Nije taj put nikakav bauk, nemoj to da te brine previše. Ni što se udobnosti tiče na tom motoru, ni što se tiče potrebnog vremena i kilometraže. Na svaki put treba da krećeš odmoran i spokojan. Bez žurbe, svakako, i slušaj svoje telo. Kada osetiš umor ili potrebu da zastaneš malo, nemoj da odlažeš previše zaustavljanje i tako forsiraš sebe. Pauza od 15-20min neće napraviti neku veliku razliku, a ceo put će ti pasti mnogo lakše. Vremenom ćeš da se uvežbaš i uhodaš dotle da ovakvu turu možeš maltene u cugu da odvozaš. I tada će biti momenata kada će ti neka deonica puta biti lakša, pa makar bila i 300km u cugu, ili teža iako je jedva 50km. Sve je to relativno, i ulogu igra dosta faktora, pa je najpametnije ne kalkulisati previše i jednostavno slušati svoje telo i ne zamarati se previše razmišljanjem i preživljavanjem raznih (obično negativnih) scenarija u svojoj glavi. Na kraju puta se uglavnom uvek ispostavi da je sve prošlo bez problema i samo ti bude krivo što si se toliko opterećivao pre puta.
Jedna stvar koja može mnogo dobro da dođe, a na koju ja i danas povremeno zaboravljam - zavisi od kraja kojim se voziš, ali je uvek dobro poneti sa sobom neku tečnost, najbolje vodu i neku sitnicu za grickanje (kikiriki, badem, neki brzi šećer). Uvek je bolje i lepše zastati na piće u nekom kafiću/restoranu i lepo odmoriti, ali kada to nije baš blizu a umor je tu voda i grickalica mogu dobro da te okrepe i podignu. Ja nosim uvek sa sobom i hamock, pa kada se ukaže prilika i poklope se kockice zastanem, zakačim ga između dva stabla i odmorim fino u miru i tišini neke šume. Tek onda se otkriju sve čari motociklizma...