Zalutao sam zato sam prosao tuda, inace evo povoda za put, u sustini neplanirano http://www.bjbikers.com/index.php?option=com_smf&Itemid=53&topic=25987.0

Oprema, nista specijalno, ajde da pocnem odozdo: Obicne mekane touring moto cizme, moto pantalone za zimskim umetkom, zastita za kicmu i bubrege, moto jakna sa zimskim umetkom, preko te jakne bila je tanka suskava jakna (na jednoj fotki se vidi naradjasta) ako pocne neka mala kisa (za pljusak u koferu je bilo kisno odjelo), kozne rukavice sa karbonskim stitnicima (u koferu sam imao zimske, ali nije bilo potrebe) potkapa od wind-stop materijala. agv s-4 kaciga koja je zapravo pokazala najveci manjak kada su bili hladni periodi, ne dihtuje bas najbolje i nema onaj dodatak na bradi. U nijednom momentu mi nije bilo hladno, osim sto sam poneki put osjecao hladnocu u prstima, ali nesam mjenjao rukavice jer su mi zimske predebele i malo mi je nezgrapno u njima, a opet nije bila tolika hladnoca da se ne moze trpeti. U par momenata bilo mi je hladno po licu, ali to pripisujem kacigi jer one djelove koje je pokrivala potkapa nisam osjecao hladnocu.

Sombor, Ruski Krstur, Kula... prozujao tuda prije desetak dana na mojoj apriliji... ;D

Potpuno isto, s' tim da je kawasaki bio nesto jeftiniji i mogao je da se kupi samo u naradjastoj boji

solidna putna naprava, projektovana za krivine, pravci su nevidjeno smaranje, da joj je siri upravljac postavilo bi se pitanje zasto kupiti supermoto (zato postoji verzija Factory). Prostora za sitnice skoro kao na skuteru. Moja je 2007 godiste, ali eto sudim i o ovoj ;D No, uskoro u casopisu koji se pojavljuje svakog ponedeljka na BJB strani uporedni test Pegasa i XTX-a

Poslije svadbe vracam se u Pancevo, osjecam nedostatak opreme, smrzavam se. Zato sam zaspao onoga momenta kada sam se uvalio u krevet. Ponedeljak, konacno suncan dan, zadnji put sam sunce video na Tjentistu. Temperatura +6 stepeni celzijusova. Odlicni uslovi za voznju, ah, da, red bi bio da kupim auto kartu. Izlazim iz Panceva i nalizam na najdosadniji put kojim sam ikada vozio, pravac, pravac, pravac, pravac… Nikako da ugledam tablu Kovin. Prelazim Dunav prolazim pored Smedereva, ne pada mi napamet da udjem na auto-put, em skup, em dosadno. Dolazim do Velike Plane i pravim prvu pauzu. Tu se srecem sa sstrujom kome se ne svidjaju cestovne gume. Poslije malo price, sjedamo na nase motocikle i vozimo zajedno do Starog Sela. Rastajemo se, sstruja ide da proba XT po pjesku ( tu epizodu naravno mozete procitati ovdje http://www.bjbikers.com/index.php?option=com_smf&Itemid=53&topic=25729.0 ), a ja nastavljam ka jugu. Konacno pocinju krivine. Na izlazu iz Kragujevca zaustavlja me policija. Prvo i jedino zaustavljanje od strane organa reda na citavom putu. Poslije Kragujevca skercem prema Mrcajevcima, u jednom momentu put nestaje, vozim se makadamom. Ne znaju putari da sam ja prodao KLE, i da sada vozim cisto cestovni motocikl. U Cacaku pravim jos jednu pauzu i odlucujem da napravim samo jos jednu pauzu do kuce. No, ipak se zaustavljam u Prijepolje ispred policijske stanci, skidam kacigu, ali potkapa ostaje na glavi. Mogu misliti na sta sam licio kada sam usao u stanicu. Pitam za naseg kolegu na BMW-u, da nije slucajno na smjeni. Dobijam odgovor da je radio nocnu smjenu i da sada vjerovatno spava. Idem dalje, granica, srpski policajac trazi da ugasim motor i da mu objasnim gdje sam se uputio u ovo doba. Ne vjeruje da vozim motocikl u ovo doba godine, mora da me je neka muka nacerala. Na crnogorskoj strani mi pokazuju da zaobidjem automobile. Kada su vidjeli BD table, pustaju bez da ista pitaju. U Mojkovac stajem, dolivam gorivo, nesto jedem i cekam da padne mrak. Nastavljam put dobro poznatom dionicom, Kolasin – Podgorica – Cetinje – Budva. U nesto vise od 1.500 km prosjecna potrosnja je bila oko 5,6 litara na predjenih 100 km. Udobna je i put me nije zamorio. Crna Gora, Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju propis da svjetla moraju biti upaljena u toku dana. Srbija nema taj propis. Jedno zapazanje, u ove prve tri drzave mnogo mi je lakse bilo da procjenim brzinu vozila koje ide u susret, takodje nije mi se desavalo da mi se automobi, kombi, i sl. stopi sa okolinom. Lakse se vozi sa upaljenim svjetlima. Na kraju puta jos ostaje ciscenje...

Ostalo se do kasno, iako sam planirao sjutra jutrom da nastavim dalje. Popakovao sam se i spreman sam za nove kilometere. Iz Apatina odlucim da idem za Vrbas, pa na auto-put. No, opet moja greska zvana nenosenje auto-karte, znam da sam do Kule stigao preko Sombora, Stapara, Backog Brestovaca i Ruskog Krstura. Poslije sam na karti provjerio I video da sam isao okolo, naokolo. Izlazim na autoput, do Beograda dvije naplatne rampe. Na svakoj mi uzimaju po 5,00 eura. Deset eura za auto-put, po mom misljenju, previse. Inace, auto-put me je smorio, voznja do zla boga dosadna. Nedjelja, nigdje ne mogu naci mjenjacnice. Dolazim u Pancevo (gdje sam odlucio da prenocim) i pravac Njegoseva, ne bi li nasao neku mjenjacnicu. Mjenjacnicu ne nalazam, ali nailazim na BJB ekipu koja je krenula za Novi Sad ( o tom izletu mozete procitati ovdje http://www.bjbikers.com/index.php?option=com_smf&Itemid=53&topic=25690.0 ). Tu se opet odusevljavam Hondom Deauville. Ostavljam stvari kod prijatelja, oblacim se u odjelo (idem na svadbu) i pravac Bolca. Ovoga puta mi ne treba karta, sa pancevackog mosta pravo do Vukovog spomenika, onda skrenem lijevo u i samo pravo, i pravo, i pravo, i pravo, i sa lijeve strane restoran ,,Slast’’. Dosao sam da bi video kako se moja sestra od ujaka potpisuje. Naravno, mlada je napustila svadbu da bi se slikala na motociklu.

Dolazim u toku dana do prostora gdje treba da se slavi rodjendan. Tamo vec dosta motora. Dobijam majcu na poklon. Upoznao sam i najvjernijeg suvozaca na Hondi Gold Wing. Ko ne prepoznaje ovo je masina iz cuvenog ruskog motocikla Iz Planeta 5. Covjek je dao truda. Navracam i kasnije da vidim vecernji program. Naravno, goste je cekao gulas i rodjendanska torta. Za atmosveru je bio zaduzen bend iz Vrbasa (zaboravio sam mu ime). Podrazumjevao se rock’n’roll. U svecanom dijelu programa i ja sam se okitio zahvalnicom.

Napustam Tjentiste, a sunce pocinje da se skriva iza oblaka. Vise se ne kuvam u zimskoj opremi, ali zato u nastavku putovanja uglavnom gledam sivilo. Kisno odjelo sam ponio. Tabla koja pokazuje da se lijevo skrece za Sarajevo… idem tuda. U Sarajevu dolivam gorivo i odlucujem da ce Zenica biti mjesto gdje cu stati da rucam. Autoput me je kostao 75 centi (1,5 KM). Zenica, em oblacno, em dodatno sivilo upotpunjuje smog, no teleca corba i biftek su prijali. Napunih zeludac i sa tim osjecajem zadovoljstva nastavih dalje. Bosanski Samac, tu sam se suocio sa prvom greskom nenosenja karte. Na ulazu u Samac raskrsnica u obliku slova ,,Y’’. Pise, desno Beograd, znam da tamo ne idem, vec treba preko Save u Hrvatsku, zato skrecem lijevo. Greska, ulazim u naselje, table mi nista ne govore, no, idem uvjek dalje od centra, nailazim na most, uzak i regulisan semaforom. Tada shvatam da sam promasio, jer preko ovog mosta nema sanse da moze preci kamion. Eto me na drugoj strani, usred minskog polja. Ruzni ostaci (a kavi drugi mogu biti) zadnjeg rata na ovim prostorima. Ok, vrijeme je da pitam za pravac, nastavljam dalje do benzinske pumpe. Dolivam gorivo i pitam za pravac, zena koja radi na pumpi me tesi, kaze nisam jedini koji je promasio skretanje, objasnjava mi kako kroz Samac da dodjem do granice. Tada mi zvoni telefon. Zove me majka, pita gdje sam. Odgovaram, negdje u Bosni, malo zalutao, pa me evo u minskom polju. Majka ne vjeruje svome sinu, a ko bi i povjerovao. Kazem joj ipak da se ne brine, blizu sam granice. I zaista uz dobijene instrukcije zacas sam na granici. Malo duze zadrzavanje jer je granicnoj policiji ovo izgleda bilo prvi put da se srecu sa crnogorskim pasosem. Prelazak preko mosta, eto me u Hrvatskoj, u ravnici, i opet zajeb jer nisam ponio auto-kartu. Ispred Osjeka petlja, desno za Vukovar. Meni ne treba Vukovar, to je suvise juzno, treba mi Erdut. Nigje natpis Erdut. Produzavam pravo i eto me u Osjeku, a znam da ne treba da ulazim u grad. Kuda sad? Pitam jednu zenu na tramvajskoj stanici, ona me upucuje na neki put koji mi i nije tako logican. Poslusam je, vozim, ispred mene most, rijeka Drava. Definitivno nisam na dobrom putu. Tu pravim polukruzno i odlucujem da ipak skrenem tamo gdje pise Vukovar. Dolazim ponovo do te petlje i pratim natpise Vukovar. Erdut ne postoji. Na jednoj raskrsnici, konacno, Erdut lijevo, Vukovar desno. Erdut, preko Dunava Bogojevo. Opet zadrzavanje na granici jer je ovoga puta srpskim policajcima bio interesantan crnogorski pasos. Stigoh u Apatin, zovnem moju dragu, ali ona u Somboru. Jos malo voznje me ceka, idem po nju u i ponovo se vracamo u Apatin. Prvi dan voznje na kilometer satu upisano dodatnih 720 km. Sjutra se uglavnom vozam po Apatinu, upoznajem ga u ovom periodu (do sada sam dolazio uglavnom ljeti). Predvece me zaustavlja lik na Hondi Hornet. Upoznajemo se, zove se Zile i clan je MC Panter iz Apatina. Iako sam namjeravao u Subotu da produzim dalje, on i ekipa iz kafea ,,Fat Boy’’ me nagovaraju da ostanem jos jedan dan. Razlog, sjutra je rodjendan kluba.

Stigla mi je pozivnica za 26 Oktobar, Bolec (okolina Beograda), udaje se sestra od ujaka. Red je da se ode. U medjuvremenu je moja draga konačno dobila letnji godišnji odmor (u Oktobru, takav joj je posao) pa je to iskoristila da ode do svojih roditelja u Apatin. Ceka me svadba. Moji roditelji idu automobilom, znaci mogu sa njima, a mogu i da idem preko Apatina. Ova druga varijanta je bolja, taman da probam kakva je Aprilija na duže ture. Uzecu vise slobodnih dana i odoh da napravim djir. Planiram da krenem u cetvrtak, 23 oktobra. Ruta? Ne znam dok ne krenem. Odjelo spakovano, u opremu ubaceni zimski umeci, cetvrtak, 7:15 ujtro, palim masinu i posle malo razmisljanja odlucujem se da krenem uz more. Prvo stajanje na trajektu Kamenari-Lepetani, jos je rano, nema guzve, uz jos par automobile prebacujem se na drugu obalu. Sledece zaustavljanje na crnogorsko-hrvatskoj granici gdje se brzo zavrsavaju formalnosti i vec jezdim inostranstvom. Zupa Dubrovacka, skretanje desno, penjanje uz brdo i ubrzo poslije zaustavljanja na granici izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz vida se gubi jadranska obala. Sledeca stanica je Trebinje gdje namjeravam da dolijem goriva u rezervora, cisto iz predostroznosti jer imam losa iskustva kroz ovu drzavu (nisu toliko ceste benzinske pumpe). Poslije Trebinja krece uspon. Nastavljam dalje sve do Gacka, iako nisam imao potrebe da ulazim u grad, ali posao sam bez auto-karte pa se uzdam u moju orjentaciju i saobracajne table-putokaze. Svidja mi se put, polako se oslobadjam i vozim sve opustenije. Nailazim i na tablu koja me obavjestava da je put u prekidu i da postoji obilaznica duga 7,5 km. Obilaznica je uska i puna krivina, a ja, navikao na enduro gume ne smanjujem nesto puno tempo, i u jednoj krivini bjezi mi zadnji kraj, dajem kontru, ispruzam nogu, ni sam nisam siguran kako, ali ostadoh na tockovima. Nauk, za sledeci put, cestovnim gumama ne prija vlazan asvalt sa prosutim pjeskom i liscem (oktobar, jesen, planina). Vrjeme je za prvu vecu pauzu. Prisjecam se osnovne skole i lekcije o narodnom heroju Savi Kovacevicu.

Ja nisam mogao u voznju taj vikend... ;D

da ja navratim jos koji put...

Nedjelja, nemam ni dinara (moram da mjenjam eure), valjda u Pancevu radi neka mjenjacnica... Mjenjacnica nije radila, ali sam srio ovu ekipu, i da, svidjela mi se ona Deauville Pozdrav iz Budve P.S. Svadba je gotova, okacicu i fotku mlade na motoru

Ja bi htio bokser od 850 ccm, ali sada nude redni dvocilindras od 800 ccm

Hm, ne volim da pisem u crnoj hronici ali ovaj slucaj me je podstakao, odnosno ono sto je napisao Biker Boy. ,,Nemoj da sjedas na motocikl... to je opasno... objasni mu kako je to ludost... ti znas...'' To su djelovi recinica koje mi upucuju roditelji djece koja zele da voze motocikl. Ja im uvjek odgovaram: ,,podrzite ih''. Zasto, ako dijete stvarno zeli da vozi motocikl ono ce naci nacina, a obicno pozamljeni motocikli ne odgovaraju iskustvu. Uz podrsku roditelja mislim da bi to islo postepeno. U ovom slucaju decko je pozajmio, ni manje ni vise, nego R1. R1 vozi osoba koja nema sopstveni motocikl :-\ Naravno da se sada trazi krivac, a to je motocikl, i naravno da ce pritisci da rastu. Sada je kasno za bilo kakvo razumno objasnjenje. Tek prevalio dvadesetu, a vec kraj zivotne price... :'(

a opet ce ti trziste reci da gresis koliko puta cujes da je neki model isuvise slab za putovanje u dvoje ili na dalako jer ima ,,samo'' 60 KS. A nekad se svjet obilazio i na duplo slabijim masinama. Za isti BMW kazu da je slab u odnosu na konkurenciju...

F650 je zapravo Aprilia, nisu taj model njemci uopste razvijali

Citao, pa gledao google earth i na taj nacin pratio kuda ste posli. Uzivao sam, hvala sto ste taj put podjelili sa nama... Sada, eto, znate i nesto vise, zato CESTITKE

meni ne smeta taj pogled ka ostrvu

Ocekivao sam od Shivera Gt vise oklopa... ovako, klasicni Shiver...

Ja sam razmisljao o kupovini Deauvilla. Ukratko: nabavna cjena je veca, odrzavanje jeftinije (prije svega zbog kardana). Namjena: Transalp je unirvezalniji motocikl, okretan u guzvi, udoban na putu. Hm, jos uvjek razmisljam o kupovini Deauvilla.

ovo je sada zastareli model pa su i cjene polovnih nesto pale (ne puno). Novi model i razvoj Deauvilla predstavljen je na sledecem linku http://www.bjbikers.com/index.php?option=com_content&task=view&id=222&Itemid=38

Imao sam KLE 500, preso sa njim 14.000 km. Sada imam Pegasa (ovaj novi model, tako da se to ne moze porediti). Finansijski, na KLE registracija ispadne oko 135 eura za Pegaso oko 250 eura (Crna Gora). Odrzavanje, u pricipu sve se svodi na slicno, KLE ima cilindar vise, ali manju kubikazu. Udobnost, stari Pegaso sam vozio toliko da ne mogu da sudim o njemu iole ozbiljnije, ali mislim da nije problem imati bolje sjediste nego na KLE-u. Potrosnja, meni je KLE u svim rezimima prosjecno trosio oko 5,7 litara, novom vlasniku potrosnja ne prelazi 5 litara, znaci zavisi i od stila voznje. Koji od ta dva? To je lako, onaj koji nadjes u boljem stanju za trazeni novac.

znam vlasnika, pa ga mogu pitati za utiske

Boli, ajoj. Ljetos vozim se na putu Niksic - Pluzine, noc, zvjezdano nebo , nema saobracaja, put odlican. Najednom, prednjim tockom kacim dio rotkapne koja uzlece i udara me po lijevoj nozi. Srecom, iamo sam cizme pa i nije toliko boljelo. Poslije me kolega koji je vozio iza mene pitao: odakle se dokotrlja ona rotkapna, nisam vidio nijedno auto... ;D Oprez i iznenadne situacije su sastavni dio naseg hobija