Razlog za slikanje uvek postoji. Pre nekoliko godina sam bio u sred šestrostukog sudara na ibarskoj kod Lazarevca ( Ja sam uspeo da zakočim, i moj auto nije ni bio okrznut, al sam bio blokiran skoro šest sati na putu ). Naravno, islikam sve iz svih mogućih pozicija. Posle toga dođe polčicija, urade uviđaj i oni sve islikaju ( čak i mene i moj auto ) . Nakon nekih šest meseci dobijem poziv kao svedok, odem u sud u Lazarevac, prozovu me, uđem kod sudije, a kod nje na stolu ona i prethodni svedoci crtali na papiru gde je koje vozilo bilo. Pita me gde sam ja bio, ja ono pogledam, reko - ovo ništa ne valja, gde su vam slike što je policija slikala ? Kaže mi sudija - " nema slika, nisu uspele ). Onda ja izvadim moje fotografije koje sam otštampao pa joj dam i objasnim ko je gde bio. Ozarila se žena od sreće. Na kraju sam sa momkom što mu je bio uništen kamion išo i kod fotografa da mu izradi fotografije ( poneo ja na flešu ) Da bi momak mogao da ih da osiguranju da mu isplate štetu ( nije bio kriv ).