Da svako od nas obraća pažnju malo više na druge učesnike u saobraćaju, bilo bi sve to mnogo urednije i lepše, manje bi udesa bilo, manje se ginulo i povređivalo...
Taj traktorista izlazi iz njive i kaže: ˝Boli me uvo za blato, boli me uvo za neosvetljenu prikolicu, za neispravne kočnice, žmigavce...meni je važno da sam uzorao njivu i sad idem kući da popijem jednu rakiju, neka neko drugi čisti zamnom...˝
Kamiondžija kaže: ˝Ja sam najveći na drumu, meni niko ništa ne može. Neka se svi sklanjaju kad ja namislim negde da prođem ili da skrenem...˝
Automobilista kaže: ˝ja sam na četiri točka, može mi se da vozim kako hoću, ne treba mi žmigavac, što ja da čekam nekog da se uključim sa sporednog puta, neka se drugi sklanjaju, ja žurim...˝
Motociklista kaže: ˝Ja sam najbrži i mogu da prođem i da se provučem bilo gde, neka oni stoje u kolonama, ja ću samo da prozujim tuda...˝
I tako u krug... Niko na nikog ne pazi i ne misli. Došli smo do toga da mislimo da smo samo mi najbitniji i najvažniji u saobraćaju i da se samo nama žuri negde... A tolerancije nigde ili na minimumu...