Dan 01. Laktaši (za mene Banjaluka) – Debrecen 24.05.2019. Dogovor je da se okupimo u pola osam, popijemo kafu i krenemo oko osam. Svi smo zakasnili po koji minut te dok smo popili kafu, pozdravili sa sa prijateljima koji su došli da nas isprate i sjeli na motore već je bilo pola devet. Vrijeme je odlično, a od najavljene kiše ni traga. Vjerni drug je spreman Poslednje provjere i krecemo... Prvu dionicu od Laktaša do Prnjavora smo odvezli autoputem što je dobro došlo kao laganih 30 kilometara za zagrijavanje. Preko Dervente stižemo do graničnog prelaza u Brodu. Tu smo svi nasuli gorivo jer smo se dogovorili da svi sipamo gorivo u isto vrijeme da ne bismo gubili vrijeme na bespotrebna pojedinačna stajanja. Brzo završavamo graničnu kontrolu i krećemo dalje. Put nas vodi od Slavonskog Broda, preko Đakova, Osijeka i Belog Manastira na granični prelaz Duboševica – Határátkelőhely. Slavonska ravnica, šume i traktori. Krivine su izgleda zaboravili da postave na ovaj put. Prvu pauzu pravimo u Mohaču. Kupujemo pecivo u pekari i pravimo pravu malu gozbu (pašteta i naresci) serviranu na motorima. Put kroz Mađarsku je uglavnom dobar, a na nekim mjestima nas usporavaju radovi na putu, ali ništa strašno. Vjetar duva u ovom pravcu...znaci idemo tamo Na nekih 100 kilometara do Debrecena pravimo pauzu za sipanje goriva i kafu te na booking-u rezervišemo smještaj za tu noć. Svaki dan smo smještaj rješavali na isti način. Negdje pred dolazak na odredište za taj dan otvorimo booking i rezervišemo. Pred Debrecenom počinje kiša i pljusak traje nekih 5 minuta pa kišna odijela ni ne oblačimo. Stižemo pred hotel i motore parkiramo pred sam ulaz – na gradski parking koji se ne naplaćuje poslije 18 časova, pa tu pravimo prvu ‘’ozbiljniju’’ uštedu. Smještamo se u sobu i klasično - tuš, presvlačenje, pa na pivo. Mi se odlučujemo za neko mađarsko točeno koje je bilo veoma dobro. Nakon par piva, šank smo zamijenili krevetima. Zaspati nije bilo teško… Konji na pojilu, nepoznat autor, ulje na platnu, 1764. god. Ko se dobrovoljno javlja da plati pivo? ...mi na pojilu

CRVENE TREŠNJE… Proljeće 1986. Maj je tek počeo, a trešnje nikada ljepše. Kako dijete od 8 godina da shvati zašto mu brane da ih bere, zasto ih ne smije jesti? Kakve su to čestice radijacije na njima kada se ništa ne vidi i voda ih, kažu, ne može oprati? Jednog toplog julskog dana, iste te godine, u Laktaše su dosli naši vršnjaci iz Černobila. Primile su ih porodice koje su se dobrovoljno javile da kod njih mogu boraviti mjesec dana. Nakon tih mjesec dana su otišli od nas ali se svojoj pravoj kući nikada nisu vratili. Godinama poslije sam shvatio o čemu se tu radi ali žal za onim trešnjama je ostao zauvijek. Možda su baš one doprinijele fascinaciji Černobilom i onim što se u njemu desilo. Pročitao sam sve o katastrofi što mi je došlo do ruke, gledao slike Pripjata i Černobila, igrao kompjuterske igrice i maštao o odlasku na to mjesto. Trebalo je da prođu 32 godine da se poklope neke stvari i da nađem prijatelje (čuj mene prijatelje… ludake) koji dijele istu fascinaciju i želju za putovanjem. Negdje u julu prošle godine, nakon povratka iz Turske (Banjaluka - Istanbul), sjedili smo Kleps, Ljubiša, Vlado i ja i sumirali utiske sa tog putovanja. Poneseni pozitivnom energijom i pokojim pivom, počeli smo razmišljati o sljedećim putovanjima. Gdje otići a da to ne budu “standardne” moto destinacije? Riječ po riječ, mjesto po mjesto, kilometar po kilometar i zastadosmo kod jedne tačke na karti – Zona isključenja. Listamo putopise, tražimo informacije i vidimo da tamo niko nikada iz BiH motorom nije otišao. Dogovorili smo se da sljedećih dana provjerimo sve opcije za taj put: koje su moguće rute, agencije za ulazak u zonu isključenja, troškovi i ostale stvari. Zima je pred nama i imamo za sve to vremena. Međutim, kako to obično biva, kad imaš puno vremena na raspolaganju… Zima prođe a mi nismo uradili gotovo ništa. Prvi ozbiljniji sastanak pravimo tek polovinom aprila i dogovaramo da bi na put trebalo krenuti pred kraj maja. Na drugom sastanku se činilo da od te zamisli neće biti ništa. Svako je imao neke svoje probleme. Ipak, ne odustajemo definitivno i zaključujemo da se pripremamo kao da sigurno idemo. Mijenjaju se gume na motorima - naši “šlaufi” ostaju, stavljaju nove pločice, filteri i slične “sitnice”. Ozbiljan sastanak Ja mijenjam plocice Ljubiša mijenja pločice U međuvremenu na HBO TV kanalu kreće serija Černobil što dodatno raspaljuje vatru i unosi blagi nemir. Negdje oko 10-11. maja shvatili smo da moramo presjeći – ili idemo ili od puta nema ništa. Sjedamo ponovo i biramo agenciju za ulazak u zonu, plaćamo karte i biramo rutu (pomogla je malo i rakija... da budem iskren). Plan je da krenemo 24. maja kako bismo bili u Kijevu 26., a u Zoni isključenja 27. maja. Drugi ozbiljan sastanak Nekoliko dana pred put svako rješava neke svoje obaveze. Vremenska prognoza za put i mjesto gdje idemo je katastrofalna - kiša, prolomi oblaka... Razmišljamo o odgađanju puta ali na kraju ipak odlučujemo: IDEMO!

Sto je babi milo.... Nije na zalost

Jacina zracenja na jednom hot spotu.

Ima li svrhe za ovo potezati garanciju? Nemam pojma kako je puklo.

Ma salim se. Slika ima stvarno puno. Samo je krivina mozda moglomvise biti.

Fotki ima tona. Od ulaza u Ukrajinu do Kijeva smo uslikali obe krivine. Isto tako od Kijeva do Odese.

Probacu sto prije da objavim mada necu da zurim. Hocu da bude dobar putopis.

Da li se nekome uslikati gdje grana ulazi u blok sa obe strane?

Moze li moderator da postove o seriji prebaci u posebnu temu?

Stigli zivi i zdravi

Danas sam tek skontao da bor moze pokazivati potrosnju u l/100km ili km/l.

Ni meni. Mozda je od moldavskog i ukrajinskog goriva

Zivi smo, zdravi smo i u Srbiji smo. Sutra kuca

Ima li ko ovakvu potrosnju :))) Danas se zabagovalo nesto pa sam morao resetovati potrosnju.

Stigli u Odesu predvece. Sutra odmaranje

Naravno Sad krecemo za Odesu. Nekuh 480km puta i tri krivine

Bice putopis cim se vratimo ali cu okaciti sutra koju fotku iz Chernobila.

Stigli smo u Kiev. Sutra Chernobyl.

Da. Iznenadila me Ukrajina i to veoma pozitivno. Price o katastrofi oko papirologije na granici su bezveze. Sve oko papirologije traje 10min. Ceste ni blizu kako ih opisuju. Odnos prema motorima u saobracaju nevjerovatan. Svi se bukvalno sklanjaju u stranu. Auta, kamioni, autobusi...svi. Sve je nevjerovatno cisto. Vidi se razlika u bogatstvu kad se predje iz Budimpeste u Ukrajinu ali je Ukrajina nevjerovatno cista zemlja. Bar je tako uz puteve. Jedan jedini papiric vidio nisam.

Imate svi mahanje iz Rivnea

U Debrecenu smo. Prvi dan prosao dobro (kuc kuc)

Pokret je sutra u 8:00. Nek nam je sa srecom.