Razmišljao sam da li u putopisu da pišem o samoj nuklearnoj elektrani i nesreći koja se tamo dogodila ali sam ipak odlučio da to ne radim iz dva razloga. Prvi razlog je što je već sve opisano više puta i dostupno na netu a drugi da je ovo putopis o našem putovanju a ne o istorijskim činjenicama. Dan 4. Zona isključenja - I dio Ustajemo u šest sati, spremamo se i odlazimo na stanicu metroa. Polazak prema Zoni isključenja je u pola osam, ispred hotela Dnjipro. Brzo stižemo pred hotel, pijemo kafu i kupujemo vodu i sendviče za put. Ubrzo dolazi vodič i saopštva nam kako će polazak kasniti sat vremena, zbog kvara na autobusu. Pregleda nam pasoše, daje dozimetre, karte za ulazak u zonu, ugovore da potpišemo i objašnjava kako da se ponašamo u Zoni. Nakon sat vremena napokon dolazi prevoz, novi dobro klimatizovan manji autobus. Nasa grupa broji ukupno dvanaest ljudi. Probijamo se kroz guzvu i izlazimo iz Kijeva, do zone je nekih 120 kilometara. Kako se približavamo zoni sve je manje naseljenih mijesta i ljudi. Uglavnom preovladavaju šume i polja. Zona isključenja se sastoji iz tri dijela. Zona I je područje 10 kilometara oko nuklearne elektrane a Zona II obuhvata teritoriju od granice Zone I do spoljne granice Zone isključenja, osim teritorije sela Černobilj i same nuklearne elektrane, koje čine Zonu III. Na tim tačkama su dva glavna kontrolna punkta. Ubrzo dolazimo na prvi kontrolni punkt i vodič objašnjava proceduru i kako da se ponašamo. Govori nam da ovdje kupimo vodu jer je to zadnja tačka gdje je to moguće. Izlazimo van iz autobusa i čekamo red, ispred nas je pet autobusa. Ubrzo dolazi policajac i pregleda nam karte i pasoše. Nakon toga ulazimo u autobus i krećemo, podiže se rampa i mi smo u Zoni isključenja. Osjećaj je nevjerovatan, miješju se strah, trema, uzbuđenje i tuga. Nivo radijacija izmjeren u Kievu (normalnim nivoom se smatra 0.03 do 0.30 uSv/h) Vodič nam govori da ćemo ići u obilazak od Pripjata pa prema elektrani a ne od Černobila prema Pripjatu. Razlog tome je da izbjegnemo veliki broj grupa koji je ušao ispred nas. Ubrzo dolazimo na drugu kontrolnu tačku na ulasku u krug od 10 kilometara od elektrane. Puštaju nas bez kontorle, po riječima vodiča sve zavisi od raspoloženja vojnika koji su u smjeni. Navodno, kontrole nekada znaju biti rigorozne. Stižemo do treće kontrolne tačke na ulazu u Pripjat. Sve izgleda nestvarno ili kao da se nalazimo u kompjuterskoj igri S.T.A.L.K.E.R. Vodič pokazuje papire vojniku a mi se slikamo i krecemo dalje, ušli smo u Pripjat. Vozimo se kratko kroz šumu iz koje se naziru zgrade, dolazimo do manje čistine gdje vozač parkira autobus. Vodič nam govori da obavezno svi obučemo jakne i da popijemo vode pošto je van autobusa strogo zabranjeno to raditi. Izlazimo van i dolazimo do čuvene bolnice. To je bolnica gdje su povrijeđeni iz elektrane i vatrogasci koji su prvi odgovorili na poziv, dovezeni da im se pruži pomoć. Sve je zaraslo u rastinje i drveće, nisam očekivao da je priroda ovoliko preuzela ovo mjesto. Vodič sa sobom nosi gps koji je dobio na ulazu. Od 2017. godine je zabranjeno ulaziti u objekte, zbog njihove dotrajalosti i opasnosti od obrušavanja. Govori nam da će nas uvesti u pojedine objekte ako u blizini ne bude drugih grupa. Dolazimo do ulaza u bolnicu, on ostavlja gps na travu pored i ulazimo u bolnicu. Nevjerovatan je osjećaj biti tu. Prolazimo kroz hodnike, čekaonice, operacione sale, gledamo raznu opremu koja se još tu nalazi. Dolazimo do stepeništa koje vodi u podrum ali je tu strogo zabranjen ulaz. Neke kontrole su pokazale da je dole radijacija izuzetno jaka, zbog opreme vatrogasaca koja se još dole nalazi. Stojim nad stepenicama koje silaze u mrak i zamišljam kakav je haos to veče vladao u bolnici. Dolazimo do kongresne sale gdje su održavani seminari, dio krova je urušen i voda je davno počela da uništava unutrašnjost prostorije. Napuštamo bolnicu i idemo prema gradskoj luci. Nekad široke ulice i bulevari su sada jako uski, priroda osvaja i guta asfalt, beton i staklo, polako savladava sve šta joj se nađe na putu. Oronulim stepeništem silazimo na obalu, odakle pogled puca na jezero. Na molu kraj jezera stoje dva čovjeka i pecaju ribu. Bez gornjeg dijela odjeće, u hlačama i ribarskim čizmama djeluju kao zalutali. Iza njih, na obali, se nalaze njihove stvari, ruksaci i pivo. Vodič nam objašnjava da su to naučnici koji se bave proučavanjem uticaja radijacije na floru i faunu. Zgrada luke se jedva nazire od zelenila koje ju polako preuzima. Na ulazu u zgradu stoje automati za prodaju kafe i sokova. Nekada su bili čudo napredne tehnologije a sada su prazne ljušture nagrižene hrđom, kao i grad u kome se nalaze. Stakleni vitraži, koji su bili dio fasade ovog objekta, su dijelom uništeni. Po riječima vodiča to nije uradilo vrijeme nego vandali. Dalje nastavljamo prema bioskopu Prometej. Prije katastrofe četvrtog reaktora ispred zgrade nalazio se spomenik Prometeju, koji je kasnije preseljen u blizinu elektrane. Fasada zgrade ukrašena je mozaičkim reljefom. Unutar bioskopa je veoma mračno, a podovi su posuti ruševinama, staklom i ostatcima namještaja. Na prvom spratu nalaze se razbijeni ostaci sovjetskog projektora. Nakon bioskopa dolazimo do centralnog gradskog trga, na kome se nalazi hotel Polissia. Hotel je sagrađen sredinom 1970-ih u središnjem dijelu grada Pripjata. Imao je 62 sobe sa 108 kreveta. Tokom operacije oporavka od katastrofe, gornji spratovi hotela, zajedno s posmatračkom platformom, korišteni su od strane Državne komisije za istraživanje nesreće, Od 27. aprila do 10. maja, je korišten kao sjedište privremene kontrole leta za to područje. Kontrola je upravljala letovima helikoptera koji su posipali reaktor pijeskom. Na trgu se nalaze i palata kulture i super market. U palati kulture još stoje panoi i propagandni material koji je pripremljen za proslavu 1. maja 1986. godine. Supermarket Voshod (Svitanje) je bio jedan od najsnabdjevenijih supermarketa u čitavom SSSR-u. Stvari koje su bile rijetke u Moskvi ovjde su se mogle kupiti. Pored supermarketa je jedan hotspot gdje mjerimo najvecu radijaciju na našem putu, Na šahtu kraj ulaza mjerač pokazuje 11.83 uSv/h (normalna doza je 0.03 do 0.30 uSv/h). Sa trga krećemo do najprepoznatljivijeg simbola Pripjata, zabavnog parka sa spektakularnim panoramskim točkom. Zabavni park je trebao biti otvoren za proslavu praznika 1986. godine ali zbog katastrofe nikada nije otvoren. Radijacija u krugu parka varira, likvidatori su ovaj dio grada čistili i okolina je relativno sigurna. Ipak, zone gdje je narasla mahovina mogu emitovati veoma velike doze radijacije, doze koje su među najvećim u čitavom gradu. Nakon zabavnog parka nastavljamo do fudbalskog stadiona Avangard, na kome je domaćin trebao biti FK Strojitelj. Na ovome stadionu je odigrano nekoliko utakmica ali on nikada zvanično nije otvoren. Pogađate, datum zvaničnog otvaranja je trebao biti prvi maj 1986. godine. Tribine, koje su napravljene da prime 5000 gledaoca, propadaju nagrižene zubom vremena. Teren, koji je nekada pokrivala uredno pokošena trava, je sada šuma koju čine visoka stabla. Kroz šumu se dalje krećemo prema dječijem vrtiću Čuburaška. Izgrađen 1970. godine, ovo je jedan od petnaest vrtića u okolini Černobilske elektrane. Stanovništvo Pripjata su činili uglavnom mladi bračni parovi. Prosječna starost je bila dvadeset šest godina tako da je bilo jako puno djece u Pripjatu. Prevrnuti ormarići, dječiji kreveti, razbacane knjige i lutke, dječija odjeća i obuća čine boravak u ovom prostoru jako teškim. Nakon vrtića produžavamo u stambenu zonu i ulazimo u jednu od stambenih zgrada. Stanovi su uglavnom opljačkani i prazni, mada se u nekim od njih se još mogu vidjeti tragovi života, isprevrtan namještaj, ostatci garderobe, obuće, suđa i ostalih stvari. Obilazimo dalje i dolazimo do poznatog unutrašnjeg bazena Azur. Bazen je izgrađen 1970. godine i korišten sve do 1998. od strane radnika elektrane i likvidatora. Nakon zatvaranja elektrane i prestanka korištenja bazena, isti je opljačkan u roku od mjesec dana. Isti slučaj je i sa obližnjom sportskom salom. Dolazimo do osnovne škole br. 4. Knjige po podu, slike sovjetskih heroja na zidovima, školski namještaj i rekvizit svjedoče o nekom boljem, davno prošlom vremenu. U školskom holu se nalazi hrpa gas maski. Fotografije sa ovog mjesta su jako česte na internetu međutim ova scena je namještena. U Pripjatu je postojalo pet atomskih skloništa a Stalkeri su godinama nakon katastrofe prikupljali sve gas maske, koje su mogli naći, i odlagali ih na ovo mjesto. Napuštamo školu i ulazimo u autobus, vozimo se do izlaza iz Pripjata. Stajemo da se slikamo kraj natpisa Pripjat gdje mjerimo oko 4 uSv/h a odmah preko puta, na nekih 100 metara se nalazi crvena šuma. Šuma je nakon katastrofe posječena i zatrpana pod zemlju. Po riječima vodiča tamo je strogo zabranjen pristup i radijacija se krece oko 100 – 150 uSv/h.

Bravo! Primosten je odlicno mjesto.

Makarska...ja bih zaobisao. Prevelike guzve na plazama i navece u gradu. Imas ljepsih mijesta u okolini.

Prosao si kroz Pridnestrovlje.

Dan 3. Rivne - Kiev Doručak je najvažniji obrok u danu, učili su nas roditelji, a svi znamo da roditelje treba slušati. Engleski doručak serviran u Ukrajini nije izdržao nalete gladnih motorista. Rivne je centar Rivne oblasti a prvi put se spominje 1283. godine. Nalazi se u sjeverozapadnoj Ukrajini na rijeci Ustya i važi za željezničko, cestovno i zračno središte tog dijela zemlje. Sušta je suprotnost Lavovu a zbog velikog razaranja, u toku drugog svjetskog rata, nije ostalo puno istorijskih i arhitektonskih spomenika. I pored toga postoji nekoliko mjesta koja vrijedi posjetiti. Mi smo izabrali najpoznatiji od njih, vanjski muzej posvećen drugom svjetskom ratu poznat kao „Hill of Glory”. Lagano se vozimo prema spomeniku i ulazimo u grad. Čitav grad, njegova arhitektura, ulice i parkovi odišu sovjetskim duhom. Veoma je čist ali je dosta zapušten. Motore parkiramo na parking i ulazimo u spomen područje. Riječ je o velikom parku sa uzvišenjem na sredini na kome se nalazi veliki spomenik sa nekoliko tenkova iz WWII. Do spomenika vodi veliki broj stepenica koje nije baš lako savladati u punoj moto opremi. Nakon slikanja i obilaska sjedamo na klupu da malo odmorimo. Prilazi nam srednjovječni čovjek sa djetetom i pita nas odakle smo. Kaže da je prepoznao “jugoslovenski” jezik pošto je nekada bio u Sarajevu i Novom Sadu. Ujedno je jedan od rijetkih ukrajinaca koji su čuli za BiH. Proveli smo neko vrijeme u ugodnom razgovoru o Jugoslaviji, SSSR i zemljama koje su nastale nakon raspada. Вперед в Берлин! Pozdravili smo se sa novim poznanicima i krenuli dalje. Do Kijeva imamo nekih 320 km i to uglavnom autoputa. Ukrajina fascinira veličinom i prostranstvom. Izađete na glavnu cestu i navigacija vam kaže: za 280km skrenite lijevo. Smjenjuju se ogromne šume i žitne ravnice. Često nailazimo na znak da je ispred policijska kontrola, koja se sastoji od manje zgrade pored puta i 5-6 policajaca sa svake strane koji nasumično zaustavljaju vozila. Nas su ignorisali i nisu nas zaustavljali. Ovo je ujedno bio i najdosadniji dio puta koji smo prešli u ovoj avanturi. Osim jednog stajanja na benzinsku pumpu, ništa se drugo nije ni dešavalo. Na tom jedinom zaustavljanju smo upoznali par članova Kijevskog moto kluba “Crazy Hohols“. U tom momentu je na pumpi bilo desetak motora. Nakon 5 minuta pojavljuje se policijska patrola, parkira u blizini nas, pali rotaciju i tako stoji. Očigledno je da se boje motorista ili imaju nekakav sličan problem. Kako se približavamo Kijevu i gužva postaje sve veća. Sve je to očekivano u glavnom gradu Ukrajine. Grad je osnovan 441. godine i predstavlja zasebnu administrativnu jedinicu koja je ujedno i središte Kijevske oblasti. Poznat je kao zeleni grad a najpoznatije drvo u Kijevu je kesten. Bilo gdje u gradu da se okrenete oko sebe, vidjećete bar jedno drvo kestena. Prolazimo velikim i širokim bulevarima. Gužva jeste velika ali vozimo bez ikakvih problema. Sušta suprotnost prošlogodišnjem iskustvu iz Istanbula. Arhitektura grada je fascinantna i predstavlja mješavinu raznih epoha i stilova. Ništa manje nije ni za očekivati od grada sa ovakvom istorijom. Lako smo pronašli hotel koji smo ranije taj dan rezervisali. Motore uvozimo u dvorište hotela. Odmah nam prilazi jedan stariji englez koji je na proputovanju kroz Ukrajinu. Kaže nam da je zaljubljenik u motore i da ima servis motora negdje u Engleskoj. Najviše ga interesuje Multistrada i dukatijevo suvo kvačilo i ne odvaja se dugo od nje. Skidamo stvari sa motora, ulazimo u sobe i slijedimo standardnu proceduru: raspremanje, tuširanje i kratki odmor koji koristimo da se javimo svojima. Kraj hotela je stanica za metro tako da se veoma lako prebacujemo do centra Kieva tj. Teatralne stanice. Prošli smo i kroz Arsenalnu stanicu kijevskog metroa koja je i danas najdublja stanica metroa na svijetu sa dubinom čak 105 metara. Od stanice pješačimo do ulice Khreshchatyk. To je glavna ulica u Kijevu. Najkraća je glavna ulica nekog glavnog grada na svijetu, a u isto vrijeme je i najšira te je čak 7 puta mijenjala ime. To je čini vodećom glavnom ulicom Evrope u tri kategorije. Taj dan je bio Dan Kijeva i glavna ulica je bila zatvorena za saobraćaj. Rijeke ljudi su šetale, sjedile po parkovima, trgovima i oko spomenika na Majdanu. Nevjerovatno pozitivna atmosfera i veliki broj mladih ljudi. Prošetali smo do hotela Dnjipro gdje se sutra sastajemo sa vodičem i krećemo prema Pripjatu. Odmah preko puta hotela je i stadion Dinama iz Kieva. Prepuštamo se pozitivnoj atmosferi koja kruži gradom i sjedamo i jedan kafić na centralnoj ulici, nedaleko od Majdana. Naručujemo jednu od većih pica koje sam vidio u životu i kao pratnju domace točeno pivo… velikog formata. Tu do izražaja dolazi ono o čemu smo samo slušali: ukrajinke su jako, jako lijepe žene. Pijemo pivo i razgledamo. Primijetan je jako velik broj omladine. Skoro je nemoguće na ulici vidjeti starije ljude. Negdje oko ponoći i par piva polako krećemo nazad prema hotelu. Zadržavamo se neko vrijeme na glavnom trgu i gledamo atrakciju koju rade velike muzičke fontane. Na ulicama je i dalje veselo i praznično. Mi se povlačimo u hotel i polako tonemo u san. Sutra je glavni dan ovog putovanja i trebamo biti bar malo odmorni.

Moze se proci, nije katastrofa ali ima puno rupa. Neke dionice su odlicne. Od ove tri rute na donjoj slici idi gornjom. Srednja ruta ima jedno 10km makadama.

Dan 2. Debrecen - Rivne Brzo smo zaspali a još brže se probudili. Adrenalin je uradio svoje i svi smo bili budni već u pola pet, polako se spremili, popili kafu i u 06:00 smo bili spremni za polazak. Cilj za taj dan je bio stići u Rivne. Do ulaza u Ukrajinu je nekih 120 kilometara koje brzo prelazimo. Ovaj dio puta vozimo po jako dobrom asfaltu. Naselja su sve rjeđa a priroda sve ljepša. Na dvadesetak kilometara do granice stajemo u prirodi i priređujemo pravu gozbu... naravno, bajkerski, u prirodi. Stižemo na granični prelaz Zahony – Tysa i ubrzo smo u Ukrajini. O načinu prelaska ukrajinske granice smo imali razne informacije sa neta, uglavnom ne baš dobre. Navodno, procedura traje tri sata, komplikovana je i potrebno je privremeno cariniti motore, platiti neku taksu i šta sve ne. Na rampi su dva vojnika naoružana kalašnjikovima. Zagledaju tablice i na neku potvrdu zapisuju broj tablica i daju svakom vozaču. BiH tablice imaju format: 111 A 111. Dakle tri broja, slovo i tri broja. Kod jednog od nas je na zadnja dva broja naljepnica BiH... zbog, jel’te, radara. Vojnik zagleda i nemarno na potvrdu piše: 111 A 1bih. O strogoći kontrole toliko. Zatim dolazimo na sljedeću rampu gdje nam policajac pokazuje da parkiramo motore sa strane, uzmemo dokumenta, dođemo do kućice i stanemo u red. Red nije veliki pa brzo stižemo do kontrole. Procedura je takva da predaš sva dokumenta, policajac ih uredno skenira i ideš dalje. Vlado i Ljubiša prolaze bez pitanja i na red dolazimo Kleps i ja. Kad je Kleps predao dokumenta policajcu je zazvonio telefon. Razumijem da nekome objašnjava da nas ima četiri i da smo iz Bosne. Policajac nas pita nešto i govori moto klub, moto klub. Naravno, niko nikoga ne razumije pa nemarno odmahuje rukom i šalje nas dalje. Sa motorima dolazimo do carinika kome opet predajemo sva dokumenta. Traži da otvorimo gornje kofere da pogleda pa, reda radi zaviruje u njih, daje nam dokumenta i kaže da možemo ući u Ukrajinu. Sjedamo na motore i na izlazu opet dolazimo do rampe koju čuvaju dva naoružana vojnika. Njima predajemo one potvrde koje smo dobili na početku i napokon smo u Ukrajini. Odmah po prelasku granice se vidi razlika u standardu izmedju Mađarske i Ukrajine. Sela su siromašnija, automobili stariji a fabrike kraj kojih prolazimo zatvorene i zapuštene. Devet od deset automobila na koje naiđemo je lada. Vozimo solidnom cestom prema Muhacevu i dalje kroz Zakarpatsku oblast prema nacionalnom parku Skolivsky. Pauzu za kafu pravimo u mjestu Korostiv na samom ulazu u nacionalni park. Na ovom dijelu puta se smjenjuje standardna cesta sa jednom i cesta sa dvije trake u jednom pravcu. Ima dosta krivina i uživanje je voziti. Od samog ulaska u Ukrajinu primjećujemo da je poštovanje drugih vozača prema motoristima ogromno. Svi se sklanjaju u stranu i propuštaju nas da prođemo. Jedini problem smo imali sa jednim vozačem kombija rumunskih tablica. Nakon što su ga prestigli Vlado, Ljubiša i Kleps meni je presjekao put. Vozio je sredinom ceste i nije dozvoljavao da ga prestignem. Na jednoj benzinskoj pumpi točimo gorivo, a način na koji se to obavlja u Ukrajini je u najmanju ruku frustrirajući. Moraš parkirati motor na mjesto za točenje, otključaš rezervoar i čekaš da dođe čovjek koji toči, a ti odlaziš do kase, sačekaš red i kažeš da plaćaš karticom i da želiš pun rezervoar. Radnik sa kase na razglas kaže onom što toči da sipa, a ti čekaš na kasi ili odeš provjeriti da li ovaj dobro sipa. Kad naspe vratiš se do kase i platiš, a onaj sa kase na razglas kaže da je za to i to mjesto plaćeno i da možeš ići. Kao sto rekoh... frustrira i traje. Vozimo dalje. Nevjerovatan je broj crkvi kraj kojih prolazimo od kada smo ušli u Ukrajinu. Nove zidane, stare drvene, a svima im je zajedničko da su prelijepe. Opet se smjenjuju dionice sa jednom i dvije trake u jednom pravcu. Krivina je sve manje a ravnice i dugačkih pravaca sve više. Ipak, nije dosadno i uživamo u vožnji. Prolazimo kroz lijepa sela i interesantna naselja, kraj jezera, šuma i nepreglednih polja žita. Prolazimo Lavov, grad sa 800.000 stanovnika koji je poznat po velikom broju očuvanih kulturno-istorijskih spomenika. Ujedno je i studentski centar te oblasti. Na žalost ne ulazimo u grad pošto nemamo vremena. Lavov će ostati za neka druga putovanja i obilaske. Nakon Lavova pravimo pauzu za ručak i pivo. Biramo domaće pivo, čorbu i sve krunišemo pitom od jabuka. Samo to nije bila obična pita već simfonija ukusa i mirisa, savršenstvo u svakom pogledu. Preko booking-a rezervišemo smještaj za tu noć i krećemo dalje. Ostalo nam je nekih 200 kilometara do Rivnea. Put je kvalitetan i negdje od polovine se pretvara u auto put punog profila. I dalje se smjenjuju nepregledna polja, šume, sela i manji gradovi. Iz oblaka koji nas prate duže vrijeme sada počinje kiša ali traje samo 10 minuta. Opet ne oblačimo kišna odijela. Stižemo u hotel na ulazu u Rivne. Smještaj je odličan, a očigledno je da je vlasnik fasciniran srednjim vijekom. Sve je puno motiva viteza, oklopa i oružja. Nakon smještanja u sobe odlazimo na kafu ali je umor učinio svoje pa brzo odlazimo na spavanje. Sutra bi trebalo da stignemo u Kijev. Za taj dan smo ostavili samo 320 kilometara ali ipak ćemo poraniti kako bismo stigli što prije.

Jesmo i prevazisao je sva ocekivanja. Ono je nevjerovatno.

Ma naravno da ne zamjerim. Ja na drugu stranu volim gledati takve slike.

Hvala.

Dan 01. Laktaši (za mene Banjaluka) – Debrecen 24.05.2019. Dogovor je da se okupimo u pola osam, popijemo kafu i krenemo oko osam. Svi smo zakasnili po koji minut te dok smo popili kafu, pozdravili sa sa prijateljima koji su došli da nas isprate i sjeli na motore već je bilo pola devet. Vrijeme je odlično, a od najavljene kiše ni traga. Vjerni drug je spreman Poslednje provjere i krecemo... Prvu dionicu od Laktaša do Prnjavora smo odvezli autoputem što je dobro došlo kao laganih 30 kilometara za zagrijavanje. Preko Dervente stižemo do graničnog prelaza u Brodu. Tu smo svi nasuli gorivo jer smo se dogovorili da svi sipamo gorivo u isto vrijeme da ne bismo gubili vrijeme na bespotrebna pojedinačna stajanja. Brzo završavamo graničnu kontrolu i krećemo dalje. Put nas vodi od Slavonskog Broda, preko Đakova, Osijeka i Belog Manastira na granični prelaz Duboševica – Határátkelőhely. Slavonska ravnica, šume i traktori. Krivine su izgleda zaboravili da postave na ovaj put. Prvu pauzu pravimo u Mohaču. Kupujemo pecivo u pekari i pravimo pravu malu gozbu (pašteta i naresci) serviranu na motorima. Put kroz Mađarsku je uglavnom dobar, a na nekim mjestima nas usporavaju radovi na putu, ali ništa strašno. Vjetar duva u ovom pravcu...znaci idemo tamo Na nekih 100 kilometara do Debrecena pravimo pauzu za sipanje goriva i kafu te na booking-u rezervišemo smještaj za tu noć. Svaki dan smo smještaj rješavali na isti način. Negdje pred dolazak na odredište za taj dan otvorimo booking i rezervišemo. Pred Debrecenom počinje kiša i pljusak traje nekih 5 minuta pa kišna odijela ni ne oblačimo. Stižemo pred hotel i motore parkiramo pred sam ulaz – na gradski parking koji se ne naplaćuje poslije 18 časova, pa tu pravimo prvu ‘’ozbiljniju’’ uštedu. Smještamo se u sobu i klasično - tuš, presvlačenje, pa na pivo. Mi se odlučujemo za neko mađarsko točeno koje je bilo veoma dobro. Nakon par piva, šank smo zamijenili krevetima. Zaspati nije bilo teško… Konji na pojilu, nepoznat autor, ulje na platnu, 1764. god. Ko se dobrovoljno javlja da plati pivo? ...mi na pojilu

CRVENE TREŠNJE… Proljeće 1986. Maj je tek počeo, a trešnje nikada ljepše. Kako dijete od 8 godina da shvati zašto mu brane da ih bere, zasto ih ne smije jesti? Kakve su to čestice radijacije na njima kada se ništa ne vidi i voda ih, kažu, ne može oprati? Jednog toplog julskog dana, iste te godine, u Laktaše su dosli naši vršnjaci iz Černobila. Primile su ih porodice koje su se dobrovoljno javile da kod njih mogu boraviti mjesec dana. Nakon tih mjesec dana su otišli od nas ali se svojoj pravoj kući nikada nisu vratili. Godinama poslije sam shvatio o čemu se tu radi ali žal za onim trešnjama je ostao zauvijek. Možda su baš one doprinijele fascinaciji Černobilom i onim što se u njemu desilo. Pročitao sam sve o katastrofi što mi je došlo do ruke, gledao slike Pripjata i Černobila, igrao kompjuterske igrice i maštao o odlasku na to mjesto. Trebalo je da prođu 32 godine da se poklope neke stvari i da nađem prijatelje (čuj mene prijatelje… ludake) koji dijele istu fascinaciju i želju za putovanjem. Negdje u julu prošle godine, nakon povratka iz Turske (Banjaluka - Istanbul), sjedili smo Kleps, Ljubiša, Vlado i ja i sumirali utiske sa tog putovanja. Poneseni pozitivnom energijom i pokojim pivom, počeli smo razmišljati o sljedećim putovanjima. Gdje otići a da to ne budu “standardne” moto destinacije? Riječ po riječ, mjesto po mjesto, kilometar po kilometar i zastadosmo kod jedne tačke na karti – Zona isključenja. Listamo putopise, tražimo informacije i vidimo da tamo niko nikada iz BiH motorom nije otišao. Dogovorili smo se da sljedećih dana provjerimo sve opcije za taj put: koje su moguće rute, agencije za ulazak u zonu isključenja, troškovi i ostale stvari. Zima je pred nama i imamo za sve to vremena. Međutim, kako to obično biva, kad imaš puno vremena na raspolaganju… Zima prođe a mi nismo uradili gotovo ništa. Prvi ozbiljniji sastanak pravimo tek polovinom aprila i dogovaramo da bi na put trebalo krenuti pred kraj maja. Na drugom sastanku se činilo da od te zamisli neće biti ništa. Svako je imao neke svoje probleme. Ipak, ne odustajemo definitivno i zaključujemo da se pripremamo kao da sigurno idemo. Mijenjaju se gume na motorima - naši “šlaufi” ostaju, stavljaju nove pločice, filteri i slične “sitnice”. Ozbiljan sastanak Ja mijenjam plocice Ljubiša mijenja pločice U međuvremenu na HBO TV kanalu kreće serija Černobil što dodatno raspaljuje vatru i unosi blagi nemir. Negdje oko 10-11. maja shvatili smo da moramo presjeći – ili idemo ili od puta nema ništa. Sjedamo ponovo i biramo agenciju za ulazak u zonu, plaćamo karte i biramo rutu (pomogla je malo i rakija... da budem iskren). Plan je da krenemo 24. maja kako bismo bili u Kijevu 26., a u Zoni isključenja 27. maja. Drugi ozbiljan sastanak Nekoliko dana pred put svako rješava neke svoje obaveze. Vremenska prognoza za put i mjesto gdje idemo je katastrofalna - kiša, prolomi oblaka... Razmišljamo o odgađanju puta ali na kraju ipak odlučujemo: IDEMO!

Sto je babi milo.... Nije na zalost

Jacina zracenja na jednom hot spotu.

Ima li svrhe za ovo potezati garanciju? Nemam pojma kako je puklo.

Ma salim se. Slika ima stvarno puno. Samo je krivina mozda moglomvise biti.

Fotki ima tona. Od ulaza u Ukrajinu do Kijeva smo uslikali obe krivine. Isto tako od Kijeva do Odese.

Probacu sto prije da objavim mada necu da zurim. Hocu da bude dobar putopis.

Da li se nekome uslikati gdje grana ulazi u blok sa obe strane?

Moze li moderator da postove o seriji prebaci u posebnu temu?

Stigli zivi i zdravi

Danas sam tek skontao da bor moze pokazivati potrosnju u l/100km ili km/l.

Ni meni. Mozda je od moldavskog i ukrajinskog goriva

Zivi smo, zdravi smo i u Srbiji smo. Sutra kuca