Da mi je neko letos rekao da cu u novembru da idem na vikend voznju od 550 km rekao bi mu da je lud Na srecu vreme nas bas hoce, pa sam bez trunke razmisljanja prihvatio Paukov poziv za voznju do D. Milanovca. U petak se pripremio za voznju, poslusao savet nekih forumasa i pazario foto aparat Canon A590IS, sredio na poslu da ne radim subotu i voznja je mogla da pocne.
Mesto sastanka prva pumpa posle iskljucenja sa autoputa ka Pozarevcu u 11:30. Stizem tacno u minut, tankiram i saljem poruku da sam stigao. Kad ne lezi vraze, okupljanje je zakazano za 12:30. Sta cu, kud cu, odem do Srebrnog jezera kad vec imam vremena, na putu do tamo me bacaka olujni vetar. Posle nekih sat i kusur stize ekipa Pauk, Misirac i Gaja koga tom prilikom upoznajem. Popili po pice i pravac Donji Milanovac. Uz put nas hvata mrak, na tom putu zna biti odrona, pa laganim tempom stizemo, rucak je vec postavljem, ali ne prilazimo stolu dok se ne pojavi jos jedan uvazen drug clan, Ribolovac. Vec se zna da Ribolovac ne dolazi ni na jedno druzenje bez djakonija u koferu, zato se u stvari i druzimo sa njim ;D Vadi rostilj, klopamo i krecemo u jedini kafic u Milanovcu da popijemo po pice pre spavanja.
Tu nekako krecu i napadi sektasa Misirca i Ribolovca na moju licnost i objasnjavanja zato je lose po moje zdravlje da prodam Afriku, kako je gips poskupeo u poslednje vreme, a ni zubari nisu jeftini, da se kroz nateceno oko vidi losije nego kroz zdravo i da je greota da kvarim vid. Ja sta cu, zakunem se u sve rodjeno i nerodjeno da nikad necu Afriku da prodam, ipak je zdravlje najprece od svega ;D ;D Onda je to moralo i da se proslavi, pa je Misirac krenuo da unistava namestaj.... onaj od vina i kisele, nije to sto ste pomislili , neko stomaklije, neko pivo, ne znam ni ja cega je sve bilo, znam samo da smo bili najgori od sve dece, jer je kafic bio pun decurlije. Ne znam do koliko smo ostali, znam samo da smo se jedva popeli do paukove vikendice ni na nebu ni na zemlji, u tom trenutku mi se cinilo da je vise na nebu.
Nedelja ujutru, cela ekipa ustaje sem domacina koji se uspavao Posto nas je doveo na tako lepo mesto, nismo imali srca da ga budimo, no konacno oko 11 h ustao je i on Ubrzo stize i ekipa iz Mladenovca, pa mozemo da krenemo na drugi deo voznje ka Kladovu. Uz put srecemo i Smitha, pa je ekipa kompletna. Svi vec znate kakav put, pa cu to preskociti, usput stajemo na nekoliko mesta da se divimo panorami i uzivamo u fenomenalnom danu kojeg niko nije ocekivao u Novembru. U Kladovu pauziramo uz pice, a posto je Pauk bio jos uvek pospan neko se dosetio i polio ga picem da ga razbudi pred povratak kuci ;D Tu se svi razdvajamo, Ja sa Negotincima krecem u Negotin po Night Breaker sijalice, a ostatak ekipe ka Milanovcu, pa dalje kucama. Kod Ribolovca u servisu montiram sijalice i krecem kuci i ja. Nema guzve na putu, pa drzim dobar tempo, negde na pola puta me hvata mrak i po prvi put dozivljavam otkrovenje Night Breaker sijalicama. Vrede svaku paru i vise od toga, od sad mom motoru nece prici druga sijalica.
Nekih 15tak km ispred Paracina stizem kolonu motora, preticem jednog po jednoh i svakom svirnem. Na zacelju kolone sportski motor cacanske tablice, na celu kolone enduro cvaja. U tom trenutku mi sine da je to ekipa koja je bila na voznji do Sokobanje, a da je onaj na zacelju Easy Rider, znam da vozi Z750 sa CA tablicama. Ubacujem se u kolonu i pokazujem im da stanemo na prvoj pumpi na ulazu u Paracin da proverim da li sam bio u pravu. Naravno da jesam, brzo se dogovaramo i odlazimo na pice da razmenimo utiske.
Evo par slika druge ekipe, ostale je vec postavio Pauk.
I za kraj, pogledajte tu zadovoljnu facu, boki[kg] ;D