Od Katuna Bogićevice pa gore do vidikovca kod Tromjeđe put je skroz korektan, tu ne bi trebalo da bude problema. Međutim, od vidikovca pa dalje prema Hridskom jezeru situacija je dosta lošija za terence. Kažem baš za terence jer je put izrovan, kolotrazi su puni dubokih rupa , pa auto mora polako uz stalno biranje putanje da ne nasjedne. Na motoru je to sasvim druga priča — te rupe i kanale lagano obiđeš sa strane.

Hvala vam momci, baš mi je drago da vam se dopadaju snimci i priča! Kod kuće me već žena i djeca uveliko zezaju, viču: „Evo nam ga tata jutjuber!“ Rekoh, zovite me kako god hoćete, samo nemojte youtuber, daleko sam ja od toga — samo dijelim ono u čemu uživam na dva točka. Što se tiče Plavskog jezera pri penjanju ka Mokroj planini — pravo da vam kažem, ne pamtim da sam ga uopšte vidio odatle! Možda mi je i promaklo u vožnji, ali sam uspon većim dijelom ide kroz gusto rastinje pa pravo u šumu, tako da je pogled prilično zatvoren sve dok se čovjek konačno ne izvuče gore na proplanak. Evo i GPX fajlova u prilogu za oba dana, kome zatreba za navigaciju. Što se tiče one konkretne 3D animacije rute, nju sam odradio preko sajta mapanim(.)com, dok sam ove ostale pripremao i izvlačio pomoću Google Earth-a. 15 avg - Plav - biogradsko jezero.gpx 14 avg - pg - hridsko.gpx

Pozdrav ekipo, Planiram jednu lijepu vikend vožnju od 2-3 dana po jugozapadnoj Srbiji, pa mi treba vaša pomoć i preporuka oko rute. Cilj mi je da spojim dvije stvari: Dobre, asfaltirane i krivudave puteve sa lijepim pejzažima za kvalitetno uživanje u vožnji. Gastronomiju i domaće proizvode jugozapadne Srbije – volio bih da usput pokupujem pravu domaću šljivovicu, posjetim dobre vinarije, kupim domaći ajvar i druge lokalne specijalitete direktno od domaćina ili u provjerenim lokalnim mjestima. Koje dionice, prevoje i lokalne puteve biste mi preporučili za ovaj region? Takođe, svaka preporuka za konkretno domaćinstvo, kafanu ili mjesto gdje se može kupiti dobra domaća hrana i piće je više nego dobrodošla! Hvala unaprijed na savjetima i vidimo se na putu!

Dan 2: Plav – Mokra planina – Berane – Bjelasica – Biogradska gora – Mojkovac Jutro u Plavu, pakovanje i polazak. Od Plava hvatam pravac ka Murinu, gdje se odvajam desno na stari put Murino – Peć preko Čakora. Taj put nosi tešku istoriju. Tokom bombardovanja 1999. godine, granični prelaz na vrhu Čakora je zatvoren i nikada više nije otvoren za saobraćaj. Prolazeći kroz samo Murino, znajući istoriju, osjetio sam težinu tog mjesta. Ja sam za vrijeme bombardovanja bio dječak. Mislim da neke stvari u životu čovjek treba da oprosti, ali nikada ne smije da zaboravi. U Murinu je tada pogođen most i stradalo je šest nevinih civila, od čega troje djece. Danas, kao roditelju dvoje djece, prosto mi srce zalupa u grudima i knedla stane u grlu na samu pomisao da bilo ko može da digne ruku na djecu... Ali to je neka druga, teška tema. Skrećem misli nazad na put, jer je ovaj pravac ujedno i smjer odakle se kreće na Mokru planinu. Nakon nekih desetak kilometara asfalta, skrećem oštro lijevo i tu kreće off-road. Ruta koju sam ja izabrao za penjanje bila je skroz korektna. Na mojim gumama (Pirelli Rally STR) motor je izašao bez ikakvih problema, gas ujednačen, na nogostupima lagano i bez tenzije. Izbijam na Mašnički katun i tu pravim pauzu. Dočekuje me domaćin Garčević – ljudina, odmah kreće priča uz kafu i brutalan, pravi domaći katunski doručak. Kroz razgovor mi reče da sam zapravo došao težim putem i da postoji znatno lakši prilaz. Taj drugi krak nastavlja asfaltom skoro do pred samu granicu starim putem Murino–Peć, pa se tek gore odvaja makadam za katun kojim ljudi opušteno prolaze i običnim kolima. Dobra informacija za ubuduće, mada meni ovaj moj „teži“ pravac uopšte nije teško pao, taman je pružio finu dozu ADV užitka. U katunu zatičem i jednu đevojku, biologa po struci (zaboravih joj prezime). Prespavala je kod Garčevića i obilazi čitavu Mokru planinu pješke – kapa dolje za takav poduhvat. Kroz priču sa njom i domaćinom saznajem nevjerovatnu stvar. Specifičnost Mokre planine je u tome što ovdje raste molika, endemski petoigličasti bor koji se u ovakvim staništima praktično ne može naći nigdje u Evropi, osim u ovom masivu (Mokra i Hajla). Zamisli to, raste samo ovdje, u ovoj našoj maloj Crnoj Gori. Još po nečemu smo autentični I stvarno, tek kad su mi skrenuli pažnju i kad uđeš dublje u šumu, shvatiš da šuma potpuno drugačije zvuči. Zvuk vjetra kroz šumu ima specifičnu, duboku akustiku, a miris smole i vazduha je nevjerovatan, bukvalno reže pluća. Iskreno, da mi to nisu napomenuli, samo bih projurio motorom i ne bih to ni registrovao.. Poslije odmora i sitog doručka, pozdravljam se sa Garčevićem i gas dalje preko prevoja i platoa Mokre planine prema katunu Kaluđarske kape. Gore na visini puca čistina – prostranstvo, trava, oštar kamen i osjećaj da si miljama daleko od civilizacije. Odatle kreće dugo, postepeno spuštanje makadamom niz planinu pravo prema rijeci Kaludri pa onda uz nju za Berane. Berane – Bjelasica – Biogradska gora – Mojkovac Iz Berana hvatam novi put prema Kolašinu preko Lubnica i tunela Klisura. Taj pravac, otvoren prije neku godinu, meni je fenomenalan (mada citajuci forum vidim da ima i drugacijih misljenja sto je potpuno u redu) – priroda je lijepa, a provukli su dvije trake novog asfalta koji drži kao pegla. Sa sve idealnim krivinama i poslije cjelodnevnog truckanja po makadamu, ovo mi je palo kao budali šamar i došlo kao poručeno da se malo obore ivice na gumama Izbijam pravo na Ski centar Kolašin 1600 i pravim malo dužu pauzu za kafu i predah. Znam da Kolašin bije loš glas u javnosti da je preskup, vrte se priče o kačamaku od 30 eura i sličnim glupostima, ali istina je malo drugačija. Cijene je u nebesa digao jedan privatni restoran na starom skijalištu 1450, mediji su se toga dohvatili i napravili cirkus. Ovdje na državnom skijalištu (1600) u restoranu Troglava cijene su sasvim korektne i normalne. Od restorana Troglava asfalt prestaje i ponovo počinje makadam. Kreće penjanje na Bjelasicu – prolazim direktno ispod sajli i stubova žičara, pa hvatam odvajanje za Pešića jezero i Biogradsku goru. Na tom potezu počinje cirkus sa opremom: fabrički sistem kačenja kofera na Nordenu se pokazao prilično lošim za ozbiljnije džombe, pa mi je kofer otpao čak dva puta! Zamislite situaciju gdje vozite, okrenete se, a kofera nema – pa se onda tražim sa sopstvenim prtljagom po prostranstvima Bjelasice Srećom, našao sam ga oba puta čitavog i dodatno ga uvezao gurtnama. A sama Bjelasica... to je planina koja ima potpuno drugačiju dušu od ostatka Crne Gore. Dok su Prokletije i Komovi dramatični, oštri i prijeteći sa svojim golim kamenom, Bjelasica je nestvarno pitoma. Izgleda kao beskrajno zeleno more zaobljenih vrhova i pašnjaka. Zovu je i planina vode – gdje god da se okreneš, izvire potok, hladna bistra voda presijeca put, a u udolinama se presijavaju lednička jezera. Spuštajući se prema Biogradskom jezeru, svraćam u Eko katun Damjanović. Kod njih sam domaći – kad god naiđem, dočekaju me onako iskreno, toplo i domaćinski. Naravno, sok i kafu nikad neće ni da čuju da naplate, pa uvijek kupim domaći sir ili neki njihov proizvod, nemam obraza da tek tako popijem i odem od tolikog gostoprimstva. Od katuna kreće spuštanje kroz strogi rezervat prašume Biogradske gore. Ulazak u tu šumu je kao prolazak kroz neki portal – svjetlost se odjednom priguši pod krošnjama džinovskih stabala starih po nekoliko vjekova, temperatura osjetno padne, a vazduh postane težak, vlažan i miriše na mahovinu i netaknutu prirodu. I onda, na dnu te zelene katedrale, izbija Biogradsko jezero. Jedna od posljednjih pravih prašuma u Evropi, a jezero u njenom srcu izgleda kao da je vrijeme tu stalo prije hiljadu godina. Ali, nažalost, krajem avgusta slika donosi i malo gorčine. Nivo vode je drastično opao, obale su se povukle i jezero izgleda prilično ranjeno. Mogu samo da zamislim kako će tek biti nizak u septembru ako ne bude ozbiljnih kiša. Nadam se da će se jezero očuvati, jer su ozbiljne indikacije da bi u budućnosti moglo potpuno presušiti. Bila bi neopisiva tuga i grijeh da izgubimo ovakav biser prirode. Ja sam malo glavu potopio da se rashladim. Nakon kupanja, spuštam se asfaltnim putem do magistrale i hvatam pravac ka Mojkovcu, gdje nalazim smještaj i završavam ovaj dan. Zabilježio sam sve ovo okom kamere kroz video materijal, pa koga zanima kako to izgleda u pokretu i sa zvukom, može pogledati na: Sledeći dan vozim kroz Prošćenske planine i Vranešku dolinu (slična ruta koju je Maja opisala na njenoj temi), pa malo kupanja u ledenoj Tari i onda preko Đurđevića Tare do pod Durmitor, gdje me kum čeka sa gulašem. O tome pišem u narednom periodu!

Svaka čast na turi i tekstu, baš sam uživao čitajući! Nema ništa ljepše nego kad se putuje, ali pravo da ti kažem, meni je poseban merak i pročitati ovako dobar putopis. Možda zvuči uvrnuto, ali obožavam onaj osjećaj kad zimi napolju stisne hladnoća i snijeg, motor parkiran u garaži, a u glavi kreće rolanje filmova kuda, kako i gdje. Uz ovakve slike i priče čovjek samo počne da crta rute, loži se i jedva čeka ono prvo zubato proljećno sunce da konačno okrene ključ. Hvala na dobroj energiji i inspiraciji, uljepšao si mi dan. Čekamo nastavak!

jel krsevit Maganik Majo? kakav je put do gore? nisam nikad bio..

pa naravno..samo stavljaj kad vec imas! Hvala! sledeca godina ako Bog da zdravlja, da se istrazuju manje/vise poznati vrhovi po Srbiji al to ce biti 6-7 dana minimum za mene.

Jeste Crna Gora prelijepa..i toliko toga spakovano u ovako malu teritoriju! Sad kad je zahladilo, planiram da odradim 2-3 dana turu po Orjenu, Lovcenu i Rumiji, da vidimo planine sto na more gledaju sta imaju da ponude Hvala ti puno na pohvalama! Za snimanje koristim gopro i dron dji neo 2. Ovaj neo 2 je bas dobar i praktican za motore,polijece iz ruke, ne treba daljinac. Jedino ako se vozi 40+kmh ne moze da prati Sent from my SM-S921B using Tapatalk

popravio link, oprosti makikt jesam, citao sam..onaj dio je isto prilijep...imam odlicnih snimaka, to sam vozio 3-i dan, bice i to kad stignem da odradim!

Pozdrav ekipo, Većina ljudi kad dođe motorom u Crnu Goru vozi magistralu uz more ili standardni krug oko Durmitora po asfaltu. Kako sam to već bezbroj puta obišao, sve više uživam da obilazim nove puteve i upoznajem nove krajeve. A Crna Gora, iako mala, ima jako puno mjesta koja su prelijepa, a tvrdim da i puno lokalaca za njih i ne zna. Kao što nisam znao ni ja. Samo do njih doci, ima malo makadama Kako živim u Podgorici, gdje je ljeti 300 stepeni, jedina opcija za mene u avgustu su planine i visine 1000+ za ugodnu vožnju. Riješio sam da odradim 4 dana solo krug po zemlji, spakujem stvari na motor. U ovoj temi ću izbacivati dan po dan kako budem sređivao snimke i slike. Kanjon Morače i Komovi Krenuo iz Podgorice, i samo nekih 20-ak kilometara sjeverno nailazi se na kanjon Morače. Svaki put kad prođem kroz taj kanjon (a milion puta sam prošao), vazda mi se vilica malo otegne. Nevjerovatne litice. Španiju (Andaluziju) sam vozio početkom maja, asfalt samo, i imao priliku da posjetim onaj njihov put kraljeva (Caminito del Rey). Pa ovaj kanjon Morače je svijet izmislio za to. Al' oni očigledno umiju bolje da unovče prirodu nego mi. Tamo sam sreo usput par iz Španije, CFMOTO i Yamaha Ténéré, voze cijeli Balkan, malo popričali. Nevjerovatno odakle sve ljudi dolaze i sve je više avanturista. Nakon toga odmah skretanje sa glavnog puta u makadam pa preko manastira Prekobrđe do Mateseva. To je dio TET-a (mada čitam sad da Maja kaže to više i nije TET). Ko je vozio off-road po Crnoj Gori zna šta ga čeka – oštar kamen, vododerine i dosta rastresitog krečnjaka. Imao sam jedan baš strm spust gdje nema diranja prednje kočnice, samo lagano motorno kočenje i zadnja kocnica. Poslije malo lijepog asfalta i serpentina prema Andrijevici, na Trešnjeviku sam skrenuo desno i krenuo gore na Komove. Ljudi, ta planina je nevjerovatna... bukvalno izgleda kao neka kamena tvrđava bačena usred zelenih pašnjaka. Gore kod katuna se plati neki sitan ulaz od par eura. Tu mi je naravno na truckanju pukao nosač na prtljagu, al' to sam brzo riješio. Bogićevica (Prokletije) Spustio se do Plava, brzi ručak pored jezera, pun rezervoar do čepa i pravac Prokletije. Ulaz u park se plaća kod rampe, 3e po osobi (oko 13e ako uzimate godišnju kartu za sve nacionalne parkove). Od Babinog Polja kreće uspon u Bogićevicu, preko 1.900m visine. Gore kad se prođe šuma i izađe na čistinu, osjećaj je brutalan. Samo kamen, potoci od otopljenog snijega preko puta i oštri vrhovi od 2.500 metara svuda oko tebe. Signal za telefon nula, žive duše nema, samo vjetar i planina. Često čujem priče kako se ljudi plaše da potjeraju teži ADV motor solo u ovakvu divljinu zbog kilaže i guma. Realno, ako su gore dobre 50/50 gume, ustane se na nogostupe i nema nikakve drame – čista uživancija. Završio cijeli krug pred sam mrak, prašnjav do zuba ali prezadovoljan. Spavao u Plavu. Vozio sam po GPX-u koji sam sam pravio pa ih imam. Ako nekome trebaju rute, GPX ili savjeti za ovaj potez, pitajte slobodno! Snimio sam čitavu vožnju za YouTube, pa ko više voli video format, zvuk motora i stvarno ima dobrih kadrova da vidi tačno podlogu i linije, evo klipa za Dan 1: Uskoro pišem nastavak za Dan 2 ako ima neko ko ovo cita, gdje idem i obilazim super (ne)poznatu Mokru planinu i Bjelasicu. Pozdrav, Dalibor

E Bogicevica i tromedja su brutalan dozivljaj, a Hridsko tek... ono mora da se dozivi uzivo. U pravu si skroz, taj istok i Prokletije su nekako ostali divlji i neiskomercijalizovani, ni ja iskreno pojma nijesam imao sta sve ima gore dok se nijesam bacio na istrazivanje. Steta za masinu, al' dobro, bice prilike, stoji planina dje je i bila! Ja evo bas sjedim i pakujem drugu epizodu — tuda sam kacio Mokru planinu pa gore ka Kaludarskim kapama. Zatecen sam bio koliko je dobro, a put uopste vise nije nikakav bauk, pravi fini, lagani makadam, milina za vozit. Dalje preko Berane pa do Biogradskog jezera preko Bjelasice Kacim cim smontiram pa bacam ovdje!

Čitam šta pišete za Trešnjevik pa da se ubacim pošto prolazim tuda stalno. Realna priča — i jeste i nije loš, sve zavisi šta voziš i šta tražiš od vožnje. Ako si na nekom teškom kruzeru, Goldwingu ili jednostavno voliš da zategneš gas po peglanom asfaltu da što prije stigneš, nemoj ići gore, samo ćeš se iznervirati. Auto-put ti je tu zakon. Ali ako voziš neki ADV/enduro i voliš malo sporednije, divlje puteve, tura je zapravo pun pogodak. Jeste sav put asfaltiran, ima i par poteza đe može lijepo da se gazi, ali ima i ozbiljno dobre guste šume i serpentina. Najjača stvar — kad izađeš na sami prevoj, imaš bukvalno 3 km skretanja gore prema Komovima i Štavnoj. Pucaju ona tri vrha, prizor je bolesno dobar i grijeh je proći tuda a ne popeti se tih 10ak minuta. Snimio sam skoro prolaz tom dionicom pa koga zanima da vidi kakav je tačno asfalt i šta ga čeka na putu, ima ovđe: Pitajte slobodno ako treba kakav info sa terena, srećan put svima!

a ja mislio da znam ponesto o off-u u Crnoj Gori ali kad citam mjesta dje si sve ti bila, to me podsjeti koliko ne znam nista. bilo je super odraditi krug sa tobom i nauciti nesto novo. Odavno nisam bio na forumu ali racunam da cu nadalje, biti tu cesce tako da pratim Dalibor

sa burom se ne zajeb*va.. krajem februara ove godine je napravila poprilican haos i dosta stete na jucu CG a vidio sam i u Trebinju je cijeli metalni krov saportske sale ponijela i bacila. u Trebjesnjicu...nevidjeno kako umije da duva.. Sent from my EML-L29 using Tapatalk

zaostajem ali dodao bih i boku kotorsku za CG.. sporo, naseljeno ali ima draz voziti se na obodu mora.. sa jedne strane more a sa druge planine koje se protezu visoko Sent from my EML-L29 using Tapatalk