Auto sam uvek cepao skoro do kraja (Yugo 55 ) kako po gradu tako i naokolo. Vectru (2.0) sam takodje razvlačio po Vencima i sl, dok nisam kupio motor (FZR-1000). Tad sam shvatio da kola uopšte ne mogu da idu, a da je motor - spakovani adrenalin koncentrat. NEću da kažem šta sam radio sa FZR-om i sledećim CBR-om, sramota me :-X. Kola sam u momentu prestao brzo da vozim, auto putem cruise 130-160 i 60 po gradu. A motorom.....do daske. E onda dete, pa ženidba, pa poneka sahrana i par poseta urgentnom centru (drugarima) tako da je ZZR došao taman za predpenzioni period. Jedva da sam ga par puta atestirao na auto-putu . Dakle, prvi put kad sam seo na motor, skapirao sam da je auto (koji mogu da priuštim) samo nužno zlo od tačke A do tačke B. Motor mi je od starta u glavi tesno povezan sa asfaltom, konjima, ubrzanjem, režanjem 4cil u 10.000rpm, spuštanjem na Bubanj potok i slično. Usporio sam ozbiljno, al' kad me pukne, izadjem na auto-put, SC-Aerodrom-Dobanovci, ili paprika do Sremske Mitrovice, Rume, Venca, izgori šećer u glavi, pa nazad kući u toplo porodično gnezdo. (šta ću kad sam Jazavac ;D )
P.S. Uvek sam u autu imao nelagodan osećaj, šta ''ako'', pošto znamo šta sve može biti ''ako'' tona gvoždja krene svojim putem, dok sam na mopedu nekako spokojan, pošto sam sam....