Dakle ja ne vozim

Dobro je... Ja sam mislio da su svi prodali svoje Tracere. Niko ne pise nista

Jeste ali se nadam da necu morati i ostalo od givia tj torbicu. Probacu neke kineske nosace. Probao sam na drugim mjestima da ali kad stavim tank torbu ona zapinje za tel/navigaciju.

Meni sutra stize ovo: Trebao bih ove sedmice i maglenke da montiram...zimus sam ih nabavio a jos nisam montirao.

Javite se u ovlasteni servis. Ne znam koja su vam godista motori. Bio je opoziv zbog tog srafa upravo zbog odvijanja. E sad...modifikovan je sraf na motorima od 2018. ja mislim. Modifikovan tako da djeluje kao da je labav ali se ne moze odviti...glupo zvuci ali je tako.

Sredio sam zadtitu lanca. Skinuo i odnio na varenje. Ujedno oprao lanac i lancanike. Trebali je skinuti radioaktivnu prasinu Bilo je bas, bas prljavo. E tako, sad je vec bolje. Plastika zavarena ali se vidi mala linija kad se dobro zagleda. Posluzice.

Odstuoanje na disku je navodno minimalno i u granicama tolerancije. Na kraju se ispostavilo i da nije tresli zbig toga.

Nemam pojma vise nista. Meni je bitno na kraju da je problem rijesen

Zaboravio sam da vas izvjestavam U servisu su stavili komplet prednji tocak sa drugog motora u nije bilo tresenja. Mjerili su diskove i pokazalo je da su malo krivi ali u toleranciji, sta god to znacilo. Njihovo misljenje je da diskovi to prouzrokuju ali su u toleranciji. Proljetos kupim nove prednje organske polocice, dobro ocistim diskove i montiram plocice. I dalje sve po staro medjutim...nakon predjenih 1000-2000km tresenje je prestalo i vise se ne javlja.

Hvala. Vratili smo se mi odvano samo ja nikako da zavrsim putopis.

Dan 5. Kiev - Odesa Budimo se polako oko sedam časova, pakujemo, oblačimo i odlazimo na kafu. Još pod utiskom, jučerašnjeg obilaska zone, planiramo današnji put do Odese. Pred nama je najdosadnija dio putovanja. Čitava dionica, nekih 500 km, je auto put bez krivina. Dok pakujemo stvari na motore i spremamo se za polazak, Vlado odlazi do sobe po neke stvari koje je zaborvio a vraća se nasmijan. Nakon obilaska Zone patike u kojima smo bili ostavili smo ispred sobe, kod kante za smeće. Kada se vratio u sobu zatekao je tri radnika hotela, kako sretni probavaju patike i odlaze sa njima. Sjedamo na motore i napuštamo Kiev, kroz grad nas prati gužva ali je podnošljiva. Provlačimo se kroz kolonu gdje je god to moguće. Nakon izlaska iz Kijeva, na odvajanju za Odesu, Klepsu popušta koncentracija i ne skreće za nama nego produžava ravno. Nas trojica stajemo na pumpu i pokušavamo ga dobiti na telefon…koji je isključen. Ostaće tajna da li je ovom pogrešnom skretanju kumovala radijacija, Klepsove godine ili mješavina godina i radijacije. Kako ni nakon pola sata ne uspijevamo da ga dobijemo na telefon nastavljamo dalje, nadajući se da će se uključiti na put za Odesu na nekom drugom mjestu. Dolazimo na dio ceste koji više liči na rijeku, zbog puknuća cijevi cesta je prerkivena vodom. Penjemo se na trotoar ali nailazimo na još jedan problem, trotoar je presječen kanalom pozamašne dubine. Lijevo na cestu tj. vodu više ne možemo a desno je trava i kanal. Vlado polako prvi prelazi bez problema, njegov Varadero je viši od Ljubišinog i mog motora. Poslije njega ide Ljubiša pa ja i oba zapinjemo loncem auspuha. Udarac je kod obojice bio veoma jak. Prelazimo nekako sve ovo ali Ljubiša skreće na prvu pumpu na koju smo naišli. Od udara se izvukla cijev auspuha i zvuči kao da vozi tenk a ne motor. Vješte ruke, alat i znanje i sve je bilo gotovo za 10 minut. Presudnu ulogu, u otklanjanju kvara, smo odigrali Vlado i ja, stajanjem sa strane i jedenjem sladoleda. Nakon pola sata ponovo stajemo i pokušavamo da dedicu dobijemo na telefon, opet bezuspješno. Pijemo kafu, jedemo čokolade, zovemo ga ali džaba. Poslije nekih pola sata krećemo dalje. Vozimo bezbrižno znajući da, neko sa njegovim iskustvom, sigurno nije zalutao ili upao u kakav problem. Na 250 km do Odese Vlado nam signalizuje da stanemo. Kleps ga je zvao na telefon, ispred nas je nekih 100 km. Kada je pogriješio skretanje, našao je drugo uključenje i misleći da smo daleko ispred njega…odvrnuo gas. Sada on nas čeka uz hladan sok na nekoj pumpi. Ubrzo dolazimo do dedice i častimo ga sokom i čokoladom. Ne znam kako je došao na ideju da smo mi krivi ali starije uvijek treba poštovati i slušati ih. O putu na dionici Kijev – Odesa ne vrijedi trošiti riječi. Da mi je neko pričao kako postoji ovako ravan put, bez krivina, ja mu ne bih povjerovao. Vozite 500 km pravo i osim par dionica sa lošim asfaltom, ne postoji ništa uzbudljivo. Priroda je i dalje prelijepa ali je to već dosadilo. Polako se približavamo Odesi i već se osjeća miris mora u vazduhu. Ulazimo u grad koji, kao i Kijev, odiše mješavinom sovjetskog duha i postsovjetskog kiča. Samo je to kod Odese sve umjerenije i siromašnije. Vidljiva je velika razlika između ova dva grada. Iako je Odesa najpoznatije ukrajinsko ljetovalište, nije ni blizu blještavilu Kijeva. Kako se približavamo centru sive, betonske zgrade periferije ustupaju mjesto staklenim neboderima. Parkiramo pred hotel koji smo ranije bukirali. Hotel je odličan i nalazi se u blizini plaže i prelijepe pješačke zone. Nakon standardne procedure i smiještanja u sobe, odlazimo u šetnju. Pješačka zona je stvarno odlična i puno je mladih i veselih ljudi. U jednom lokalu pijemo odličnu višnjevaču. Tek nakon nekoliko čašica odlazimo na spavanje. Sutra imamo čitav dan pred sobom za obilazak Odese.

Ne znam za cijene ali da znas da do Strbackog buka imas jedno 7-9km jako loseg makadama.

Sad tek primijetim taj detalj. Čak nisam vidio ni kada sam jeo

Zgrada je prizemnica i koliko znam nema dijelova pod zemljom.

To gdje su te stampane ploče, to je kontrolna soba. Štampane ploče su ostatci računara i uređaja. Prostorija je duga koliko i radar. U podu se nalazi kanal kojim su hlađeni računari u prostoriji.

Par stvari me iznenadilo u obilasku Pripjata. Prva je priroda i način na koji je preuzela grad. Pored toga sto sam čitao jako puno o Pripjatu i gledao klipove na YT, iznenađujuće je koliko je grad utonuo u prirodu. Stojite u sred grada, a ne shvatate da se nalazite u mjestu, u kome je živjelo 45.000 stanovnika. Ni u jednom momentu ne vidite više od 3-4 zgrade istovremeno. Jedino na centralnom trgu, kod hotela Polisja, dobijete na tenutak osjećaj širine i prostranstva grada. U stambenim blokovima, mađu desetcima zgrada, ne vidite više od dvije istovremeno. Nazirete kroz krošnje vrhove i to je to. Ulice su postale mali puteljci, jedva dovoljni da kroz njih prođe vozilo. Meni, kao arhitekti, je bilo nevjerovatno vidjeti kako priroda, vremenske prilike i nebriga o zgradama utiče na njih. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se to može cidjeti u ovoj razmjeri. O pljačkama koje su uslijedile, već pola godine nakon katastrofe, kada je postalo kasno da povratka neće biti, sam dosta znao. Ipak neshvatljiv je nivo te pljačke. Uđete i zgradu i u njoj više ništa nema. Svaki komad namještaja je odnešen, svaki komad željeza skinut i sve što je vrijedilo je ukradeno. Željezne ograde ne postoje više nigdje u gradu. Pojedine stvari, kao što su igračke u vrtićima, knjige na školskim klupama i slično, su naštimane za turiste. Vidi se da ih je neko tu postavio. Zonu je prosle godine posjetilo 63.000 turista. Riječ je o zvaničnim, registrovanim posjetama. Za 2019. godinu predviđaju da će taj broj narasti na 140.000. Taj btoj će, zahvaljujući HBO seriji, vjerovatno biti i veći. Uskoro će Zona postati još jedna uobičajena turistička destinacija. Sve više razmišljam o turi koja traje četiri dana. Tada se obiđe i vidi daleko više sela, posjete se stanovnici tih sela i uđe u druge zgrade koje nisu dio standardne ture. Isto tako, mislim da je jesen najbolje doba za posjetiti Zonu. Vegetacija je tada manja i lakše je vidjeti razmjere grada i katastrofe.

Da. Ovo je novi sarkofag koji je napravljen 2017. god

Mislim da ne. Pojedine fotografije su uradjene iz autobusa kroz staklo.

Dan 4. Zona isključenja - II dio Ovime se oprastamo od Pripjata i nastavljamo dalje do kantine, gdje pravimo pauzu za ručak. Na ulazu obavezno prolazimo kroz detektore, gdje se vrši provjera kontaminacije odjeće i ljudi. Pored provjere koja se radi na izlazu iz zone, ovdje je provjera na ulasku u takozvani čisti dio tj. kantinu. Ljubiša, Vlado i ja prolazimo kroz detektore, Kleps je stariji čovjek pa nema potrebe. Stajemo u red i uzimamo hranu koja se služi na traci. Ovdje se hrana poslužuje i za radnike elektrane. Krećemo dalje, do glavne tačke predstave i zvijezde večeri, nuklearne elektrane V. I. Lenjin i reaktora br. IV. Ulazimo na glavni ulaz u krug elektrane a vodič nas upozorava da je tu strogo zabranjeno fotografisanje i da se ni slučajno ne oglušujemo o to. Sve je pokriveno nadzornim kamerama i fotografisanje tog dijela sankcionišu. Odlazimo na most iznad kanala, koji je vodom iz jezera hladio reaktore. U kantini nas je vodič napomenuo da ponesemo hljeb za hranjenje riba. Na mostu smo to i radili, nadajući se da će se pojaviti famozni somovi. Proveli smo tu nekih petnaest minuta ali se somovi nisu pojavili. Bilo je tu raznih drugih riba ali džinovskih somova na žalost ne. Kleps je dugogodišnji ribar i profesionalni takmičar pa smo ga jedva odvojili od vode. Čitavo vrijeme je kukao što nije ponio štap. Mi smo mu to, pred put savjetovali, ako mogu pojedini staviti štap na Tomos i ići do Vrbasa, može i on do Černobila. Sjedamo u autobus i vozimo se, oko elektrane, do spomenika posvećenog svim žrtvama katastrofe. Zadržavamo se tu par minuta, radi slikanja. Duže zadržavanje nije preporučljivo, nivo radijacije je 5.80 uSv/h. Na odlasku stajemo na mjesto odakle se vidi komplet nuklearna elektrana, uključujući i reaktore br.5 i br. 6, koji nikada nisu završeni. Nastavljamo dalje prema Duga radaru, vozeći se putevima nad koje su se nadvile šume. Zaustavljamo se u selu Kopači, kraj manje zgrade, koja gotovo da se ne vidi od drveća kojim je obrasla. Riječ je o jednom od mnogih vrtića u zoni. Sama zgrada je u jako lošem stanju, krov se urušio na jednom dijelu. Ispred, u dvorištu vrtića, se vide ostatci igračaka koje su zarasle u travu. Duga 1 radar je bio OTH (over the horizon radar) radar i dio sovjetskog Sistema za rano upozoravanje od balističkog napada. U upotrebi je bio od 1976. god. pa do 1989. god. Prozvan je ruskim djetlićem, zbog karakterističnog zvuka koji je proizvodio u etru. Zbog velike količine električne energije koju je trošio, izgrađen je u blizini nuklearne elektrane. Za vojnike i njihove porodice je, pored radara izgrađeno naslelje kapaciteta hiljadu stanovnika. Za izlazak iz naselja je bila potrebna specijalna dozvola a čitav kompleks je bio dobro čuvan od javnosti. Na skretanju sa glavnog puta prema kompleksu, i dalje stoji table da je tu kamp za izviđače. Stajati u podnožju ove grdosije, dugačke 800m i visoke 150m, je nevjerovatno. Jako ga je teško sagledati iz podnožja. Sav taj čelik, kablovi i žice proizvode nevjerovatan zvuk, dok vjetar prolazi kroz njih. Među Stalkerima je bilo popularno penjanje i noćenje na vrhu radara. Nakon smrti jednog od posjetitelja koji je pao sa vrha, sve ljestve-merdevine su odsječene, tako da je penjanje otežano ali ne i onemogućeno. Iza radara, nalazi se prizemni objekat gdje su bili smješteni računari i logistički centar. Dugačak je koliko i radar. Bilo je planova da sruše radar ali, po riječima vodiča, postoji strah da bi pad podigao radioaktivnu prasinu, koja bi izazvala mini katastrofa. Isto tako, moguće je da bi udar od pada oštetio sarkofag na reaktoru br. IV. Napuštamo ovo fascinantno mjesto, sjedamo u autobus i krećemo prema Černobilu. Na ulazu u Černobil, ispred vatrogasne stanice, nalazi se spomenik vatrogascima koji su se prvi odazvali na poziv. Šest vatrogasaca, černobilske vatrogasne brigade, umrlo je u sledećih nekoliko dana nakon katastrofe. Ljubiša je vatrogasac i vidi se da ovo mjesto izaziva posebne emocije kod njega. Produžavamo do centra mjesta, gdje se nalazi spomenik “Wormwood”. Spomenik predstavlja anđela koji duva u trubu. Jedno je fascinantno kod svega toga. Otkrovenje 10 I treći anđeo zatrubi, i pade s neba velika zvezda, koja goraše kao sveća, i pade na trećinu reka i na izvore vodene. 11 I ime zvezdi beše Pelin; i trećina voda posta pelin, i mnogi ljudi pomreše od voda, jer behu gorke. Naengleskom se biljka pelin zove Wormwood. Interesantno je da se na ukrajinskom ta biljka zove…Černobil. Tu se nalazi i spomenik sa natpisim svih sela i naselja, iz kojih su raseljeni ljudi nakon katastrofe. Na zemlji se nalazi i reljefna karta sa označenim mjestima. Završavamo obilazak, sjedamo u autobuse i krećemo ka izlazu iz zone. Na zadnjoj kontrolnoj tački, prolazimo kroz provjeru kontaminiranosti. Nikome iz grupe nije pokazalo povišen nivo radijacije. Vraćamo se u Kiev, malo šetamo po gradu, večeramo i odlazimo na spavanje puni utisaka. Taj dan smo prepješačili 22km, obišli mjesta i stvari za koje do skora nisam vjerovao da ćemo ih ikada vidjeti. Malo li je za jedan dan…

Imam caberg duke II vec dve sezone. Nije losa kaciga ali je bucna. Pinlock je malen i ima daleko manje vidno polje nego druge kacige koje sam probao.

pokusacu sutra da okacim drugi dio obilaska zone

Taman da napisem...ne uzimam ga zato sto mi bas djeluje ruzno

Sreo sam jedan plavi NC, sa metalnim gornjim koferom, na potezu Jagodina - Nis. Da nije neko od vas NC sektasa?

Javljaj se redovno. Mada ne moras iz wc-a.

I porijeklom je iz latinske amerike...