Samo da dodam, moje shvatanje stvari...
Prozivanje je ružno, ali, ako vozač ne sme da obori motor preko granice koju je sebi postavio (recimo odokativno), znači nije postepeno probao do kog ugla motor (u sklopu sa gumama) može da se obori, onda će takav da ispravi krivinu mnogo češće nego onaj ko zna mogućnosti i sebe i svoje mašine. Samim tim, takav vozač je opasnost na drumu. Ne ume ni da upravlja motorom kako treba (umeti da se vozi je misaona imenica). Svako od nas uči da vozi, savladao je upravljanje. Ali ako neko svesno stane u učenju, šta treba reći za takvog? Svaka vožnja je nova prilika da se nešto proba. Da se stekne iskustvo. Uvoza sa motorom. Na pravcu i moja tetka ume da doda gas, činilo je ili ne srećnom. Nema umeća. Vožnja kroz krivine je ono što odvaja vozače, ne samo brzina, nego sigurnost, prepoznavanje situacije, mogućnost korekcije. Gotovo da bih rekao elegancija kojom prolazi kroz krivinu.