Bio je to Jun mesec. Otprilike 2 Jun, koliko me sećanje služi. Kepojebina! Nakon odličnog provoda kod našeg domaćina, kapetana Kepa, usledela je višemesečna pauza, zbog nedostatka finansija, samim tim i bez vožnje motora.
Iako sam se trudio da na neki način skupim novce za neku turu, sve je otišlo na drugu stranu, tačnije školarinu. Rekli bi ljudi, škola je najvažnija, ne treba žaliti. I ne žalim! Verujem, da će mi jednog dana ta škola doneti mnogo više, nego što sada imam, a imam, hvala Bogu.
Kako je mesec Jun prolazio, polako su se spremali ispiti. To se malo produžilo i do polovine Jula, zbog obimnosti predmeta. Nema veze, leto je dugo, biće vožnje. Ispitni rok se završio, ali, nažalost, nisam bio u mogućnosti da odem bilo gde motorom. Šta da se radi...
Pored poljoprivrede, kojom se bavim inače, bavim se i uzgajanjem stoke. Nije neka para, ali je dovoljno kao alternativan izvor prihoda. Što bi moj otac rekao: "Nedaj Bože da nam je glavni izvor prihoda poljoprivreda i stočarstvo...", što je malo žalosno. Nekad smo od same poljoprivrede živeli kao carevi. No, sad to nije tema...
Prošao je i taj sedmi mesec, iliti Jul, a za njim i osmi mesec Avgust. Ništa dramatično se nije izdešavalo.
U mesecu Septembru, imao sam takođe ispitni rok. Nakon završenog ispitnog roka, trebalo je da se upiše naredna godina u oktobru, tako da se već uveliko zaboravilo na bilo kakvu vožnju motora. Ali...
Negde nakon završenog ispitnog roka, otprilike oko 25-tog Semptebra, zvoni ćaletu telefon. Zove čovek iz susednog sela, na preporuku od našeg kućnog prijatelja, da mu uradimo jedan voćnjak, tačnije, da mu sa mašinom za bušenje rupa, izbušimo nekih 250 -300 rupa za sadnice i ujedno za ogradu, kojom će ograditi taj voćnjak.
Kaže ćale da će ga nazvati predveče tog dana, samo da se dogovori sa mnom. Sedimo ćale i ja u hladu našega doma, dogovarajući se kako ćemo to izvesti. Nismo nikad radli nikom drugom, osim samim nama. Ubrzo sam pristao, jer skoro celog leta nisam imao "živih" para, pa se nisam razmišljao puno.
I tako i bi. Prihvatio sam se veoma napornog posla, i kroz pet dana sam imao nešto para, zarađenih ne baš lakim radom. Valjda ću ih iskoristiti na najbolji mogući način.
U samom tom ternutku nisam znao šta bi sa njima. Prošao je taj dan.
Sutradan, pade mi na pamet da odem negde motorom. Gde otići?
Prvi navrat mi je bio otići na Staru planinu. Nisam uspeo otići kad je bilo Enduro druženje, možda da odem tamo. Sve je bilo isplanirano. Idem na Staru planinu! Gledanje karte, planiranje rute, gde sipati benzin, spremanje potrebnih stvari, šta obići, i tako to.
Uđosmo u mesec Oktobar. Upisah uspešno završnu godinu na fakultetu, te, maltene do Nove godine nema ništa posebno. Kako sam sortirao knjige, naiđoh na kutiju sa starim slikama. Gledajući tako slike, naiđem na sliku sa mora. Na slici smo bili brat, sestra i ja. Slika je nastala u nekom meni (kao detetu) lepom vremenu, pre nekih 20 godina. Gledajući sliku, na neki način, sam uspeo da se setim svega iz tog perioda. Mirisa, prirode, hrane, svega! U meni se nešto probudilo. To je to. Idem na more!
I tako je sve krenulo...