A pro po autoputeva, jedne godine ja krenem na more u Grčku i kroz Srbiju se sretnem sa problemom voženja u lijevoj traci. Uglavnom Turci. Ni blicanje, ni sirena ne pomažu. Voze ljudi oko 100 kmh, ne obraćaju pažnju na tebe. Tad sam prvi put u životu imao istinski ubilačke namjere. Šteta što civili ne mogu da kupe i voze tenkove.
U Republici Srpskoj su sad veliki problem presretači. Ima ih mislim 14. Snimaju u odlasku, dolasku, pokretu. U većini slučajeva ti samo stigne čestitka, osim ako nešto baš debelo ne ukenjaš. Ima ih i u Federaciji, ali manje.
I onda kad ti se natakne neka budala koja vozi 20 ispod ograničenja, tačno ti dođe da se ubiješ. Ne možeš da ga pratiš, a pune linije mnogo zastupljenije od isprekidanih.
Još kad dijaspora dođe na odmor, pa u svakom selu na putu malo zastanu da ih komšije vide.
Uglavnom, zaustavi me patrola pred Banja Lukom posle mog preticanja kolone od nekih 5 auta, pošto su se ljudi fino napakovali jedni drugima u gepek i posle onog "dobar dan, molim vozačku i saobraćajnu" ide ono uobičajeno "kuda tako žurite". Vidi i on šta se dešava po putevima pa me i ne dribla puno, mada sam se ja već spremio na čuveno pitanje o dogovoru.
"Imaš opremu?", imam i "hvala doviđenja".
E tu me on dokusuri izjavom "hebi ga, sad ćeš morati opet sve da ih pretičeš". Da me nije sramota, priznao bih da sam pustio koju suzu.