe u to mora biti spreman na borbu koja uglavnom nije fer i poštena.
E sad, tebi koji ovako lijepo pišeš i čije pisanje je sigurno odraz tvog karaktera, kulture i etike, želim puno sreće i snage da se nosiš sa svim tim stvarima i iskustvima koja ti se već dešavaju u ovom poslu. I tebi tvom sinu, naravno.
P.S.
Pratiću ovu temu sa velikim interesovanjem.