2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja

[Papa del Camino 365 Napisano Petak u 20:51]

No name poljana pored puta-Avonos- Love Valley

 

Iz Göreme open air muzeja nastavljamo prema gradiću Avanos, nekih desetak kilometara od samog Göremea. Usput primjećujemo savršeno mjesto za provozati se po pijesku, napraviti nekoliko slika i videa. Jednostavno nas je privuklo da skrenemo s puta. Kapadokija je jedna ogromna kulisa za film, prava prirodna scenografija koja izgleda nestvarno. Pod visokim stijenama, u kojima su prije više od hiljadu godina uklesane nastambe ranih monaha, provodimo čitav sat i po. Glupiramo se na motorima, isprobavamo off-road vožnju — iako imamo obične Pirelli Scorpion cestovne gume — pa gdje zapnemo, guramo, gdje možemo, prođemo. Smijeh ne prestaje, ko djeca smo bezbrižni. Ne uspjevamo pasti iako smo se svestrdno trudili, a nebi ni bilo čudo kraj toliko glupiranja. 

Mimoilazimo se povremeno s turistima koji jašu prekrasne konje arapskih pasmina. Niži rastom, sjajne dlake. Iz svakog pokreta izbija elegancija. Te životinje djeluju kao da su dio ovog pejzaža, kao da oduvijek pripadaju ovoj mješavini pijeska, stjena i tišine. Sjajan prizor koji te nakratko vrati u neka starija vremena. Kapadokija-Zemlja lijepih konja u potpunosti opravdava svoje ime. 

Jedva se odvajamo od te pješčane poljane, mjesta koje vjerovatno ni nema topografski naziv. Ali tješi nas što se odatle odlično vide Crvene stijene — prirodni fenomen koji izgleda moćno i gotovo mistično. Te stijene mijenjaju boju od vrećkasto-smeđe, preko tanke rozkaste nijanse, pa sve do duboko crvene, zavisno od toga kako sunčeva svjetlost pada na njih. Na fotografijama se jasno vidi taj kontrast: dio u sjeni je potpuno drugačije boje od dijela koji je obasjan suncem. U stvarnosti su iste boje, ali svjetlost ih transformiše kao da je neko naslikao pejzaž u dva različita dana.

Nastavljamo glavnom cestom prema Avanosu. Lijep, tihi grad na rijeci Kızılırmak, s čaršijom koja neodoljivo podsjeća na sarajevsku Baščaršiju: uske uličice, radionice, ručno izrađeni suveniri, bakar, keramika, minerali iz lokalnih brda i vulkanskih naslaga — stvari čije ime ne znam, ali izgledaju fascinantno.

Kupujemo poklone za svoje najmilije. U jednoj radnji čovjek mi pokazuje vulkanski kamen — kaže da je nastao iz drevnih erupcija koje su potpuno oblikovale Kapadokiju. Drži ga u ruci i vodi me prema vratima. Pod neonskim svjetlom kamen izgleda medasto-smeđe boje, gotovo jantarno. Ali kako se približavamo sunčevoj svjetlosti, kamen u nekoliko koraka postaje roze, zatim crven, pa na kraju dobije neku zeleno-plavu nijansu. Savršena demonstracija kako i Crvene stijene “rade” — sve je igra svjetlosti, hemije i vulkanskog pepela koji je s vremenom očvrsnuo.

U Avanosu se zadržavamo do oko 15 sati s pauzom za kafu. Inače — ja više ni ne pijem kafu otkad sam došao u Tursku. Navukao sam se na njihov crni čaj. Taj čaj ima neku svoju čvrstinu, oporost i aromu koja te brzo “kupuje”. Sam ritual ispijanja je nevjerovatno sličan načinu na koji se u Bosni pije kafa: polahko, s merakom, uz razgovor. Često vidim ljude kako zagrizu kocku šećera, pa preko nje popiju gutljaj čaja — potpuno isto kao stari ljudi kod nas.

Pričao mi je jedan Turčin prije nekoliko godina da su nekad Turci više pili kafu, ali kad je Atatürk došao na vlast, shvatio je da kafa predstavlja luksuz koji narod teško priušti, a u suštini sadrži isto što i čaj — kofein, odnosno tein. Preporučio je narodu da pije čaj, jeftiniji i zdraviji. Otad je čaj postao nacionalno piće Turske. I mogu reći — nije loša ideja da i ja tako nastavim.

Napustamo Avanos i vozimo prema Love Valley — Dolini ljubavi. Dobili su taj naziv po neobičnim stijenama koje podsjećaju na muški polni organ. Ali kad si tu, to uopšte ne djeluje vulgarno — cijeli pejzaž izgleda mistično, gotovo bajkovito. Mekani pijesak, visoke stijene, uske pukotine, pećine koje su kroz vijekove nastanjivali monasi, putnici, različiti narodi koji su prolazili ovim krajem — a danas uglavnom golubovi koji prave gnijezda u malim udubljenjima. Golubovi su ovdje oduvijek bili “domaći”: njihova đubriva koristila su se za đubrenje bašti, a zato su ljudi i pravili posebne kućice za golubove po cijeloj Kapadokiji.

Dolina ljubavi je također mjesto gdje se mladenci često fotografišu. Prema jednoj lokalnoj legendi, posjeta ovoj dolini donosi plodnost i sreću u braku. Naravno, niko ne zna je li to istina, ali mjesto ima neku svoju energiju koja se teško opisuje.

Sljedeća destinacija je Zelve open air museum, udaljen svega nekoliko kilometara. Zelve je nekada bio jedan od najvećih monaških kompleksa Kapadokije, mjesto gdje su ljudi živjeli u pećinama sve do 1950-ih godina. Danas su to tri doline povezane stazama, sa starim kućama, tunelima, ostavama, crkvama i skladištima uklesanim u stijene. Kad hodaš kroz Zelve, imaš osjećaj kao da si se vratio hiljadama godina unazad.

 

(nazalost, nemamo slika iz Avonosa, vise sam snimao kamerom, pa sam morao sa interneta skinuti neke da dočaram. Uzeo sam samo one kadrove koje sam lič0no vidio i mogao uslikati. Ovo na kameri ostavljam za kasnije, kad se nakanim da editujem, a prethodno kupim bolji laptop..Inače imam oko 5h video materijala na kartici)