Nakon Vladinog posta... Kao da sam izgubio argumente da pišem. Jer, šta je moje malo iskustvo u odnosu na to što sam upravo pročitao...
Ali, hajde da napišem one misli na koje me je navela ova tema.
Nisam roditelj, nemam ni kučeta ni mačeta, ali imam devojku koju veoma volim.
Za jako malo kilometara staža, imam zaista puno padova. U proseku, po pad na svake 2000 km.
Deo padova nastao mojom krivicom, deo krivicom drugih učesnika u saobraćaju.
Međutim, nekako, uvek ispadne da imam više sreće nego pameti, te sam uvek nakon padova ostajao nepovređen, ko što bi rekli iskusniji: "jeftino bih prošao":
Ali, za Prvi maj... zadesilo se da negde između Brusa i Pleha, Ana i ja popasemo travu sa neke poljane.
Ispravio sam levu krivinu, na nizbrdici, sa kontra nagibom, koja mi je bila zaklonjena nepreglednom desnom krivinom.
Tehnički zahtevan deo puta, a ja ga olako shvatio, i razgovarao sa Anom oko kadrova za fotkanje...
Nakon pada, osetio sam strahovit bes! Nekako, gledam da nikada ne vozim previše agresivno, ni u gradu, ni na otvorenom putu. Trudim se da uvek budem u bezbednoj zoni svojih sposobnosti. I tada sam vozio 80, ali previše opušteno, i sa isuviše malo koncentracije na to što bi trebalo da bude primarno.
Posledice pada: meni opet skoro pa ništa (mala oderotina na potkolenici), a Ana sa ugruvanim desnim kolenom.
Tog dana smo odvezli još preostalih planiranih 300 i kusur kilometara... Ali, već mesec dana, na svaki način pokušavam da izbegnem da je vozim. Jednostavno, osećam gotovo paničan strah kada iza sebe imam bilo kog, za čije zdravlje i život odgovaram. Ne mogu da zamislim kako je očevima koji voze svoju decu, muževima koji voze svoje supruge... Koliko je to "herca" u tim ljudima.
I da... Još jedan detalj: sa ocem kao suvozačem sam odvezao možda 1500-2000 km. On je vozio u svojoj ranoj mladosti, i nikad nakon toga. Nije zaljubljenik u motocikle, nije naročito srećan što sam "motociklista", "motorista", "bajker"... Svako jutro se preseče kada čuje glas Nade Macure. I nije mu svejedno kada se ne čujemo nekoliko dana. Ali razume da se po Beogradu brže stiže motorom, zna da sam sigurniji na istom nego u autu... I ćutke trpi moju odluku.
Njega mi je najviše žao. I neretko mi dođe, iako mi to nikad ne traži, da zbog njega batalim...