U našoj kući odsad na popisu bajkera piše: komada 2.

[Dandelion 13 Napisano pre 5 sati]

Postoji bitna razlika između vozača motora i bajkera. Prvi kupe motor, drugi razviju životni stil.

Sjela sam s namjerom da napišem putopis s moje prve vožnje, ali redanje destinacija, logističke informacije i slično i nisu najvredniji plodovi koje sam ubrala u mome prvom iskustvu suvozačice s ljetovanja na relaciji Tuzla – Plužine – Pag - Tuzla.

Moj Dragi, bajker, kaže da sam postala bajkerica jer sam prešla 1500 KM vožnje. Ja, bajkerica? Zvanje mi još nije udobno pa se pitam koji je kriterij da se nakitim i tim identitetom? Broj pređenih kilometara, vlastita kaciga Harley-Davidson (da dodam: najsjajnija na obalnoj magistrali) ili moment kad počneš podizati dva prsta u znak pozdrava i koristiti frazu „mi, bajkeri“?

Postoji puno predradnji prije sjedanja na motor. Preskočiću kupovinu skupe opreme koju moj snobovski mozak i dalje preračunava u štikle i kaput. Prije sjedanja na motor prvo se sretneš s maminom rečenicom da je motor prijevozno sredstvo za pogibiju kad ti je glava u torbi u nešto blažoj varijanti nego da si kamikaza na točkovima. Otpuhneš i dogovoriš se sa sobom da neeećeš poginuti, bar ne ovaj put.

Idemo dalje... Na motoru ne posmatraš put. U putu si, u vjetru, u mirisima, u toplini sunca, bez zaklona, uronjen i toliko svjestan da si živ da te radost življenja nadahne ushićenjem i ponosom što si stanovnik ove prekrasne planete. Slike se smjenjuju i primaju te u svoj okvir u koji uranjaš, brzo i glatko. 

Putovanje motorom nema za cilj stizanje na odredište. Svaka sekvenca puta dio je ostvarenja cilja. Putovanje je cilj. Sama vožnja njegovo je ostvarenje. Ne čekaš da se dogodi jer čim nogom opkoračiš sjedalo, sve je već tu.

Jesam li se bojala... Nisam. Nikad i nimalo. Moj strah se preobrazio u znatiželju, a iz nje su izronili entuzijazam i zahvalnost u vrlo jednostavnoj formi radosti što je nebo vedro, što me poneki oblak zaštiti od jakog sunca, što lako obilazimo kolonu, što dobri ljudi pomjere auto udesno, što me moj vozač strpljivo nosi na leđima kad zaspim i zvuk kaciga u sudaru probudi kad mi u snu padne glava. Meni je baš lijepo i udobno uglaviti se između Njega i kofera.

Važan uvid je odnos prema stvarima. Već je floskula da je za život potrebno malo. Naučila sam da je malo zapravo sasvim dovoljno i da su dobre gaće najvažniji odjevni predmet. Naučila sam da je moje tijelo otpornije nego što sam mislila i nisam dobila nikakvu boleščugu iako su se pantalone danima sušile i oblačile, a nikad oprale.  

A sad o odnosima i komunikaciji, što je inače tema kojom se profesionalno bavim. Kad učiš komunikaciju, učiš spretno redati riječi i pažljivo slušati tuđe da bi postigao optimalno razumijevanje.

Dvadeset godina to učim i deset učim druge o tome. Međutim, dva iskustva su promijenila moj stav prema metodologiji učenja komunikacije i sposobnosti upravljanja odnosima: prvo iskustvo je ples, a drugo ova vožnja. Šta ih povezuje? Sposobnost komunikacije i razumijevanja u tišini. Jednostavno je: pratiš tijelo. Da bi postigao taj kvalitet potrebni su bezuvjetno povjerenje, prepuštanje i uzajamno praćenje. Za razliku od plesa gdje se partneri prate i povezuju, u vožnji se javlja i treći član u komunikaciji – motor. Tako smo nas troje: moj Dragi, njegov motor i ja konstantno osluškivali jedni druge i razvili savršen timski sinhroniziran pokret. Ja sam ih potpuno slijedila u krivinama, skupljala se i približavala njegovim leđima pri velikim brzinama da smanjim otpor vjetru. U mislima sam ponovila svo gradivo iz fizike o odnosu sile, mase, ubrzanja i otpora. Vožnja podržava nauku! Živjela fizika!

Kad smo kod jezika, neverbalna komunikacija i intuicija cvjetaju u vožnji. Kad je vrijeme za pauzu misli su se naprosto preplitale i sve što bih rekla, moj Dragi je već znao – skrenuo bi desno. Za verbalnu komunikaciju koristili smo vrlo jednostavnu rečenicu: Kafa ili hladno pivo? Motor definitivno podržava zajedništvo i bliskost.

Dvije semice nakon putovanja sam svratila u Harley-Davidson prodavnicu i kupila kasicu za štednju. Mala inicijacija da nas podsjeća na odluku: ulažemo u vožnje i putovanja. U našoj kući odsad na popisu bajkera piše: komada 2.

Sluti na radost!

[alexanto 4447 Napisano pre 5 sati]

Dobrodošla na ove stranice!

[stari roker 4186 Napisano pre 5 sati]

Znaš, kad je neko godinama u materiji sve to već zna i proživeo je. 

Ali ipak uvek mi lepo kad pročitam neki tekst i razmišljanje o motorima. Zašto motor i kako? Kad je dosta?

Nikad nije dosta i ljubav je sve veća. Posebno u dvoje. Ili troje, kako god. 

Uživajte u životu. 

[Blaza 8721 Napisano pre 4 sati]

Dobrodošla, i veliki pozdrav !

Vidim u najavi da će biti lepih tekstova za čitanje...

Bravo !!!

[ZEMZEM 2393 Napisano pre 4 sati]

Drago mi je kad čujem da se pojavi novi suvozač koji se vozi jer to voli a ne sa nekom dozom straha.

Moja žena je prvi put sela na moj motor kad je napunila 17. Krili se skoro godinu dana od njenih da je ne vide na motoru ali ljubav je pobedila .

Od tada smo kao jedna celina sa motorom, ništa nam nije teško, ništa daleko i naporno.

I da, najlepše nam je kad vozimo sami, tada smo  .

 

[DraganNS 7716 Napisano pre 1 sat]

Pozdrav i dobro nam došla!