Juče tišina, jecaji, opelo, tišina, krckanje kamenčića pod đonovima, tišina, jecaji, tišina...
Danas tišina, jecaji, opelo, tišina, tihi koraci, tišina, jecaji...
Tako zaglušujuća tišina, teška i troma. Oba dana mi stoji knedla u grlu. Stojimo juče u Višnjičkoj, danas kod Vuka, i čekamo. Čekamo da dođe vreme da krenemo u užas. Lenčuga stoji pored mene i kaže "najgore je što je ova bajkerska sahrana samo jedna u nizu". Gasimo cigarete i krećemo sa groblja ka gomili motora. Sad treba sesti na to i otići negde. Oprostite mi što sam se raspisao ali tek sad polako počinjem da racionalizujem ova dva dana.
Marija, Mare, sad ste na mnogo boljem mestu. Nek vam je večna slava.