Jump to content

Moto Zajednica

severian

BJB Vitez
  • Broj tema i poruka

    9089
  • Pridružio se

Sve što je postavio član: severian

  1. 27. Jul 2014. Harhorin Kamen i vekovi Jutro počinje posetom manastiru Erden Zuu. Nekada najveći, dom stotinu hramova, ovaj manastir i danas je Mongolima najznačajnija budistička svetinja. Idemo peške, prvi pogled je dakle spor i razvučen. Impresivan manastir, iako su nakon godina komunizma preživela samo tri hrama (od tačno sto!), zidine i dalje plene. Davni je to odjek nekadašnje veličine i značaja. Praznina unutar zidina, polje na kome su nekada stojali hramovi, ledi srce i podseća na te godine tuge snažnije nego bilo kakva tabla ili spomenik. Ježim se. No i pored te praznine manastir je živo mesto! Prisustvujem budističkoj službi u hramu Lavrin Sum, duhovnom centru manastira i jednom od preostala dva aktivna hrama danas (treći preživeli hram je muzej, bez duhovnog života). Davna želja i veliko, predivno iskustvo. Na službu lame pozivaju prisutne sa osmatračnice hrama, svaki dan od jedanaest, u Mongoliji se kasno ustaje. Služba u ovom hramu traje jedan sat. Lame (monasi) pevaju i u glas uzvikuju, limene udaraljke podižu atmosferu, ljudi su veseli. U hramu je veoma opušteno. Lame u toku službe neobavezno ustaju, daju hranu siromašnoj deci. Menjaju se u napevu. Jedan, u dresu Brazila ispod mantije, kuca SMS. Nakon Lavrin suma i prve budističke službe u životu, u dobrom raspoloženju izlazim. Pronalazim Mimija, posećujemo zajedno Dalaj Lama Sum, najveći hram manastira, neaktivan, pretekao je nekako kao muzej. Odlazimo do ruševina stare mongolske prestonice Karakoruma, nalazi se tek dvestotinak metara izvan zidova manastira. Džingis kan i njegov sin Ogedej kan su ovde napravili prestonicu svog carstva, ovo je mesto gde planine prelaze u veliki mongolski plato, da bi kasnije Kublaj kan, unuk Džingis kana preselio prestonicu u današnji Peking. Od tog porobljavanja Kine vuče poreklo i ova davnašnja mržnja Kineza prema Mongolima. I danas se može osetiti. Kinezi su potom, kada su poterali Mongole na njihovu visoravan, došli čak do Karakoruma i srušili ga (zvuči li vam ovo poznato?). Od ostataka grada, kasnije, praktični istočnjaci izgradili su zidove manastira. Eto mi odgovora zašto je ovo jedini budistički manastir koji sam video, a da je u polju, ne na kakvom obližnjem brdu, planini ili bar uzvišenju! Bilo kamena okolo, ko će ga nositi tamo na brda u daljini? Četiri kamene kornjače označavale su granice prestonice: Violeta tu dobija malog Budu, lokalni prodavac ispred svog gera omekšao me je, pa sam Budu preplatio. Nedugo zatim pronalazim i bavačakru (točak života). Operacija "suvenir" završena! Uzimamo motore i odlazimo do Penis Rock-a (falusni kamen, lokalna znamenitost sa severne strane grada). Mongolke sedaju na veliki kameni penis, dobro je za plodnost kažu . Meni je smešno, jedva se suzdržavam, da ih svojim otvorenim smehom ne povredim. Tražimo net okolo-naokolo, nema ga baš nigde. Hej, da li je moguće da u značajnom turističkom centru nema nigde Interneta? Eto i to je Mongolija! Javljanje kući i poruka da smo živi sačekaće izgleda Ulan Bator. *** Vozimo do velikog spomenika mongolskoj imperiji. Nalazi se na brdu iznad grada, sa koga puca sjajan pogled na celu dolinu. Rekoh već, planine ovde polako prelaze u centralnu mongolsku stepu, oduvek je ovo važno mesto i odmorište karavana. Mislim se – stiže i do Karakoruma. Kada sam kao dete čitao o velikom Džingis kanu, pa posle gledao onu čuvenu seriju (ko se seća, ajde?), sve mi je to delovalo kao neki fiktivan prostor, mogao bi biti i na Marsu, eto toliko mi je dostižan. Klica je tada posejana, a krug je zatvoren ovim pogledom, u predivno sunčano popodne. Pogledom u koji je stao, tako mi se čini, ceo zapad Mongolije i sve one planine koje smo prejahali. *** Uveče dugo pričamo i ćaskamo. Atmosfera je odlična. Sutra krećemo za Ulan Bator!
  2. Jeste blizu kapije Nacionalnog parka, ali sa strane Josanicke banje. Ene ga , skroz ista scena ima i kod Brzeća, klopali tu onoliko puta...
  3. Ispred Brzeća, 500m od kapije Nacionalnog parka?
  4. Pogodilo se juče, prava mala istorija BMWa. Na izletu zajedno: R1150GS, R50/5, R1200GS Adv LC, R1200GS Adv PS: Zar nije R50/5 i dalje najlepši?
  5. Kad pomisliš da je crno da ne može biti crnje, pokaže se da nada još tinja . Beograd, danas:
  6. severian

    Hrana!

    Pa, da, vidim da razumeš . Kad se vratim u normalu, da k'o čovek jedem njoke!
  7. severian

    Hrana!

    Mešano meso
  8. Za šaltanjem uglavnom i nema potrebe na Huji. Ja lično sve teram u 2. ponekad baš u 3. na kraju pravca (kako reče kolega gore), ali to retko, jer na huji nema baš uslova da se jurca. Staza je solidna za jeftinu vožnju na 2-3h, da se navežbaju kratke krivine i tempo, a da ne radi to na avali. Za moj motor je zabavna, sasvim ok.
  9. 1 Arakis & Goca 2 VladaSD 3 drilling & Nina 4 Sasha P 5 Sashac & Duca,(al da me popusti kicmica.).. 6. Pustolov 7.BOJAN (ko sto NICK kaze ,,,,za drustvo uvek spreman) 8.Dejan i Nadja 9. Azikic 10. Mimi 11. Urban Cruiser 12. Aleksandar i Nina (lepsa polovina) ukoliko nas posluži vreme i ja se ne razbolim od grla . Ali najverovatnije se vidimo 13. Lucky Vladano + ? 14. Sale-kum (zbog niske temperature najverovatnije sam) :lol: 15. fruitcake 16. Usamljeni jahač + Minja D. 17, severian
  10. 26. Jul 2014. Tariat-Cecerleg-Harhorin (~280km) Asfalt, kako to lepo zvuči i još bolje izgleda! Budimo se, ja mnogo kasnije, ćutanje, teško ustajanje. Jutro u Tariatu je tiho, mesto je malo i uspavano do kasno u dan. Generalno, sa zanimanjem sada to već jasno primećujem, u bespućima Mongolije ljudi kasno ustaju. U snu sam se dovoljno odmorio, samim tim mi je bolje. Krećemo pre pola deset, odlično prolazno vreme, imajući u vidu opštu iscrpljenost i posledičnu jutarnju lenjost. Put je solidan, čvrst. Opet je noću padala kiša, ali se dovoljno prosušilo. Odlučujem da promenim taktiku u odnosu na juče, da spustim malo marginu rizika i da oštrom vožnjom odmah ujutro podignem adrenalin. Sve sa idejom da ostatak dana prođe u manjoj muci nego juče. Vozim brzo, tačno biram putanje, verovatno najbolja vožnja u Mongoliji do sada. Ovog jutra baš uživam i prija mi ta vožnja (taktika sa adrenalinom uspeva!). Osim toga i kilometri se brzo nižu. Iz Mimijeve vizure: Pogledajte kako je to lepa deonica, pa hajde, vozite se sa mnom, uz Hladno pivo kroz Mongoliju: Četrdesetak kilometara od polaska, tačno negde oko kanjona reke Čulut... ...vidimo putarske mašine (!!!) i zatim asfaltiranje glavne trase. Posle pauze i još nekoliko dodatnih kilometara izlazimo na asfalt. Asfalt! Najzad! Sto mu gromova, jelenskih mi rogova, svih mi dabrova s Ontaria, karamba, karambita, tako mi čukundede vrača i bubnjeva Darkvuda (…), uželeo sam se asfalta i nije me sramota to da priznam! Evo kako je izgledao taj trenutak, posle skoro 1500km van istog, uz komentar: Važna tačka, mislim, manje-više gotovo je sa divljom Mongolijom bez puteva (bar tako se nadam u tom trenutku). Do kraja, do Grada i potom ruske granice, sada će uglavnom biti lako. Pokazaće se kasnije da je moje oduševljenje bilo preuranjeno i da, usled različitih okolnosti, još ozbiljnih iskušenja čeka iza ugla! No, u tom trenutku sam izvorno zadovoljan i raspoložen. Očekujem da dalje ipak bude mnogo lakše. Do Cecerlega makadam je zaostao još samo na nekoliko deonica od po nekoliko kilometara, dva planinska prevoja su ostavljena bez asfalta. Predeli su lepi, brzo napredujemo. U Cecerleg, predviđeno odredište za danas, stižemo nešto pre pola dva! Grad je solidne veličine, kao Uliastaj. Dosta živ. Vidimo pijacu, gužva je, ljudi na sve strane. Sedamo u restoran(čić) da jedemo. Da se počastimo, a imamo i vremena. Hrana je ukusna, gazda priča ruski, prija i razgovor i klopa. Donosimo odluku da nastavimo dalje. Obavestio sam se, do Harhorina je lak put, svih 120 kilometara je asfalt. Nastavljamo, dakle! Sto kilometara protiče u treptaju oka. Asfalt je civilizacija! Žila kucavica, odmor za umornog putnika. Sve to odjednom. Al' ne bi nam suđeno da se izvučemo danas do samog kraja. Nekih dvadeset kilometara ispred Harhorina grada hvata nas jaka kiša i grad. Napade nas mučki, sa boka. Vozimo kroz to nevreme, nema se gde, zaklona na mongolskoj tepsiji nema, nema ni neke pumpe, ničega i nigde da se stane. Mokri smo i musavi. Kiša prestaje oko pet kilometara pre grada, kao da nam se priroda iscerila u lice. Pokisli k'o miševi u svakom smislu, uzimamo neki hotel/pansion u blizini budističkog manastira, na samom putu. Prvi u kome smo mogli da parkiramo motore, spustimo cenu sobe i obezbedimo ispravan kineski tuš, tim redosledom. Mada taj kineski tuš zaslužuje poseban esej i debelo uputstvo za nas debilne zapadnjake, opra nas nekako. Dušu dade, al' opra nas nekako. Popodne, jedno od retkih slobodnih za odmor, kada ne vozimo, koristimo za šetnju i večeru u gradu. Kafe Morin&Jim, zapadnjačka porodica, došli sa klincima u sred Mongolije i otvorili kafanu, hipici, žive u geru u dvorištu. Hrana je OK. Pijemo prvi espresso posle ko zna koliko dana. Košta, iako ne više od parnjaka u Beogradu, kao dobra porcija mesa! Zanimljivi su mi oboje, ti Morin i Jim, kako ne komuniciraju sa nama. Tako zapadnjački i drugačije od svih istočnjaka. Čak i kada si hipik sa zapada, inicijalno držiš distancu i poštuješ lični prostor drugog čoveka. Nekada mi je to tužno, danas mi to prija. *** Uveče u hotel stiže velika grupa urbanih Mongola. Harhorin je ustvari, za one među nama koji to ne znaju, Karakorum – drevna mongolska prestonica i najvažniji buduistički manastir danas u Mongoliji. Zato do njega i postoji asfalt, zato je prvorazredna turistička destinacija u ovoj zemlji, naročito za urbane Mongole. Zato u njemu ostajemo dva dana. U pansionu je živo i dosta bučno. Mongoli, došli na odmor i u provod, uveče dugo banče, smeju se i flertuju međusobno. Meni ne smeta, simpatično mi je. Mimi ne može da spava, pizdi i rasteruje ih ispred sobe, na čistom srpskom razume se. Slabo ga razumeju, al' vide da će da bije, pa ga, sa probuđenom budističkom pokornošću, ispoštovaše!
  11. Na ivici snage - treći deo Uspon i silazak sa prevoja je odličan, čvrst makadam! Gas! Odmah iza toga i sve do kraja dana, put je opet veoma težak. Putevi uzimaju danak. Mongoli rade "generalnu" pored druma. Posle pauze u mestu Cahir put se gubi. Više nema ni trase. To je uvek najteže, jer osim što moraš da misliš kako da nastaviš da ideš, sve vreme moraš da misliš i gde ideš. Predeo kroz koji vozimo je divan. Iako sam kilav i još me drži ona mala snaga, ne mogu da ne primetim kroz koju lepotu vozimo. I dalje nema jasne trase puta, doduše. Prelazimo još jednu reku. Široka je i duboka ali nalazimo plitku putanju. Prelaz je nov, ni Mongoli ne znaju kako preko (sakupila se tu već mala grupa vozila dok smo dumali), pa nas svi slede. Ja, kao i na svakoj reci do tada, preterujem jedan po jedan oba motora (Mimi pomaže da ne bude prevrtanja, tako smo podelili poslove još u Tadžikistanu). Sve do kraja dana, do samog Tariata, put je težak. Ja se osećam ponovo veoma loše. Još nekoliko puta pravim pauze, ležim na zemlji, drugog zaklona do zaklona od sopstvenog motora nema i pokušavam da pomalo spavam. Opet sam na ivici snage. Možda, na momente, saznajem kako izgleda i preko te ivice. Kako izgledaju naša lutanja i razmišljanja? Evo ovako, uz izvorni zvuk i atmosferu: Dolazimo do prelepog jezera (Terkhiin Tsagaan Nuur). Još samo malo! Veoma umorni približavamo se Tariatu. Senke su dugačke i ispred nas, kasno je. Pogledajte pregled, kako je ta borba sa kilometrima i samim sobom trajala celo popodne. Pažnja! Uznemirujuć sadržaj : Prilazimo mestu u smiraj dana. Pomešan osećaj umora, malaksalosti, trijumfa i lepote. Retko kada čovek oseti tako duboko i savršeno jasno mešavinu svih tih osećanja. Tariat, uspeli smo! Stižemo oko 20.30h. Umorni smo. I nervozni. Doživljamo putovanje na različit način i što je umor veći, to je vidljivije. Uveče, posvađali smo se oko kupovine neke vode, banalno, pa se mirimo, mada svađa ne prija ni jednom ni drugom. Vidim opet koliko smo zaista različiti i odmah zatim to potiskujem. Sutra je novi dan!
  12. Na ivici snage - drugi deo Put nastavlja pored reke Ider. Sve vreme do oko 65. kilometra je peskovit, doduše za nijansu manje, a i meni je za nijansu bolje. Počinju rupe i pregibi. Ider za mene znači "pesak" na mongolskom, nemam pojma i nije me brige koja je uistinu prava reč. Gotovo svaki metar pored ove reke bio je peskovit, a davno bi trebalo da smo van pustinje! I dalje se osećam loše, kontrolisano loše doduše (uvek mi adrenalin na motoru pomaže). Vreme nam je za pauzu, no u brdima oblači. Puno kilometara na raznim putovanjima učinili su da dobro procenjujem vreme, vidim biće kiše i ta kiša će nas stići ako stanemo. U tim uslovima ovaj podnošljivo mekan put momentalno postaje noćna mora. Pronalazim dodatnu snagu, negde, nekako. Bežimo od kiše, uspešno, i pauzu pravimo tek oko 85. kilometra. Ostavljamo motore na putu, a mi se penjemo u šumu, u hlad. Put i motori ostaju ispod nas. Dekica u kamiončetu seli ger i celu porodicu, valjda sa jednog pašnjaka na neki drugi, manje iskorišćen, tako uostalom nomadi žive. Trucka neravnim putem, hvata neku svoju putanju i pri tom udara moj motor debelom, horizontalnom motkom! Motka je ona dugačka, od noseće konstrukcije gera, a sada sa strane štrči iz kamiona. Deremo se iz sve snage, zaustavlja se u poslednjem trenutku pre nego je oborio motor i bacio ga pod točkove kamiona. Proveravam, nema štete! Luda sreća. Samo popušta retrovizor, njega je zakačio, nije se čak ni polomio. Zaista vrlo, vrlo malo je falilo da motor ode pod točkove kamiona. Prskam i psujem dedu na sav glas i dok psujem, već mi je žao. Gleda me onim izvinjavajućim, plačnim, pomirljivim budističkim pogledom, takvim da se momentalno osetite kao divljak i budala. Izvinjavam se i ja njemu, a obojica pričamo na jezicima na kojima onog drugog ne razumemo ni reč. Adrenalin izlučen u gnevu učinio je da se neko vreme osećam fizički bolje. Kajanje, nastalo zbog gneva, učinilo je da dugo sebi prebacujem. Natavljamo dalje. Izbor trase je stalna zanimacija. Počinje uspon na prevoj (Zavhan, ~2600mnv). Srećemo dvojicu Španaca biciklista, dolaze iz suprotnog smera. Pričamo dugo sa njima. Došli avionom i bicikliraju po Mongoliji. Umorni su, nije to ono što su očekivali, preteško je. Dobro jutro zapadnjaci, mislim se! Nema uveče tople vode, nema restorana, nema ponekad ni struje za baterije. Kažu mislili su da će biti sami. Pardoniram se, zezajući ih, što smo i mi naišli, neće nam se ponoviti (a u sebi mislim, kroz sav onaj pesak svakako neću skoro ponovo )). Nastavak sledi...
  13. 25. Jul 2014. Tosoncengel-Tariat (201km) Na ivici snage Krećemo oko 8.30h. Sinoć je padala kiša. Prvih 43 kilometra, do prvog mesta (Ik-ul), izuzetno su teški. Put se gradi, mnogo je peska, nagibi sa peskom i sa velikim kamenjem. Čist dert. Sve to je dodatno meko od sinoćnje kiše. Da sve bude gore, od samog jutra ja se osećam jako loše. Ustao sam sa mučninom, bolom u glavi, vrtoglavicom (neprijatna stvar za vožnju na dva točka). Teško vozim. Mučim se i borim sa sobom, bukvalno na svakom metru, kroz svaki minut. Na 30. kilometru, u takvim okolnostima, već sam na ivici snage. Gotov. Pravimo pauzu, ispod jednog četinara. Prvog koji se čudesno pojavio posle ne znam ni sam koliko kilometara i dao mi zaklon od sunčeve svetlosti koja mi smeta! Malo dremam, nije to bio ni pravi san i prijalo mi je. Dok Mimi snima, ja i dalje knjavam. Prijao mi je kratak san. Odatle vozim lakše. Kako je ta jutarnja golgota, svega trideset kilometara (!!!), izgledala? Evo, ovako, uz komentar: Nastavak sledi...
  14. Ispred Tariata, Mongolija.
  15. severian

    Hrana!

  16. Znaš da te elektronika pegla, jer se uključi brdo lampica svaki put kada te pegla (veruj da ne može da se ne primeti, prilično dramatično to izgleda!). Ne bi pouku izvlačio tako što padneš. Tj. saznaš u istom trenutku, samo što umesto da padneš (ako te je spasla elek.), zasvetle lampice. U tome je razlika. Ko je glup, on ni iz pada ne izvuče pouku. Pametan čovek izvuče. Samo što je bolje da vidiš po lampicama, nego po padu, školarina dođe jeftinije . E sad, ima i klasa koja prenebregava lampice, a izvlači pouku iz pada. Oni prilično brzo zaista i padnu (zbog lažne samouverenosti), pa nauče da cene lampice i dalje im je opet to jeftinije, nego da ponovo padaju.
  17. MIle, da ponovim: to što pričaš o učenju, učiš isto i sa i bez elektronike, potpuno isto, jer elektronika ne radi dok voziš i učiš. Kada preteraš, ili neko drugi te dovede u opasnu situaciju, sistemi asistencije će te nekada spasti. U tome je razlika, to je zaista SAMO korisno. Jedina opasnost je ono o čemu Robin priča (veruješ da će elek. sve ispeglati, pa stalno preteruješ), ali to pametan čovek valjda može da kontroliše kod sebe i onda ostane samo korist, tj. u situaciji si i "jare i pare" (retko može u životu, ali ovde može). Pri tome i dalje ostaje izbor da kada hoćeš, sve to na dugme isključiš (nema tu ništa specijalno, osim što moraš da zaustaviš motor da bi isključio). Nemoj da se naljutiš, ali onaj tvoj pad na Alpima (kada sam te gledao od iza) 99.9% ne bi se desio da si imao taj sistem za široke narodne mase (integralni ABS). Za sve ostale deonice, gde nisi preterao, sistem ne bi ni radio i tvoj doživljaj vožnje bio bi potpuno isti. Ne razumem šta je tu problem, tj. kome to može da ne odgovara. Ok, možda sam malo previše zapenio ovde , ali mi je jako stalo da ljudi koji nisu ni probali te sisteme razumeju: oni NE RADE kada ne treba i sve vam je isto u vožnji. Kada dođu neke situacije, a sa dovoljno kilometara svakom dođu, povremeno vas spasu. To je pametnom čoveku, kada i ako može da bira (a mislim da ti možeš), dovoljno.
  18. Naravno da se ne odnosi na tebe. Jasna je tvoja poenta i potpisujem je (mada ne i generalizaciju koju si u onom prvom postu napravio). Uz ogradu: rizik od pojave o kojoj pišeš, nije dovoljan razlog da se sistemi asistencije izbegavaju. Prosto su suviše korisni, a ono o čemu ti pišeš i što postoji kao pojava treba da bude razlog da se pametan čovek ne pogordi i ne postane previše samouveren. Prevelika samouverenost na motoru je rizik, bar ja tako mislim.
  19. Sledeće nedelje treba da može, bar još neki dan. Ja takođe planiram...
  20. Komentarišeš nešto što verovatno nisi ni probao. Elektronika ne radi non-stop, tj. dok uživaš, uživaš kao da ne postoji. Sistemi asistencije su uključe samo onda kada bi, veruj mi, to i sam VEOMA poželeo. Da ti neko tada dozvoli da biraš. Predrasude su čudo, pogotovo i ironično u populaciji koja je zbog predrasuda toliko diskriminisana, kao mi motociklisti.
  21. Haha, Nešo - u isto vreme, napisasmo istu poruku
  22. U svom ovom zezanju, a i sebe tu kritikujem , odosmo u krajnost: pročitaće neko i pomisliti da su svi ti elektronski sistemi asistencije glupost i smišljeni da uzimaju pare. To prosto nije tačno. Svaki takav sistem ima veoma smisla za 99% vozača, a verovatno i za baš sve. Naročito integralni ABS (dodaje kočenje pozadi, ako se pretera sa kočenjem napred), kontrola proklizavanja (dozirano oduzima gas, ako točak krene u proklizavanje) i RDC (kontrola pritiska u gumama, jako korisno kod bušenja gume gde pušta lagano). Odlična stvar je i ESA (adaptivno ogibljenje), naročito u smislu lake promene visine motora (za loše i vanasflatne puteve). Ja sam mnogo vozio ove sistema (ovako iz glave, jedno 120.000 km), veoma dobro poznajem kako rade u praksi i bez sujete i blama mogu da navedem da je bilo bar 3-4 konkretne situacije gde su me spasli pada. Meni dosta i zahvalan sam, više volim da su mi cele kosti i motor, nego šta ljudi o tome misle . Ponekad i isključim elektroniku (recimo, najbolji primer je NAVAK, tu elektronika nema šta da traži ili ponekad u pesku). Tj. ko god ne voli elektroniku, POSTOJI (mislim, sada bez šale) dugme da sve to jednim potezom isključi (mada, vidim ovde par derača bmw-a koji su, tako izgleda, protiv sistema asistencije, a nikada ih nisam video da voze bez istih, pa i dalje ispravljaju skoro svaku serpentinu ). Isto tako, ne treba zaboraviti ni Robinovu poentu: ko se naloži na elektroniku i počne da tera motor bez mozga i forsirajući, ko dozvoli sebi da postane preterano ili čak lažno samouveren, mora da završi u horizontali. Elektronika u 99.99% situacija ništa ne pegla, jer ne radi, a njen domet je vrlo tanak ako se pretera. U tom smislu jedina politika je voziti kao da ne postoji. Učiti vožnju, trenirati, pomerati svoje granice polako. Koliko vas elektronika štiti, možda je najbolje da čovek zamisli kroz sledeću analogiju: staviš kacigu i obučeš moto odelo, ne očekuješ zaista da te to spasi pri padu od 200kmh u jarak. Ko očekuje, glup je. Pomoći će u određenoj klasi situacija, ali da bi pomoglo, mora da se vozi na odgovarajući način. Isto tako, niko ne postaje bolji vozač na putu zbog toga što na tastaturi po raznim forumima, a tako je to cool i moderno danas, ismeva svaki sistem asistencije (dok npr. koristi antislip kvačilo, a često to i ne zna ). Nešo, znam da ne zameraš zbog ove priče, uostalom ovakve teme tome i služe.
  23. Kako ne zarastaju, pa u pitanju je ovde BMW. Ima tajni servisni "recovery" mod (spec. kombinacija pritiska tri dugmeta na kormanu, dok držiš kvačilo), parkiraš u garažu i zaliješ dva puta nedeljno (to može i žena dok ležiš), ostalo odradi elektronika. Po default-u recovery prati brzinu zarastanja kostiju vlasnika, al' može da se šteluje, ko ima dijagnostiku... Važno da nama Neša zarasta...
  24. Voze ljudi, al' realno nije za to. Za nas ostale je lepo i jeftino sigurno jurcanje, kratke krivinice, možeš da voziš oba kruga (i levi i desni), obično ne prave pitanje ako se ljudi dogovore, a tada su to dve stazice. Mada, toliko je jeftino i fleksibilno (kada hoćeš, koliko hoćeš) da je priča izlišna - odeš, probaš i zaključiš da li ti igra...
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja