Kupovinom dugo priželjkivanog BMW-ovog R1200RT motora na red su došla nešto duža putovanja ali u ovom slučaju za razliku od prije sa životnom suputnicom koja je na svu moju sreću zavoljela motor a ljubav prema putovanjima je imala od prije.
Ponešto iskustva na takvim pothvatima imam ali ovo je prvi put da putujem sa mojim anđelom na zadnjem sjedištu.
Osim nekoliko kratkih đireva po dalmatinskoj okolici, zajedno nismo daleko putovali.
Pala je odluka da odemo negdje dalje i odlučili smo se za Korziku, francuski otok u Sredozemlju u Tirenskom moru. Gledajući po internetu što taj otok nudi i proučavajući načine kako do tamo doći odluka je definitivno pala i krenuli smo u realizaciju plana puta. Anćica je srećom super sposobna osoba za rezervacije i ostale "komplikacije" na internetu od samog traženja smještaja, rezervacije istoga kao i kupovine karata za brodove i ostale logističke peripetije. Uistinu idealan suputnik kojem ništa nije teško za razliku od mene. Kako oboje imamo poslovne obaveze bili smo ograničeni sa vremenom i sve je moralo biti donekle tempirano prvenstveno u povratku sa Korzike na Talijansko kopno. Od Italije do Hrvatske i nije bio toliki problem prijevoza brodom jer se može doći kopnenim putem ali kao što sam rekao poslovni plan nema milosti.
Nakon odrađenog servisa ,zamjene guma , kočionih pločica i svih ostalih potrebnih dijelova kao i ulja krenulo je pakovanje stvari i sjedanje na našeg moćnog Bavarca i 'via Korzika.
Ukrcali smo na trajekt "Marko Polo" koji Split povezuje sa Anconom. Vožnja brodom bila je klasično dosadna noćna navigacija ali i korisno vrijeme za zadnje pripreme Garmina.
Ujutro, oko 9 sati dolaskom u Anconu prva stvar je bila odbacivanje svake pomisli na autocestu. Odlučili smo do Firenze koja je bila prva postaja doći cesticama kroz vjerovali ili ne pitomu Italiju koja se definitivno razlikuje od već dobro poznate nekulture i nervoze nevještih talijanskih vozača (Valentino Rossi jebiga care al tako je a ti ionako voziš motor) !!!
Naslušao sam se svakakvih priča o motociklima u Italiji i moram biti iskren da me bilo strah ostavljati motor na parkiralištima u gradovima pa čak i na za to predviđenim mjestima jer sam se uistinu bojao krađe. Starije i nadasve iskusnije kolege bajkeri i moji prijatelji iz moto kluba su me upozorili na taj problem ali tu je moja svemoguća Anćica i taj problem riješava nalaženjem smještaja sa čuvanim parkingom. Firenza nam je bila tek usputna postaja jer je brod koji vozi za Korziku išao tek sutradan pa nam je to bio razlog da prenoćimo baš u Firenzi a od Livorna koji nam je luka poslaska na Korziku je udaljena nepunih 100 kilometara. Sama Firenza je jedan predivan grad koji uistinu ima što za ponuditi a Anćica i ja smo se potrudili da je u kratkom vremenu razgledamo. Firentinska katedrala (Cattedrale di Santa Maria del Fiore ili Duomo) je stolna bazilika Firentinske nadbiskupije. Po svome značaju u povijesti arhitekture je jedna od najpoznatijih talijanskih građevina, a nalazi se u samom središtu Firence koji je zaštićen kao svjetska baština. Treća je po dužini crkva (poslije crkve sv. Petra u Rimu i Sv. Pavla u Londonu) na svijetu, duga 148 metara. Zbog ambiciozno zamišljenog plana kupole koji se dugo nije moglo ostvariti, izgradnja je završena tek 173 godine nakon početka gradnje, te je obuhvatila i gotičke i renesansne oblike. Konačno rješenje izgradnje kupole ostvario je Fillipo Brunelleschi, kojemu je to remek-djelo donijelo trajnu slavu u gradu Firenci. Penjanje na zvonik katedrale uistinu je jedan predivan osjećaj ( zahvaljujući Anćici ) pogotovo kada se dovezete vlastitim motociklom. Nažalost turizam je uzeo preveliki zamah a od ionako "iritantnih" Talijana koji više nisu mamma mia stekao sam dojam da su prodali dušu vragu za dobru recenziju i dva eura više. Evo naprimjer, sjeli smo na trg večerati. Uzeli smo dvije pizze i litru piva (tu večer nismo vozili jer je motor bio u kampu na sigurnom). Nakon toga je usljedio i desert. Sama kvaliteta pizze je bila ispod očekivanja ali nema veze jeli smo i bolje i gore a na kraju krajeva hrana je blagoslov. Nakon što smo zatražili račun isti smo čekali 20ak minuta. Ok računamo nema problema na putu smo i trudimo se uživati u svakom trenutku bez nepotrebne nervoze ali , uvijek neko ali ...
Kada se konobar napokon ukazao i gore spomenute "delicije" naplatio 80ak eura (?!) doslovno nam se unio i donekle nasilno inzistirao da se restoran ocjenii sa 5 zvijezdica ...
Zahvaljujući Anćici nije završio katapultiran aperkatom izbijenih zubi jer sam se morao suzdržati a dovođenje nje u bilo kakve opasne situacije nije dolazilo u obzir.
Nakon večere smo otišli na poznati most Ponte Vecchio. To je čuveni srednjovjekovni most preko rijeke Arno u Firenci. Ponte Vecchio na talijanskom znači "Stari most".
Jedini je most u Firenci pošteđen od uništenja tokom Drugog svjetskog rata, a poznat je po malim dućanima u kojima se prodaje nakit, umjetnine i suveniri, a koji se nalaze na samom mostu. Smatra se da su te radnje postojale na mostu od samog nastanka mosta, pošto su vlasnici radnji na taj način izbjegavali poreznu obavezu (s obzirom na to da su iste "stajale" praktično na "ničijoj zemlji"). Naravno da smo se susreli sa ultra napornim uličnim prodavačima koji su ustvari obični varalice skloni svemu i svačemu pa čak i nasilju ali kao što rekoh nikakva sila nije dolazila u obzir osim u krajnjoj nuždi i samoobrani. Zadovoljni viđenim i sretni jer smo zajedno dogurali "tako daleko" uzimamo taksi i vraćamo se u kamp gdje nam je bio motor a i naše stvari. Umorni od putovanja zaspali smo kao klade ali nekako podsvjesno nestrpljivi pa čak i u snu puni zadovoljstva i sreće. Napokon eto i jutra i već oko 7 smo na cesti za luku u Livornu. Luka kao luka ali užasno komplicirana. Na lučkoj cesti nigdje nikoga mali milion brodova oko nas, sve je ograđeno žicom i ogradama a nigdje nikoga od lučkih radnika da pitamo gdje je naš brod. Sljedeći nekakvu logiku i intuitivno vozeći dolazimo do neke žene u narančastom prsluku očito zaposlene tu koja je mahala rukama a nakon našeg pitanja gdje je trajekt za Bastiu uputila nas je u suprotnom smjeru od našega i to čak prema gradu ali na našu sreću ukazao se stariji talijan na motoru koji je išao na isti trajekt i nakon mog pitanja gdje da idemo jer me već hvatala panika nevoljko je procijedio "follow me" lica hladnog kao kurvino srce. Bog ga blagoslovio u svakom slučaju.
Lijevo desno gore i dolje pa u krug i nekim čudom eto trajekta ispred nas nakon dobrih 20ak minuta vožnje po luci.
Opet ista procedura ukrcaja i vezivanja motora i eto nas u brodu. Iz brzopletosti radim početničku grešku i umjesto da odmah uhvatimo mjesto u separeu salona putnika ja Anćicu odvlačim na otvorenu palubu da bih sa guštom zapalio cigaretu i pritom ignoriram moju bolju ( I PAMETNIJU ) polovicu koja je uzalud govorila da se vratimo nazad i uhvatimo mjesto jer nije loše skinuti čizme i opružiti noge. Računao sam brod je ogroman i nači ćemo neki kutak ali gorku istinu ipak saznajem na teži način jer povratkom u utrobu broda sjedamo za restoranski stol tvrd kao k.... pritom vukući tank torbu kacige i moto jakete. Ipak, kako i sam radim na trajektima lokalnih linija, znam da postoje tzv. avio sjedala koja se doduše plaćaju ali u tom trenu me uopće nije bilo briga nego sam samo zauzeo tri slobodna mjesta i molio se da potencijalni korisnici koji su pošteno platili tu uslugu za razliku od mene ne dođu na svoje. Srećom to se nije dogodilo a ja sam se Anćici iskupio na taj način. 4 ipo sata vožnje kratimo ručkom u brodskom restoranu i odmaranjem jer svaka prilika za odmor i skidanje opreme je dobrodošla. Napokon eto i Korzika. Dočekali smo svoj red za iskrcaj i sljedeći upute Garmina dolazimo na benzinsku pumpu nadoljevamo gorivo za svaki slučaj i kupujemo dodatne španere za nedaj Bože. Dvije, tri cigarete, dva capuccina, kratki pregled GPS-a i već smo na putu u Propriano, gradić na jugoistoku Korzike gdje se nalazi naš smještaj i ujedno "baza" odakle putujemo po otoku i navečer se vraćamo. Već u samom početku osjećam nekakav unutarnji mir. Čak mi vlastita intuicija, na koju se oslanjam 100 posto u životu daje poseban pozitivan osjećaj po pitanju Korzike. Što smo se više udaljavali od Bastie shvatio sam da me osjećaj kao i do sada nije prevario. Čak i lokalni pljusak koji bi me inače iznervirao je došao kao jedno potrebno osvježenje iako smo stali uz cestu u prodavaonicu voća gdje smo se onako mokri osvježili bananama i grožđem. Također pored voćarnice je bila kuća i kada nas je domaćin vidio onako pokisle na prolomu oblaka ponudio je da sakrijemo motor pod njegovom nadstrešnicom. Krenuli smo dalje i uživali u krajoliku. Barem smo tako mislili dok se nismo počeli penjati brdskom cestom prema nacionalnom parku imena "Parc Naturel Régional de Corse" što ustvari nije nacionalni park u strogom smislu riječi, ali je zaštićeno područje s velikom raznolikošću flore i faune.
Park obuhvaća veliki dio otoka Korzike, uključujući planine, šume, obalu i jezera. Cesta je jedna od najboljih na kojoj sam ikada imao priliku voziti. Iznenađenje je bilo što je crvene boje, nešto kao tartan staza za trčanje. Doduše na pojedinim mjestima je neravna i napukla ali to je uistinu minimum minimuma. Asfaltna podloga je izrazito hrapava i ovim putem upozoravam da bi svaki pad na toj površini rezultirao ozbiljnim posljedicama pogotovo bez zaštitne opreme. Ostali smo bez teksta i prepustili se uživanju svim osjetilima. Što smo se više vozili to nas je krajolik sve više oduševljavao. Kilometarski kanjoni, guste šume, korita rijeka pogodnih za rafting, netaknuta priroda i velebni vrhovi u svoj svojoj ljepoti su nas punili energijom tako da težinu puta kao i sveprisutni umor uopće nismo osjećali. Korzika je većinom planinski otok, najviši vrh je Monte Cintu (2.710 m). Na otoku još postoji 50 vrhova čija je visina veća od 2000 m.
Osjeća se utjecaj Francuske jer sva sela kroz koja smo prošli uistinu podsjećaju na francuska sela što ustvari i jesu. Inače Francusko osvajanje Korzike dogodilo se tokom 1768. i 1769. kad su Korzikansku republiku zauzele snage Kraljevine Francuske pod zapovjedništvom grofa De Vauxa. Od tada do danas nacionalisti na Korzici traže od Pariza veću autonomiju, ali za razliku od španjolske Katalonije, oni ne traže punu nezavisnost.
No vratimo se našem putovanju.
Dolazimo u Propriano, gradić koji je popularno ljetovalište, poznato po svojoj slikovitoj marini i predivnim plažama. Smješten u srcu zaljeva Valinco, idealna je baza za istraživanje raznolikih krajolika i bogate povijesti regije a uz to i naš dom idućih nekoliko dana. Iskreno, zagrlio sam Anćicu i bio presretan što smo uspjeli našim zajedničkim radom i trudom postići tako nešto. Možda se vama zvuči smiješno ali za mene je to bio uspjeh koji smo Anćica i ja zajedno postigli jer nam se oboma ovo bilo prvo zajedničko putovanje motorom na neko udaljeno mjesto. Spomenuo sam da imam ponešto iskustva ali sam. Kada putujete sami logistika je totalno drugačija, kada putujete sa društvom i više motora također je sve drugačije ali ovo je za nas bio jedan sasvim novi list u životu i nadam se da ćemo ga ispisati sa još moto putovanja. Nakon što smo se smjestili i raspakirali motor jedva smo dočekali otići u centar grada. Važno je napomenuti da je Korzika poprilično sigurna za ostavljanje motora bilo gdje naravno da ne ometa prolaz pješacima i drugim vozilima. Ta spoznaja nas je učinila još opuštenijima i napokon smo se mogli prepustiti Korzici.
Do sada smo na putu dva dana, ujutro, treći dan putovanja uputili smo se u Bonifaccio Na najjužnijem dijelu Korzike, Bonifacio se poput nekog diva izdiže iz mora. Ovaj utvrđeni grad poznat je po svojoj citadeli koja se nalazi na vrhu visokih, bijelih litica od vapnenca koje je more izdubilo u zapanjujući krajolik. Grad je podijeljen na dva dijela: srednjovjekovnu citadelu na liticama i živahnu marinu ispod. Gornji dio Bonifacija, odnosno citadela, labirint je uskih, popločanih ulica i povijesnih zgrada. Dok lutate ovim drevnim gradom, imat ćete osjećaj da ste se vratili u prošlost. Utvrde citadele, uključujući impresivnu Porte de Gênes (Đenovska vrata), nude prekrasan pogled na Sredozemno more i Bonifacio tjesnac koji razdvaja Korziku od Sardinije.
Nezaobilazna atrakcija je Stepenište kralja Aragona, niz od 187 stepenica uklesanih izravno u liticu. Legenda kaže da su ga sagradile trupe kralja Aragona u jednoj noći tijekom opsade 1420. godine, ali je vjerojatnije da su ga stvorili franjevački redovnici kako bi pristupili izvoru svježe vode. Silazak je izazovan, ali pogledi su vrijedni truda. Iako je Anćica u boljoj kondiciji od mene zajedno smo uspjeli savladati sve te stepenice. Sami Bonifacio za mene osobno je najlijepši grad na Korzici. Motor smo parkirali uz cestu bez bojazni od krađe a primjetili smo i dosta drugih motora također ležerno parkiranih i bajkera u opuštenoj šetnji gradom. Inače Korzika je raj za bajkere, jer ono što nudi je riječima neopisivo a vozači automobila poštuju bajkere i svi se sklanjaju ostavljajući dovoljno mjesta. Što se same ceste tiče osim savršene podloge asfalta tu se kriju dvije opasnosti. Ceste na otoku kao da ne znaju za one strelice koje označavaju smijer zavoja. Naprimjer ograničenje je 90km/h nema znaka upozorenja na zavoj ni tih famoznih strelica i onda vas dočeka puni zavoj od 180° . Nekako se brzo naviknuti na to i naravno tehnika a i sama kultura vožnje ovisi od vozača do vozača. Po meni najveća opasnost su divlje životinje mahom divlje svinje. Korzika vrvi od njih a kako su ceste noću neosvjetljene savjetujem dodatan oprez. Anćica i ja smo se našli u situaciji da izlaskom iz oštrog desnog zavoja nađemo na malog praščića od nekakvih 30ak kila koji je u tom mraku tko zna što radio. Bio sam spreman na to cijelim putem i nije me zateklo nespremnog, zakočio sam i lagano se šuljamo brzinom od nekakvih 20 km/h ali kako debeljko stoji zasljepljen svijetlima i dodatnim reflektorima na motoru tako sam zatrubio a on je na koncu počeo trčati za nama. Umirali smo od smijeha iako smo bili svjesni da je sve moglo i drugačije (po nas i debeljucu) završiti. Isto tako ima i dosta lešina od veprova koji su umjesto u gulašu ostali na cesti nakon bliskog susreta sa autima pa se i tu krije opasnost od naleta na njih.
Usljedio je Porto-Vecchio je općina u francuskom departmanu Corse-du-Sud. Porto-Vecchio je lučki grad srednje veličine smješten u dobroj luci, najjužnijem dijelu močvarne i aluvijalne istočne strane Korzike. Sjedište je dvaju kantona: Bavella i Grand Sud. Onako na prvu učinio nam se kao jedan u nizu preslikanih gradova sa Azurne obale. Ništa extra, velika marina i teški luksuz od jahti. Kako smo se vraćali iz Bonaficia tako smo stali u Porto - Vecchio da pojedemo nešto jer smo bili gladni i razgledamo grad i na kraju smo proveli punih 5 sati po starom dijelu grada koji je uistinu lijep i na svu sreću opravdao je našu tezu "neš' ti grada imamo ovo i doma" . Međutim povijesni dio Porto-Vecchia, smješten unutar utvrde, priča priču o burnoj prošlosti.
Genoveška tvrđava: Stari grad iz 16. stoljeća, izgrađen od strane Genovežana, nekada je bio jedini ulaz u grad i igrao je ključnu ulogu u obrani od invazija i gusarskih napada.
Crkva sv. Ivana Krstitelja: Smještena u srcu starog grada, ova crkva iz 19. stoljeća ima jednostavnu vanjštinu, ali bogato uređen interijer.
Bastion de France: Nalazi se u sklopu citadele i u njemu je smještena zanimljiva izložba o povijesti grada. S bastiona se pruža nezaboravan pogled na marinu i solane.
Osim plaža, okolica Porto-Vecchia nudi brojne mogućnosti za ljubitelje prirode.
Šuma Ospedale: Nalazi se iznad grada i idealno je mjesto za planinarenje. Možete uživati u šetnji borovim šumama, otkriti slapove i umjetno jezero, a popularna je i za penjanje, jahanje te brdski biciklizam.
Solane (Salins de Porto-Vecchio): U blizini marine nalaze se nekadašnje solane, koje svjedoče o važnoj gospodarskoj aktivnosti grada. Danas su to područje močvare i plitke vode koje privlače brojne ptice.
Film Festival: Grad ima svoj filmski institut i svake godine organizira filmski festival.
Ova kombinacija povijesti, kulture i prirodnih ljepota čini Porto-Vecchio nezaboravnom destinacijom. Bilo da se želite opustiti na jednoj od svjetski poznatih plaža ili istražiti planine i uske uličice starog grada, nećete pogriješiti kao što smo umalo mi pogriješili jer smo bili na korak da se vratimo u apartman.
Anćica je put podnosila kao da se rodila na motoru. Dnevno smo po otoku radili oko 200 km što nam je donilo u totalu više od 1000 kilometara vožnje po otoku. 4 dana koliko smo ukupno proveli na Korzici su bila uistinu malo da bi se mogli detaljnije posvetiti svemu što ona nudi.
Što se tiče motora tu nemam što reći. Uvjerio sam se da je svaki test na koji je bio stavljen prošao besprijekorno. Od potrošnje goriva do svega ostaloga BMW je Anćici i meni pružio pouzdanost i sigurnost. Benzinske crpke su svako 10ak kilometara tako da sa time nije bilo problema ni bojazni da ćemo ostati bez čorbe. Zadnji dan putovanja smo ostavili za posjet Ajacciu, glavnom gradu Korzike.
Najveća i najpoznatija zanimljivost Ajaccia je njegova neraskidiva veza s Napoleonom Bonaparteom. Rođen je ovdje 15. kolovoza 1769. godine, a grad i danas živi u znaku svog najpoznatijeg sina. Posvuda se mogu vidjeti kipovi, spomenici i nazivi ulica posvećeni njemu.
Kuća Bonaparte (Maison Bonaparte), ovdje se Napoleon rodio i proveo djetinjstvo. Danas je to nacionalni muzej gdje možete istražiti obiteljske prostorije i dobiti uvid u njegov rani život.
Musée Fesch (Muzej Fesch): Muzej je osnovao Napoleonov ujak, kardinal Joseph Fesch. Sadrži impresivnu zbirku talijanskih slika, za koju se kaže da je najveća izvan Italije, odmah nakon Louvrea.
Ajaccio je osnovan krajem 15. stoljeća od strane Đenovljana, a dugo je bio zabranjen za Korzikance. S vremenom je postao važan grad, a njegova povijest seže sve do ranokršćanskih vremena.
Stara utvrda, koju su izgradili Đenovljani, dominira starom lukom i podsjeća na burnu povijest grada.
U katedrali u Ajacciuje kršten Napoleon. Zanimljiva je mješavina baroknog i renesansnog stila. Iako je dio Francuske, Korzika ima svoj vlastiti jezik, korzikanski (corsu), koji je još uvijek u upotrebi. Mnogi ga smatraju jednim od ključnih elemenata korzikanskog identiteta.
Osim bogate povijesti, Ajaccio nudi i predivne prirodne ljepote i brojne aktivnosti.
Otočje Sanguinaires: Ovi otočići nalaze se na ulazu u zaljev Ajaccio i poznati su po svojim crvenkastim stijenama koje se predivno oboje u zalasku sunca. Anćica i ja tamo nažalost nismo bili. U blizini grada nalaze se prekrasne pješčane plaže, poput Plage de Saint François i Plage du Ricanto, koje su idealne za opuštanje i kupanje u kristalno čistom moru koje smo i posjetili dok smo se vozili turističkim vlakićem po Ajacciu. Iako nam je uistinu bilo lijepo meni je malo stvorilo nervozu jer smo iz jedne korizaknske mirnoće došli u veliki grad i osjetio sam taj pritisak od kojega smo ustvari i pobjegli. Ali Ajaccio je definitivno mjesto kulture koje obavezno treba posjetiti jer Korzika uistinu ima povjest vrijednu divljenja. Koliko god ih se gazilo njima je glava ponosno gore i vjerujem da će sa vremenom ostvariti svoje snove.
Anćici i meni je došao trenutak kada smo počeli sa pakiranjem stvari za povratak našoj kući. Od stvari koje smo ponjeli sa sobom tu su još bili i suveniri i nekoliko sitnica za našu obitelj i prijatelje.Motor "pun do čepa" ,sjedamo, namještamo guzove i vozimo za Porto-Vechio pa od tu za Bastiu gdje je bio trajekt za povratak u Livorno. Da smo imali više vremena ruta bi nam bila trajektom iz Bonifacia za Civitavechiu u Italiji pa onda za Anconu ali u nedostatku slobodnih dana odlučili smo preko Bastie u Livorno i put Ancone kući.
Conex2 se pridružio zajednici
.thumb.jpg.df60570ba25da0117095d6014f47285f.jpg)
