Dan 7. Odesa – Tecuci
Cilj za taj dan nam je bio Brašov, pokazaće se kasnije nedostižan i ambiciozan. Više je razloga zašto taj dan nismo uspjeli doći do Brašova a osnovni je taj da smo Moldaviju podcijenili. Podcijenili je malo blaži komentar nego da sam rekao: smatrali smo je evropskom zemljom i prevarili se.
Ustali smo rano, doručkovali, spakovali stvari i već oko 8:00 smo bili spremni za polazak.
Dočekala nas je jako velika gužva u saobraćaju, gotovo nemoguće je bilo probijati se kroz svu tu gužvu. Put nas vodi kroz dijelove Odese koji nisu mondenski kao oni kojim smo juče šetali.
Jedno vrijeme se uspijevamo držati zajedno ali smo se, u jednom trenutku, ipak razdvojili. Vlado, koji je bio prvi, prolazi dalje na jednom semaforu a mi stajemo na crveno svjetlo. Njega je kasnije navigacija odvela na jedan granični prelaz a nas na drugi. Po izlasku iz grada smo se dogovorili gdje i kada se opet spajamo. Vlado je prosao kroz Pridnestrovlje i Tiraspol a nas je put odveo kroz nacionalni park Donji Dniestar na granični prelaz Palanca – Maiaky. Prije izlaska iz Ukrajine smo stali na pumpu da natočimo gorivo i doručkujemo.
Granični prelaz Palanca – Maiaky je moderan, skoro obnovljen i svu pariologiju smo rijesili jako brzo. Sve se obavlja bez silaska sa motora. Dokumenta smo dali ukrajincima a nazad su nam ih vratili moldavci uz želju da se lijepo provedemo u Moldaviji.
Nakon prelaska počinju peripetije. Vrijeme, koje je do tadabilo sjajno, počinje polako da se mijenja. Navlače se sve tamniji oblaci i postaje nam jasno da se sprema kiša. Vozimo osrednje kavalitetnim asfaltom, nekih 5 kilometara i nailazimo na makadam. Stajemo da se konsultujemo sa navigacijom ali je jasno da je ovo jedini pravac. Makadam je katastrofa, puno kamenja, rupa i prašine. Vozimo tako nekih 10 – 15 kilometara kroz veoma siromašna sela. U jednom momentu prestaje makadam i počinje nesto slično kaldrmi. Razlika je što kocke nisu fino i jednako oblikovane nego se radi o velikom kamenju koje je poslagano na cestu. Nakon nekih kilometar obradovali smo se ponovnom nailasku na makadam. Na putu su vidljivi ostatci asfalta i jasno je da je to nekada bila cesta koja se, zbog neodržavanja, raspala.
Agonija se završava i izlazimo na odličnu saobraćajnicu koja vodi do mjesta Causeni. Dalje se kroz čitavu moldaviju smjenjuju kratke dionice dobrog i kvalitetnog asfalta sa dionicama gdje je stanje blagi užas. Radovi na putu, rupe, loš asfalt i česti zastoji nas usporavaju.
Sa Valadom se ponovo sastajemo u mjestu Causeni. Nakon kraćeg odmora i sipanja goriva nastavljamo prema Kišinjevu.
Kišinjev je tipičan grad sovjetske ere. Sivi stambeni blokovi koji se prostiru u nedogled, široke saobraćajnice i bulevari. Moldavija je jako siromašna zemlja i najvećim dijelom okrenuta poljoprivredi. Na svakom koraku se vidi da ulaganja u razvoj nisu velika. Saobraćajnice, gradovi i sela su većinom zapuštena.
Oblaci su sve crnji i na samom ulasku u Kišinjev nas hvata veoma jako nevrijeme. Probijamo se kroz gužvu do prve benzinske pumpe i stajemo. Sipamo gorivo, pijemo kafu i čekamo da kiša prođe. Prognoze nisu najbolje i čak razmišljamo da prenoćimo u Kišinjevu. Ipak odlučujemo da nastavimo dalje i nakon oblačenja kišnih odijela polako krećemo.
Sledećih 200 kilometara su bili najteži mna ovom putovanju. Kombinacija jake kiše, loših puteva, gužve i čestih radova nas je usporavala i otežavala nam put.
Taj dio nismo ni slikali niti smo stajali na pauzu. U jednom momentu shvatamo da nemamo ni vremena ni želje da idemo do Brašova te odlučujemo da prespavamo u prvom većem mjestu. To je slučajno Tecuci, malo mjesto u Rumuniji, na nekih 300 kilometara od Brašova.
Smještaj pronalazimo uz pomoć bajkera iz lokalnog kluba i kasnije odlazimo u njihov klub na pivo. Nakon piva i druženja odlazimo na spavanje. Za nama je najteži dan putovanja.