Sinoć, 22. 8. mi se desio peh na putu kod Uljme. Ništa strašno, ispustila zadnja guma. Drž vamo, drž onamo, nemam sprej, imam novu unutrašnju ali u garaži u Bg, pola 9 uveče, nigde nikog...
I tu se setim da imam papir sa obaveštenjem da KNM BMW Vršac organizuje okupljanje. Na papiru dva telefona, izvesni Kidža i izvesni Borko. Obrnem Kidužu jer je prvi na spisku, isplačem se čoveku na ramenu i tu počinje čarolija.
Kaže Kidža "nema problema, sad ću da dođem". Staje Jetta, izlazi čovek kog vidim prvi put u životu, nasmejan, nosi sprej i komplet za čepovanje i "baca se na posao". Nisam mu dao da se prlja iako je 'teo. Sipasmo sprej koji nije obavio posao i Kidža kaže da strpam kofere u kola da rasteretim motor i on će polako za mnom pa dokle stignemo. Mene blam, em sam izvukao čoveka iz kuće, em sad treba da se vuče za mnom al nema mi druge.
Epilog:
dovukosmo se nekako do ulaska u Vršac kad je Kidži pukao film pa je otišao po prikolicu te utovarismo tenAk i tako smo ga dovezli do odredišta. Dođoše još njih par koji su nam pomogli da ga skinemo sa prikolice i još me ljudi ponudiše ribljom čorbom i pivom u njihovom klubu.
Da mi je neko pričao da će neko zbog mene izlaziti u po noći iz kuće, voziti 15km da bi mi sipao sprej u gumu a posle išao kući po prikolicu i tovario moj motor i na kraju me pojio pivom i hranio ribljom čorbom, rekao bi mu da ni Dizni ne snima tako idilične filmove. Ali zaista moram javno da se zahvalim momcima iz KNM BMW Vršac na nesebičnoj pomoći totalnom strancu. Teško da bi to doživeo negde van Srbije a sobzirom na sopstveno iskustvo u sred Beograda kad su me kolege bajkeri gledali ko popišan cvet i za dva sata je samo jedan stao da pita "šta ne valja?" ovo je prosto za neverovati da ima tako dobrih ljudi raspoloženih i spremnih da pomognu.
Momci iz KNM, svaka vam čast i čest i mnogo vam hvala na pomoći.