Žute banane - jesen u Toscani (2025- godina izgubljenih poslova i vraćenih snova)

[ZEMZEM 3676 Napisano Februar 14 (promenjeno)]

Sienu obožavamo, evo mali deo suvenira iz Toskane i Siene  inače svaki kvart u Sieni ima svoju zastavu i boje za ovu trku konja i velika je čast bila kad neki kvart pobedi.

@pronto mala ispravka, trke datiraju od 17 veka i veoma su bile prljave,za razliku od drugih trka u prvom planu nisu konj ili jahač već kvart za koji jašu. Održavaju se dva puta godišnje juli i avgust. Još jedan čudan podatak - ne mogu učestvovati rasna grla već mešanci.

 

Promenio Februar 14 član ZEMZEM

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15]

Opaska autora: da nema Lipotice, nema ni šanse da bi ja mogao napisati ovaj putopis, jer nemam pojma gdje smo bili koji dan , i ona je tu neprocjenjiva. Ja sam procjenjiv, ne vrijedim ništa. 

 

Dok pijemo kavu s toplin na Paolinoj terasi, gledamo u Google maps, i odlučujemo se za skroz lokalne ceste. 

 

Pa zašto, pobogu, usklikne putena čitateljica, dok popravlja nabore svog negližea ( nemam pojma šta je negliže, ali zvuči seksi). 

 

Evo sad sam ga guglao, i je seksi. 

 

Pa zašto, pitamo se i mi, ali eto, da obidđemo sve brežuljke u Toscani. 

 

Kakva greška.

 

Niti bijele trake, niti asfalta, ulazim i izlazim iz tuđih dvorišta, vozim 12kmh, i nakon par sati, par onih Monte nešto gradića, di me i policija gleda s čuđenjem, kao , kako je ovaj došao dovde , i par kava s toplin, eto nas u spustu u Terme di San Filippo.

 

Sad AI detalji o njima:

 

Terme di San Filippo (Bagni San Filippo) su prirodni, besplatni topli izvori u Toskani (Italija), poznati po bijelim vapnenačkim formacijama i "Bijelom kitu" (Balena Bianca), impresivnoj stijeni nastaloj taloženjem minerala. Smješteni u šumi Val d'Orcia, ovi termalni bazeni nude ljekovitu sumpornu vodu temperature do 48C.
. 

Ključne značajke:

• Besplatan pristup: Prirodno okruženje bez službenih sadržaja (nema svlačionica ili tuševa), stoga se preporučuje ponijeti ručnike i opremu.
• Lokacija: Nalaze se u selu Bagni San Filippo, u blizini planine Amiata.
• Ljekovitost: Voda je bogata sumporom, kalcijem i magnezijem, idealna za kožu i opuštanje, s temperaturom koja omogućuje kupanje i zimi.
• Bijeli kit (Balena Bianca): Najpoznatija formacija, velika bijela stijena koja podsjeća na usta kita, preko koje teče topla voda. 

Preporučuje se posjetiti ih izvan sezone ili radnim danom zbog velike popularnosti, a mjesto je savršeno za ljubitelje prirode i besplatnih "spa" iskustava na otvorenom. 

 

Sad opet ja:

 

kao što ste pročitali, besplatno. Dakle, stvoreno za mene. 

 

Usta kita: Geppetto, evo me doma, reče Pinnochio. 

 

E sad savjet- parkiralište na ulazu je usko i malo i uz cestu, naš motor ne stane. Onda je oko 150m kuća koje ne daju parkirat na svome. Pro tip- kad se dereš na talijansku babu, moš parkirat. Šala mala, 150 m niže je veliki parking, mjesta koliko oćeš, ali onda moraš 150 m uzbrdo. Do ulaza u šumu. Koji je prekoputa ulaza u kafić. Koji ima kave s toplin. 

 

Spust nije težak, čak ni u moto opremi, malo smrdi sumpor, ali je ovo sve skupa tako bezveze, ljudi poslagani po sitnim bazenčićima u kitovim ustima (aftama), sve klizavo, nemaš se gdje presvući, i ne pada mi na pamet da ovo isklesano tijelo stružem o nekog talijana. O talijankama bi se već dalo pričati, ali njih bi trebale bar dvije, jer su baš niske. A onda bi Lipotica nahebala zbog mužocida. Previše je volim da joj to napravim. 

 

 

 

 

 

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15 (promenjeno)]

Nakon kave s toplin, samo 54km do Termi di Saturnia. Onih pravih termi. A ne ove bijele pindarije. Dižemo se na SS, jer nam je dosta ovih poljskih puteva, nije GT za to, daj da budem kralj ceste, a ne paž.

 

Ali prvo idemo do smještaja, koji sam opet ja birao, i koji je opet agro turizam. Kreten. Ja. 

 

Do njega vodi 400m izlokanog makadama, tako da Lipotica šeta kroz šumu, dok ja skakućem sa strane na stranu. I onda naravno parking od šljunka. Heben ti prirodu i društvo. Usred ničega. Lijepo uređeno izvana, slabije iznutra,  ali ni blizu Paole. 

 

Presvlačenje i šetnja nizbrdo do Termi di Saturnia. Koje su ustvari hotel koji se tako zove. Terme su još kilometar niz cestu. Toliko o meni i čitanju google mapsa. Vidimo da ima baš veliki parking 200m od ulaza u Terme, dosta motora, i ljudi ostavljaju i kacige i čizme uz motore, vrlo hrabro. 

 

Terme su besplatne i kao sa slike. Većina ljudi se nagura odmah lijevo od ulaza, uz mali mlin, ali mi odlučujemo kroz kafić pa desno, i lagani prijelaz rijeke u jesenskom periodu ( stariji će ovo shvatiti) , jer je duboka 15cm, i onda je lakše naći mjesto. Voda je topla, mlaz jak, ne smrdi kao one gore terme i sve u svemu vrlo lijepo iskustvo. Preporučuju zute banane. 

 

no dobro, pa oće li koja izazovna slika u tangicama, usplahireno drhti zarumenjena čitateljica dok skrola po Revlonovoj Insta stranici? 

 

Mladi bajker ne pita ništa, još traži kako se šteluje faza. 

 

Evo Rated 18+:

 

 

 

Lagani ručak od pršuta i sira, jer danas zatvaraju terme ranije, u 16h, jer se snima neki film, ekipa je već tu, i mi polako natrag, osvježeni. 

 

GPS kaže da do najbližeg gradića ima samo dva kilometra, jer treba kupiti hranu, jer opet spavamo u hebenoj šumi, ali ne kaže da je ta dva kilometra uzbrdo, po starom rimskom puteljku, di je maximus augustus koze gonjao. Herbala mi je Lipotica mater do gore. 

A taj gradić gore, sve je zatvoreno, osim male trgovine, koja je nejverojatno skupa, kao da je ona koza sve donijela na svojim leđima. 

I taman se sagnem da vidim u maloj vitrini kakvi su sirevi, kad stara njemica do mene, utegnuta u bickilističke hlače, odvali takav prdac ravno u moju facu, da mi je zagrmilo u ušima. Idi u 3 pm nikad nije bilo sočnije izgovoreno, uz još neka spominjanja mama, pasa, i brojeva. 

Na brzinu odlazim po pivu od 8dcl, dok se zrak razrijedi oko vitrine, vraćam se po sir i krekere, i bježi nizbrdo do agro ku.cizma. 

 

Evo je ispod starog rimskog luka, ljuta ko pas.

 

 

Nitko od gostiju se opet ne druži, svi sjede ispred svojih soba, pa tako i mi. Spavanje do jutra bezbrižno. 

A ujutro na doručku sam im pojeo sve što je bilo. Eto, takav sam. 

Promenio Februar 15 član Vroc-Kapo

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15]

Agro ku.cizam se zove cassale terre rose garden. Ne preporučamo. 

 

Nakon vrlo obilnog doručka, ona opet šeta do asfalta, dok se ja truckam po izlokanom makadamu, i put Firenze. 

 

Put do tamo vodi preko SR222, ili Chiantigiana, cesta s prekrasnim zavojima, masu vinograda, i savršena za vožnju. 

 

 

 

 

 

 

 

 

E to je već ozbiljan grad s ozbiljnim prometom, u kojem naše balkanicus hominidus ponašanje pomaže da vas neko ne skupi i pomete s ceste. 

 

Odlučili smo za direktan i rani dolazak, jer želimo vidjeti sve danas, da ne moramo puno gubiti vrijeme sutra. A u Firenzi se ima što vidjeti. 

 

Smještaj je u stanu u zgradi, koja ima lift, i parking za 2 auta, tako da sve top, a ima i Lidl blizu. Stan je baš onako, domaći, sa vlasnikovim knjigama i svemu ostalom, vidi se da čovjek pomaže nisku penziju. A dočekala nas mlada ruskinja koja mu pomaže. Barem govori engleski i sve je prošlo super. 

Tuš, presvlačenje  i idemo pješke do grada, jer smo blizu centra. Oni afrikanci s narukvicama nas opet izbjegavaju, život je lijep.

 

 

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15]

Firenca je puna turista. Na sve strane su. I mi smo. 

 

Malo ozbiljne umjetnosti

 

 

 

Među top 3 najljepša umjetnička djela ikad ovo tu, čista ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15]

Ove vinske prozorčiće izbjegavajte, čaša nekog bezveze vina u plastčnoj čaši je 10e. Ne isplati se. Jer iza prozorčića nije zgodna talijanka u maloj sobici koja pretače vino, nego obični restoran, i to vidiš kroz vrata, pa razbije čaroliju. 

 

Ovi prometni znakovi su specifični i baš ih treba tražiti po gradu, fora je. 

 

Večerali smo paštu u nekom restoranu sa stražnjim dvorištem, usluga i hrana ok, ništa više od toga.

 

A slike sam nakačio jer Firencu je nemoguće opisati riječima.

 

A sad malo mojih slika s opisom, pa ćete shvatiti zašto.

 

oh, stižu goli pišulicni, obradova se slatka čitateljica dok miješa tijesto za kroasane s pistaciom. 

 

 

 

 

 

 

 

 

[Vroc-Kapo 2845 Napisano Februar 15 (promenjeno)]

Još jedno sunčano jutro, i dok pijemo 3. espresso iz aparata za kavu i čitamo knjige, razmišljamo da li okušati sreću preko Ancone pa za Split. Naravno, trajekt i dalje pun, dakle ništa od toga. 

 

Gle što je blizu Ancone - San Marino. Nismo bili, a čuli da je fino. 

 

Pozdravljamo se s mladom ruskinjom koja je u neko doba noći tiho ušla u bračnu postelju, i ostala do jutra.

 

Gužvamo se kroz Firencu do izlaza na autostradu, pa preko Bologne u čas stižemo u San Marino, koji je , gle čuda, na brdu. Ja se uvijek iznenadim na takve stvari, jer nemam pojma o ničemu, a isto tako ni ikakva očekivanja, pa me sve iznenadi. 

 

 

Na samom vrhu ispred mene izlazi cura u uniformi i zaustavlja me, rekoh šta je sad, pristojan sam bio, a onda skužim da je tu pješački prijelaz i da ona zaustavlja promet da pješaci nesmetano uđu u grad.

 

Parkiramo GTa besplatno uza zid, taman mjesta za njega, a za auto malo, i krećemo uzbrdo.

 

Gradić je mali, ali baš super, i jako nam se svidio.

 

Pogled puca u daljinu, kava s toplin vodi u blizinu, i prvu prolivam, ali konobar bez problema donosi drugu. Lipotica kupuje parfeme, a ja uživam u pogledu na sve oko sebe. 

 

Slikamo neku tetku iz Beograda, pa slika i ona nas 

 

 

 

 

Spuštamo se opet nizbrdo, i opet prema Bologni, jer je tako najbrže do iza Venecije, i nakon kave s toplin na još jednom Autogrillu, odlučujemo se za odmor u Marano Lagunare, između Venecije i Trsta. 

 

Smještaj je vrhunski, a drži ga Tajlanđanka udana lokalno. Sve nam je objasnila 17 puta, i istuširani i presvučeni izlazimo na večeru. Kako je sezona davno završila, gradić je prazan, ali super riblji restoran ima dobru hranu i pristojne cijene. Uživamo u specijalitetima iz mora, i nakon još jedne šetnjice gradom, spavanac. Motor je siguran u zaključanom dvorištu. 

Ujutro nas Tajlanđanka budi mirisom kave i toplih jaja ( ne mojih), i nakon svega se pozdravljamo s njom uz obećanje da će dobiti desetku na Bookingu. I je, zasluženo. 

 

 

 

 

Opet ta prokleta autostrada prema Palmanova outletu. Sitni shopping, ništa posebno. Pa Trst.

 

Pa onaj mali, zlokobni komadić Slovenije koji uvijek prođeš, ali nikad mu ne vjeruješ.

 

A onda… negdje oko Delnica — kao da je netko gore otvorio sva vrata pakla odjednom.

 

Ledena kiša. Tuča. Grad. Led. Kako god hoćeš to nazvati — padalo je kao da nebo pokušava izravnati autoput s nama na njemu.

 

U sekundi je cesta postala vodeni zid. Vizir bubnja, kaciga vibrira, ruke se lede.

 

Svaki udarac tuče zvuči kao da ti netko baca šaku šljunka u lice.

 

Lipotica se stisnula uz mene tako jako da sam osjetio kako joj srce lupa kroz slojeve opreme.

 

Drhtavim prstima pali mi ono malo crveno svjetlo na kacigi — Temu, 4 eura — ali u tom trenutku vrijedilo je kao reflektor s aerodroma.

 

Kamion ispred nas diže vodeni slap. Ne vozimo — plutamo.

 

Sakrili smo se iza njega jer nas zalijeva toliko da barem nitko ne vidi da postojimo. Ili možda upravo zato što nas nitko ne vidi.

Ne vidim svjetla kamiona 15 metara ispred mene.

 

Svijet se suzio na dvije mutne crvene mrlje koje nestaju pa se opet pojave.

I tako dvadeset minuta.

Dugih. Beskonačnih. Dvadeset minuta u kojima nema tunela. Nema nadvožnjaka. Nema benzinske. Nema ničega. Samo otvorena cesta i osjećaj da si premalen za ovu količinu vode koja pada s neba.

Svaki udar vjetra ljulja motor. Svaki kotač koji prođe pored nas digne novi val. Ruke utrnule, prsti kao led. Glava govori “vozi ravno”, instinkt govori “stani”, ali stati nemaš gdje.

Kad je napokon popustilo, nismo se ni pogledali — samo smo znali da smo prošli kroz nešto što ne želiš ponoviti.

Stajemo na Tifon Dobra.

Topla kava. Para se diže iz šalice kao spas. Kolač ima okus pobjede.

Ona suha — jer od jutra vozi u Kišnjaku kao profesionalac.

Meni su promočile samo nadlaktice.

I u tom trenutku to zvuči kao pobjeda.

Jer ovo nije bila kiša.

Ovo je bilo Jacques Cousteau iskustvo.

Samo bez podmornice.

 

Sljedećih 300km do Splita je bilo ok, normalna vožnja kući. 

 

Eto, i iz Toskane smo se vratili , polovinom Oktobra mjeseca. Definitivno prepručamo, jer kao što netko reče, vremena je sve manje, a nikad ne znaš koliko. I skupljaj barem uspomene. Dok te ne zdimi demencija, pa ostaneš i bez toga. I zato radimo fotoknjige, pa da mi se jednog dana barem čini da je netko poznat bio tamo. 

 

Spavali tu po toliko novaca

 

 

Total troškovi, dani su pogrešni jer sam lijen

 

 

Hvala što ste putovali s nama, i veliki pozdrav svima od žutih banana.

 

 

 

 

Promenio Februar 15 član Vroc-Kapo

[misa-pei 11083 Napisano Februar 15]

Sjajno, kao i uvek. Samo napred, u nove pobede!

[doktor 5257 Napisano Februar 17]

Lepo, nadahnuto i osvežavajuće!

[el classico 6533 Napisano Februar 17]

Fala lipi


Gesendet von iPhone mit Tapatalk Pro

[Tumbe 6225 Napisano Februar 18]

Bravo Bobi...

Prepoznatljiv stil i vedar duh...

Pročitao sam u dahu još jedno vaše putešestvije...

Sretno i vidimo se uskoro u klubu...

[bobbra 1503 Napisano Februar 20]

Kao i ostali tvoji putopisi sve je tu  sto treba,nista ja tu ne bi dirao.Lepe slike korisne informacije i sve to prozeto humorom koji  daje poseban sarm.

Boze zdravlja da nas obradujes sa jos puno ovakvih putopisa.

Pozdrav.

[ujkaalbert 37 Napisano Februar 20]

Bilo je pravo uzivanje pratiti ovako dobar putopis.