Jump to content

Moto Zajednica

U potrazi za Nedođijom

Recommended Posts

  • Drug član, 2883 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Kliks

Misliš zbog skraćene putanje do Kapetanovog jezera? :)

 

Mali je mekan, da ne kažem - lomljiv! :D  Nema tu snagu stene koju prži sunce, seku munje i stežu zime, a ona uporno traje. 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Drago mi je da vam se sviđaju moje avanture :)

 

93 je bio na motoru kad sam ga kupila a i nije da imam nešto protiv MM, naprotiv, momak ima petlju, tako da broj ostaje ;)

A što se trajanja tiče .... traje za sada... videćemo dokle :)

 

E pa da vidimo šta je dalje bilo.....

 

 

08.06.2021 Bukumirsko jezero

 

Posle one lepe panoramske vožnje na Tisov krš, Marko je predložio da za vikend odemo do Bukumirskih jezera i Maglića ali da vožnju malo začinimo kako bi bilo još zanimljivije tako što će on poneti skije pa ako bude snega tamo na vrhu u jednom uskom pojasu , on tačno zna gde i očekuje da ga još uvek ima , spustiće se niz padinu a ja ću ga snimati.

Predlog je bio jako zanimljiv , međutim vreme nam nije išlo na ruku.

Tih dana je bilo kišovito i promenljivo a kod mene u selu posle kiše se podigne tolika magla od reke da se ne vidi prst pred okom.

 

Dogovor je bio da ja iz Močila motorom dođem do Brskuta gde bi se našli a odatle bi dalje vozili zajedno.

Međutim da bih stigla do Brskuta  trebalo je da se popnem na Štavanj, pa da siđem u kotlinu iza, pa odatle ponovo na brdo gore pa da se spustim u mesto Lopate odakle se nastavlja za Brskut.

To je nekih pedesetak kilomatara off roada gore, dole od čega je meni bilo poznato samo prvih petnest  i to sam njih vozila betom a sada bi trebalo da idem klx-om jer on ima veću autonomiju.

Na tom celom krugu nigde nema pumpe, a kako i da ima kad su sve to brda i planine.

A da bi ceo poduhvat imao smisla trebalo je krenuti dovoljno rano kako bismo se našli u Brskutu u 9 sati.

Ja još uvek nisam dovoljno upoznala puteve sa te strane Morače da bih stekla jasnu predstavu šta me očekuje i koliko bi mi vremena trebalo da pređem tih pedesetak kilometara.

Dodatna okolnost koja je unosila neizvesnost u ovu vožnju je bilo i to što je trebalo klx-om da vozim poprilično kilometara a njega nisam u Crnoj Gori još uvek vozila sama.

Taj motor iz prethodnog iskustva nikada nisam uspela da podignem kada mi padne, tako da su moje ranije vožnje u tom smislu bile ograničene i uvek uslovljene društvom.

Motor nema nešto previše kilograma ali zbog visokog težišta kad padne težak je kao tenk kako je rekao drugar jednom prilikom kada ga je podizao.

 

E sad, ja se nikako nisam mirila sa činjenicom da zavisim od drugih u tolikoj meri i za svaku vožnju, ali ni vežbama kondicije i fizičke snage nisam uspela da rešim problem podizanja.

Slučajno sam posle duge portage šta bi mi moglo biti od pomoći pronašla na internetu spravicu koja može donekle da pomogne kod podizanja motora, čak i težih, pa se nisam smirila dok nisam napravila nešto slično a da mogu da ga ponesem na motoru i da koliko toliko funkcioniše.

Doduše finalnu verziju nisam praktično isprobala pre polaska ali trebalo bi da radi.

 

Međutim koliko god da sam želela tog jutra da krenem sa Markom to nije bilo moguće jer kada je osvanula nedelja ujutru i ja pogledala kroz prozor napolju je bilo sve belo.

Od magle se nije videlo drveće ispod moje kuće a kamoli Štavanj preko puta.

Teška srca sam morala da odustanem.

Marko je već bio tamo blizu jer je veče pre toga stigao u Verušu i tu prespavao.

Dva sata kasnije magla se potpuno podigla ali već je bilo previše kasno da ja krenem.

A pogledajte kako je on proveo dan.

 

IMG_20210724_164049.thumb.jpg.3d9d29f3403ed67c114bd12073089575.jpg

 

Nije imao ko da ga snimi a spustio se sa Maglića skijama !

 

Pretpostavljate koliko mi je bilo krivo što nisam uspela da odem pa sam narednih dana proučavala mapu, pratila prognozu i pravila plan kako sama da odem do Bukumirskih jezera.

Ona su poprilično daleko od mene.

Ceo krug koji treba da napravim je oko 110-120 km.

Gledajući mapu osmislila sam kružnu rutu, gde bih u odlasku išla jednim putem a u povratku se vraćala drugim preko istog planinskog venca .

Šta me čeka, kakav put i teren do tamo predstavu nisam imala, ali sam  se nadala da je sličan onome do Štavnja bar do mesta  Jablan gde presecam asfalt, pa nastavljam dalje za Brskut.

 

Kakav god da bude rešila sam da krenem pa dokle stignem.

Ako se pokaže da mi je teren previše težak vratiću se, mislila sam, mada znam da bi se to desilo jedino ako baš ne mogu da prođem ili da pronađem alternativni put.

A može da se dogodi i da put koji sam osmislila nije prohodan, pa možda i zbog toga budem morala da odustanem. Nadala sam se da ipak neće biti tako.

Moj rođak sa kojim se konsultujem oko puteva u okolini nije znao da mi kaže u kakvom je stanju sada taj put, ni onaj za povratak  a ni ovaj što sam planirala u odlasku da idem njim. Nije mu uopšte bio poznat da postoji.

Ti planinski putevi koriste se sve ređe jer i meštana po planinama ima sve manje a već odavno postoje drugi asfaltirani putevi kojima se lakše može doći iz mesta u mesto.

Ove stare planinske koriste još samo poneki preostali žitelj ili se koriste za drva ili više nisu prohodni.

 

Sačekala sam da se vreme stabilizuje i kada je bilo izvesno da kiše neće biti u utorak sam krenula u svoju prvu avanturu klx-om po Crnoj Gori.

Polako i oprezno da smanjim rizik od pada koliko je moguće, popela sam se na Štavanj. Tu sam malo zastala da još jednom osmotrim mapu kuda dalje kako ne bih previše grešila i gubila dragoceno vreme jer nisam mogla da procenim koliko će mi vremena trebati za celu vožnju.

 

Štavanj

IMG_20210608_112415.thumb.jpg.5eac619a7ba192e685ed7695cf135530.jpg

 

Nisam bila nervozna a ni uplašena obzirom da prvi put od dolaska idem dosta dalje od kuće i u sasvim nepoznato.

Bukumirska jezera se nalaze sasvim na drugoj strani od Močila, iza planina i u oblasti u kojoj nikada nisam bila, tako da uopšte ne poznajem mesta a ni reljef u tom kraju.

Znam da su nedaleko od njih u produžetku Kučki Komovi ali mi to nije previše bilo od pomoći u proceni puta i terena na koji idem.

Obzirom da je put ucrtan na mapi nadala sam se da to znači da postoji i da je prohodan za motor kakav je klx, što znači da sam očekivala da neću nailaziti na prepreke u obliku oborenih stabala i slično gde je potrebno zaobilaziti silaskom sa puta ili vući motor preko nečega.

To ne bih mogla sa klx-om.

To ne mogu ni sa betom, ali sa njom koliko toliko mogu preko nekih prepreka da pređem a neke mogu i da zaobiđem .

Pretpostavka mi je ipak bila dobra!

Put je vijugao kroz šumu, prvo gore , pa dole, pa opet gore dok se nije spustio u uski seoski asfaltni putić koji izlazi na stari put Podgorica-Kolašin.

Tu  sam prešla samo na drugu stranu i nastavila da se spuštam ka Brskutu.

 

Pogled na Brskut u dolini

IMG_20210608_122327.thumb.jpg.bfb1ddee18b4c013487917b84b945639.jpg

 

Nisam imala većih prolema ni u vožnji a ni u orjentaciji, vrlo malo sam grešila.

Iz Brskuta se put penje naviše planinarskom markiranom stazom.

Ovde ponovo zemljani put ustupa mesto planinskom šarenom zemljano-kamenom putu koji se dosta strmo penje naviše.

Za trenutak sam se zabrinula hoće li klx bez problema izaći gore. Pod problemima ne mislim na to da on ne može, nego da li će me strmi uspon i kamen pod točkovima izbaciti iz sedla :).

 

IMG_20210608_125932.thumb.jpg.4e2e4ded2dbed767741c427987e85c35.jpg

 

IMG_20210608_125820.thumb.jpg.b9a017916cce2a25e3e749f330c13dcc.jpg

 

IMG_20210608_132058.thumb.jpg.1653298efe516416587abb180a58805e.jpg

 

Malo više sam se usresredila na vožnju a manje na prelep pogled na selo koje je ostalo u dolini iza mene i uspešno sam se popela do Ubogog dola. Do Bukomirskog jezera je ostao samo još kilometer, dva.

Tu parvim grešku u navigaciji i umesto levo na raskrsnici skrećem desno.

To me je koštalo par kilometara vožnje u suprotnom smeru po asfaltu ali su priroda i pogled odozgo  bili očaravajući, pa grešku nisam odmah ni primetila.

A kad sam primetila, brzo sam se vratila na pravi put i ubrzo pronašla Bukumirsko jezero.

 

IMG_20210608_133552.thumb.jpg.e3643e98bf491b004098e29433c43618.jpg

 

IMG_20210608_135409.thumb.jpg.5145f5dbdce78837934f7c0eda66c4ee.jpg

 

IMG_20210608_142135.thumb.jpg.daba7bca4287ae967dcfa79fb6fd8b47.jpg

 

IMG_20210608_135848.thumb.jpg.5e2748f3f5df38892756d4cb499bdc00.jpg

 

IMG_20210608_141517.thumb.jpg.2adc0c430679a01362222b5aa077195e.jpg

 

Jezero je malo ali lepo a i priroda oko njega.

Tog dana je bilo gotovo pusto.

Srela sam jednu porodicu a u povratku još jedan par.

Vikendica ima u dolini pored jezera ali su još uvek bile prazne.

Školska godina se nije još završila a bio je i radni dan.

Na tabli sam pročitala da tu u blizini ima još jedno jezero koje povremeno ima vode.

Potražila sam ga ali je ovaj put bilo potpuno suvo.

Ipak pejsaž prelepo izgleda.

 

Suvo jezerce

IMG_20210608_142811.thumb.jpg.f5e9e92fcc28d893bc9b366532f71b83.jpg

 

IMG_20210608_142841.thumb.jpg.9ad61a8e249cf541cc8a0a008e532474.jpg

 

IMG_20210608_144609.thumb.jpg.f57798101bfdd4dff42bfd2762160e51.jpg

 

IMG_20210608_144739.thumb.jpg.989026d46a6768e39cd8b968af920333.jpg

 

IMG_20210608_150532.thumb.jpg.e9767eae1c67574ea28a7b85e02af74b.jpg

 

IMG_20210608_150803.thumb.jpg.c03befe7c54a352a8073f5e0ccae5797.jpg

 

Nisam smela previše da se zadržavam kod jezera, tek toliko da  se odmorim i pojedem nešto.

Trebalo je vratiti se nazad kući za dana, preko planina, samo sada drugim takođe nepoznatim i neizvesnim putem.

Bilo mi je krivo što nisam imala vremena da odem i do Rikavačkog jezera koje je na nekih petnest, dvadeset kilometara od Bukumirskog, ali vremena za to nije bilo.

Kasnije se ispostavilo da je odluka da ne krenem u tom pravcu bila dobra jer ne samo što ne bih stigla da se vratim kući za dana nego vrlo verovatno i da bih se dosta pomučila sa klx-om niz strm put pun serpentine kojim se do ovog jezera dolazi.

To mi ostaje za neki drugi put .

Povratak sam planirala preko Veruše pa ka Lijevoj Rijeci a onda se u mestu Lopate isključujem sa asfalta i penjem ponovo u planinu ka Štavnju samo iz drugog pravca.

U Lopatama se nalazi gradilište novog autoputa . Tu sam se kratko zaustavila da proverim zna li ko kakav je put i spaja li se negde sa Štavnjem kako je na mapi nacrtano.

Niko nije znao da mi kaže. Znali su da put ide do mesta Slacko ali za dalje nisu znali. To mi je unelo malo nizvesnosti ali sam se nadala da puta ipak ima.

I bilo ga je.

Ponovo gore, dole, pa opet gore , kroz šumu, osrednjim zemljanim putevima izbila sam na Štavanj, a odatle se lagano spustila na magistralu pa preko nje na drugu stranu gore u selo.

 

IMG_20210608_172631.thumb.jpg.38e1b2399d77f2fe5b36046d8f114744.jpg

 

IMG_20210608_172654.thumb.jpg.cf8d23281d6779863ad42a1ff92baaf9.jpg

 

Prvo sam svratila kod Lole da sa njim podelim utiske  sa ove uspešne vožnje.

Probila sam led i sa klx-om !

Prešla sam oko 120 km toga dana po putevima pa da kažem u proseku srednje težine .

Pela sam se i spuštala sa visine od 400 m na 1000 m, pa ponovo dole, pa u Brskute na 1000 mnv, pa na Bukumirsko jezero na oko 1500 mnv i tako unazad.

Bilo je serpentina, i kotrljajućeg kamena, i nagiba i kolotraga ali sve je prošlo ok.

Ni tog dana nisam isprobala svoju spravicu za podizanje motora zbog čega sam bila neizmerno srećna :)

Zapravo ova vožnja je na neki način bila moj trijumf klx-om.

Izbrila sam se sama sa sobom i krenula na vožnju motorom za koji znam da ne mogu da ga podignem, na vožnju meni potpuno nepoznatog terena i u tom smislu potpuno neizvesnu i izvozila sam je uspešno bez ikakvih poteškoća i problema.

Moja prva samostalna vožnja klx-om uopšte, ne samo ovde u Crnoj Gori je uspešno obavljena :).

To je bilo ogromno olakšanje a ujedno otvorilo mi je nova vrata, pružilo dodatnu slobodu i samostalnost.

Zaista sam bila srećna tog dana.

Srećna i ispunjena!

Sada sam mogla da planiram nove vožnje, pa i one koje su malo duže, na koje ne mogu betom.

To je bilo to!

Kockice se polako slažu, otvaraju se mogućnosti za vožnje koje poželim !

Više nije bilo toliko važno imam li društvo ili ne, ne samo ovde nego bilo gde .

Sad znam da mogu sama, i bliže i dalje ili kako volim da kažem i malim i velikim motorom.

Kakav dobar, oslobađajući osećaj !

Kao da sam teret veliki kao planina skinula sa svojih leđa.

Uvek je lakše i bolje u društvu ali sada znam da mogu i sama .

Po asfaltu dok sam putovala, uglavnom sam vozila sama. Volela sam to, ali kod asfalta je dosta jednostavnije voziti sam.

U off roadu , posebno meni, dug je bio i težak put da dođem do ovog stepena da mogu da izrealizujem uspešnu terensku vožnju od 110 -120 km samostalno.

Ali eto stigla sam na kraju i do toga :).

Pa sad kad znam da može, idem dalje….

 

949732928_slikatrekaBukomirskojezero.jpg.94b218f69625195feb03f5c123251713.jpg

 

  • Sviđa mi se 16
  • Haha 1
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

09.06.2021 Krug – Ivo i ja

 

Posle Bukumirskog jezera zaređale su vožnje dan za danom.

Ivo, momak sa kojim me Janko povezao , vozi isto betu samo 300rr, javio se da bi sutra ujutru došao do mene da napravimo jedan lep krug preko brda – Prekobrđa :). Mesto se stvarno zove Prekobrđe a nalazi se na ruti koju smo vozili.

Prva polovina kruga ide po TET-u, od magistrale do mesta Uvač, a druga polovina , povratak je od Lopata preko Štavnja do magistrale, put kojim sam se juče vraćala.

Ceo krug je oko 70 km.

Dogovorili smo se da krenemo rano ujutru, da izbegnemo vrućinu a i da završimo ranije obzirom da ja nisam stigla da se odmorim od prethodne vožnje.

Startovali smo u osam sati od moje kuće, nas dvoje i naše dve bete :).

Ivo je jedan jako fin momak, dobar i dosta brži vozač od mene.

Mada od mene su svi brži ako ćemo iskreno :).

Ivo je pripremio trek uz Jankovu asistenciju što je doprinelo da je prvi deo rute bio izuzetno zanimljiv za vožnju u tehničkom smislu. Bilo je tu i strmih silazaka do reke a i stmih uspona sa kolotrazima posle prelaska reke.

Što kaže Janko , mogu tuda i veći motori da izađu ali kada je suva zemlja.

Obzirom da je prethodnih dana bilo kiše zemlja je na pojedinim mestima bila mokra i klizava ali su se bete hrabro izborile sa izazovom.

Vožnja u društvu je bila zanimljiva a i sama ruta pa smo pravili jako malo pauza, tako da imam svega par slika.

 

IMG_20210609_085815.thumb.jpg.7387f6e9843c6326fccfa3abe691f977.jpg

 

IMG_20210609_090722.thumb.jpg.b0c614eb574bb64b5602e72be06bc907.jpg

 

IMG_20210609_095446.thumb.jpg.a258c0ab02eb7d8c052823f817b5897f.jpg

 

Uvač - most za autoput

IMG_20210609_100328.thumb.jpg.781482387c2bb8d2d4b640347556c294.jpg

 

Baš smo se dobro izvozili to pre podne.

Prethodne solo vožnje sam vozila izuzetno oprezno a sada pošto sam imala društvo mogla sam malo da se opustim i za nijansu agresivnije vozim , ako se to može reći za moj stil vožnje :).

 

339190666_slikatreka.thumb.jpg.fc92fddd504c266069864c6ca16c6a5d.jpg

 

Na mapi ću dodavati puteve o kojima budem pisala, a ostaviću i prethodne čisto da se stekne utisak u kojim pravcima sam vozila tokom mog boravka u Močilima.

  • Sviđa mi se 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

10.06.2021 Ponikvice

 

Vožnju smo završili dosta rano jer smo je rano i započeli pa sam imala popodne vremena malo da danem dušom i pripremim se, obzirom da mi je Ivan iz Nikšića, Jankov drugar javio da će sutra Vedža, njihov drugar iz endure ekipe voziti na Ponikvicama pa ako želim mogu da mu se pridružim.

Želela sam naravno!

Retko, gotovo nikada ne propuštam priliku da vozim u društvu.

Ivan mi je rekao da će mi se vožnja sa Veljkom svideti sigurno i bio je sto posto u pravu.

I vožnja i Veljko su bili fantastični!

 

Veljko je jedna izuzetno prijatna, pozitivna osoba, odličan vozač i veliki ljubitelj avanture, uostalom kao i Ivan, Janko , Jovan i ostali momci iz endure ekipe.

Dogovorili smo se da se nađemo u Danilovgradu u deset sati.

 

Morača na ulazu u Podgoricu

IMG_20210610_094021.thumb.jpg.4b423db34edf4d691606fb9fd7e4cc90.jpg

 

Motor sam natovarila na prikolicu i odvukla do Danilovgrada gde me je Veljko - Vedža sačekao pa smo zajedno nastavili uzbrdo , odnosno ja za njim još nekih 12 km do polazne tačke.

Danilovgrad i okolinu slabo poznajem, tačnije nisam ranije uopšte bila u ovim krajevima pa ni u Ponikvicama.

 

Vozili smo se po kamenim putevima, pa kroz šumicu, videli jezero Ponikvice, dolinu sa katunima, došli do raskrsnice gde mi je Veljko pokazao put kojim se do Gornjih Rovaca stiže za samo osam kilometara ali put nije najlakši pa mi zato nije predložio da njim dođem na točkovima nego je ipak izvesnije bilo da motor dovezem prikolicom.

 

IMG_20210610_120223.thumb.jpg.189b764c6c7530cbc06e4c97892c7db9.jpg

 

Kotlina sa katunima

IMG_20210610_125024.thumb.jpg.87384f22885be7d183de787a33490eb0.jpg

 

Jezero Ponikvice

IMG_20210610_131259.thumb.jpg.64057997c09ec7290004ea2efd5ed29e.jpg

 

IMG_20210610_135344.thumb.jpg.bbf841a0ba03124ca1e53c068df668be.jpg

 

IMG_20210610_131616.thumb.jpg.70467875c52686df516dc49cb23f98a4.jpg

 

Ništa ne prija više od hladne vode sa izvora

IMG_20210610_131656.thumb.jpg.0b3030c1a8e5bf256e6e236af6b2b98d.jpg

 

Uživali smo u vožnji i prelepom danu.

Veljko je jako strpljiv i dobar momak.

On je odličan vozač a i ovo je takoreći njegovo dvorište gde vozi često i mogao je sigurna sam daleko brže da vozi. Međutim on je držao moj tempo, nije forsirao a nije se ni nervirao što je vožnju učinilo opuštenom i prijatnom.

U povratku me je poveo nekom prečicom kroz šumu sa jednom malo strmijom deonicom uz ivicu. Međutim meni se baš svidelo pa sam tražila još.

Tako smo neplanirano produžili rutu napravivši još jedan dodatni krug van puteva, vozeći po travi prošaranoj kamenom, kroz šumu do jednog uzvišenja sa repetitorom.

Odatle se pruža fenomenalan pogled na Podgoricu u daljini, Skadarsko jezero a kaže Veljko kada je potpuno vedar dan vidi se i Albanija.

 

IMG_20210610_144641.thumb.jpg.178baff826691b477d0035742629e831.jpg

 

IMG_20210610_151811.thumb.jpg.6e460ead0fdc647b4d7847d75cbf481b.jpg

 

Repetitor i pogled na Podgoricu i Skadarsko jezero u daljini

IMG_20210610_170906.thumb.jpg.81641c865fb5f85ce37aeb24c7979ca8.jpg

 

Žao mi je što nisam zapamtila imena vrhova i mesta kroz koja smo prošli, Vedža mi je za svako rekao gde smo ali jednostavno je to meni sve potpuno novo i nepoznato pa pola nisam zapamtila.

Ali je priroda prelepa.

Već po završetku vožnje počela sam da razmišljam o onom putu iz Gornjih Rovaca kojim se izbija na Ponikvice i planirala da ga jedan dan izokola istražim a ako budem mogla i da prođem njim.

Dan sa Veljkom na Ponikvicama se završio u najboljem mogućem raspoloženju.

Odlična vožnja, priroda fenomenalna, a nas dvoje smo se slatko ismejali prepričavajući dogodovštine sa motorima i sa putovanja.

 

IMG_20210610_173331.thumb.jpg.4ae92aed366a34392591c434ad609694.jpg

 

Veljko me je otprato do parking gde smo se našli tog jutra odakle sam polako krenula nazad u moje selo.

Već je padao mrak kad sam stigla, ali ne mari, bio je to savršen dan.

 

1928606316_slikatreka.thumb.jpg.a91abfc17e1942511a8d778d8096eece.jpg

 

  • Sviđa mi se 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

13.06.2021 Od Gornjih Rovaca ka Ponikvicama,  Ivaćev do

 

Posle ovih vožnji usledilo je par dana odmora.

I vreme se nešto nećkalo, hoće kiša, neće kiša…

A taman je Jankova i Ivanova ekipa pravila plan za jednu dobru vožnju po planini u mojoj blizini – Ropušnici, ali je najavljena loša vremenska prognoza pokvarila i odložila planove.

Nije se moglo planirati danas za sutra jer se prognoza menjala ne na dnevnom nivou nego svakih par sati.

Međutim kada je vikend došao od očekivanog potopa nije bilo ništa osim manje prolazne kiše.

A mene je kopkalo da vidim kakav je taj put ka Ponikvicama :).

 

Lola, moj rođak me je odvraćao od ideje da idem sama.

Ne toliko zbog lošeg puta, mada kaže put jeste loš, onaj čuveni kotrljajući kamen, više zbog toga što u tom delu planine nema kuća, nema ljudi a ni put niko ne koristi pa nije baš bezbedno sam ići po tako izolovanom delu planine.

Ali mene je kopkalo da vidim ….

 

Od moje kuće krenula sam naviše putem za Gornja Rovca, onim kojim sam  izlazila na Maganik. Iz Gornjih Rovaca treba krenuti ka Trmanji gde se na jednom mestu sa asfalta odvaja oštro i odmah strmo uzbrdo kameni put. Put je zapravo tu u početku najgori , nekih dvesta metara, posle postaje podnošljiv.

Misleći kako tu ne mogu da pogrešim jer nisam očekivala račvanja, nisam ni gledala u navigaciju.

Napredovala sam dobro uzbrdo kroz prirodu koja je postajala sve više divlja, bez tragova čoveka.

Put je sličan onom za Maganik, kotrljajući kamen :). Vijuga kroz šumu i povremeno se račva u manje probijene puteve za izvlačenje šume.

Misleći da sam na dobrom putu nastavljam do dela gde nailazim na golo drveće, posledica požara. Zelenila je sve manje a kamena sve više.

 

IMG_20210613_110924.thumb.jpg.cb805527ad77d94df3b7d5408951fa59.jpg

 

IMG_20210613_111020.thumb.jpg.82eadd0de479b952b0f7e4a5986cf80a.jpg

 

Odjednom izbijam u jednu malu predivnu dolinu sa praznim katunima.

Mesto je skroz nestvarno. Malecko, na vrh kamene nedođije, daleko od ljudi i civilizacije.

 

IMG_20210613_111646.thumb.jpg.17f062201dc6ed59a635e866bc725020.jpg

 

IMG_20210613_111719.thumb.jpg.9f2f306304748bcc50dbc06afd1fef0d.jpg

 

Kad otkrijem takva neobična, usamljena a lepa mesta u prirodi uvek se izuzetno obradujem.

To me nekako pokreće da zavirim dalje još ovde, onde u očekivanje da će se pojaviti još neko takvo ili neobičnije mesto.

Dolina ima i neobično ime, Ivaćev do.

Htela sam da nastavim dalje iako sam već shvatila da sam odavno potpuno promašula pravac za Ponikvice, ali dalje puta nije bilo, a pre samog kraja se poprečilo veliko deblo.

 

IMG_20210613_113736.thumb.jpg.66b4d7b331f864170913149d80064a24.jpg

 

Krenula sam nazad.

Međutim opijena ovom pustom i neobičnom prirodom odlučim da zavirim u još jedan njen kutak pa umesto da se vratim do račvanja gde sam pogrešila krenula sam jednim šumskim putem da vidim kuda vodi.

Put je zaista propao , vidi se da nije dugo korišten a verovatno je probijen za izvlačenje drva jer on ne povezuje ništa i završava se u procepu između stena.

Bilo je interesantno iskustvo ići njim dokle je moglo.

U jednom delu put je do pola prekriven kamenom koji se odronio sa stene odozgo a preostali prohodni deo ide pored strme visoke litice.

 

IMG_20210613_121140.thumb.jpg.dd539c9b3e7f5b7a7a5436afbad58d14.jpg

 

IMG_20210613_121255.thumb.jpg.c5e103fc15add290a126f39db67b2b7b.jpg

 

Baš na tom mestu dok sam slikala učinilo mi se da čujem u daljini u podnožju zvuk motora.

Okrenula sam se oko sebe i pogledala bukvalno nedođiju u kojoj sam se nalazila i pomislia, Majo ti si počela da haluciniraš, hajde ti polako nazad pre nego se strmekneš negde :).

Kakvi motori, pa ovde nema žive duše, nema ni cvetića a kamoli motora!

Pa dobro, možda je bio avion tešila sam se..

I vratih se nazad do mesta gde sam promašila skretanje ka Ponikvicama.

 

IMG_20210613_130400.thumb.jpg.068bfbca8474857c20ea935bc569ab33.jpg

 

IMG_20210613_130418.thumb.jpg.1a9b6b013be34127df497881015aff21.jpg

 

Put je i dalje kameni i vijugavo ide uzbrdo  a onda ulazi u šumu i postaje zemljani.

Malo malo nailazim na stabla poprečena po putu.

Prvo sam pomislila da su od nevremena oborena tokom zime, međutim njih je bilo sve češće nekako pravilno poprečenih čak i na mestima gde je čistina, pa je postalo očigledno da su namerno postavljena da spreče kretanje vozila.

Kasnije su mi objasnili da šumari to postavljaju da bi se sprečila seča i krađa šume.

Neka stable sam preskočila, neka pomerila a neka su bila već trula pa se moglo samo preći preko njih. Uglavnom, ni jedno nije predstavljalo nepremostivu prepreku .

Taman kad sam se obradovala što ću uspeti da stignem do Ponikvica jer je ostalo možda još dva, tri kilometran naišla sam na sneg.

Rešena da pokušam da prođem rubom gurala sam motor po ivici kad odjednom začuh buku motora iza sebe.

Potpuno zaprepaštena otkud oni tu,  krenula sam ka njima ubeđena da to jedino mogu biti Ivan i ekipa.

Idem ja ka njima i vičem, Ipak ste izašli da se vozite, nema kiše?

Oni ne odgovaraju.

Jedan skida kacigu i na engleskom mi se obrati, pozdravi me i pita ima li snega i dalje na putu?

Ja još više šokirana, ko su ovi ljudi , otkud ovde na potpuno zabačenom putu za koji sam verovala da ne postoji ni na jednoj mapi!

Šalim se naravno, i ja sam do njega došla prateći mapu.

Ali realno bila sam potpuno iznenađena shvativši da su ova četvorica motociklista stranci koji nisu zalutali ovde nego tačno znaju kuda put vodi.

Razmenili smo par rečenica , zamolila sam ih i da se slikamo zajedno, neće mi ljudi verovati da sam ovde  nekoga srela :)

 

IMG_20210613_132013.thumb.jpg.8d361c651e1153f86407ac740e4fe0f2.jpg

 

IMG_20210613_132521.thumb.jpg.ef6956d022999f058352cad38080fdec.jpg

 

IMG_20210613_132554.thumb.jpg.8633ac8b0fee8fcbbe15eb4b2e4de6cf.jpg

 

IMG_20210613_132606.thumb.jpg.42bfdd3824c3830e0fea0dfc3b6d1372.jpg

 

Oni su Česi, bili su  na putovanju kroz Albaniju, sada kroz Crnu Goru, pa idu nazad do Hrvatske gde su ostavili prikolice.

Njihovi motori su teži i veći a i gume su im pola pola za asfalt i  off, natovareni su i vidi se već umorni , ne vuku im se motori po snegu ali ovo im je ruta za Danilovgrad gde danas treba da stignu.

Preko ove gomilice snega su polako preterali motore uz asistenciju jedan drugog ali iza sledeće krivine nas je sačekao ponovo sneg.

Tu smo se pozdravili, oni su nastavili dalje a ja sam se ipak vratila jer je bilo besmisleno da nastavim po tom snegu preko koga bih posle morala sama da se vraćam jer se ja moram vratiti istim putem nazad u selo.

 

IMG_20210613_133427.thumb.jpg.76a7d31ad541cc30eff3a62bb43d0c21.jpg

 

Iako nisam stigla do Ponikvica , falilo je još tih par kilometara bila sam jako zadovoljna vožnjom tog dana.

Videla sam mističnu dolinu, vozila usamljenim, raspalim putem po rubu iznad provalije, srela motocikliste na potpuno neočekivanom mestu :).

Ludilo !

Bio je to dobar dan i uspešna vožnja kako god se okrene :).

 

451348773_slikatreka.thumb.jpg.7f75328eb69594932183b63e9f804b20.jpg

  • Sviđa mi se 13
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: podgorica,mne
  • Motocikl: uvijek prljava Honda xr650r

hahah, 

put je takav da prosto navodi da promasis i podjes u oazu zvanu Ivacev do. Ja sam prije desetak dana isto masio i zavrsio u tom slatkom katunu. Samo za razliku od tebe ja sam imao srece pa su gorstaci vec bili izdigli i u katunu je bilo zivota. Dvije porodice Vlahovic i Rovaca se ne predaju i drze predanje. Nije bilo sanse da odemo  a da se ne najedemo i napojimo . Gost je na katunima bio i ostao svetinja. Kolicina Ljubavi i radosti sa kojom srecu svakog putnika namjernika je fascinantna.

Moja dva drugara sa kojima si vozila su dobri momci, jedan je advokat i max opusten, a drugi je umjetnik i stalno na gasu, trebalo bi da je obrnuto :) a ti ces prepoznat koji je koji.

 

  • Sviđa mi se 1
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

14.06.2021    Preko Prekobrđa do Crkvina

 

Oduvek mi je pažnju privlačio deo prirode koji se nalazi u strmini ispod magistralnog puta na delu od Crkvina do one velike krivine kod Mioske odakle počinje kanjon Morače.

Kad god sam tim delom magistrale prolazila odozgo sam gledala zemljane puteve po toj stmoj strani ispod puta i pitala se kuda vode ti putevi i kako li izgleda voziti se po njima.

Ovako odozgo meni je delovalo kao tobogan.

Zavirivala sam sa magistrale tražeći neko isključenje, mada je delovalo potpuno suludo da odatle bilo kakav put kreće na dole jer bi to bilo bukvalno survavanje u provaliju.

U potrazi za odgovorom na pitanje kako se dolazi do tih kuća i mesta ispod magistrale , sa leve strane Morače gledano iz pravca Kolašina pomogao mi je Lola.

 

Onim putem preko Prekobrđa kojim smo vozili Ivo i ja neki dan ako se na jednoj raskrsnici skrene levo ka brdu penje se na greben paralelno magistrali, samo na većoj nadmorskoj visini oko 1200 m i tuda ne toliko lošim zemljanim putem koji pred kraj postaje makadamski stiže se pravo na Crkvine.

 

931442212_slikatrekagooglemaps.jpg.d952965bf257ff3f00b6c0f0c4cfaa25.jpg

 

Od moje kuće do izlaska na magistralu na Crkvinama ima 27 km i još 5 km do pumpe ispred Kolašina.

 

Ja sam bila potpuno oduševljena ovim otkrićem.

Put je zanimljiv, iako ne pretežak nije ni dosadan. Ima povremeno začkoljica u vidu neravnina, kolotraga i sl. pa ne dozvoljava da se previše opusti.

Plus što se vozi grebenom sa koga se pruža prelep pogled na vrhove Moračkih planina preko puta.

 

IMG_20210614_131510.thumb.jpg.58b1a5fcecdefe574c1ef227c5857963.jpg

 

IMG_20210614_161025.thumb.jpg.cfdf03377d33db230bf036ea1f932eec.jpg

 

IMG_20210614_161131.thumb.jpg.e189f3222a15ae811ff1ccf87cf24b32.jpg

 

 

Prostor koji ograničava ovaj off road put sa jedne strane i magistrala, odnosno Morača sa druge pruža mogućnosti za istraživanje raznoraznih šumskih puteva, pa i onih što sam ih videla odozgo sa magistrale, od kojih je većina slepa ali ima i onih kojima se može sići recimo u Manastir Moraču i još neka mesta u dolini Morače.

Ono što ga čini zanimljivim je što se teren u pojedinim delovima strmo spušta naniže, a i to što se većina tih putića ne koristi pa je sasvim neizvesno na šta će se naići.

 

Meni je posebno bila zanimljiva konkretno baš za ova off road veza sa Crkvinama iz više razloga. Sada sam mogla da planiram i  vožnje u pravcu Kolašina a da pritom ne moram da vozim 40 km asfaltom.

Plus kada izađem sa ove off road deonice imam pumpu u blizini gde mogu da dopunim gorivo i u odlasku i  u povratku.

 

Kasnije sam vrlo često koristila upravo ovaj put za dalje vožnje ka Kolašinu i okolini.

 

Tog dana sam stigavši do Crkvina pokušala da se popnem na susedno brdo preko puta magistrale kad se krene od Crkvina ka Kolašinu.

Videla sam na mapi da tamo ima neki katun , međutim nisam daleko stigla.

Na vožnju sam krenula klx-om jer sam mislila da ću možda dalje voziti a i možda se kretati delom asfaltom, pa je on bio pogodniji za to.

Međutim posle  strmijeg uspona sa kraćim baš lošim deonicama za klx-a i mene, stigla sam do dela puta koji je voda odnela. Deo puta je na polovini dužinom potonuo skoro pola metra.

 

IMG_20210614_145314.thumb.jpg.3bcd77902a75b2a5aaaa4aac63e138e1.jpg

 

IMG_20210614_145328.thumb.jpg.d4013b2aa4f09d5b3968a1358671ef57.jpg

 

IMG_20210614_145345.thumb.jpg.1ac28f11af00b248b803ff0eae00285a.jpg

 

Ohrabrena prethodnim uspešnim vožnjama gde još ni jednom nisam pala a ni motori, pokušala sam da se popnem uz tu stepenicu.

Da je stepenica bila poprečno bilo bi ok, ali ona je bila uzdužno a sa desne strane je litica tako da ne može da se uhvati zalet.

Beta bi se lako uspela tu ali klx mi je pao i to iz trećeg pokušaja da izađem uz stepenicu a ne otklizam nazad u provaliju.

Došlo je vreme da isprobam svoju spravicu za podizanje.

Bila sam daleko od magistrale a po stanju puta sasvim je bilo sigurno da ovde niko neće proći uskoro.

Znači definitivno sam morala sama da podignem motor ako neću tu da spavam :).

 

Sklapanje lifta traje kratko ali dok odvežem gurtne koje ga pričvšćuju, pa odmotam iz svega u čemu je zamotan to ume da potraje.

Više se zamorim otpakivanjem i vraćanjem lifta nego samim korišćenjem.

Pokazalo se srećom da lift funkcioniše a položaj motora na zemljanoj stepenici je bio takav da sam uspela da ga podignem.

Okrenula sam motor i vratila se nazad dole na magistralu. Šta da se radi, ovde nisam mogla dalje.

 

Bilo je još rano za povratak kući pa sam rešila malo da zavirim na jedan od onih zemljanih puteva koji se sa grebenskog spuštaju naniže u pravcu ka Morači.

U početku je put bio ok. Strm povremeno , krivudav zemljani put kroz šumu,  račvao  se na više mesta.

Onako nasumice sam birala kojim ću dalje a da  ide na dole.

I naravno izabrala sam zarastao strm put koji me verovatno ne bi ni doveo daleko da nisam pre toga zapela čizmom o koren i prevrnula se niz stminu.

 

IMG_20210614_163524.thumb.jpg.a4988502a6fc235f9f351a80ba9c4ede.jpg

 

IMG_20210614_163542.thumb.jpg.8d600fc855f6118ab4f677e05821243a.jpg

 

 

Čizma mi se zaglavila ispod motora što mi se često dešavalo kada mi motor nezgodno padne.

Probala sam da je izvučem ali nije išlo.

Mesto je bilo potpuno zabačeno za ovako nezgodnu situaciju.

Ok razmišljala sam,  šta je tu je.

Možda sam mogla malo pažljivije da vozim ili bar da se ne zabijam toliko kada sam videla da put nije baš lagan, ne sa klx-om, ali sada to nije bilo bitno, trebalo je izvući se ispod motora a onda ga i podići.

Odmah mi je bilo jasno da će i podizanje biti problem jer je motor bio na nizbrdici i poluga za lift neće imati dobar oslonac, verovatno će klizati.

Ali otom potom, prvo da izvučem nogu.

Kada se mora nađe se i način.

Posle cimanja i guranja motora iz nezgodnog ležećeg položaja oslobodila sam nogu.

Sreća da klx-u ne ističe gorivo dok je u horizontalnom položaju pa sam imala vremena da polako raspakujem lift, a i sama se malo raskomotim jer je bilo jako sparno.

Ipak sam uspela da pozicioniram polugu tako da nije klizala i podignem motor dovoljno od zemlje da mogu da ga uspravim.

Međutim nizbrdica je bila takva da kada sam ga uspravila on me je povukao na dole i prevrnuo se na drugu stranu.

Uh baksuz li sam danas, pomislih.

Pre će biti da se radi o opuštanju obzirom da su mi prethodne vožnje dobro išle a i lošoj proceni u koje situacije ću sa klx-om ulaziti.

Ali ok, u tom trenutku mi je lakše bilo da mislim da je u pitanju nedostatk sreće.

 

To je već bilo previše podizanja motora za jedan dan, nemam ja toliko snage.

Dva puta u vrh glave može sa liftom ali sve preko toga je previše.

Još sam se isekla na cev dok sam vadila lift iz torbice, pa nisam mogla krv da zaustavim a ni flaster da pronađem. Sreća uvek ih imam, ali tek posle deset minuta nađoh jedan.

Uglavnom kada se motor prevrnuo na drugu stranu nisam imala više živaca da ponovo montiram lift i pokušala sam da ga sama podignem.

To mi je pošlo od ruke samo zato što je nizbrdica bila dosta velika.

Uspravila sam motor, okrenula ga i isterala na ravno a onda sam pola sata sedela na zemlji da dođem k sebi i povratim snagu. Popila sam svu preostalu vodu i pojela sve što sam ponela u rancu. Neka kišica je počela da pada ali nije mi smetal, nisam više žurila.

Bilo je važno da se dobro odmorim pre nego sednem na motor jer nisam smela više da dozvolim da mi ponovo padne. Jednostavno ne bih imala snage više da ga podignem.

 

Moj pomoćnik za podizanje klx-a :)

IMG_20210614_165456.thumb.jpg.f77bb1aef3fb60b13d97f6f8709f41cf.jpg

 

 

U povratku je bilo sve ok.

Relativno brzo sam stigla nazad kući.

 

To veče sam drugaru iz Beograda koji me je dan, dva pre toga pitao kako rešavam problem sa podizanjem motora (tada sam mu rekla , odlično – nije mi još padao :)) , napisala da me više ne pita takva pitanja. Samo ovog dana sam čak tri puta morala da podižem klx-a., sreća uspešno.

 

Prekobrđe

IMG_20210614_182826.thumb.jpg.8f3aae986b8f6b889d860d53e03689d5.jpg

 

Po povratku kući posle napornog dana umesto da odmaram, postavljala sam zamke za moje male kućne prijatelje koji su se odomaćili u kući.

Na oko jesu simpatični ali nije mi baš bilo prijatno da trče po tavanu a ni po kuhinjskim elementima.

Postavila sam zamke iz kućne radinosti.

Kako nisam sigurna šta vole da jedu, u jednu sam stavila šumku a u drugu šargarepu i čekala  :).

 

IMG_20210615_173555.thumb.jpg.dd71c78ceb0c041f74c9d39d7166e189.jpg

 

Puhić sedi na santimetar od korpe i nije je oborio :)

IMG_20210615_210041.thumb.jpg.2e0b7ea192e5e382b3baba9aca22f84a.jpg

 

 

2083085946_slikatreka.thumb.jpg.101a829ea904ec6f253fa734115d1705.jpg

  • Sviđa mi se 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer
9 minutes ago, aca-pn said:

Postavi malo bolje slike te dizalice, nikad nisam video tako nesto, a ni znao da postoji. Deluje jako zanimljivo.

I ja sam slučajno naletela na to negde na netu.

Ovo što sam ja napravila po uzoru na to je teleskopska cev iz tri dela dužine čini mi se 40 cm ili pola metra moram proveriti a može i dva dela , ali nije zgodno zbog dužine za pakovanje na motor.

Na jednom kraju je fiksiran dobar španer.

On je bitan, on podiže teret pa je važno da ne uvrće i ne gužva traku.

Traka se kači za kraj kormana, šipka postavi uz tu ivicu i španuje se.

Ni to nije baš lako, pomogla bi duža ručka ali to su sada finese koje treba doterati.

 

Evo još jedne slike iz drugog ugla gde se malo bolje vidi.

Ovaj lift može da pomogne u određenim uslovima obzirom da off ne vozimo baš po ravnim terenima.

Ali onome ko motor nikako ne može da odvoji od zemlje može itekako da bude od koristi, ne uvek ali u dosta slučajeva da.

 

IMG_20210620_113341.thumb.jpg.a8e8426211e6f74cfeb389b85d09aa7e.jpg

 

 

  • Sviđa mi se 3
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

16.06.2021  Bjelasica

 

 

Pošto sam našla prečicu van asfalta do Crkvina sad sam mogla da odem i do Bjelasice :).

Dakle preko Prekobrđa pa grebenom sam izbila na Crkvine, onda asfaltom do ski centra Kolašin 1600.

Odalte sam produžila makadamskim putem do Katuna Vranjak.

Već tu je priroda  fantastična! Velike zelene livade prošarane cvećem. Čarobno :)

 

IMG_20210616_121546.thumb.jpg.b510bfb60acb72e8794836de939cac34.jpg

 

IMG_20210616_122106.thumb.jpg.229a17d13c675faf0f975b6f2f9408e6.jpg

 

A samo pre par meseci sam se tuda skijala. Ne znam da li je Bjelasica lepša zimi ili leti.

Neću previše pisati o Bjelasici , slike govore same za sebe.

 

IMG_20210616_123256.thumb.jpg.6eaf1c327a6ad64f9d7f96da405d35e1.jpg

 

IMG_20210616_123459.thumb.jpg.cf50d409226be5270861545cdbc5d9f1.jpg

 

Od katuna Vranjak pela sam se ka vrhu Troglava ali sam pre toga krenula putem koji se odvaja levo ka katunu Slađevac. Nisam išla do samog katuna već do vrha iznad njega na 1890 mnv

 

IMG_20210616_124351.thumb.jpg.36161c07241c1f8ab1b2e364b6e17ef7.jpg

 

IMG_20210616_124427.thumb.jpg.cfed4cb049d62d98d0d57177ffe0868b.jpg

 

IMG_20210616_130145.thumb.jpg.f4d55f8450d4e3fe569869f47069261b.jpg

 

IMG_20210616_130246.thumb.jpg.d966b7356759b39f2e26b2e7c1410361.jpg

 

IMG_20210616_130302.thumb.jpg.f888dd3fcea4748d7f8665cd03d3329d.jpg

 

IMG_20210616_130531.thumb.jpg.683cf26c6ecc22078b59d8820480ca2e.jpg

 

Odatle sam se vratila nazad i popela do Troglave ( 2072 mnv ) gde inače završava ski lift a onda produžila do repetitora i Zekove glave ( 2122 mnv ).

 

IMG_20210616_132204.thumb.jpg.7184d795acf843493925ef4551b403d9.jpg

 

IMG_20210616_133422.thumb.jpg.d243bb552af4918ee21efa79652b56ce.jpg

 

Troglava

IMG_20210616_134049.thumb.jpg.ba78fc5eb597df95d003070f9c2dd79f.jpg

 

IMG_20210616_134020.thumb.jpg.f75c66d0da189389ca9c09648f0c1025.jpg

 

Tu dalje nisam mogla motorom, ograđeno je ali može peške da se prođe do mesta odakle se pruža prelep pogled na Pešića jezero.

 

Zekova glava

IMG_20210616_134635.thumb.jpg.2728629a5c66e156fee78aad481ab678.jpg

 

Pešića jezero

IMG_20210616_135955.thumb.jpg.77472d0e0d5133e826ef14f7dd672123.jpg

 

IMG_20210616_142902.thumb.jpg.507fadff1b3e23540c6886a44b390713.jpg

 

IMG_20210616_143923.thumb.jpg.45a0df6fc0fdfa47f65db53db8d48099.jpg

 

Tu sam malo odmorila i uživala u prelepom ambijentu.

Preda mnom su se pružali zeleno braonkasti obronci planine prošarani snegom a u podnožju se plavelo malo prekrasno jezerce.

Iznad svetlo plavo nebo sa belim oblačićima.

Sve to zajedno delovalo je kao slika iz bajke u kojoj se nalazim i ja.

Trenutak povratka sam maksimalno odložila da još malo uživam u ovoj čarobnoj slici ali moralo se i nazad krenuti.

To nazad značilo je krenuti u pravcu ka kući ali ostalo je još dosta toga što sam u povratku htela da istražim.

 

Prvo sam po spuštanju sa vrha krenula putem u pravcu ka Trešnjeviku.

Htela sam da osmotrim taj put i vidim dokle mogu njim stići a da se ne udaljavam previše od rute ka kući.

Međutim taj put ubrzo kreće strmo uzbrdo a kako je u senci, gotovo celom širinom je bio pod snegom.

Tuda nisam mogla da prođem pa sam se vratila nazad.

 

IMG_20210616_151810.thumb.jpg.29f43b9d0cdb59e196869c8debdc1cdb.jpg

 

IMG_20210616_151858.thumb.jpg.19a1824e81322fa2a213ff613d33bddc.jpg

 

IMG_20210616_151943.thumb.jpg.cdbe1f0f660acd5a70ad9a8175f00342.jpg

 

IMG_20210616_152135.thumb.jpg.653511a174346931a4d7f43b74b4f1df.jpg

 

Istim putem sam došla do Crkvina s tim što sam u povratku dosula  gorivo na pumpi.

Pošto sam na vreme krenula nazad do sumraka je bilo dovoljno vremena za ono što sam  još naumila tog dana da istražim.

Strašno me je i dalje kopkala ona padina ispod magistrale na potezu između Crkvina i Mioske , htela sam pošto poto da nađem put i siđem u dolinu Morače a onda off road putevima sa te strane Morače da se vratim nazad ka Prekobrđu do mosta Pjenavac.

Lola mi je ponovo pred polazak detaljnije objasnio kuda od Crkvina da krenem naniže ali se ogradio rekavši da nije siguran da put još uvek postoji  ni da li je prohodan.

Od Crkvina umesto pravo na greben skrenula sam desno odakle se put gotovo odmah spušta na dole. U početku tu ima kuća ali što sam se više spuštala šuma a i put su postajali sve zapušteniji.

Na trećini tog spuštanja otprilike put je prestajao i nisam iz prve mogla da nađem skretanje gde bih mogla da nastavim dalje. Posle malo lutanja i vraćanja pronašla sam put.

 

Na Bjelasici nisam imala problema sa vožnjom, motor mi nije ni jednom pao.

Ali sada na ovom delu dosta strmom i neizvesnom podsetila sam se teškoća od pre neki dan.

Rešena da pronađem put do Morače nisam odustajala ali sam opreznost podigla na maksimalan nivo kako bih izbegla padanje.

Posle visoke Bjelasice i prijatne temperature ovde kako sam se više spuštala u rupu ispod brda postajalo je sve toplije.

Već sam bila umorna i gladna, pređena kilometraža nije bila mala a imalo je još da se vozi po neizvesnom terenu.

Ipak malo po malo spustila sam se do dna.

Da sam nastavila pravo izašla bih na magistralu kod onog mesta posle krivine gde se nekada autobus sa putnicima survao u kanjon.

Međutim nisam htela na magistralu.

Htela sam da sastavim krug koji je toliko budio moju pažnju.

Kroz sela u dolini Morače ima asfaltiranog puta ali slično kao kod mene u selu on se vijugavo, strmo penje pa silazi i tako do Manastira Morače.

Odatle se put ponovo penje u brdo, asfalt prestaje a zamenjuje ga makadam a kasnije kroz šumu i zemljani put.

Izbila sam tačno onde gde mi je Lola rekao, par kilometara od mosta Pjenavac na onom mom putu od magistrale do Prekobrđa.

 

Mala tačkica u daljini je Manastir Prekobrđe

IMG_20210616_181022.thumb.jpg.30cb9b37418690bd65b8d35105aae6d1.jpg

 

Ovaj dan i vožnja su bili više nego uspešni!

Uživala sam na vrhovima Bjelasice, pronašla sam put ispod Crkvina koji stranom silazi do Morače, klx je radio savršeno i ni jednom me nije mučio da ga podižem.

Od svega me najviše obradovao krug koji sam sastavila ispod Crkvina, misterija je razrešena :)

 

Svetlo žuta linija je magistrala a crvena moj krug :)

1740398423_slikatrekaprostorispodCrkvina.jpg.2de99dec18f05049ee365579238a2c4f.jpg

 

1131128113_slikatreka.thumb.jpg.0fda491e5dccb110a6cbd7926d9d5343.jpg

 

 

 

  • Sviđa mi se 9
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

20.06. 2021  Sinjajevina

 

Najzad je došao red da se uputim ka ovoj prelepoj visovarni o kojoj sam čitala i slušala ali nisam imala prilke da je posetim.

Ovo je ujedno i moja najduža vožnja za vreme boravka u Crnoj Gori, 185 km ako ću verovati navigaciji ili 200 km kilometar satu na motoru.

Rano sam krenula zbog dužine puta koji me je čekao ali i zbog nepoznavanja terena na koji sam se zaputila.

Ideja je bila pronaći put na potezu između Crkvina i Kolašina odakle ću se popeti na Sinjajevinu a onda ću voziti po visoravni putevima koje sam pronašla na mapi da bih na kraju stigla na malo prelepo jezero – Zabojsko jezero, skrivenu u srcu Sinajevine, jezero koje važi za jedno od najlepših u Crnoj Gori.

To bi bila krajnja tačka vožnje po Sinjajevini odakle bi usladio povratak nazad. Kojim putem zavisilo je od prolaznog vremena.

Do Crkvina sam vozila već ustaljenom rutom, preko Prekobrđa.

Na pumpi sam stala da dospem gorivo. Tu me već prepoznaju, svraćam svaki treći dan :).

Malo sam se kod njih raspitala gde je tačno skretanje sa magistrale za Sinjajevinu.

Prateći uputstva brzo pronalazim skretanje ka selu Lipovo.

Odmah nakon ovog sela priroda postaje nestvarna.

Put se serpentinama strmo penje u planinu sa 1100 m na 1780 m .

Celim putem do gore pogled je fascinantan.

 

IMG_20210620_105003.thumb.jpg.c689ce05d34a12e5e37fafe8f417ea9d.jpg

 

IMG_20210620_111548.thumb.jpg.642bc1899a3479d39ce375d8b0fbfd10.jpg

 

IMG_20210620_111646.thumb.jpg.99b06a6c83c3c19773cb786e9a7dfa07.jpg

 

IMG_20210620_112027.thumb.jpg.1b44c9451e5c5a3b78b51c9b8593cd9c.jpg

 

A kada izbije na vrh , ogromna valovita visoravan  oivičena visokim kamenim planinama na zapadu,  prostire se u nedogled.

Čini mi se da bih danima mogla da vozim po njoj a da je ne obiđem celu.

Ja sam prošla samo jednim delićem, putem koji je po mojoj proceni, gledajući mapu bio najbolji izbor, sa najkraćim asfaltnim deonicama u odlasku  a vodio je do Zabojskog jezera.

Iz Lipova kada se popne na visoravan nailazi se na katune Ječmen do i Vrtlo a tu odmah je račvanje puta.

 

IMG_20210620_121435.thumb.jpg.79db235d0de290bd4866e97cb0524e1f.jpg

 

IMG_20210620_120835.thumb.jpg.90fa7b46951f7278851bb5fc05b15053.jpg

 

IMG_20210620_121524.thumb.jpg.a1debccb2b784d42372d934cbd928074.jpg

 

IMG_20210620_121535.thumb.jpg.1d83625e28d74504a0483b23b4fc7bb2.jpg

 

IMG_20210620_121615.thumb.jpg.d628861e2ed97301226ccceb5f67946a.jpg

 

IMG_20210620_121830.thumb.jpg.458777a72b27ff4d1463644b33847443.jpg

 

IMG_20210620_121644.thumb.jpg.7f0b501f424998d2f736dc7ef1c66b85.jpg

 

IMG_20210620_124852.thumb.jpg.5bd141fe6b20b7c6adc73944c0e06a5e.jpg

 

Jedan krak vodi ka Šavniku a drugi je onaj kojim sam ja išla, ka crkvi Ružica. Crkvu nisam videla ali ona je orjentir a kažu da postoji. Moguće da sam pre nje negde skrenula.

Sneg se ni ovde nije sasvim otopio, pa je na nekoliko mesta  put bio neprohodan.

Sreća da je visoravan valovita sa oblim brdašcima oko puta pa je bilo moguće obići , negde lakše a negde teže.

 

IMG_20210620_125951.thumb.jpg.1237ed51081500fcee827a7ff168408f.jpg

 

Put je potpuno pod snegom, morao se zaobići stranom iznad

IMG_20210620_131020.thumb.jpg.a9060599371e457cd30ed317e8ba5b2c.jpg

 

Neverovatan je doživljaj voziti po takvom prostranstvu. Okolo samo brda i trava, nebo i ja.

Na karti gledajući činilo mi se kraće a zapravo od pumpe do Zabojskog jezera sam prešla 86 km.

Nije baš malo.

Dan je brzo odmicao a da nisam ni primetila, opčinjena lepotom i mirom ovog moćenog prostranstva.

Povremeno sam nailazila na katune u kojima je bilo života, poneki konj i krave na paši.

 

IMG_20210620_131340.thumb.jpg.3c17f085e37b182c6ecf9ca03a06d563.jpg

 

IMG_20210620_131350.thumb.jpg.537ec72a987823812c01b7df8b1023bf.jpg

 

Ponovo sneg na putu i malo nezgodniji obilazak po kamenu

IMG_20210620_133650.thumb.jpg.534e9af9f38c1acb32409195d469ff00.jpg

 

Sreća je da su na Sinjajevini povremeno postavljenji putokazi jer lako može da se pogreši a raskrsnica zemljanih puteva ima dosta.

Na Zabojsko jezero stižem tek oko tri sata. Nije mi puno vremena ostalo za obilazak i uživanje.

Verovatno je to bio razlog što sam tek u povratku saznala da malo dalje postoji jedan vidikovac sa prelepim pogledom na Taru i okolinu.

Nažalost, nisam imala vremena da se vratim i potražim ga.

Ali zato je jezero božanstveno.

Skriveno u borovoj šumi, malo jezero smaragdne boje pleni svojom lepotom.

Do samog jezera se ne može vozilom sići, mora malo peške ali upravo možda to i jeste razlog što je sačuvalo svoju autentičnost i lepotu.

 

IMG_20210620_152715.thumb.jpg.9228625a2919b9edd264d835c8c91093.jpg

 

IMG_20210620_155109.thumb.jpg.6fdac25ad92c1af5ae3629a442e9da19.jpg

 

IMG_20210620_165502.thumb.jpg.6294ec495f2a6ec96339e9a2881b8ee4.jpg

 

 

Iako asfaltnog puta do njega nema a najkraći makadamski iz Dobrilovine je strm i sa dosta serpentine, jezero je ipak posećeno.

Iako već dosta umorna i gladna,  dug je dan bio iza mene, moralo se krenuti nazad.

Imalo je još poprilično da se vozi.

Nazad sam vozila asfaltom do Crkvina, nekih pedesetak kilometara.

A onda mojom prečicom, grebenom nazad do sala.  Ispred kuće stigoh pre mraka.

 

Zanimljivo je da nisam nikada ranije išla tim asfaltnim putem pored Tare, preko Crne Pode do Mojkovca.

Zaista lepa priroda, predivni visoki borovi a ima i vidikovac sa pogledom na Taru.

 

IMG_20210620_171633.thumb.jpg.1d9c81d579145faf13c890bab1af8627.jpg

 

IMG_20210620_171703.thumb.jpg.f14a2ec4029cecd94988aa190ca98c82.jpg

 

 

Jedan neobičan natpis na spomeniku kod vidikovca mi je skrenuo pažnju.

 

IMG_20210620_171722.thumb.jpg.75d5efcff7b0b583061573a19d010e05.jpg

 

Nije važno da li su u pitanju skije, motori ili nešto treće, uvek je bilo i biće avanturista kojima je izazov deo života.

 

IMG_20210728_115353.thumb.jpg.dceadc2f6426876def02236a42473be4.jpg

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1538 postova

Voziš, uživaš, pišeš ali ono što mi se najviše dopada je što si na svakoj fotografiji, na onim selfijima, nasmejana. Znam da ti je lepo, to se i kroz reči može shvatiti ali je sada moderan neki nakaradan stil čudne, veštačke ozbiljnosti na fotkama. Kod tebe uvek lepo. Ništa mračenje. Milina. Hvala ti na tome.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer
1 hour ago, JankoR said:

tebi je lakse da pises putopis

  Dje sve nisam bila u CG :)

Bogami, ima još puno prelepih mesta u Crnoj Gori i za vožnju i za obilazak :)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer
1 hour ago, lomitelj said:

Voziš, uživaš, pišeš ali ono što mi se najviše dopada je što si na svakoj fotografiji, na onim selfijima, nasmejana. Znam da ti je lepo, to se i kroz reči može shvatiti ali je sada moderan neki nakaradan stil čudne, veštačke ozbiljnosti na fotkama. Kod tebe uvek lepo. Ništa mračenje. Milina. Hvala ti na tome.

Nema na čemu :)

Ja zaista uživam u vožnjama i otkrivanju meni novih mesta a posebno zadovoljstvo i radost osećam na kraju kada je izvesno da sam uspešno stigla do cilja :)

 

Imam još malo da napišem što se vožnji za vreme mog boravka u selu tiče.

Prvobitno, kada sam počela putopis htela sam da izdvojim samo neke.

Ali onda sam shvatila da je svaka za sebe posebna i meni draga pa sam ih opisala sve :)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

23.06.2021  Katun Maganik

 

 

Sećate se da sam na onoj mojoj prvoj vožnji po dolasku u selo, na Maganik, stigla samo do Poljene.

Dalje se nije moglo od snega.

Moja misija, popeti se na Maganik gde su moji preci izdizali stoku, nije u potpunosti bila završena i to me je mučilo.

Strpljivo sam čekala da leto konačno stigne i do visokih vrhova u nadi da će se sneg sa puta otopiti, pa da ponovo pokušam da izađem gore.

Ovaj put se u već Granicama osećao život, evo ovčica kako veselo pasu na livadi.

Ima porodica od onih malobrojnih što još uvek izdižu, koje  stoku isteraju prvo u Granice a onda kasnije, početkom avgusta gore na Maganik.

 

IMG_20210623_103445.thumb.jpg.a11b46248cf4934873fc4ba20368cc1e.jpg

 

IMG_20210623_103456.thumb.jpg.3d474945d5bcaba1864aa8df2c17c892.jpg

 

Pratim uputstva koje mi je rođak ranije dao i uz malo mašenja pronalazim put iznad udoline Ravnjak naviše u planinu.

Valjda sam se spremila na strm i loš put kako su mi opisivali dok su me odvraćali od toga da gore idem sama, ali nekako sam bez poteškoća izašla uz uspon do vrha.

Tu je put postajao ravniji i širi. Međutim videlo se da posle zime niko vozilom ovuda nije prolazio jer su na dva mesta bila poprečena povelika stable koja sam morala iznad stranom da obilazim.

Da sam recimo kojim slučajem pošla klx-om tu bih morala da se vratim, ne bih mogla proći.

 

Manje prepreke usput

IMG_20210623_114036.thumb.jpg.353dfae50967f664a2ba45fbe87748df.jpg

 

Na mapi sam videla da ako produžim ovim putem mogu stići do Nikšića , a nešto kasnije je bila i drvena table na kojoj je pisalo, Nikšić 38 km.

Međutim Nikšić nije bio cilj toga dana.

 

Gledajući mapu videla sam da je Katun Maganik tu negde ali nikako nisam mogla da pronađem put ka njemu.

Čak sam došla do mesta odakle vidim u daljini kućice, katune ispod Maganika ali nema puta.

 

IMG_20210623_122147.thumb.jpg.368de04048b268bf6301a17fb89fdeef.jpg

 

Dan je bio izuzetno sparan, čak i na ovoj visini od 1620 m. bilo je strašno vruće u opremi.

Da nije, razmišljala sam se da peške pređem Maganičko polje sa čije sam se druge strane nalazila i dođem do Katuna Maganik.

 

IMG_20210623_122217.thumb.jpg.2c72a1d54943bbeb04b0b2b696b5dbcf.jpg

 

Sa druge strane Maganičkog polja - na putu za Nikšić

IMG_20210623_120611.thumb.jpg.f31ad859a756078ac967ba0723360594.jpg

 

Ali bilo je prevruće pa sam teška srca morala da odustanem misleći da ni ovaj put neću stići do Katuna Maganik.

Umesto toga, krenula sam dalje motorom u pravcu Nikšića sa namerom da presečem odozgo i pokušam sada sa gornje strane da dođem do Ponikvica a onda bih iz suprotnog pravca vozila ka Gornjim Rovcima onim putem gde sam srela  Čehe a nisam prošla poslednjih dva, tri kilometra zbog snega.

 

Put za Nikšić ispod Maganika

IMG_20210623_131422.thumb.jpg.3c6a76cb86a5c6c0fd49ff7e3750d087.jpg

 

Na karti sam videla da postoje dva poprečna puta ka Ponikvicama koji se na polovini spajaju.

Pokušala sam prvo jednim ali sam morala da se vratim jer sam naišla na poveći uspon sa baš krupnim kamenom na čijem vrhu je bio sneg.

 

IMG_20210623_130216.thumb.jpg.d7d62acae54ca1ee32b6689bb31e31d2.jpg

 

Ništa, idem da probam drugim.

Ovde moram da napomenem da je od svih vožnji ova bila najneizvesnija, kako zboge prepreka tako i zbog pustog i divljeg okruženja gde u krugu od dvadeset, trideset kilometara, kako kaže moj rođak, nema žive duše.

Da se dogodi bilo kakav problem morala bih jako dugo da pešačim da uhvatim domet a do prvih kuća ko zna kad bih stigla.

On, koji je ovde rođen i odrastao , leta provodio na Maganiku čuvajući stoku, kaže da bi se teško sam uputio tuda.

E sad, mi što vozimo po ovakvim i sličnim čukama, o tome ni ne razmišljamo na taj način.

Šta znam, meni je ovo bio jednako izazov kao i recimo put ka Bukumirskom jezeru s tim što realno jeste, ovde nema žive duše. Verujem da povremeno možda prolaze jedino kvadovi, džipovi, enduro motori i ponekad planinari.

Eto, i Janko je tim putem malo po mom povratku iz Crne Gore prolazio :).

Njemu je to kao da vozi kroz svoje dvorište :)

 

Ovaj drugi poprečni put ka Ponikvicama je manji, vidno se ređe koristi i dosta je zarastao.

Međutim zbog gustine drveća odmah je bilo jasno da će tu biti snega.

 

IMG_20210623_133802.thumb.jpg.bddbc50b581963c2728e176c54572675.jpg

 

Na dva mesta sam se dobro namučila da preteram motor preko snega koji je bio mekan jer se već topio, ali još uvek velike visine tako da je točak tonuo i ostajao blokiran u snegu.

 

IMG_20210623_141253.thumb.jpg.36cb19c56cbf9c11df9d664f2ad8246e.jpg

 

IMG_20210623_141342.thumb.jpg.e3643b0fee2c844ad1d228b2a58fb92e.jpg

 

Dosta snage sam potrošila vukući motor sama napred nazad, ali ta dva snežna nanosa sam uspela da pređem.

Još samo malo je ostalo do spajanja sa onim prvim putem.

Međutim na jednoj okuci pod snegom i nagibom, nikako nisam uspevala da preteram motor.

A nisam više ni imala snage.

 

IMG_20210623_145615.thumb.jpg.e7d34e842b4eefd7c08930c455055940.jpg

 

Od polaska sam prešla već 30 km i nije bilo više prevelike mogućnosti za eksperimantisanje jer je trebalo i vratiti se nazad ukoliko krug ne uspem da zatvorim, a da imam dovoljno goriva za to.

Potpuna katastrofa bi bila da ostanem bez goriva, ili iz nekog drugog razloga ostanem zaglavljena  u planini.

 

Krenula sam peške naviše da izvidim kakva je dalje situacija i ima li uopšte smisla pokušavati dalje da vučem motor preko snega.

Iza sledeće krivine me čekao novi sneg.

Bilo je jasno da moram nazad.

 

Uh koliko to ne volim!

Potpuno se smorim kada moram da odustanem i ostavim nešto nedovršeno.

A nedostajalo je čini mi se par stotina metara do spajanja.

Plus sam bila užasno umorna a sad i demotivisana, pa je verovatnoća za greške i padove bila veća.

Trebalo je ponovo preći one dve deonice pod snegom.

Katastrofa!

 

Iz tog razmišljanja me prenulo neko šištanje iz neposredne blizine.

Sa zemlje, ispred novog pojasa snega zmija uvijena u krug i izdignuta u napadački položaj šišti i sikće ka meni .

Iznenadilo me je to njeno borbeno raspoloženje, pa sam ostala nepomična par trenutaka gledajući je kako se ne povlači, nego se izdiže , naginje glavom ka meni i neprekidno šišti.

Onda se setih da može biti poskok, a ne znam koliko on može da skoči, pa sam se udaljila od nje ka motoru.

Tek onda je ona počela da se povlači i traži rupu u korenu drveta.  

Nisam je slikala jer je telefon par metara dalje ostao na zemlji sa svom opremom.

Ali nekoliko dana kasnije, prijatan doručak mi je identična takva poželela ispred moje kuće :).

Ovu sam slikala, ali mi je zato pobegla u temelj kuće pa sam preostalih dana živela u komšiluku sa šarkom, kako je rođak identifikovao zmiju sa slike :).

 

IMG_20210705_161057.thumb.jpg.484905712b2b79417651301cc2e25465.jpg

 

Što se vožnje tog dana tiče, morala sam da okrenem motor i krenem istim putem nazad.

Već su mi se upalili svi senzori za rizik. Bilo mi je jasno da sam podosta prešla  bezbednu granicu  i sad je trebalo polako i staloženo izaći iz te zone rizika i vratiti se na sigurno.

U ne baš sjajnom raspoloženju vratila sam se do onog mesta gde počinje Maganičko polje.

I valjda po principu kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, sasvim slučajno ugledala sam put za Katun Maganik!

 

Bila sam strašno, strašno umorna i iscrpljena, ali ne bih sada ni za šta na svetu propustila da odem do katuna kad sam ga već našla.

I eto, moja misija je ipak uspešno završena na kraju.

Pogledajte tu lepotu !

Ispod same planine Maganik smestila se ova prelepa dolina.

 

IMG_20210623_154154.thumb.jpg.00eefdd689df5d7648ebbd4a7035adb3.jpg

 

IMG_20210623_154202.thumb.jpg.46529457cd3b7f19c98e54de49b21356.jpg

 

IMG_20210623_154413.thumb.jpg.7fb8d283e2e93e04e066ce13a93ede6f.jpg

 

I moja radost ( malo čupava doduše :) ) što sam na kraju pronašla put do Katuna Maganik

IMG_20210623_154241.thumb.jpg.63bc87966361ac1dd0a1eb5dee89b241.jpg

 

IMG_20210623_154303.thumb.jpg.d6653661f99a679efb818a7ce91bb4cd.jpg

 

Kasnije mi je rođak na slikama pokazao gde je otprilike bio i katun moje porodice.

 

Ove kućice u steni su stari Katun Maganik. Tu negde je bio i katun mojih dede i babe :)

IMG_20210623_154649.thumb.jpg.315f59b1daa91d3f574dcd52b8c6d0bf.jpg

 

IMG_20210623_154222.thumb.jpg.9de7ce27334a9ccc59b62bf8a72dac13.jpg

 

IMG_20210623_154622.thumb.jpg.9cdfb3b88c23ffe57222ea65dfad100e.jpg

 

Odatle se može peške uz planinu doći do vrhova Međeđi vrh, Babini zubov i drugih, a oni koji su u dobroj kondiciji i umeju da se orjentišu mogu i da prepešače Maganik popreko i siđu u Velje Duboko.

To je bilo to.

Sad sam mogla punog srca nazad.

Voooda, hladna voda :)

IMG_20210623_174224.thumb.jpg.7a2d9b4352a54bac2fda31d51126dcce.jpg

 

IMG_20210623_180345.thumb.jpg.33aa05bdada3f870963512c98aeb9f12.jpg

 

A pre toga naravno, prvo da se pohvalim ocu da sam ga ipak pronašla :).

 

A kod kuće me sačekao Buca, moj novi kućni prijatelj koji se toliko odomaćio da više nije bežao kad me ugleda .

Samo radoznalo izviri da vidi ko je, iz moje razvodne kutije za struju :staa2:!

 

IMG_20210626_011127.thumb.jpg.ee2c6fb6a4b0dff75e87c05a38849e61.jpg

 

Mesec iznad Štavnja - pogled iz mog dvorišta

IMG_20210623_205153.thumb.jpg.5110a6f7904f0d460c9cbb5f9983a629.jpg

 

IMG_20210728_155205.thumb.jpg.72a2283945ab5c138af36c405eaa094b.jpg

 

  • Sviđa mi se 10
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

27.06.2021  Lukavica i Kapetanovo jezero

 

Gotovo pred sam kraj mog boravka u Crnoj Gori konačno sam i lično upoznala Ivana iako smo se već virtuelno poznavali.

Vožnja koja je planirana već neko vreme dogovorena je za ovu nedelju. Ivan me je pozvao da se pridružim ekipi na vožnji.

Ova je bila lepa, lagana, panoramska vožnja, za uživanje u lepotama predela kroz koje nas je Ivan poveo.

Start  je bio od Ski staze Vučje iznad Nikšića ali smo okupljanje dogovorili u Nikšiću da ne bismo lutali.

Na vožnju su krenuli Ivan sa svojim ktm-om, Vlado sa velikim ktm-om, Nenad i Ivana kvadom i ja betom. Mogla sam i klx-om ali mi je on teži za tovarenje na prikolicu pa sam se ipak odlučila za betu.

Krug koji smo pravili je oko pedesetak kilometara a prolazi kroz predele nestvarne lepote.

 

IMG_20210627_110451.thumb.jpg.48d571818b91dd6a0de36bff96dadf8f.jpg

 

IMG_20210627_111023.thumb.jpg.72b872d03d895a6cdff772594cd0c6a6.jpg

 

IMG_20210627_111122.thumb.jpg.9ae02913d9a89d9bd90ddfb54b05f548.jpg

 

IMG_20210627_112402.thumb.jpg.3f5d527cf769a15c8d07808c63cb52b2.jpg

 

Vesela ekipa

IMG_20210627_112841.thumb.jpg.2e0ac70e699ae499f93d4bd8a1ff63f4.jpg

 

IMG_20210627_112851.thumb.jpg.a8985451f3864d9a8bf06af59ffcd731.jpg

 

Vozili smo najpre do Kapetanovog jezera, ovaj put iz suprotnog pravca u odnosu na  onaj kojim sam se ja popela prvih dana po mom dolasku.

Visoke temperature su otopile sneg i Kapetanovo jezero je sada sasvim drugačije izgledalo.

Potpuno je oživelo, katuni više nisu bili prazni, bilo je ljudi na sve strane, a neki su potražili osveženje u ovom toplom danu i u vodi.

Međutim ni prisustvo čoveka ne može da umanji lepotu ovog predivnog planinskog jezera.

 

IMG_20210627_120624.thumb.jpg.ea77a0bbb2fddfa84a93463a0bb1f7df.jpg

 

Granični kamen između Rovaca i Pipera a u njemu kućica :)

IMG_20210627_120722.thumb.jpg.a01ba48f4903eb4772d9d4a17f5ca3a2.jpg

 

IMG_20210627_121444.thumb.jpg.ef45e136589837137d5a9ba06035ebe1.jpg

 

 

Ivan nas je poveo na brdo na suprotnoj strani odakle se pružeo prekrasan pogled na jezero.

Svi su bili izuzetno raspoloženi , uprkos vrućini.

 

IMG_20210627_123821.thumb.jpg.810c21701ad25825ad26d57f8343bbdc.jpg

 

Kapetanovo jezero u letnjim bojama, snega još ima samo na visokim vrhovima na horizontu

IMG_20210627_124142.thumb.jpg.5fdd5bc62aef4277d07cd1bbcdd11413.jpg

 

Freeride i beta uživaju u pogledu :)

IMG_20210627_125119.thumb.jpg.797f4627e352026b5ae6fee11f2c9922.jpg

 

IMG_20210627_132523.thumb.jpg.7035478cb1bbbc941fd336ac70e53c72.jpg

 

Posle slikanja ipak smo potražili hlad u kafanici na jezeru koja je sada bila otvorena.

Hladan domaći sok od nara, pršuta i sir su nas brzo povratili u život.

A sve domaće i preukusno :).

Kad smo se odmorili i nahranili, zadovoljni i razdragani krenuli smo nazad  ka Lukavici.

 

IMG_20210627_144202.thumb.jpg.49e55907483226388cde45fa9f88122d.jpg

 

IMG_20210627_144217.thumb.jpg.abf6b506e7cd1938e677b20f3daffc8c.jpg

 

Kakve prelepe livade posute raznobojnim cvećem!

A na horizontu se uzdižu vrhovi, Mali Žurim ( 1965 mnv ) i Veliki Žurim ( 2035 mnv ).

Od svih nestvarnih mesta koja sam obišla u Crnoj Gori , čini mi se da ovo ipak prednjači svojom rajskom lepotom !

 

Mali Žurim

IMG_20210627_150722.thumb.jpg.3dcc56f0966d87d9c26d28bdaef0508e.jpg

 

Veliki Žurim

IMG_20210627_150729.thumb.jpg.6c63d2b45076c6101d6d6d11661ab5e5.jpg

 

IMG_20210627_150803.thumb.jpg.7769dfb93ce31f979237be41521c8717.jpg

 

IMG_20210627_152434.thumb.jpg.17a2f0ba240e71be872eb6e92ce7c01f.jpg

 

Ivan je fantastičan vodić. Gde god treba zastane, pokaže, slikamo, uživamo.

Nigde ne žurimo, toliko toga lepog ima da se vidi i doživi.

 

IMG_20210627_153106.thumb.jpg.4b3e2619d64103bb6df067d8ab8a8749.jpg

 

IMG_20210627_153244.thumb.jpg.b1aaa883b087242a910e70281a3d8d36.jpg

 

Ovu harmoniju  vožnje i uživanja u čarobnim  predelima prekinula je  moja beta, iznenada

odlučivši da otkaže poslušnost.

Samo se ugasila i više nije htela da upali.

Alata nismo imali da skinemo svećicu  a sve drugo što nam je padalo na pamet nije pomoglo da motor upali.

Auh katastrofe!

Meni je samo prošlo kroz glavu , kakva sreća da se ovo desilo na vožnji na koju nisam otišla sama a ne recimo na onoj od pre četri dana po Maganiku.

Motor nije upalio ali sreća momci su bili tu , smisli su plan za izvlačenje , organizovali smo se i ubrzo motor spustili do asfalta.

Ivan je vozio moj motor dok ga je kvad šlepao. Sreća to nije bilo predaleko pa su motor spustili skoro do asfalta dok je Vlado mene prevezao svojim ktm-om do kola i prikolice.

Vratila sam se autom po motor, natovarila ga a u međuvremenu su momci kontaktirali Jovana, drugara koji je ekspert za popravku motora a posebno beta jer i sam ima jednu.

Jovan je bio u povratku sa mora ali je brzo napravljen dogovor da ostavim betu da je on pogleda i ako može popravi.

 

Momci su zaista bili sjajni. Pitam se šta bih bez njih radila sa motorom koji odbija poslušnost.

Vratili smo se do Nikšića, beta je na prikolici ostala kod Ivana dok se Jovan ne vrati a ja sam krenula nazad u selo poprilično zabrinuta šta se dogodilo sa mojim motorčićem i hoće li ponovo oživeti.

Povratak do kuće je bio praćen raznoraznim emocijama, od radosti zbog predivnog dana provedenog sa sjajnim ljudima, do brige zbog motora koji se pokvario. A tu je bilo i nerviranje što je moj motor i ostalim učesnicima na neki način pokvario završetak ovog divnog dana, sreća na samom kraju ali ipak bilo bi bolje da se to nije ni desilo.

Međutim pokazalo se da sam se bez razloga i preterano brinula oko cele situacije.

Ivan i cela ekipa su sjajni momci i pravi drugari.

A što se Jovana tiče slobodno mogu da kažem da sam imala sreće što mi je beta stala pa je dospela u njegove ruke :).

Jer osim što ju je upalio ( neki kontakti su olabavili a i svećica se zaprljala ), Jovan je pretresao celu betu i ustanovio da su joj se potrošili raznorazni lageri i da ih je neophodno zameniti.

A onda su se momci angažovali i nabavili potrebne ležajeve.

Tako se beta osvežila, plus joj je naštelovao ogibljenje za mene pa više nisam po kamenju letela levo desno, niti sam morala ruke da odmaram posle svake vožnje po dva dana.

Sa onim tvrdim ogibljenjem vožnja bete je bila borba , a sada je postala uživanje.

Zaista sam bila oduševljena kada sam posle par dana otišla po betu kod Jovana.

To je bio potpuno drugi motor!

Odmah sam ga natovarila na prikolicu i odvezla na isto mesto gde je pre par dana stala.

Tu mi je bilo najbliže da probam dok sam još u blizini Jovana.

Napravila sam isti onaj krug od pre neki dan, s tim što sam na jednom mestu promašila i prednjim točkom upala u balatnjavi potok.

Sreća blizu vikendice gde je bilo ljudi, pa mi je čovek pomogao da motor iščupam.

Osim toga beta je radila kao sat.

 

IMG_20210702_170601.thumb.jpg.639f9fe1a0bbfa72cdc0369874f65173.jpg

 

IMG_20210702_180631.thumb.jpg.3c5a8c545716cb0339372a27e0a59513.jpg

 

Stižu me oblaci od Kapetanovog jezera

IMG_20210702_180733.thumb.jpg.8b6de81cfd92b177ea17a062d60af67d.jpg

 

Greška u koracima i beta roni u blatu :)

IMG_20210702_183119.thumb.jpg.17fd593f35f862425365c8bf897700c5.jpg

Vetrenjače pred kišu :)

IMG_20210702_191151.thumb.jpg.d48ac6786effff41c488d965d960d11b.jpg

 

IMG_20210702_191240.thumb.jpg.cc3ab1d80dc526ca92290125c4555185.jpg

 

Taman kad sam spakovala motor i krenula nazad počela je kiša a iz pravca Podgorice su sevale munje.

To više nije bilo bitno. Beta je bila na putu ka kući, ispravna i čila, spremna za nove vožnje.

 

Ali vreme mog boravka u selu je nažalost isticalo, pa je ovo praktično bila  njena poslednja vožnja po lepim brdima i planinama Crne Gore, ako ne računam još jednu kraću par dana kasnije do planinarskog doma Maganik.

Ono što me je učinilo bogatijom za vreme mog boravka ovde ,osim predivnih predela u čije carstvo sam zavirila su i sjajni ljudi , enduraši koje sam  upoznala.

Sve zajedno, priroda, vožnje i momci učinili su da poželim ponovo da se vratim i nastavim vožnje i druženje sa njima.

 

Do kraja je ostala još samo jedna vožnja klx-om i time su moje vožnje , istraživanje i upoznavanje skrivenih lepota Crne Gore u jednom širem krugu oko mog sela za ovaj put završene.

Da se obiđe i vidi ima mnogo toga još. Na svakom koraku je neki skriveni biser koji čaka da bude otkriven.

Nadam se da ću imati prilike bar još neki da dodornem i doživim.

  • Sviđa mi se 13

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

06.07.2021  Bjelasica – Manastir Ćirilovac

 

Par dana pred povratak u Beograd nekim poslom sam morala do Kolašina, pa sam to iskoristila za poslednju vožnju motorom na ovom putovanju.

 

IMG_20210706_101338.thumb.jpg.0b49ecdd8491d4b601fa238d3fd26cd1.jpg

 

Do Kolašina sam stigla već uhodanom prečicom, preko grebena ka Crkvinama.

A onda sam po nekoj ruti za džipove misleći da je u pitanju turistička ruta krenula ka Bjelasici ali drugim putem, ne ka ski centru kao prethodni put.

 

Ideja mi je bila da se još malo provozam, ali ništa teško a onda krenem nazad da još jednom siđem u rupu ispod Crkvina i u povratku prođem jednim putem za koji sam čula da ima ali nije stigao na red.

To je put  od Manastira Morače, preko sela Jasenovo do Liješnja, gde je trebalo da kupim sir.

Sve je to lepo zamišljeno, ali kako su mi misli bile rasute na sve strane, nisam dobro pogledala rutu iznad Kolašina pa tako nisam uočila da ima jednu jako strmu deonicu.

Ovo nije trebao da bude dan za rizik, već dan za opušteni pozdrav sa vožnjama po planinama Crne Gore u kojima sam neizmerno uživala a i stekla dragoceno iskustvo.

Ono najvažnije što mi je pružio boravak ovde je mogućnost da ipak vozim sama, da mogu da isplaniram vožnju, da izvezem rutu i snađem se sa ponekim preprekama ukoliko se dese.

Jer, da nisam prelomila i rešila da pokušam da enduro vožnje realizujem sama, verovatno bih već tada morala da odustanem od ovog lepog sporta koji mi greje dušu i pokreće napred.

Ne mislim na vožnje u Crnoj Gori, već uopšte.

Za Crnu Goru kada sam krenula nikoga tamo od enduraša nisam poznavala osim Janka, tako da nisam ni očekivala društvo.

To što sam upoznala sve ove sjajne momke, sa njima vozila neke vožnje i sa dobrodošlicom bila prihvaćena od ekipe, je samo bonus :).

Kompeksno je i dosta rizično voziti off road sam, posebno na nepoznatim terenima, bilo da je to Crna Gora za mene ili Mongolija za nekog drugog.

Čak i kada se sve dobro isplaira može da prođe bez ikakvih problema kao što su većinom sve moje vožnje ovde protekle, a može odmah iza ćoška da se pojavi problem koji zagorča život.

Ja sam imala puno sreće i pomalo pameti da ipak biram rute i vozim u dubokoj zoni komfora, kako bih iznenađenja svela na minimum, pa je sve prošlo dobro.

Zato sada na ovu avanturu gledam sa zadovoljstvom i uživam u radosti i lepotama koje mi je ona donela.

Ali nije uvek tako.

Sa druge strane bez određene doze rizika čovek ne bi izašao iz svoje ulice, a ni video sva ta lepa mesta koje se kriju daleko daleko od gradova i ljudskog oka.

Ipak, ako imate sa kim, vozite u društvu!

Vožnja je opuštenija, imaćete sa kim da podelite utiske a ostaće i  više prostora i vremena za doživljaj onoga do čega stignete.

 

Što se moje poslednje vožnje tiče, protekla je u redu.

Međutim pogrešna procena terena kojim sam krenula dovela je do toga da se popnem na neki vrh na Bjelasici, u tom momentu nisam znala koji i tu se parališem potpuno.

Put do vrha je vodio bukvalno u nebo, uz ivicu oko brda.

Zašto nisam stala, pitali su me kasnije, kada sam videla da me plaši.

Ne znam odgovor na to pitanje.

Valjda zato što ne volim da odustajem a i nesvesno sam išla dalje u isčekivanje da ću svakog trenutka stići do vrha.

I jesam.

Samo kada sam stigla iz glave nikako nisam mogla da izbacim misao, šta ako u nastavku puta naiđem na prepreku i budem morala istim putem da se vratim.

To bi bila potpuna katastrofa!

Put je strm, sa kotrljajućim kamenom.

Taj silazak ne bi dobro prošao. Nisam ja toliko dobar vozač da kontrolisano i bez rizika umem bezbedno tuda da se spustim. A pad sa klx-om na takvom strmom putu ne bi prošao bez posledica , plus što bih vrlo verovatno imala puno problema oko podizanja.

Dramatičnosti situacije je doprinelo i to što se vozi po rubu brda a ja nisam ljubitelj  visokih ivica.

 

Tada nisam znala da je manastir od koga sam krenula u uspon  Manastir Ćirilovac, nestvarni objekat na vrhu je kapela tog manastira a vrh na Bjelasici na koji sam izašla je Ključ ( 1908 mnv ).

 

Nestvarno mesto potpuno!

 

IMG_20210706_123014.thumb.jpg.6a652be16e01400aa70996932dda286c.jpg

 

IMG_20210706_124659.thumb.jpg.16f77caed43f0629d99f2d8b3c7f52f2.jpg

 

IMG_20210706_124728.thumb.jpg.e4b5da50dd032a0691af5dbdd540a1dd.jpg

 

IMG_20210706_125440.thumb.jpg.75d1c0171bdb9bbe3551e747a20d57c3.jpg

 

IMG_20210706_125553.thumb.jpg.a1692b1e18abd6d11f54f3a062c3c9e8.jpg

 

Jedno vreme dok sam pokušavala da se priberem i skupim hrabrosti da krenem na drugu stranu da se spuštam činilo mi se da je sve to san. Da uopšte nisam na ovom vrhu sama gde mi motor maltene dodiruje nebo, odakle su brda i okolni vrhovi ispod mene…ne to mora da je bio san!

Ipak nije. 

Kako god bilo, san ili ne, nalazila sam se na Ključu sa klx-om i trebalo je sići nazad u Kolašin – bezbedno.

Moj boravak u Crnoj Gori se završava, dolazi mi ćerka sutra da siđemo do mora i zajedno se vratimo za Beograd, nikako ne mogu da se kotrljam niz padine Bjelasice i lomim sa motorom.

 

Međutim imala sam sreće. Ovaj put je u pitanju bila čista sreća!

 Ne promišljenost,  ne dobro planiranje, nego  samo sreća !

Put na drugu stranu nije imao prepreka a i bio je za nijansu lakši za silazak.

Osim jedne deonice sa snegom koji se mogao zaobići i par kraćih strmih delova sa baš krupnim kamenom, sve ostalo do asfaltnog puta je bilo u redu.

 

IMG_20210706_132340.thumb.jpg.49564b95ae89ac329145a38cd58b9f3e.jpg

 

IMG_20210706_132527.thumb.jpg.169938723ffd5b4f369c30e6d618f523.jpg

 

Po vrhu grebena se spušta sa Ključa

IMG_20210706_132634.thumb.jpg.f9bd43ff56195b5a12427b344526ccc8.jpg

 

Sada iz ove prespektive jako sam srećna što sam se i na ovaj vrh popela.

To je nekako zaokružilo moju avanturu u Crnoj Gori.

Ostatak puta do kuće, iako ne kratak protekao je bez problema.

 

IMG_20210706_163506.thumb.jpg.6fa361c8337f4f277d544df50fca1fd6.jpg

 

Spustila sam se u rupu ispod Crkvina, izašla do Liješnja preko Jasenova, kupila sir  i vratila se pred mark kući.

Umorna kao pas ali zadovoljna jer je celina zaokružena.

 

Buca me je čekao pospan, ko zna možda je bio sit, možda je pronašao onu zmiju.

 

IMG_20210707_135350.thumb.jpg.a5dd83e2315ead9e6ca85ae434b0c06e.jpg

 

Crna Gora ima toliko toga lepog da ponudi. Puno bi vremena trebalo obići sve te bisere prirode a  i onda bi ostalo nešto što nije viđeno ni otkriveno.

 

Ja sam više nego zadovoljna  mojim boravkom ovde a i vožnjama.

Uspela sam mnogo, mnogo više  da izvezem i da vidim od onoga što sam na polasku mislila da će biti moguće u solo varijanti.

 

Možda sam malo odužila sa pisanjem ali prosto svaka vožnja , svaki pređeni kilometer po ovim lepim kamenim brdima i šumama,  ostavlja pečat sam za sebe i bilo mi je žao nešto da izostavim.

 

A lepote ovde ima gde god čovek da krene,  ne mora ni motorom.

Biogradsko jezero je prelepo za odmor u vrelim letnjim danima, a i za kupanje.

 

IMG_20210701_163206.thumb.jpg.a710b3fd8c6e2bad7c9919659eefb3d0.jpg

 

IMG_20210701_172548.thumb.jpg.da6dfe1bde4be14ff5cb70db8610d0a5.jpg

 

A Ada Bojana ima najlepše zalaske sunca koje ne treba propustiti :).

 

IMG_20210709_194552.thumb.jpg.3021abc1205571ffbe9d773f87b469ad.jpg

 

 

Punog srca, bogatija novim iskustvima, prijateljima i gomilom neverovatnih utisaka, krenula  sam nazad za Beograd sa željom da se uskoro ovde ponovo vratim .

 

 

Sve moje vožnje u potrazi za Nedođijom 

 

1099902686_slikasvitrekovi.thumb.jpg.a97e7377322a75fdc33a9a0443038647.jpg

 

Deluje da sam je pronašla ili ipak da nastavim  još da tražim ? ;)

 

- kraj -

 

  • Sviđa mi se 18

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: podgorica,mne
  • Motocikl: uvijek prljava Honda xr650r

ee znas sto je najljepse 

to sto se priroda mijenja

i kada dodjes opet i sve sto je bilo zeleno postane zlatno i pomislit ces  heej ja ovdje nisam bila nikad

  • Sviđa mi se 1
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja