Svako dete je različito, svi smo mi različiti i naravno pričamo iz svog ugla.
Tek kada sam dobio drugo dete, ćerkicu, mogao sam da konačno razumem šta "mlate" oni što im nedostaje uspavljivanje dece u rukama Toliko je različito iskustvo sa sinom i ćerkicom, nebo i zemlja.
Kad se setim šta sam sve preživeo sa kolima, i to slabašnim - kosa mi se diže na glavi. Kao da je to bila neka druga osoba a ne ja, tako mi deluje iz ove perspektive. Neverovatnu sreću sam imao da nisam nekog a i sebe unesrećio u tom periodu. Zapravo sebe jesam više puta, na sreću bez trajnih posledica.
A kola me je učio da vozim deda, kog neizmerno volim i poštujem. Od malena. Profesionalac, koji vožnju obožava i kome je obeležila maltene ceo život. I koji i dan danas sa ponosom priča kako je sedamdeset i neke u staroj Jugoslaviji pobedio na takmičenju vozača autobusa, bio najbolji vozač autobusa u celoj zemlji, pokazuje medalje. Kasnije osnovao jednu od prvih auto škola u Nišu, i dugo radio kao instruktor. Nikad gas, nikad nervoza, samo sigurno i udobno. Ali džabe je on pričao i učio - to je nešto drugo. Luda glava, usijana. Velika je sreća što mi u to vreme motori nisu bili interesantni, a i da jesu ne bih mogao da ga priuštim. Inače verovatno ne bih pisao sad ovo ovde.
A kod svog malca, nažalost - već primećujem mnogo svojih loših osobina.
Baš ne bih voleo da vozi motor, a ni da ga zainteresuju. Pisao sam skoro o tome: