-
Broj tema i poruka
806 -
Pridružio se
Tip Sadržaja
Profili
Forumi
Galerija slika
Kalendar
Articles
Sve što je postavio član: makikt
-
14.06.2021 Preko Prekobrđa do Crkvina Oduvek mi je pažnju privlačio deo prirode koji se nalazi u strmini ispod magistralnog puta na delu od Crkvina do one velike krivine kod Mioske odakle počinje kanjon Morače. Kad god sam tim delom magistrale prolazila odozgo sam gledala zemljane puteve po toj stmoj strani ispod puta i pitala se kuda vode ti putevi i kako li izgleda voziti se po njima. Ovako odozgo meni je delovalo kao tobogan. Zavirivala sam sa magistrale tražeći neko isključenje, mada je delovalo potpuno suludo da odatle bilo kakav put kreće na dole jer bi to bilo bukvalno survavanje u provaliju. U potrazi za odgovorom na pitanje kako se dolazi do tih kuća i mesta ispod magistrale , sa leve strane Morače gledano iz pravca Kolašina pomogao mi je Lola. Onim putem preko Prekobrđa kojim smo vozili Ivo i ja neki dan ako se na jednoj raskrsnici skrene levo ka brdu penje se na greben paralelno magistrali, samo na većoj nadmorskoj visini oko 1200 m i tuda ne toliko lošim zemljanim putem koji pred kraj postaje makadamski stiže se pravo na Crkvine. Od moje kuće do izlaska na magistralu na Crkvinama ima 27 km i još 5 km do pumpe ispred Kolašina. Ja sam bila potpuno oduševljena ovim otkrićem. Put je zanimljiv, iako ne pretežak nije ni dosadan. Ima povremeno začkoljica u vidu neravnina, kolotraga i sl. pa ne dozvoljava da se previše opusti. Plus što se vozi grebenom sa koga se pruža prelep pogled na vrhove Moračkih planina preko puta. Prostor koji ograničava ovaj off road put sa jedne strane i magistrala, odnosno Morača sa druge pruža mogućnosti za istraživanje raznoraznih šumskih puteva, pa i onih što sam ih videla odozgo sa magistrale, od kojih je većina slepa ali ima i onih kojima se može sići recimo u Manastir Moraču i još neka mesta u dolini Morače. Ono što ga čini zanimljivim je što se teren u pojedinim delovima strmo spušta naniže, a i to što se većina tih putića ne koristi pa je sasvim neizvesno na šta će se naići. Meni je posebno bila zanimljiva konkretno baš za ova off road veza sa Crkvinama iz više razloga. Sada sam mogla da planiram i vožnje u pravcu Kolašina a da pritom ne moram da vozim 40 km asfaltom. Plus kada izađem sa ove off road deonice imam pumpu u blizini gde mogu da dopunim gorivo i u odlasku i u povratku. Kasnije sam vrlo često koristila upravo ovaj put za dalje vožnje ka Kolašinu i okolini. Tog dana sam stigavši do Crkvina pokušala da se popnem na susedno brdo preko puta magistrale kad se krene od Crkvina ka Kolašinu. Videla sam na mapi da tamo ima neki katun , međutim nisam daleko stigla. Na vožnju sam krenula klx-om jer sam mislila da ću možda dalje voziti a i možda se kretati delom asfaltom, pa je on bio pogodniji za to. Međutim posle strmijeg uspona sa kraćim baš lošim deonicama za klx-a i mene, stigla sam do dela puta koji je voda odnela. Deo puta je na polovini dužinom potonuo skoro pola metra. Ohrabrena prethodnim uspešnim vožnjama gde još ni jednom nisam pala a ni motori, pokušala sam da se popnem uz tu stepenicu. Da je stepenica bila poprečno bilo bi ok, ali ona je bila uzdužno a sa desne strane je litica tako da ne može da se uhvati zalet. Beta bi se lako uspela tu ali klx mi je pao i to iz trećeg pokušaja da izađem uz stepenicu a ne otklizam nazad u provaliju. Došlo je vreme da isprobam svoju spravicu za podizanje. Bila sam daleko od magistrale a po stanju puta sasvim je bilo sigurno da ovde niko neće proći uskoro. Znači definitivno sam morala sama da podignem motor ako neću tu da spavam . Sklapanje lifta traje kratko ali dok odvežem gurtne koje ga pričvšćuju, pa odmotam iz svega u čemu je zamotan to ume da potraje. Više se zamorim otpakivanjem i vraćanjem lifta nego samim korišćenjem. Pokazalo se srećom da lift funkcioniše a položaj motora na zemljanoj stepenici je bio takav da sam uspela da ga podignem. Okrenula sam motor i vratila se nazad dole na magistralu. Šta da se radi, ovde nisam mogla dalje. Bilo je još rano za povratak kući pa sam rešila malo da zavirim na jedan od onih zemljanih puteva koji se sa grebenskog spuštaju naniže u pravcu ka Morači. U početku je put bio ok. Strm povremeno , krivudav zemljani put kroz šumu, račvao se na više mesta. Onako nasumice sam birala kojim ću dalje a da ide na dole. I naravno izabrala sam zarastao strm put koji me verovatno ne bi ni doveo daleko da nisam pre toga zapela čizmom o koren i prevrnula se niz stminu. Čizma mi se zaglavila ispod motora što mi se često dešavalo kada mi motor nezgodno padne. Probala sam da je izvučem ali nije išlo. Mesto je bilo potpuno zabačeno za ovako nezgodnu situaciju. Ok razmišljala sam, šta je tu je. Možda sam mogla malo pažljivije da vozim ili bar da se ne zabijam toliko kada sam videla da put nije baš lagan, ne sa klx-om, ali sada to nije bilo bitno, trebalo je izvući se ispod motora a onda ga i podići. Odmah mi je bilo jasno da će i podizanje biti problem jer je motor bio na nizbrdici i poluga za lift neće imati dobar oslonac, verovatno će klizati. Ali otom potom, prvo da izvučem nogu. Kada se mora nađe se i način. Posle cimanja i guranja motora iz nezgodnog ležećeg položaja oslobodila sam nogu. Sreća da klx-u ne ističe gorivo dok je u horizontalnom položaju pa sam imala vremena da polako raspakujem lift, a i sama se malo raskomotim jer je bilo jako sparno. Ipak sam uspela da pozicioniram polugu tako da nije klizala i podignem motor dovoljno od zemlje da mogu da ga uspravim. Međutim nizbrdica je bila takva da kada sam ga uspravila on me je povukao na dole i prevrnuo se na drugu stranu. Uh baksuz li sam danas, pomislih. Pre će biti da se radi o opuštanju obzirom da su mi prethodne vožnje dobro išle a i lošoj proceni u koje situacije ću sa klx-om ulaziti. Ali ok, u tom trenutku mi je lakše bilo da mislim da je u pitanju nedostatk sreće. To je već bilo previše podizanja motora za jedan dan, nemam ja toliko snage. Dva puta u vrh glave može sa liftom ali sve preko toga je previše. Još sam se isekla na cev dok sam vadila lift iz torbice, pa nisam mogla krv da zaustavim a ni flaster da pronađem. Sreća uvek ih imam, ali tek posle deset minuta nađoh jedan. Uglavnom kada se motor prevrnuo na drugu stranu nisam imala više živaca da ponovo montiram lift i pokušala sam da ga sama podignem. To mi je pošlo od ruke samo zato što je nizbrdica bila dosta velika. Uspravila sam motor, okrenula ga i isterala na ravno a onda sam pola sata sedela na zemlji da dođem k sebi i povratim snagu. Popila sam svu preostalu vodu i pojela sve što sam ponela u rancu. Neka kišica je počela da pada ali nije mi smetal, nisam više žurila. Bilo je važno da se dobro odmorim pre nego sednem na motor jer nisam smela više da dozvolim da mi ponovo padne. Jednostavno ne bih imala snage više da ga podignem. Moj pomoćnik za podizanje klx-a U povratku je bilo sve ok. Relativno brzo sam stigla nazad kući. To veče sam drugaru iz Beograda koji me je dan, dva pre toga pitao kako rešavam problem sa podizanjem motora (tada sam mu rekla , odlično – nije mi još padao ) , napisala da me više ne pita takva pitanja. Samo ovog dana sam čak tri puta morala da podižem klx-a., sreća uspešno. Prekobrđe Po povratku kući posle napornog dana umesto da odmaram, postavljala sam zamke za moje male kućne prijatelje koji su se odomaćili u kući. Na oko jesu simpatični ali nije mi baš bilo prijatno da trče po tavanu a ni po kuhinjskim elementima. Postavila sam zamke iz kućne radinosti. Kako nisam sigurna šta vole da jedu, u jednu sam stavila šumku a u drugu šargarepu i čekala . Puhić sedi na santimetar od korpe i nije je oborio
-
13.06.2021 Od Gornjih Rovaca ka Ponikvicama, Ivaćev do Posle ovih vožnji usledilo je par dana odmora. I vreme se nešto nećkalo, hoće kiša, neće kiša… A taman je Jankova i Ivanova ekipa pravila plan za jednu dobru vožnju po planini u mojoj blizini – Ropušnici, ali je najavljena loša vremenska prognoza pokvarila i odložila planove. Nije se moglo planirati danas za sutra jer se prognoza menjala ne na dnevnom nivou nego svakih par sati. Međutim kada je vikend došao od očekivanog potopa nije bilo ništa osim manje prolazne kiše. A mene je kopkalo da vidim kakav je taj put ka Ponikvicama . Lola, moj rođak me je odvraćao od ideje da idem sama. Ne toliko zbog lošeg puta, mada kaže put jeste loš, onaj čuveni kotrljajući kamen, više zbog toga što u tom delu planine nema kuća, nema ljudi a ni put niko ne koristi pa nije baš bezbedno sam ići po tako izolovanom delu planine. Ali mene je kopkalo da vidim …. Od moje kuće krenula sam naviše putem za Gornja Rovca, onim kojim sam izlazila na Maganik. Iz Gornjih Rovaca treba krenuti ka Trmanji gde se na jednom mestu sa asfalta odvaja oštro i odmah strmo uzbrdo kameni put. Put je zapravo tu u početku najgori , nekih dvesta metara, posle postaje podnošljiv. Misleći kako tu ne mogu da pogrešim jer nisam očekivala račvanja, nisam ni gledala u navigaciju. Napredovala sam dobro uzbrdo kroz prirodu koja je postajala sve više divlja, bez tragova čoveka. Put je sličan onom za Maganik, kotrljajući kamen . Vijuga kroz šumu i povremeno se račva u manje probijene puteve za izvlačenje šume. Misleći da sam na dobrom putu nastavljam do dela gde nailazim na golo drveće, posledica požara. Zelenila je sve manje a kamena sve više. Odjednom izbijam u jednu malu predivnu dolinu sa praznim katunima. Mesto je skroz nestvarno. Malecko, na vrh kamene nedođije, daleko od ljudi i civilizacije. Kad otkrijem takva neobična, usamljena a lepa mesta u prirodi uvek se izuzetno obradujem. To me nekako pokreće da zavirim dalje još ovde, onde u očekivanje da će se pojaviti još neko takvo ili neobičnije mesto. Dolina ima i neobično ime, Ivaćev do. Htela sam da nastavim dalje iako sam već shvatila da sam odavno potpuno promašula pravac za Ponikvice, ali dalje puta nije bilo, a pre samog kraja se poprečilo veliko deblo. Krenula sam nazad. Međutim opijena ovom pustom i neobičnom prirodom odlučim da zavirim u još jedan njen kutak pa umesto da se vratim do račvanja gde sam pogrešila krenula sam jednim šumskim putem da vidim kuda vodi. Put je zaista propao , vidi se da nije dugo korišten a verovatno je probijen za izvlačenje drva jer on ne povezuje ništa i završava se u procepu između stena. Bilo je interesantno iskustvo ići njim dokle je moglo. U jednom delu put je do pola prekriven kamenom koji se odronio sa stene odozgo a preostali prohodni deo ide pored strme visoke litice. Baš na tom mestu dok sam slikala učinilo mi se da čujem u daljini u podnožju zvuk motora. Okrenula sam se oko sebe i pogledala bukvalno nedođiju u kojoj sam se nalazila i pomislia, Majo ti si počela da haluciniraš, hajde ti polako nazad pre nego se strmekneš negde . Kakvi motori, pa ovde nema žive duše, nema ni cvetića a kamoli motora! Pa dobro, možda je bio avion tešila sam se.. I vratih se nazad do mesta gde sam promašila skretanje ka Ponikvicama. Put je i dalje kameni i vijugavo ide uzbrdo a onda ulazi u šumu i postaje zemljani. Malo malo nailazim na stabla poprečena po putu. Prvo sam pomislila da su od nevremena oborena tokom zime, međutim njih je bilo sve češće nekako pravilno poprečenih čak i na mestima gde je čistina, pa je postalo očigledno da su namerno postavljena da spreče kretanje vozila. Kasnije su mi objasnili da šumari to postavljaju da bi se sprečila seča i krađa šume. Neka stable sam preskočila, neka pomerila a neka su bila već trula pa se moglo samo preći preko njih. Uglavnom, ni jedno nije predstavljalo nepremostivu prepreku . Taman kad sam se obradovala što ću uspeti da stignem do Ponikvica jer je ostalo možda još dva, tri kilometran naišla sam na sneg. Rešena da pokušam da prođem rubom gurala sam motor po ivici kad odjednom začuh buku motora iza sebe. Potpuno zaprepaštena otkud oni tu, krenula sam ka njima ubeđena da to jedino mogu biti Ivan i ekipa. Idem ja ka njima i vičem, Ipak ste izašli da se vozite, nema kiše? Oni ne odgovaraju. Jedan skida kacigu i na engleskom mi se obrati, pozdravi me i pita ima li snega i dalje na putu? Ja još više šokirana, ko su ovi ljudi , otkud ovde na potpuno zabačenom putu za koji sam verovala da ne postoji ni na jednoj mapi! Šalim se naravno, i ja sam do njega došla prateći mapu. Ali realno bila sam potpuno iznenađena shvativši da su ova četvorica motociklista stranci koji nisu zalutali ovde nego tačno znaju kuda put vodi. Razmenili smo par rečenica , zamolila sam ih i da se slikamo zajedno, neće mi ljudi verovati da sam ovde nekoga srela Oni su Česi, bili su na putovanju kroz Albaniju, sada kroz Crnu Goru, pa idu nazad do Hrvatske gde su ostavili prikolice. Njihovi motori su teži i veći a i gume su im pola pola za asfalt i off, natovareni su i vidi se već umorni , ne vuku im se motori po snegu ali ovo im je ruta za Danilovgrad gde danas treba da stignu. Preko ove gomilice snega su polako preterali motore uz asistenciju jedan drugog ali iza sledeće krivine nas je sačekao ponovo sneg. Tu smo se pozdravili, oni su nastavili dalje a ja sam se ipak vratila jer je bilo besmisleno da nastavim po tom snegu preko koga bih posle morala sama da se vraćam jer se ja moram vratiti istim putem nazad u selo. Iako nisam stigla do Ponikvica , falilo je još tih par kilometara bila sam jako zadovoljna vožnjom tog dana. Videla sam mističnu dolinu, vozila usamljenim, raspalim putem po rubu iznad provalije, srela motocikliste na potpuno neočekivanom mestu . Ludilo ! Bio je to dobar dan i uspešna vožnja kako god se okrene .
-
10.06.2021 Ponikvice Vožnju smo završili dosta rano jer smo je rano i započeli pa sam imala popodne vremena malo da danem dušom i pripremim se, obzirom da mi je Ivan iz Nikšića, Jankov drugar javio da će sutra Vedža, njihov drugar iz endure ekipe voziti na Ponikvicama pa ako želim mogu da mu se pridružim. Želela sam naravno! Retko, gotovo nikada ne propuštam priliku da vozim u društvu. Ivan mi je rekao da će mi se vožnja sa Veljkom svideti sigurno i bio je sto posto u pravu. I vožnja i Veljko su bili fantastični! Veljko je jedna izuzetno prijatna, pozitivna osoba, odličan vozač i veliki ljubitelj avanture, uostalom kao i Ivan, Janko , Jovan i ostali momci iz endure ekipe. Dogovorili smo se da se nađemo u Danilovgradu u deset sati. Morača na ulazu u Podgoricu Motor sam natovarila na prikolicu i odvukla do Danilovgrada gde me je Veljko - Vedža sačekao pa smo zajedno nastavili uzbrdo , odnosno ja za njim još nekih 12 km do polazne tačke. Danilovgrad i okolinu slabo poznajem, tačnije nisam ranije uopšte bila u ovim krajevima pa ni u Ponikvicama. Vozili smo se po kamenim putevima, pa kroz šumicu, videli jezero Ponikvice, dolinu sa katunima, došli do raskrsnice gde mi je Veljko pokazao put kojim se do Gornjih Rovaca stiže za samo osam kilometara ali put nije najlakši pa mi zato nije predložio da njim dođem na točkovima nego je ipak izvesnije bilo da motor dovezem prikolicom. Kotlina sa katunima Jezero Ponikvice Ništa ne prija više od hladne vode sa izvora Uživali smo u vožnji i prelepom danu. Veljko je jako strpljiv i dobar momak. On je odličan vozač a i ovo je takoreći njegovo dvorište gde vozi često i mogao je sigurna sam daleko brže da vozi. Međutim on je držao moj tempo, nije forsirao a nije se ni nervirao što je vožnju učinilo opuštenom i prijatnom. U povratku me je poveo nekom prečicom kroz šumu sa jednom malo strmijom deonicom uz ivicu. Međutim meni se baš svidelo pa sam tražila još. Tako smo neplanirano produžili rutu napravivši još jedan dodatni krug van puteva, vozeći po travi prošaranoj kamenom, kroz šumu do jednog uzvišenja sa repetitorom. Odatle se pruža fenomenalan pogled na Podgoricu u daljini, Skadarsko jezero a kaže Veljko kada je potpuno vedar dan vidi se i Albanija. Repetitor i pogled na Podgoricu i Skadarsko jezero u daljini Žao mi je što nisam zapamtila imena vrhova i mesta kroz koja smo prošli, Vedža mi je za svako rekao gde smo ali jednostavno je to meni sve potpuno novo i nepoznato pa pola nisam zapamtila. Ali je priroda prelepa. Već po završetku vožnje počela sam da razmišljam o onom putu iz Gornjih Rovaca kojim se izbija na Ponikvice i planirala da ga jedan dan izokola istražim a ako budem mogla i da prođem njim. Dan sa Veljkom na Ponikvicama se završio u najboljem mogućem raspoloženju. Odlična vožnja, priroda fenomenalna, a nas dvoje smo se slatko ismejali prepričavajući dogodovštine sa motorima i sa putovanja. Veljko me je otprato do parking gde smo se našli tog jutra odakle sam polako krenula nazad u moje selo. Već je padao mrak kad sam stigla, ali ne mari, bio je to savršen dan.
-
09.06.2021 Krug – Ivo i ja Posle Bukumirskog jezera zaređale su vožnje dan za danom. Ivo, momak sa kojim me Janko povezao , vozi isto betu samo 300rr, javio se da bi sutra ujutru došao do mene da napravimo jedan lep krug preko brda – Prekobrđa . Mesto se stvarno zove Prekobrđe a nalazi se na ruti koju smo vozili. Prva polovina kruga ide po TET-u, od magistrale do mesta Uvač, a druga polovina , povratak je od Lopata preko Štavnja do magistrale, put kojim sam se juče vraćala. Ceo krug je oko 70 km. Dogovorili smo se da krenemo rano ujutru, da izbegnemo vrućinu a i da završimo ranije obzirom da ja nisam stigla da se odmorim od prethodne vožnje. Startovali smo u osam sati od moje kuće, nas dvoje i naše dve bete . Ivo je jedan jako fin momak, dobar i dosta brži vozač od mene. Mada od mene su svi brži ako ćemo iskreno . Ivo je pripremio trek uz Jankovu asistenciju što je doprinelo da je prvi deo rute bio izuzetno zanimljiv za vožnju u tehničkom smislu. Bilo je tu i strmih silazaka do reke a i stmih uspona sa kolotrazima posle prelaska reke. Što kaže Janko , mogu tuda i veći motori da izađu ali kada je suva zemlja. Obzirom da je prethodnih dana bilo kiše zemlja je na pojedinim mestima bila mokra i klizava ali su se bete hrabro izborile sa izazovom. Vožnja u društvu je bila zanimljiva a i sama ruta pa smo pravili jako malo pauza, tako da imam svega par slika. Uvač - most za autoput Baš smo se dobro izvozili to pre podne. Prethodne solo vožnje sam vozila izuzetno oprezno a sada pošto sam imala društvo mogla sam malo da se opustim i za nijansu agresivnije vozim , ako se to može reći za moj stil vožnje . Na mapi ću dodavati puteve o kojima budem pisala, a ostaviću i prethodne čisto da se stekne utisak u kojim pravcima sam vozila tokom mog boravka u Močilima.
-
Drago mi je da vam se sviđaju moje avanture 93 je bio na motoru kad sam ga kupila a i nije da imam nešto protiv MM, naprotiv, momak ima petlju, tako da broj ostaje A što se trajanja tiče .... traje za sada... videćemo dokle E pa da vidimo šta je dalje bilo..... 08.06.2021 Bukumirsko jezero Posle one lepe panoramske vožnje na Tisov krš, Marko je predložio da za vikend odemo do Bukumirskih jezera i Maglića ali da vožnju malo začinimo kako bi bilo još zanimljivije tako što će on poneti skije pa ako bude snega tamo na vrhu u jednom uskom pojasu , on tačno zna gde i očekuje da ga još uvek ima , spustiće se niz padinu a ja ću ga snimati. Predlog je bio jako zanimljiv , međutim vreme nam nije išlo na ruku. Tih dana je bilo kišovito i promenljivo a kod mene u selu posle kiše se podigne tolika magla od reke da se ne vidi prst pred okom. Dogovor je bio da ja iz Močila motorom dođem do Brskuta gde bi se našli a odatle bi dalje vozili zajedno. Međutim da bih stigla do Brskuta trebalo je da se popnem na Štavanj, pa da siđem u kotlinu iza, pa odatle ponovo na brdo gore pa da se spustim u mesto Lopate odakle se nastavlja za Brskut. To je nekih pedesetak kilomatara off roada gore, dole od čega je meni bilo poznato samo prvih petnest i to sam njih vozila betom a sada bi trebalo da idem klx-om jer on ima veću autonomiju. Na tom celom krugu nigde nema pumpe, a kako i da ima kad su sve to brda i planine. A da bi ceo poduhvat imao smisla trebalo je krenuti dovoljno rano kako bismo se našli u Brskutu u 9 sati. Ja još uvek nisam dovoljno upoznala puteve sa te strane Morače da bih stekla jasnu predstavu šta me očekuje i koliko bi mi vremena trebalo da pređem tih pedesetak kilometara. Dodatna okolnost koja je unosila neizvesnost u ovu vožnju je bilo i to što je trebalo klx-om da vozim poprilično kilometara a njega nisam u Crnoj Gori još uvek vozila sama. Taj motor iz prethodnog iskustva nikada nisam uspela da podignem kada mi padne, tako da su moje ranije vožnje u tom smislu bile ograničene i uvek uslovljene društvom. Motor nema nešto previše kilograma ali zbog visokog težišta kad padne težak je kao tenk kako je rekao drugar jednom prilikom kada ga je podizao. E sad, ja se nikako nisam mirila sa činjenicom da zavisim od drugih u tolikoj meri i za svaku vožnju, ali ni vežbama kondicije i fizičke snage nisam uspela da rešim problem podizanja. Slučajno sam posle duge portage šta bi mi moglo biti od pomoći pronašla na internetu spravicu koja može donekle da pomogne kod podizanja motora, čak i težih, pa se nisam smirila dok nisam napravila nešto slično a da mogu da ga ponesem na motoru i da koliko toliko funkcioniše. Doduše finalnu verziju nisam praktično isprobala pre polaska ali trebalo bi da radi. Međutim koliko god da sam želela tog jutra da krenem sa Markom to nije bilo moguće jer kada je osvanula nedelja ujutru i ja pogledala kroz prozor napolju je bilo sve belo. Od magle se nije videlo drveće ispod moje kuće a kamoli Štavanj preko puta. Teška srca sam morala da odustanem. Marko je već bio tamo blizu jer je veče pre toga stigao u Verušu i tu prespavao. Dva sata kasnije magla se potpuno podigla ali već je bilo previše kasno da ja krenem. A pogledajte kako je on proveo dan. Nije imao ko da ga snimi a spustio se sa Maglića skijama ! Pretpostavljate koliko mi je bilo krivo što nisam uspela da odem pa sam narednih dana proučavala mapu, pratila prognozu i pravila plan kako sama da odem do Bukumirskih jezera. Ona su poprilično daleko od mene. Ceo krug koji treba da napravim je oko 110-120 km. Gledajući mapu osmislila sam kružnu rutu, gde bih u odlasku išla jednim putem a u povratku se vraćala drugim preko istog planinskog venca . Šta me čeka, kakav put i teren do tamo predstavu nisam imala, ali sam se nadala da je sličan onome do Štavnja bar do mesta Jablan gde presecam asfalt, pa nastavljam dalje za Brskut. Kakav god da bude rešila sam da krenem pa dokle stignem. Ako se pokaže da mi je teren previše težak vratiću se, mislila sam, mada znam da bi se to desilo jedino ako baš ne mogu da prođem ili da pronađem alternativni put. A može da se dogodi i da put koji sam osmislila nije prohodan, pa možda i zbog toga budem morala da odustanem. Nadala sam se da ipak neće biti tako. Moj rođak sa kojim se konsultujem oko puteva u okolini nije znao da mi kaže u kakvom je stanju sada taj put, ni onaj za povratak a ni ovaj što sam planirala u odlasku da idem njim. Nije mu uopšte bio poznat da postoji. Ti planinski putevi koriste se sve ređe jer i meštana po planinama ima sve manje a već odavno postoje drugi asfaltirani putevi kojima se lakše može doći iz mesta u mesto. Ove stare planinske koriste još samo poneki preostali žitelj ili se koriste za drva ili više nisu prohodni. Sačekala sam da se vreme stabilizuje i kada je bilo izvesno da kiše neće biti u utorak sam krenula u svoju prvu avanturu klx-om po Crnoj Gori. Polako i oprezno da smanjim rizik od pada koliko je moguće, popela sam se na Štavanj. Tu sam malo zastala da još jednom osmotrim mapu kuda dalje kako ne bih previše grešila i gubila dragoceno vreme jer nisam mogla da procenim koliko će mi vremena trebati za celu vožnju. Štavanj Nisam bila nervozna a ni uplašena obzirom da prvi put od dolaska idem dosta dalje od kuće i u sasvim nepoznato. Bukumirska jezera se nalaze sasvim na drugoj strani od Močila, iza planina i u oblasti u kojoj nikada nisam bila, tako da uopšte ne poznajem mesta a ni reljef u tom kraju. Znam da su nedaleko od njih u produžetku Kučki Komovi ali mi to nije previše bilo od pomoći u proceni puta i terena na koji idem. Obzirom da je put ucrtan na mapi nadala sam se da to znači da postoji i da je prohodan za motor kakav je klx, što znači da sam očekivala da neću nailaziti na prepreke u obliku oborenih stabala i slično gde je potrebno zaobilaziti silaskom sa puta ili vući motor preko nečega. To ne bih mogla sa klx-om. To ne mogu ni sa betom, ali sa njom koliko toliko mogu preko nekih prepreka da pređem a neke mogu i da zaobiđem . Pretpostavka mi je ipak bila dobra! Put je vijugao kroz šumu, prvo gore , pa dole, pa opet gore dok se nije spustio u uski seoski asfaltni putić koji izlazi na stari put Podgorica-Kolašin. Tu sam prešla samo na drugu stranu i nastavila da se spuštam ka Brskutu. Pogled na Brskut u dolini Nisam imala većih prolema ni u vožnji a ni u orjentaciji, vrlo malo sam grešila. Iz Brskuta se put penje naviše planinarskom markiranom stazom. Ovde ponovo zemljani put ustupa mesto planinskom šarenom zemljano-kamenom putu koji se dosta strmo penje naviše. Za trenutak sam se zabrinula hoće li klx bez problema izaći gore. Pod problemima ne mislim na to da on ne može, nego da li će me strmi uspon i kamen pod točkovima izbaciti iz sedla . Malo više sam se usresredila na vožnju a manje na prelep pogled na selo koje je ostalo u dolini iza mene i uspešno sam se popela do Ubogog dola. Do Bukomirskog jezera je ostao samo još kilometer, dva. Tu parvim grešku u navigaciji i umesto levo na raskrsnici skrećem desno. To me je koštalo par kilometara vožnje u suprotnom smeru po asfaltu ali su priroda i pogled odozgo bili očaravajući, pa grešku nisam odmah ni primetila. A kad sam primetila, brzo sam se vratila na pravi put i ubrzo pronašla Bukumirsko jezero. Jezero je malo ali lepo a i priroda oko njega. Tog dana je bilo gotovo pusto. Srela sam jednu porodicu a u povratku još jedan par. Vikendica ima u dolini pored jezera ali su još uvek bile prazne. Školska godina se nije još završila a bio je i radni dan. Na tabli sam pročitala da tu u blizini ima još jedno jezero koje povremeno ima vode. Potražila sam ga ali je ovaj put bilo potpuno suvo. Ipak pejsaž prelepo izgleda. Suvo jezerce Nisam smela previše da se zadržavam kod jezera, tek toliko da se odmorim i pojedem nešto. Trebalo je vratiti se nazad kući za dana, preko planina, samo sada drugim takođe nepoznatim i neizvesnim putem. Bilo mi je krivo što nisam imala vremena da odem i do Rikavačkog jezera koje je na nekih petnest, dvadeset kilometara od Bukumirskog, ali vremena za to nije bilo. Kasnije se ispostavilo da je odluka da ne krenem u tom pravcu bila dobra jer ne samo što ne bih stigla da se vratim kući za dana nego vrlo verovatno i da bih se dosta pomučila sa klx-om niz strm put pun serpentine kojim se do ovog jezera dolazi. To mi ostaje za neki drugi put . Povratak sam planirala preko Veruše pa ka Lijevoj Rijeci a onda se u mestu Lopate isključujem sa asfalta i penjem ponovo u planinu ka Štavnju samo iz drugog pravca. U Lopatama se nalazi gradilište novog autoputa . Tu sam se kratko zaustavila da proverim zna li ko kakav je put i spaja li se negde sa Štavnjem kako je na mapi nacrtano. Niko nije znao da mi kaže. Znali su da put ide do mesta Slacko ali za dalje nisu znali. To mi je unelo malo nizvesnosti ali sam se nadala da puta ipak ima. I bilo ga je. Ponovo gore, dole, pa opet gore , kroz šumu, osrednjim zemljanim putevima izbila sam na Štavanj, a odatle se lagano spustila na magistralu pa preko nje na drugu stranu gore u selo. Prvo sam svratila kod Lole da sa njim podelim utiske sa ove uspešne vožnje. Probila sam led i sa klx-om ! Prešla sam oko 120 km toga dana po putevima pa da kažem u proseku srednje težine . Pela sam se i spuštala sa visine od 400 m na 1000 m, pa ponovo dole, pa u Brskute na 1000 mnv, pa na Bukumirsko jezero na oko 1500 mnv i tako unazad. Bilo je serpentina, i kotrljajućeg kamena, i nagiba i kolotraga ali sve je prošlo ok. Ni tog dana nisam isprobala svoju spravicu za podizanje motora zbog čega sam bila neizmerno srećna Zapravo ova vožnja je na neki način bila moj trijumf klx-om. Izbrila sam se sama sa sobom i krenula na vožnju motorom za koji znam da ne mogu da ga podignem, na vožnju meni potpuno nepoznatog terena i u tom smislu potpuno neizvesnu i izvozila sam je uspešno bez ikakvih poteškoća i problema. Moja prva samostalna vožnja klx-om uopšte, ne samo ovde u Crnoj Gori je uspešno obavljena . To je bilo ogromno olakšanje a ujedno otvorilo mi je nova vrata, pružilo dodatnu slobodu i samostalnost. Zaista sam bila srećna tog dana. Srećna i ispunjena! Sada sam mogla da planiram nove vožnje, pa i one koje su malo duže, na koje ne mogu betom. To je bilo to! Kockice se polako slažu, otvaraju se mogućnosti za vožnje koje poželim ! Više nije bilo toliko važno imam li društvo ili ne, ne samo ovde nego bilo gde . Sad znam da mogu sama, i bliže i dalje ili kako volim da kažem i malim i velikim motorom. Kakav dobar, oslobađajući osećaj ! Kao da sam teret veliki kao planina skinula sa svojih leđa. Uvek je lakše i bolje u društvu ali sada znam da mogu i sama . Po asfaltu dok sam putovala, uglavnom sam vozila sama. Volela sam to, ali kod asfalta je dosta jednostavnije voziti sam. U off roadu , posebno meni, dug je bio i težak put da dođem do ovog stepena da mogu da izrealizujem uspešnu terensku vožnju od 110 -120 km samostalno. Ali eto stigla sam na kraju i do toga . Pa sad kad znam da može, idem dalje….
-
04.06.2021 Štavanj i Tisov krš Dok pijem jutarnju kafu ispod mog bresta gledam preko puta naspram kuće brda i vrhove i pitam se ima li tu zanimljivih puteva za vožnju i kuda oni vode. Vrh grbena je u visini Gornjih Rovaca, možda i malo višlji, tako deluje… A videla sam na mapi da i TET tuda negde prolazi. Malo sam se raspitala kod rođaka koji je nekada probijao puteve po ovim našim bespućima i ispostavilo se da je baš neke od njih on probio. Znao je da mi kaže i o putu sa TETa preko Prekobrđa kakav je i gde sve njim mogu stići ali mi je pažnju skrenuo putić koji se desno odvaja preko reke Sjevernice i vijugavo sa dosta serpentina u dužini od petnest kilometara izbija na planinski greben Štavanj ( 1220 mnv ) Za razliku od puteva po brdima sa ove strane Morače koji su uglavnom kameni, verovatno jer se brda nalaze ispod stenovitog Maganika, putevi sa druge strane su zemljani, idu kroz šumu a time i pitomiji za vožnju iako se i oni strmo penju i na kratkoj relaciji dostižu visinsku razliku od 800-1000 m. Lolo mi je objasnio kako da stignem na Štavanj, gde da skrenem a gde ne a malo sam pogledala i mapu jer na tu stranu Morače nikada nisam išla pa mi je sve čak i u teoriji bilo potpuno nepoznato. Kako sam prethodnih dana bila okupirana ispitivanjem terena, i prilagođavanjem svoje vožnje novim predelima tek sam se javila Marku visokogorcu ono veče po povratku sa Kapetanovog jezera. On je bio u velikoj gužvi sa poslom ali smo dogovorili da jedan dan popodne dođe iz Podgorice i nešto provozamo zajedno, smisliće on nešto lepo da mi pokaže. Isto veče sam se tek javila i Janku da sam stigla a u prethodnim postovima ste nešto o tome i pročitali. Planirali smo da se vozimo zajedno ali u tom trenutku još motor nije sredio a kao što je i sam rekao jedan period unazad nije vozio enduro pa se i trenutak povratka na endure odužio. A tu su i obaveze pa je trebalo sve to uklopiti. Obzirom da sam ja ostajala u selu duže nije bilo žurbe. Međutim, njega je uznemiravala činjenica što ja po ovim našim bespućima vozim sama pa je zamolio da mu se javljam kad negde krenem ( što nisam baš svaki put ispoštovala moram priznati ) a i razmišljao je sa kim da me poveže, ko od njegovih drugara enduraša vozi često pa da se na nekoj vožnji priključim i ja. Momci sa kojima me je upoznao, njegova ekipa enduraša a sada i moja , su fantastični momci ! O vožnjama sa njima ću pisati kasnije dok dođe na red. Možda i nismo toliko zajedničkih vožnji napravili koliko smo želeli zbog raznih okolnosti, promenljivog vremena, nedostatka slobodnog vremena i drugih stvari ali sam stekla nove sjajne prijatelje, bila izuzetno srdačno prihvaćena i dobrodošla! Vozila sam ja i dalje uglavnom sama a to je vremenom zapravo i počelo da mi prija, na vožnju uvek kretala koliko toliko pripremljena u smislu da imam ideju gde idem i otprilike znam šta da očekujem. Ali sada sam imala i kome da se pohvalim gde sam bila i šta videla, a i to je u neku ruku važno jer podiže samopuzdanje a imala sam i koga da pitam ako mi šta od informacija zatreba. Mada nisam baš često pitala, češće sam im pričala gde sam vozila, važno je da sam imala koga da pitam ako poželim a i sa kim da razmenim par rečenica o onome što nas povezuje – vožnjama po čukama i gorama . Dakle Štavanj… Od moje kuće siđem na magistralu, pređem preko mosta Pjenavac Moraču ka Međurečju i odmah na drugom kraju mosta se isključim i krenem uskim sada asfaltiranim putem u brda. Vozim tako par kilometara do raskrsnice. Tu se desno put odvaja, preko drvenog mostića prelazi reku Sjevernicu i dalje tim putm uzbrdo , serpentinama, levo, desno čini mi se bezbroj puta stiže se na Štavanj. Kada put izbije iz šume nastavlja se u dugačku ravnu prelepu livadu. Rođak mi je objasnio kako da se popnem na brdo odakle imam pogled ka okolnim visokim vrhovima. Sa desne strane u daljini mislim da su Komovi a sa leve Maganik i Moračke planine. Odatle bi trebalo da se vidi i moja kuća u podnožju na susednom brdu ali ja nisam uspela da nađem mesto odakle mogu da je vidim. Sa druge strane u daljini snežni vrhovi Komova Iza u daljini bele se vrhovi Maganika Lep je Štavanj. Iza njega sa druge strane ako bi se nastavilo, prvo se spušta u kotlinu pa ponovo penje uzbrdo. Tu negde pruga prolazi a i novi autoput koji se gradi. Ako bih nastavila preko Štavnja dalje u tu dolinu a onda ponovo preko brda stigla bih do mesta Lopate i Lijeva Rijeka gde prolazi stari put od Podgorice ka Kolašinu. Sigurno pretpostavljate da sam već tu počela da razmišljam kako moram malo bolje da proučim mapu kod kuće a i pitam Lolu za još neke detalje kako bih svoju vožnju preko Štavnja sledeći put produžila dalje. Dok uživam u fantastičnom pogledu i lepom sunčanom danu stiže mi poruka od Marka da može popodne da dođe po mene i ima da mi pokaže jedno fantastično mesto. Auh, pa ja sam na jednom takvom mestu upravo, odgovaram mu Kako je bilo relativno rano imala sam ipak dovoljno vremena da se vratim kući, ostavim betu, presvučem se, malo odmorim i spremim klx-a za svoju prvu vožnju u Crnoj Gori. Meni je bilo svejedno kojim ću motorom ali pošto nisam išla sama taman je bila prilika da provozam klx-a i vidim kako se sa njim snalazim ovde. Marko je došao kombijem po mene, utovarili smo motor i krenuli. Rekao je idemo do Mioske gde skrećemo gore u brda do sela Mioska. Tu ćemo ostaviti kombi kod njegovog prijatelja Ivana, takođe visokogorca koji ima kuću na fenomenalnom mestu sa pogledom od milion dolara. Jeste da živa nisam bila dok smo se kombijem peli uz taj strmi usku zemljani put do Kapetana, Ivanov nadimak je Kapetan, ali vredelo je. Dok smo se vozili do tamo u priči dođemo do toga da on poznaje našeg drugara enduraša Alpa! Eto kako je svet mali, ljudi sličnih i istih interesovanja povezani su na sve strane. Marko vozi Hondu xr125 i to sa gumama bez krampona ali sa njom se penje do takvih mesta gde ne mogu ni da zamislim da je moguće stići bez guma za off road. A kad negde dalje ne može motorom on nastavi peške. Poseban gušt mu je u ovom periodu gde još na visokim vrhovima ima snega da na leđima ponese i skije, pa do vrha prepešači a odozgo se do motora nazad spusti na skijama. Kod našeg domaćina smo ostavili kombi, kratko posedeli i požurili da uhvatimo dan i popnemo se do jednog fantastičnog vidikovca, do Tisovog krša. Marko i Ivan Pogled na vrhove Tali i Lukanje čelo Fenomenalan pogled se pruža odatle na vrhove preko puta Tali i Lukanje čelo. Uspeli smo da uhvatimo i zalazak sunca. Motori su na samoj ivici litice Prelep zalazak sunca Bio je to jedinstven doživljaj. Hvala Marku za ovu kratku ali lepu vožnju. Sama ovo mesto ne bih pronašla. Ipak nešto treba znati da postoji da bi se tražio put do njega. Da je bilo više vremena tim putem dalje moglo je još malo da se vozi do nekih katuna. A odatle ako se nastavi peške može se popeti na vrh Umovi ( 1945 mnv ). Tisov krš je na oko 1640 mnv. U sam sumrak stižemo nazad do kombija, malo odmaramo, pozdravljamo domaćina i krećemo nazad. Jednako upečatljivo iskustvo je bio i povratak kombijem nizbrdo niz serpentine po mraku do izlaska na magistralu. Sreća Marko izgleda ima iskustva sa tim pa stigosmo živi i zdravi nazad
-
Ne sikiraj se Janko, lako ćemo za gostovanje A i nisam se tako osetila ni u jednom trenutku. To što si bio uz mene i ti i momci i to baš u tom trenutku mi neizmerno znači! Za mene je to najveće gostoprimstvo! Ogromno je olakšanje i veliki oslonac kad znam da imam podršku , koga da pitam i kome da se obratim posebno ako su to sjajni momci velikog srca a uz to iskusni enduraši , rođeni na ovim terenima, koji svaki putić i svaku čuku poznaju kao svoju ulicu A kad dođem ponovo pašće zajednička vožnja, to je dogovoreno A nije ni da se nismo družili. Baš smo se lepo ispričali kod mene u Močilima u hladovini ispod bresta, ako je ono drvo što imam pored kuće uopšte brest
-
Janko druže, ček još malo stižem i do tebe Ajde ne zafrkavaj, bez tebe i ekipe ne bih videla ni pola ovih lepih mesta. Iako se nismo provozali zajedno (ovaj put ), tvoja podrška mi je neizmerno značila! Više se nisam osećala sama. Vozila sam sama ( uglavnom ) ali sam znala da ste ti i momci tu za savet ali i ako nešto zatreba. A pred kraj se desilo i da je zatrebalo i sva sreća da je to bilo baš na vožnji na koju nisam otišla sama. A inače prvobitnu ideju o tome gde uopšte da krenem da vozim dok sam još planirala da krenem u zavičaj enduro motorima sam potražila u TETu Crna Gora koji ste ti i Ivan trasirali a koji delom prolazi veoma blizu moje kuće Na kraju krajeva i ja sam vaša - Rovčanka , pa red je da i ja dam neki doprinos u obilasku i predstavljanju svih ovih bisera prirode skrivenih u brdima i planinama Crne Gore.
-
02.06.2021 - Kapetanovo jezero Sutradan sam odmarala , sumirala utiske i razmišljala kuda bih sledeće mogla da pokušam da stignem. Na listi mojih želja odmah posle Maganika bilo je i Kapetanovo jezero. Ni tu nisam nikada bila mada se do njega može doći sa druge strane, preko Nikšića asfaltom do na nekih petnest, dvadeset kilometara a onda makadamskim putem kojim i malo višlji automobili mogu doći do jezera, tako bar kažu. Ako bih išla tim putem od moje kuće do jezera ima 130 km. od čega je sve asfalt do tih poslednjih petnestak kilometara. Tokom mog boravka u selu išla sam i sa te strane, s tim što sam do Nikšića motor vozila na prikolici ali o tome ću vam pisati kasnije. Međutim, od mog sela se do Kapetanovog jezera može doći dosta kraćim ali i značajno zanimljivijim putem, a čućete i zašto. Možda to nije bio najbolji izbor za tek drugu vožnju ali sa druge strane bolje da odmah probijem led i vozim možda i tehnički najzahtevniju rutu na ovom putovanju pa će kasnije sve biti lakše. Dakle, ako siđem do magistrale što je od mene kilometer, dva i vratim se malo unazad ka Međurečju, do table za skretanje za Kanjon Mrtvice, pa preko Morače krenem u planinu preko sela Cerovica i Liješnje ( 1200 mnv ) dolazim u Velje Duboko. Drveni most preko Morače Morača Na putu ka Liješnju Kad se od mesta Liješnje krene ka Velje Dubokom može se desno putem doći do izvora reke Mrtvice, nisam bila ali jednom prilikom ću i to obići Iz Velje Dubokog ( mesto je verovatno dobilo ime jer se nalazi duboko u kotlini sa svih strana okruženo visokim planinama ), kreće uspon strmim kamenim putem. Selo se nalazi na nekih 880 mnv a u samo šest kilometara put se penje na 1720 m kolika je nadmorska visina Kapetanovog jezera. Tih šest kilometara nisu ni malo naivni. Ima dosta strmih deonica sa pokretnim krupnim kamenom a i delova koje su sneg i voda dosta oštetili. Najnezgodnije su čini mi se serpentine gde se ne zna šta je gore i neizvesnije za vožnju, da li strmi nagibi ili krupan kamen pod točkovima koji leti levo desno i bacaka i mene i motor gotovo nekontrolisano . Inače Velje Duboko je značajno i po tome što od njega počinje Kanjon reke Mrtvice a završava se na ušću Mrtvice u Moraču kod mesta Međurečje. Ovaj kanjon je do nedavno bio gotovo nepoznat i jako malo posećen a spade u predele izuzetne lepote. Ko voli da pešači, jer se kroz njega može samo peške ne treba da propusti da zaviri u njegove čari posebno što se ulaz iz pravca Međurečja nalazi nedaleko od magistralnog puta Kolašin-Podgorica i obeležen je putokazom. Da se vratim na vožnju. Pretpostavljate, uspela sam da se izborim i sa serpentinama i sa usponom a i sa kotrljajućim kamenjem i stigla na vrh. A tamo, pogledajte i sami! Milin do Jedna potpuno nova dimenzija, kao da sam se teleportovala na neku drugu planetu. Potpuno, potpuno nestvarno! Sve u jednom pogledu, i zima i leto, i kamen i voda, i sunce i sneg. Plavo nebo sa belim oblačićima gore, zelena trava poprskana cvetićima pod točkovima, a okolo kamene planine prošarane snegom. Ne mogu da vam opišem kakva osećanja izaziva ovakav pejsaž! Kada vas posle neizvesnosti i strepnje da li ćete se popeti uspešno , da li ćete se popeti uopšte sačeka jedna ovako fascinantna slika prirode prosto ne znate da li ste srećni jer ste uspeli ili vas opija i očarava nestvarna lepota oko vas, ili sve to zajedno. I taman pomislite od ovog prizora nema lepše , krenete dalje a tamo vas sačeka jezero kao iz bajke, sakriveno između stena, kao u čaši. Bez obzira što je već početak juna put iz pravca Nikšića je još uvek bio odsečen i pod snegom tako da je jezero bilo pusto. Nije se još moglo vozilom do njega. Kad vreme još malo otopli i jezero će živnuti. Tu ima i vikendica a ima i kafana gde se može odmoriti i okrepiti. Tog dana na jezeru sam zatekla samo jedan par , došli su u svoju vikendicu ali su pešačili 4 km jer dalje nisu mogli autom od snega. Čini mi se da je jezero bilo još lepše tako usamljeno i pusto. Zaklonjeno planinama okolo, mirno je dremalo pod zubatim suncem čekajući da i poslednji tragovi zime izblede. Kažu da nedaleko odatle ima još jedno manje jezerce, Manito jezero. Do njega se mora pešačiti nekih dvadesetak minuta uzbrdo. Nisam tada znala za to jezero a ne bih ni mogla u opremi da pešačim. Ovim putem između kuća pa otprilike ispod stene gde počinju oblaci je Manito jezero Posle uživanja u lepoti i tišini pored Kapetanovog jezera čekao me možda još teži zadatak. Trebalo je istim onim serpentinama sići dole po mogućstvu nepovređen. Verujem da sam tu ipak imala i malo sreće jer sam ipak već bila i dosta umorna a i koncentracija mi je već padala ali sam se ipak uspešno spustila u Velje Duboko. Velje Duboko - Mrtvica Ovaj krug do Kapetanovog jezera i nazad je dugačak 60 km. Ruta je inače deo TETa kroz Crnu Goru, s tim što je deo puta od magistrale do Liješnja u međuvremenu asfaltiran. Bio je ovo dugačak i naporan dan za mene ali ono što sam videla i doživela vredi neizmerno. Dok sam stigla do kuće već je padao mrak pa je večeru umesto pod brestom zamenila kuhinja a za to vreme motori su odmarali ušuškani i sređeni odmah pored u predsoblju
-
Hvala nemo Samo moram malo da te ispravim. Nije ovo moj prvi off , da jeste ne bih stigla dalje od mog bresta ispred kuće Vozila sam ja dosta offa u protekle dve ipo godine i i o dogodovštinama sam pomalo i pisala u podforumu enduro. Međutim ovo je prvi put da vozim off road u Crnoj Gori i prvi put sama ( U Srbiji sam uglavnom vozila sa ekipom ), na nepoznatom i dosta usamljenom terenu, ovim motorima i sa velikom dozom neizvesnosti jer sam vozila delom putevima kojima je neko od kolega prošao ali pre četri, pet godina a u prirodi se stvari menjaju na godišnjem nivou puno, a većim delom sam vozila putevima koje sam sama da kažem trasirala prateći mapu i upitstva rođaka koji je neke od njih sam probio, radi sa buldožerom. Što se avanture tiče u pravu si. Biće radosti i mnogo lepote! Obišla sam stvarno prelepa, nestvarna mesta u Crnoj Gori. Većinu od njih sam videla prvi put jer se do njih ne može stići asfaltom. Do ponekih i može ali sam ja pronašla i ovaj drugi zanimljiviji put Ta prelepa mesta i pejsaži toliko obogate čoveka da sam ja zaista srećna što sam sve to videla i doživela.
-
Evo i mene ponovo u ovoj temi mada me neko vreme nije bilo… Razlog tome je što sam putni motor sve manje vozila a samim tim nisam ni putovala, dok na kraju sasvim nisam prestala. Već neko vreme vozim nešto sasvim drugačije ali ništa manje zabavno. Naprotiv sa enduro motorom i vožnjom van asfalta avantura i zabava nikada ne izostaju a lepa i skrivena mesta koja ranije nisam mogla da dosegnem sada su postala itekako dostupna. -------- U životu se ponekad desi, mada ne toliko često, da baš kada ti se učini da se kula od karata ruši , da pucaju niti sa onim što te pokreće i greje , pojavi se niotkuda mali jedva primetan prozorčić u novi svet koji ti pruži toplinu i radost za kojom tragaš. Moja Nedođija , moja sigurna luka, utočište od svega, pa i sebe same je oduvek bilo moje selo u Crnoj Gori, Močila. Malo selo, sada skoro bez meštana, na brdu iznad Morače, okruženo visokim planinama, osim što je idealno mesto da se čovek odmori od svega, nadiše čistog vazduha, sluša samo cvrkut prica i zujanje zrikavaca , naspava u svežini planinskog vazduha, pije jutarnju kafu u hladovini ispod drveta sa pogledom na reku i zelena brda, idealno je za off road avanture i otkrivanje netaknutih lepota prirode do kojih se većinom može doći samo planinskim putevima terenskim vozilom, enduro motorom ili peške. I tako, u trenutku kada sam ostala bez društva za vožnje, privele su se kraju pripreme da ostvarim svoju dugogodišnju želju, da odem sa svojim enduro motorima u selo. Cilj je bio da motori i ja stignemo tamo , da imam dovoljno vremena koje mogu provesti u selu, a šta ću tamo raditi, gde ću voziti i hoću li se snaći sama, to je ostalo da se vidi kad stignem. Osvanuo je i taj dan, poslednja subota maja. Motori su napakovani na prikolicu, stvari utovarene, kola puna kao da se selim, obavljene poslednje provere da ipak nisam nešto važno zaboravila i pokret. Prvi put vučem prikolicu tako daleko. Prvi put treba da izađem sa natovarenom prikolicom uskim oronulim seoskim putem sa povelikim nagibom od magistrale do kuće. Prvi put treba da vozim enduro sama putevima koje ne poznajem a i onim koje tek treba da otkrijem. Prvi put treba da vozim sama ( ne računajući vožnjice u lokalnoj šumici ) motor koji kada padne ne mogu da podignem… Dosta je stvari na ovom putovanju koje radim prvi put, pa videćemo kako će to da ispadne. Ko je čitao putopise sa mojih ranijih putovanja putnim motorom po asfaltu, zna da volim avanturu i određenu dozu neizvesnosti ali ipak off road je nešto drugo, sa mnogo više neizvesnosti i rizika, posebno na nepoznatom terenu. A ja svakako nisam vozač koji perfektno vlada enduro veštinama, pa čak ni osrednje, a u velikoj meri nisam ni samostalan vozač. Mada se off road uglavnom i vozi u društvu upravo zbog rizika koji nosi a i samog okruženja gde se vozi, jer su to uglavnom usamljena i udaljena mesta gde u krugu od deset a nekada , trideset pa i više kilometara nema žive duše a ni dometa ali zato ima divljih životinja i promenljivih vrmenskih uslova, postoje ljudi koji ipak ponekad, ponegde voze sami. To su ljudi koji su dobri vozači, samostalni u svakom smislu, sposobni da podignu, pomere, okrenu svoj motor po potrebi, da poprave na licu mesta kvar ako zatreba, okrpe gumu, pomere ili pretesterišu stablo na putu, ljudi sa dobrom orjentacijom u prirodi i dobrom procenom puta, okruženja i vremenskih uslova , koji znaju kada treba da odustanu ili uopšte da ne krenu, ljudi solidne fizičke snage i u dobroj kondiciji da mogu da se nose sa potencijalnim poteškoćama na koje usput mogu da naiđu. Ja ne ispunjavam ni pola od tih kriterijuma ako realno pogledamo. Šta mi je onda preostalo ukoliko želim kada stignem da tamo i vozim off road koji sam toliko dugo čekala? To je bilo pitanje koje me je mučilo putem ka selu ali samo u smislu da moram naći valjano rešenje koje će da funkcioniše. Da se oslonim samo na sreću ne ide, nije dovoljan preduslov za uspeh. Pa ok Majo, rekoh samoj sebi, prvi i najsloženiji korak si napravila, na putu si sa svojim karavanom ka avanturi. Imaš sve potrebno da je realizuješ samo treba da napraviš solidan plan koji bar u naznakama obećava uspeh. Razmišljam, krenuću postepeno, korak po korak. Prvo putevima u blizini da osetim teren i vidim kako se snalazim. Pre polaska na vožnju proučiću rutu , pokušaću da se informišem od rođaka u komšiluku o težini puta, vrsti i kvalitetu podloge, naseljenosti ljudima ali i drugim živim bićima i ostale informacije koje mogu da budu od značaja. Telefon ću nositi ali on slabo pomaže jer dometa uglavnom nema čim krenem uzbrdo od kuće. Alat neki koji imam nema smisla ni da nosim jer ne umem da ga upotrebim a samo će mi otežavati ranac. Zato ću posle svake vožnje vizuelno pregledati motor da li je sve u redu ,bar ono što mogu golim okom da uočim kako na sledeću vožnju ne bih krenula neispravnim motorom a time sebi u startu prouzrokovala problem. U početku ću dok ne upoznam teren i ne sagledam puteve, na vožnje ići isključivo manjim motorom iz dva bitna razloga. Prvi, jer njega gotovo izvesno mogu da podignem skoro uvek a drugi razlog jednako važan je i to što on ima museve umesto unutrašnjih guma što u startu eliminiše rizik od bušenja gume koju ne umem sama da skinem a ni zakrpim a da ne pominjem da ni alat za to nemam. Ovaj motor je lakši za vožnju po težim terenima, prolazi svuda samo ako ja umem da ga proteram, što će mi značajno olakšati istraživanje okoline i novih terena. Jedini ograničavajući faktor sa njim o kome je trebalo voditi računa je nešto manja autonomija ali dovoljna da se napravi krug između 60 i 80 km. Koliko tačno motor može da pređe sa punim rezervoarom nisam proveravala jer rezervno gorivo sa sobom nisam nosila. Šezdeset km je bila neka optimalna kilometraža za da kažem veći krug i trudila sam se da tu granicu ne prelazim pri planiranju rute. Time sam ostavljala prostora da u slučaju da mi motor više puta padne i ne uspem odmah da ga podignem pri ćemu gorivo ističe dok god je motor u horizontalnom položaju, da ipak imam u svakom trenutku dovoljno goriva da se vratim do kuće. E sad je red da posle ovolikog uvoda počnem i da pišem o vožnjama i prelepim predelima do kojih sam stigla na mojim prijateljima sa po dva čupava točka. Što se prikolice tiče nisam imala nikakvih problema ni u putu ni da je izvučem do kuće, bespotrebno sam brinula. Sigla sam, raspakovala se, smestila svoj vozni park, malo pod drvo a malo i u hodnik od kuće da mi budu na oku a i da mi prave društvo i avantura je mogla da počne! karavan polako putuje - predah na Zlatiboru Već drugi dan nakon mog dolaska krenula sam motorom naviše sa namerom da odem do groblja i eventualno do sledećeg sela iznad mog ukoliko pronađem put i on ne bude pretežak, ne sluteći da ću već pri prvoj vožnji ostvariti svoj dugogodišnji san , popeti se na Maganik! Maganik je planina iznad moga sela sa najvišim vrhom visine 2138 m, Međeđi vrh. Za meštane mog i okolnih sela je od davnina bila značajna jer su leti izdizali stoku na pašu boraveći i sami gore po par meseci u katunima. Nekada su i moji baba i deda takođe imali katun tamo ali nažalost ja nikada nisam imala prilike da odem gore i to vidim i doživim. A tako sam čeznula za tim… Bilo je teško stići do tamo jer puteva nije bilo a uspon je strm i nepristupačan. Putovalo se od moje kuće do gore čitav dan peške sa magaretom pored sebe natovarenim potrepštinama. Danas na Maganiku ima samo par katuna koji se i dalje koriste za ispašu stoke. Probijen je odavno planinski put za teretna vozila i kamione kojima se stoka prevozi gore. Međutim taj put se preko zime dosta urušava a sam po sebi je grub, sa pokretnim kamenom kako ga opisuju meštani, a u višim delovima i neprohodan gotovo do početka leta zbog snega, posebno posle duge i snežne zime kakava je bila ova. Visinska razlika od recimo moje kuće do najnižeg katuna je preko 1000 m u svega petnestak kilometara, što znači da ima strmih uspona i serpentine itekako. Tog prvog dana moje vožnje po zavičaju kao što rekoh krenula sam naviše sa namerom da malo osmotrim kako mi ide a i da probam da prođem putem kroz šumu od moje kuće do Gornjih Rovaca . Usput sam svratila do groblja da se javim ocu da smo stigli – motori i ja. Otac koji je život proveo daleko odavde sahranjen je ovde po svojoj želji, a sasvim je jasno i zašto. Ko ne bi poželeo da na počinak ode na ovakvo lepo mesto na brdu, okružen zelenim šumama, da mu vetrovi tiho pevaju uspavanku a veliki Maganik odozgo nežno čuva u svom zagrljaju. Ja prva bih! Odatle zaraslim putem idem naviše prateći mapu a i uputstva rođaka koji mi je rekao da je put prohodan ali da se retko koristi. Put do Gornjih Rovaca je zemljani ali sa dosta kolotraga od džipova i kamiona za drva koji jedini ponekad tuda prođu, ali za mene i motor nije bilo problema. Kako sam se pela sve više pogled je bio sve lepši. Sve i da je put postao loš ja sam već bila toliko opijena prirodom oko sebe a i time što uspešno napredujem naviše da se ne bih tako lako vratila. Brzo sam stigla do Gornjih Rovaca ali vozilo mi se još. Pa reko ajde da vidim gde je put ka Maganiku i da malo osmotrim kakav je. I tako malo po malo prođoh Granice, mesto posle Gornjih Rovaca na visini od oko 1000 m, pa dalje sve lošijim krivudavim kamenim putem uzbrdo među gole stene. Vegetacije je bilo sve manje a kamena i stena sva više. A pogled odozgo što sam dalje išla ostavljao je bez daha sve jače i jače. Posle Gornjih Rovaca nikoga nije bilo. Prolazila sam pored poneke kućice ali ljudi nije bilo. U jednom trenutku tako penjući se naiđoh na novopostavljene drvene kontejnere sa obeležjem Planinarski dom Maganik. Čula sam da je planinarski klub Visokogorci Crne Gore napravio nedavno ispod Maganika planinarski dom a i put je obeležen planinarskim obeležjima koji su i ostalim putnicima dobrodošli. Kontejneri su funkcionalni i jako korisni za planinare a u budućnosti se planira i izgradnja zidanog objekta. Dom je bio pust i zatvoren kad sam pored njega prošla. Nastavila sam dalje u isčekivanju dokle ću stići. Par kilometara dalje iznenada na putu pored koga je podignuta drvena kućica nalik katunu zatekoh dva čoveka kako nešto rade. Iznenadiše se i oni što me vide a i ja što vidim njih obzirom da kilometrima nikoga nije bilo. Ljudi su bili vrlo gostoprimivi, pozvali su me da se malo odmorim i popijem sok sa njima a ja sam taman to iskoristila da se informišem gde sam ja uopšte, koliko je Maganik još daleko i mogu li stići do njega. Saznala sam da do najnižih katuna u Poljani mogu da dođem, to je još par kilometara uspona ne baš sjajnim putem ali do katuna Maganik koji je odatle još pet, šest kilometara uzbrdo ne mogu jer se sneg od zimus još nije otopio sa puta. I to je bilo nešto, idem do Poljane! Čovek mi je ispričao da planinari sada češće dolaze od kada je dom sagrađen i da on poznaje jednog od njih koji takođe ima kros motor i njim obilazi sve što na točkovima može a kad dalje ne može ostavi motor i penje se peške na vrhove. Bilo mu je neobično što sam sama i što nameravam po ovim planinama sama da vozim pa mi je dao kontakt telefon visokogorca da se povežemo pa nešto i da odvozimo zajedno. Ispostavilo se da je Marko jedan stvarno super momak. Uspeli smo jednu vožnju da odvozimo zajedno a ono gde me je poveo i pogled odande vredi za deset. Pošto sam popila sok, proćaskala sa Zoranom i slikala pečurke koje su ubrali nastavih dalje ka Poljani. Polako , pažljivo ja na kraju stigoh na moj Maganik! Auh koja je to radost bila ali i neverica ! Od bojažljivog polaska tog jutra i namere da samo osmotrim okolinu ja sam se popela na Maganik! Katun Poljana - Maganik Šumska staza ka Međeđem vrhu Posle Poljane je sve još pod snegom Poljana je na 1592 mnv i to je zadnja tačka iz ovog pravca dokle se može motorom. Dalje može samo peške. Odatle šumskim putićem koji je trenutno još uvek bio zavejan snegom potrebno je dva sata hoda da bi se popelo na Međeđi vrh. Ja sam bila više nego zadovoljna što sam i dovde stigla , pešačenje ostaje za neki drugi put… Tu sam provela nekih sat vremena u obilasku, slikanju, odmoru i upijanju mira i zastrašujuće lepote ove moćne kamene i stenovite planine . Samo ona, motor i ja! Kakav vanvremenski osećaj! To osećanje je pretpostavljam blisko alpinistima, planinarima i putnicima koji osvajaju udaljena, pusta i nedodirljiva mesta, ona koja su još uvek zaštićena i teško dostupna ljudskoj nozi a još manje točku. Stvarno neverovatan osećaj stopiti se sa takvom prirodom bar na trenutak! Vidikovac Pogledalo Sve sumnje i nesigurnost koje sam imala po pitanju moje solo vožnje po crnogorskim bespućima izlaskom na Maganik su nestale. Ovaj moj dragi planinski gorostas mi je vratio mir i poverenje u sebe, svoj motor i svoju vožnju. Od tog trenutka sam znala tačno kako ću dalje. Nisam znala da li će svaka vožnja biti uspešna do kraja, niti da li ću naići na nerešivi problem, ni da li će mi ponekad popustiti koncentracija pa ću sama izazvati problem. Ali ono što sam sigurno znala je da me više nije bilo strah što ću ovde voziti sama, da ću korak po korak upoznavati puteve u okolini i pokušati njima da stignem do postavljenih ciljeva. Lagano i oprezno da mogućnost pada svedem na minimum a time i mogućnost povrede ali ću gurati do cilja. Imala sam dovoljno vremena, nigde nisam žurila, nikoga nisam jurila, niko me nije čekao. Trebalo je samo vožnju koju započnem da završim pre mraka nepovređena sa ispravnim motorom , po mogućstvu uspešno prema planiranoj ruti za taj dan. Ako to bude moguće super, ako ne nema veze, drugi dan ću krenuti drugom putanjom. Okružena sam makadamskim i zemljanim putevima koji vode na sve strane, neki će me odvesti sigurno do novih bisera ove prelepe prirode. U povratku ponovo zastajem pored groblja , srećna što ipak uspevam da pronađem način da vozim ono što volim. A kasnije par krivina niže na jednoj od njih podsetih se kako je moja vožnja van asfalta počela zapravo upravo na tom mestu. Tada sam još vozila putni motor i bilo mi je nezamislivo da bih ja mogla da vozim off. To sam u jednom u putopisu i napisala na šta su me neki od kolega tada već prekaljeni enduraši hrabrili kako je to upravo ono što bi me još više ispunilo zadovoljstvom. I eto me…par godina kasnije sa čupavim gumama i mojim malim crvenim prijateljem krećem u osvajanje moje Nedođije. I što je najvažnije ide mi dobro za početak! Na poslednjoj krivini malo poziranja u dubokoj travi sa Pjenavcem i Moračom u pozadini. Zaslužili smo i motor i ja. A onda u smiraj dana povratak na večeru pod brestom - nastavak sledi
-
-
- 804 odgovora
-
- 12
-
-
S leva na desno... Mrtvičke grede - Kanjon Mrtvice, Maganik, Stožac (2141 m.n.v.), Lukanje Čelo ( 2049 m.n.v.), selo Liješnje (1150 m.n.v.)
-
Otišla Honda. Novom vlasniku želim puno bezbednih kilometara i radosti bar onoliko koliko je Honda meni donela
-
To se podrazumeva
-
Došlo je vreme da se moj Stršljen i ja oprostimo. Ko je čitao moje putopise zna koliko lepih kilometara i zanimljivih avantura smo nas dvoje podelili u protekle četri ipo godine od kada je kod mene Ne mogu da se požalim, motor me je besprekorno služio , bio verni i odani saputnik i nikada me nije izneverio. Ali interesovanja se menjaju... Od kada sam otkrila čari off roada gotovo uopšte ne vozim po asfaltu a Honda stoji i čeka. Dakle, Prodajem svoju Hondu Hornet CB 600 S 2001 godište. Motor je prešao 88578 km, od toga kod mene oko 39000. Vožen isključivo vikendom i na putovanjima bez gradske vožnje. U mom je vlasništvu od decembra 2016. godine. Motor je na mom imenu, 100 % regularan, kilometraža prava. Garažiran je i redovno održavan. Uglavnom sam putovala solo pa mi je ispravnost i pouzdanost motora bila izuzetno važna. Cena 2350 eur Za forumaše mali popust Prenos obavezan
- 5 odgovora
-
- 11
-
-
-
-
Evo malo slika sa ove vožnje. Prvo opuštena vožnjica iznad Dunava i Sremskih Karlovaca po putevima sa lepim pogledima i pejsažima. Magareći breg - pogled na Sremske Karlovce Jezerce u blizini, gotovo presušilo Manje prepreke na putu Stado ovaca na putu ka šumi Onda malo teža deonica, strmi šumski putić koji se spušta u potok. Do potoka se nismo spustili jer je vrlo neizvesno da bismo mogli a još neizvesnije kako bi se sa druge strane popeli Stražilovo A onda povratak u podnožje pešačkom stazicom sa oštrim i uskum serpentinama da smo se jednog trenutka zapitali hoćemo li uopšte sići Nismo baš ovakav putić planirali ali kad smo već krenuli nazad nije moglo. Malo se i ručno spuštao motor niz kaskadne prevoje... Ipak, sišli smo u jednom komadu Od opuštene i lagane vožnja se pretvorila u pravu avanturu, a to je baš ono što volimo! Iz šume smo izašli neposredno pred mrak, umorni i nasmejani .
-
Sutra drugar ( dr 350) i ja ( klx 250 ) idemo do Fruške gore. Vozićemo po obronku u delu od Sremskih Karlovaca, Stražilovo, Velika Remeta. Prvi put idemo tamo tako da ne znamo tačno kakav je put i šta da očekujemo pa u tom smislu ne mogu da kažem da li je za sve motore jednako pogodan. Start je iz Banstola kod Sremskih Karlovaca. Ako je neko zainteresovan može da nam se pridruži. Za dogovor se javite ovde ili na pp. Dobrodošli!
-
Hvala. Ima raznih motora. Koji motor ti voziš? Ideja mi je da se javi što više zainteresovanih za zajedničke off road vožnje po terenima različite težine nevezano za težinu motora a konkretno od vožnje do vožnje u zavisnosti koji motori a i koliko vešti vozači se jave prilagodićemo zajedno rutu ako je potrebno. Ja ću svakako potruditi kod poziva na vožnju da okvirno naznačim koje težine je planirana ruta radi orjentacije. Primera radi jednu veoma zanimljivu vožnju na Maljenu po terenu srednje težine sa pojedinim težim deonicama su vozili moj klx, ktm 950 i ktm 640 i bilo je odlično
-
Otvaram ovu temu sa idejom da se u njoj dogovaramo i planiramo zajedničke enduro vožnje ukoliko bude interesovanja za to. Jednodnevne, vikend vožnje, višednevne..sve opcije su u igri Dosta nas već verovatno ima neku svoju ekipu a postoje i razne grupe gde se ljudi okupljaju i voze zajedno. I sama sam deo nekih... Međutim, razne grupe, razna pravila pa se neminovno nametne i podela prema ovome ili onome što za rezultat ima da nisu svi podjednako srećni ili ne dobijaju od vožnji ono što očekuju ili uopšte nemaju društvo za vožnju kakvu bi želeli. A ja se teško uklapam u kalupe i podele, ne zadovoljavam se osrednjim - daj šta daš, volim izazov i na težem terenu a pritom nemam super lagan motor, a volim i da se zabijem ponegde gde mi se učini da baš tu moram da prođem, ali ponekad volim i opuštenu vožnjicu, lepu prirodu sa pogledom i vidicima, dobro društvo . Pritom je otežavajuće i to što vrlo teško podižem svoj motor, ali me to neće sprečiti da vozim off sama kada nemam društvo Dakle, vozim klx 250, dual sport motor ali ga vozim a nastojim da to još više unapredim, i po terenima kuda bi verovatno lakše prošli ultra laki motori. Pa kako me posebno takve vožnje inspirišu, gde mora i da se pomuči a ima i izazova , za iste mi je vrlo često i potrebno društvo. Sve češće se enduraši dele u grupe za vožnje po tipu motora, da li je dual sport ili hard enduro, a eto ja bih da vozim kombinaciju oba pa koliko ko može, ili ja ili motor ili oboje U duhu toga je nastala moja šaljiva kovanica za ovu vrstu vožnji: hardual Pa ukoliko ste raspoloženi za avanturu, po brdima, planinama, šumama, peščari, sa elementima neizvesnog, ako niste opterećeni vrstom motora ili terena, spremni ste da povremeno proverite svoje a i granice svog ljubimca a pritom vam ne smeta da meni ili nekome iz ekipe pomognete kod podizanja motora ili neke druge prepreke ako zatreba , javite se da se vozimo zajedno ! Ja ću se truditi da na vreme najavim vožnju i dam informacije o vrsti i težini rute ukoliko mi je poznata od ranije ili ako mi je nov teren bar da napišem očekivanje vezano za vožnju. Predlažite i vi, zovite na svoje vožnje! Off road nije da se sam vozi ,u društvu je i zabavnije a i lakše se pomeraju granice Vozim često, vozim dosta pa čim kiše prestanu biće neki predlog od mene
-
-