chernobyl Banjaluka - Chernobyl

[piki 11245 Napisano Jun 18, 2019]

Pre 18 sati, mali_veseljak je napisao:

Prosao si kroz Pridnestrovlje.

Eto sad jos i ispravlja druge umesto da pise,znao sam da ne treba ni da ulazim i pocinjem citanje dok se ne zavrsi,ajde izludesmo od cekanja

[vvladoo 34 Napisano Jun 18, 2019]

16 hours ago, AMomcil said:

Hvala, to je to. Tada nisam ni znao za sukobe i situaciju na terenu, pojma nisam imao. Jedino znam da su mi neki vojnici sa automatima u drugačijim uniformama od Moldavskih, nekim smeđim, dali jedan mali papirić i vrlo autoritativno rekli "Ako ovaj papir izgubiš, *nećeš* izaći iz naše regije!". Malo je reći da sam ih ozbiljno shvatio!

 

Tada sam krenuo ka Ukrajini i Belorusiji prilično nepripremljen. Ne potpuno, jer sam radio sa jednim kolegom iz Kijeva i jednim iz Minska. Onda mi je onaj iz Kijeva savetovao da obavezno kod sebe imam 10-ak evra ili dolara, ako me policija zaustavi, jer to i traže. A onda je onaj iz Minska rekao da ni slučajno ne nudim pare policajcima u Belorusiji, jer ću završiti u ćorci. E, te sam savete zapisao, jer bi nadrljao ako pobrkam zemlje...

 

Kad smo krenuli iz Odese prema Moldaviji dve razlicite navigacije razlicito vode i ja se u onoj guzvi odvojim od njih trojice racunajuci mozda razlicita ulica ali cemo se sresti van grada. Cujemo se posle pola sata/sat ali smo na razlicitim prelazima razdaljina izmedju nas nekih 60-70 km. Oni na donjem prelazu Palanca a ja na gornjem Kicurgan. Dogovor je da se nadjemo u nekom mjestu prema Kisnjevu. Prelazim i u narednih tridesetak kilometara jos dodatna dva punkta kontrola pasosa i dobijam famozni papiric ( sad sam procitao tvoj komentar pa sam skontao da sam prosao kroz Pridnjestrovlje preko Tiraspola u neznanju). Na kraju sve ok nije bilo nikakvih neugodnosti.

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 18, 2019]

Razmišljao sam da li u putopisu da pišem o samoj nuklearnoj elektrani i nesreći koja se tamo dogodila ali sam ipak odlučio da to ne radim iz dva razloga. Prvi razlog je što je već sve opisano više puta i dostupno na netu a drugi  da je ovo putopis o našem putovanju a ne o istorijskim činjenicama.

 

Dan 4. Zona isključenja - I dio

 

Ustajemo u šest sati, spremamo se i odlazimo na stanicu metroa. Polazak prema Zoni isključenja je u pola osam, ispred hotela Dnjipro.

 

Brzo stižemo pred hotel, pijemo kafu i kupujemo vodu i sendviče za put. Ubrzo dolazi vodič i saopštva nam kako će polazak kasniti sat vremena, zbog kvara na autobusu. Pregleda nam pasoše, daje dozimetre, karte za ulazak u zonu, ugovore da potpišemo i objašnjava kako da se ponašamo u Zoni.

 

Nakon sat vremena napokon dolazi prevoz, novi dobro klimatizovan manji autobus. Nasa grupa broji ukupno dvanaest ljudi. Probijamo se kroz guzvu i izlazimo iz Kijeva, do zone je nekih 120 kilometara. Kako se približavamo zoni sve je manje naseljenih mijesta i ljudi. Uglavnom preovladavaju šume i polja.

 

Zona isključenja se sastoji iz tri dijela. Zona I je područje 10 kilometara oko nuklearne elektrane a Zona II obuhvata teritoriju od granice Zone I do spoljne granice Zone isključenja, osim teritorije sela Černobilj i same nuklearne elektrane, koje čine Zonu III. Na tim tačkama su dva glavna kontrolna punkta. Ubrzo dolazimo na prvi kontrolni punkt i vodič objašnjava proceduru i kako da se ponašamo. Govori nam da ovdje kupimo vodu jer je to zadnja tačka gdje je to moguće. Izlazimo van iz autobusa i čekamo red, ispred nas je pet autobusa. Ubrzo dolazi policajac i pregleda nam karte i pasoše. Nakon toga ulazimo u autobus i krećemo, podiže se rampa i mi smo u Zoni isključenja. Osjećaj je nevjerovatan, miješju se strah, trema, uzbuđenje i tuga.

Nivo radijacija izmjeren u Kievu (normalnim nivoom se smatra 0.03 do 0.30 uSv/h)

 

Vodič nam govori da ćemo ići u obilazak od Pripjata pa prema elektrani a ne od Černobila prema Pripjatu. Razlog tome je da izbjegnemo veliki broj grupa koji je ušao ispred nas.

 

Ubrzo dolazimo na drugu kontrolnu tačku na ulasku u krug od 10 kilometara od elektrane. Puštaju nas bez kontorle, po riječima vodiča sve zavisi od raspoloženja vojnika koji su u smjeni. Navodno, kontrole nekada znaju biti rigorozne.

 

Stižemo do treće kontrolne tačke na ulazu u Pripjat. Sve izgleda nestvarno ili kao da se nalazimo u kompjuterskoj igri S.T.A.L.K.E.R. Vodič pokazuje papire vojniku a mi se slikamo i krecemo dalje, ušli smo u Pripjat. Vozimo se kratko kroz šumu iz koje se naziru zgrade, dolazimo do manje čistine gdje vozač parkira autobus. Vodič nam govori da obavezno svi obučemo jakne i da popijemo vode pošto je van autobusa strogo zabranjeno to raditi.

 

Izlazimo van i dolazimo do čuvene bolnice. To je bolnica gdje su povrijeđeni iz elektrane i vatrogasci koji su prvi odgovorili na poziv, dovezeni da im se pruži pomoć. Sve je zaraslo u rastinje i drveće, nisam očekivao da je priroda ovoliko preuzela ovo mjesto.

 

Vodič sa sobom nosi gps koji je dobio na ulazu. Od 2017. godine je zabranjeno ulaziti u objekte, zbog njihove dotrajalosti i opasnosti od obrušavanja. Govori nam da će nas uvesti u pojedine objekte ako u blizini ne bude drugih grupa.

 

Dolazimo do ulaza u bolnicu, on ostavlja gps na travu pored i ulazimo u bolnicu. Nevjerovatan je osjećaj biti tu. Prolazimo kroz hodnike, čekaonice, operacione sale, gledamo raznu opremu koja se još tu nalazi. Dolazimo do stepeništa koje vodi u podrum ali je tu strogo zabranjen ulaz. Neke kontrole su pokazale da je dole radijacija izuzetno jaka, zbog opreme vatrogasaca koja se još dole nalazi. Stojim nad stepenicama koje silaze u mrak i zamišljam kakav je haos to veče vladao u bolnici. Dolazimo do kongresne sale gdje su održavani seminari, dio krova je urušen i voda je davno počela da uništava unutrašnjost prostorije.

 

Napuštamo bolnicu i idemo prema gradskoj luci. Nekad široke ulice i bulevari su sada jako uski, priroda osvaja i guta asfalt, beton i staklo, polako savladava sve šta joj se nađe na putu.

 

Oronulim stepeništem silazimo na obalu, odakle pogled puca na jezero. Na molu kraj jezera stoje dva čovjeka i pecaju ribu. Bez gornjeg dijela odjeće, u hlačama i ribarskim čizmama djeluju kao zalutali. Iza njih, na obali, se nalaze njihove stvari, ruksaci i pivo. Vodič nam objašnjava da su to naučnici koji se bave proučavanjem uticaja radijacije na floru i faunu. Zgrada luke se jedva nazire od zelenila koje ju polako preuzima. Na ulazu u zgradu stoje automati za prodaju kafe i sokova. Nekada su bili čudo napredne tehnologije a sada su prazne ljušture nagrižene hrđom, kao i grad u kome se nalaze. Stakleni vitraži, koji su bili dio fasade ovog objekta, su dijelom uništeni. Po riječima vodiča to nije uradilo vrijeme nego vandali.

 

Dalje nastavljamo prema bioskopu Prometej. Prije katastrofe četvrtog reaktora ispred zgrade nalazio se spomenik Prometeju, koji je kasnije preseljen u blizinu elektrane. Fasada zgrade ukrašena je mozaičkim reljefom. Unutar bioskopa je veoma mračno, a podovi su posuti ruševinama, staklom i ostatcima namještaja. Na prvom spratu nalaze se razbijeni ostaci sovjetskog projektora.

 

 

Nakon bioskopa dolazimo do centralnog gradskog trga, na kome se nalazi hotel Polissia. Hotel je sagrađen sredinom 1970-ih u središnjem dijelu grada Pripjata. Imao je 62 sobe sa 108 kreveta. Tokom operacije oporavka od katastrofe, gornji spratovi hotela, zajedno s posmatračkom platformom, korišteni su od strane Državne komisije za istraživanje nesreće, Od 27. aprila do 10. maja, je korišten kao sjedište privremene kontrole leta za to područje. Kontrola je upravljala letovima helikoptera koji su posipali reaktor pijeskom.

 

Na trgu se nalaze i palata kulture i super market. U palati kulture još stoje panoi i propagandni material koji je pripremljen za proslavu 1. maja 1986. godine. Supermarket Voshod (Svitanje) je bio jedan od najsnabdjevenijih supermarketa u čitavom SSSR-u. Stvari koje su bile rijetke u Moskvi ovjde su se mogle kupiti.

Pored supermarketa je jedan hotspot gdje mjerimo najvecu radijaciju na našem putu, Na šahtu kraj ulaza mjerač pokazuje 11.83 uSv/h (normalna doza je  0.03 do 0.30 uSv/h).

 

Sa trga krećemo do najprepoznatljivijeg simbola Pripjata, zabavnog parka sa spektakularnim panoramskim točkom. Zabavni park je trebao biti otvoren za proslavu praznika 1986. godine ali zbog katastrofe nikada nije otvoren. Radijacija u krugu parka varira, likvidatori su ovaj dio grada čistili i okolina je relativno sigurna. Ipak, zone gdje je narasla mahovina mogu emitovati veoma velike doze radijacije, doze koje su među najvećim u čitavom gradu.

 

Nakon zabavnog parka nastavljamo do fudbalskog stadiona Avangard, na kome je domaćin trebao biti FK Strojitelj. Na ovome stadionu je odigrano nekoliko utakmica ali on nikada zvanično nije otvoren. Pogađate, datum zvaničnog otvaranja je trebao biti prvi maj 1986. godine. Tribine, koje su napravljene da prime 5000 gledaoca, propadaju nagrižene zubom vremena. Teren, koji je nekada pokrivala uredno pokošena trava, je sada šuma koju čine visoka stabla.

 

Kroz šumu se dalje krećemo prema dječijem vrtiću Čuburaška. Izgrađen 1970. godine, ovo je jedan od petnaest vrtića u okolini Černobilske elektrane. Stanovništvo Pripjata su činili uglavnom mladi bračni parovi. Prosječna starost je bila dvadeset šest godina tako da je bilo jako puno djece u Pripjatu. Prevrnuti ormarići, dječiji kreveti, razbacane knjige i lutke, dječija odjeća i obuća čine boravak u ovom prostoru jako teškim.

 

Nakon vrtića produžavamo u stambenu zonu i ulazimo u jednu od stambenih zgrada. Stanovi su uglavnom opljačkani i prazni, mada se u nekim od njih se još mogu vidjeti tragovi života, isprevrtan namještaj, ostatci garderobe, obuće, suđa i ostalih stvari.

 

Obilazimo dalje i dolazimo do poznatog unutrašnjeg bazena Azur. Bazen je izgrađen 1970. godine i korišten sve do 1998. od strane radnika elektrane i likvidatora. Nakon zatvaranja elektrane i prestanka korištenja bazena, isti je opljačkan u roku od mjesec dana.

 

Isti slučaj je i sa obližnjom sportskom salom.

 

Dolazimo do osnovne škole br. 4. Knjige po podu, slike sovjetskih heroja na zidovima, školski namještaj i rekvizit svjedoče o nekom boljem, davno prošlom vremenu. U školskom holu se nalazi hrpa gas maski. Fotografije sa ovog mjesta su jako česte na internetu međutim ova scena je namještena. U Pripjatu je postojalo pet atomskih skloništa a Stalkeri su godinama nakon katastrofe prikupljali sve gas maske, koje su mogli naći, i odlagali ih na ovo mjesto.

 

Napuštamo školu i ulazimo u autobus, vozimo se do izlaza iz Pripjata. Stajemo da se slikamo kraj natpisa Pripjat gdje mjerimo oko 4 uSv/h a odmah preko puta, na nekih 100 metara se nalazi crvena šuma. Šuma je nakon katastrofe posječena i zatrpana pod zemlju. Po riječima vodiča tamo je strogo zabranjen pristup i radijacija se krece oko 100 – 150 uSv/h.

[Astral 6236 Napisano Jun 20, 2019]

Ajde pisi,ima nas koji cekamo ovde.

[Bruno 68 2710 Napisano Jun 20, 2019]

Momci vama svaka cas ali ja ne bi cacko mecku za p....

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 20, 2019]

4 hours ago, Astral said:

Ajde pisi,ima nas koji cekamo ovde.

 

pokusacu sutra da okacim drugi dio obilaska zone

[BokyBoy 16367 Napisano Jun 21, 2019]

Uh...uporedno citam putopis i gledam seriju...jezivo...

Svaka cast momci...

[Nele11 2452 Napisano Jun 21, 2019]

Auu brate,najezio sam se...

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

Dan 4. Zona isključenja - II dio

 

Ovime se oprastamo od Pripjata i nastavljamo dalje do kantine, gdje pravimo pauzu za ručak. Na ulazu obavezno prolazimo kroz detektore, gdje se vrši provjera kontaminacije odjeće i ljudi. Pored provjere koja se radi na izlazu iz zone, ovdje je provjera na ulasku u takozvani čisti dio tj. kantinu. Ljubiša, Vlado i ja prolazimo kroz detektore, Kleps je stariji čovjek pa nema potrebe. 

Stajemo u red i uzimamo hranu koja se služi na traci. Ovdje se hrana poslužuje i za radnike elektrane.

 

Krećemo dalje, do glavne tačke predstave i zvijezde večeri, nuklearne elektrane V. I. Lenjin i reaktora br. IV.

 

Ulazimo na glavni ulaz u krug elektrane a vodič nas upozorava da je tu strogo zabranjeno fotografisanje i da se ni slučajno ne oglušujemo o to. Sve je pokriveno nadzornim kamerama i fotografisanje tog dijela sankcionišu.

 

Odlazimo na most iznad kanala, koji je vodom iz jezera hladio reaktore. U kantini nas je vodič napomenuo da ponesemo hljeb za hranjenje riba. Na mostu smo to i radili, nadajući se da će se pojaviti famozni somovi. Proveli smo tu nekih petnaest minuta ali se somovi nisu pojavili. Bilo je tu raznih drugih riba ali džinovskih somova na žalost ne. Kleps je dugogodišnji ribar i profesionalni takmičar pa smo ga jedva odvojili od vode. Čitavo vrijeme je kukao što nije ponio štap. Mi smo mu to, pred put savjetovali, ako mogu pojedini staviti štap na Tomos i ići do Vrbasa, može i on do Černobila.

 

Sjedamo u autobus i vozimo se, oko elektrane, do spomenika posvećenog svim žrtvama katastrofe. Zadržavamo se tu par minuta, radi slikanja. Duže zadržavanje nije preporučljivo, nivo radijacije je 5.80 uSv/h.

 

Na odlasku stajemo na mjesto odakle se vidi komplet nuklearna elektrana, uključujući i reaktore br.5 i br. 6, koji nikada nisu završeni.

 

Nastavljamo dalje prema Duga radaru, vozeći se putevima nad koje su se nadvile šume. Zaustavljamo se u selu Kopači, kraj manje zgrade, koja gotovo da se ne vidi od drveća kojim je obrasla. Riječ je o jednom od mnogih vrtića u zoni. Sama zgrada je u jako lošem stanju, krov se urušio na jednom dijelu. Ispred, u dvorištu vrtića, se vide ostatci igračaka koje su zarasle u travu.

 

Duga 1 radar je bio OTH (over the horizon radar) radar i dio sovjetskog Sistema za rano upozoravanje od balističkog napada. U upotrebi je bio od 1976. god. pa do 1989. god. Prozvan je ruskim djetlićem, zbog karakterističnog zvuka koji je proizvodio u etru. Zbog velike količine električne energije koju je trošio, izgrađen je u blizini nuklearne elektrane.

 

Za vojnike i njihove porodice je, pored radara izgrađeno naslelje kapaciteta hiljadu stanovnika. Za izlazak iz naselja je bila potrebna specijalna dozvola a čitav kompleks je bio dobro čuvan od javnosti. Na skretanju sa glavnog puta prema kompleksu, i dalje stoji table da je tu kamp za izviđače.

 

Stajati u podnožju ove grdosije, dugačke 800m i visoke 150m, je nevjerovatno. Jako ga je teško sagledati iz podnožja. Sav taj čelik, kablovi i žice proizvode nevjerovatan zvuk, dok vjetar prolazi kroz njih. Među Stalkerima je bilo popularno penjanje i noćenje na vrhu radara. Nakon smrti jednog od posjetitelja koji je pao sa vrha, sve ljestve-merdevine su odsječene, tako da je penjanje otežano ali ne i onemogućeno.

 

Iza radara, nalazi se prizemni objekat gdje su bili smješteni računari i logistički centar. Dugačak je koliko i radar. Bilo je planova da sruše radar ali, po riječima vodiča, postoji strah da bi pad podigao radioaktivnu prasinu, koja bi izazvala mini katastrofa. Isto tako, moguće je da bi udar od pada oštetio sarkofag na reaktoru br. IV.

 

 

Napuštamo ovo fascinantno mjesto, sjedamo u autobus i krećemo prema Černobilu.

Na ulazu u Černobil, ispred vatrogasne stanice, nalazi se spomenik vatrogascima koji su se prvi odazvali na poziv. Šest vatrogasaca, černobilske vatrogasne brigade, umrlo je u sledećih nekoliko dana nakon katastrofe.

Ljubiša je vatrogasac i vidi se da ovo mjesto izaziva posebne emocije kod njega.

 

Produžavamo do centra mjesta, gdje se nalazi spomenik “Wormwood”. Spomenik predstavlja anđela koji duva u trubu.

 

Jedno je fascinantno kod svega toga.

 

Otkrovenje

 

¹⁰ I treći anđeo zatrubi, i pade s neba velika zvezda, koja goraše kao sveća, i pade na trećinu reka i na izvore vodene.

¹¹ I ime zvezdi beše Pelin; i trećina voda posta pelin, i mnogi ljudi pomreše od voda, jer behu gorke.

 

Naengleskom se biljka pelin zove Wormwood. Interesantno je da se na ukrajinskom ta biljka zove…Černobil.

Tu se nalazi i spomenik sa natpisim svih sela i naselja, iz kojih su raseljeni ljudi nakon katastrofe. Na zemlji se nalazi i reljefna karta sa označenim mjestima.

 

 

Završavamo obilazak, sjedamo u autobuse i krećemo ka izlazu iz zone. Na zadnjoj kontrolnoj tački, prolazimo kroz provjeru kontaminiranosti. Nikome iz grupe nije pokazalo povišen nivo radijacije.

 

 

Vraćamo se u Kiev, malo šetamo po gradu, večeramo i odlazimo na spavanje puni utisaka.

Taj dan smo prepješačili 22km, obišli mjesta i stvari za koje do skora nisam vjerovao da ćemo ih ikada vidjeti.

 

Malo li je za jedan dan…

[nikvuksa 1688 Napisano Jun 22, 2019]

Izvini što upadam u sred putopisa. Pojedine slike imaju tu nijansu crvene/roze boje. 

Jel slučajno uzrok radijacija? Ne razumem se previše…

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

Mislim da ne. Pojedine fotografije su uradjene iz autobusa kroz staklo. 

[nikvuksa 1688 Napisano Jun 22, 2019]

Aaaa ok. Sad se osećam glup! 

[Nele11 2452 Napisano Jun 22, 2019]

Koliko  sam ukapirao,ostaci  4.reaktora su ispod tog sivog Sarkofaga?

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

Da. Ovo je novi sarkofag koji je napravljen 2017. god 

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

Par stvari me iznenadilo u obilasku Pripjata. Prva je priroda i način na koji je preuzela grad. Pored toga sto sam čitao jako puno o Pripjatu i gledao klipove na YT, iznenađujuće je koliko je grad utonuo u prirodu. Stojite u sred grada, a ne shvatate da se nalazite u mjestu, u kome je živjelo 45.000 stanovnika. Ni u jednom momentu ne vidite više od 3-4 zgrade istovremeno. Jedino na centralnom trgu, kod hotela Polisja, dobijete na tenutak osjećaj širine i prostranstva grada. U stambenim blokovima, mađu desetcima zgrada, ne vidite više od dvije istovremeno. Nazirete kroz krošnje vrhove i to je to. Ulice su postale mali puteljci, jedva dovoljni da kroz njih prođe vozilo. Meni, kao arhitekti, je bilo nevjerovatno vidjeti kako priroda, vremenske prilike i nebriga o zgradama utiče na njih. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se to može cidjeti u ovoj razmjeri.

 

O pljačkama koje su uslijedile, već pola godine nakon katastrofe, kada je postalo kasno da povratka neće biti, sam dosta znao. Ipak neshvatljiv je nivo te pljačke. Uđete i zgradu i u njoj više ništa nema. Svaki komad namještaja je odnešen, svaki komad željeza skinut i sve što je vrijedilo je ukradeno. Željezne ograde ne postoje više nigdje u gradu.

 

Pojedine stvari, kao što su igračke u vrtićima, knjige na školskim klupama i slično, su naštimane za turiste. Vidi se da ih je neko tu postavio.

Zonu je prosle godine posjetilo 63.000 turista. Riječ je o zvaničnim, registrovanim posjetama. Za 2019. godinu predviđaju da će taj broj narasti na 140.000. Taj btoj će, zahvaljujući HBO seriji, vjerovatno biti i veći. Uskoro će Zona postati još jedna uobičajena turistička destinacija. 

 

Sve više razmišljam o turi koja traje četiri dana. Tada se obiđe i vidi daleko više sela, posjete se stanovnici tih sela i uđe u druge zgrade koje nisu dio standardne ture. Isto tako, mislim da je jesen najbolje doba za posjetiti Zonu. Vegetacija je tada manja i lakše je vidjeti razmjere grada i katastrofe.

 

 

[Astral 6236 Napisano Jun 22, 2019]

Sta su ove elektronske ploce u ovoj prostoriji sa buretom/tubom?

 

Ima li slika kontrolne sobe Duge?

Hvala ti sto nam pises.

 

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

To gdje su te stampane ploče, to je kontrolna soba.

 

Štampane ploče su ostatci računara i uređaja. Prostorija je duga koliko i radar. U podu se nalazi kanal kojim su hlađeni računari u prostoriji.

[Astral 6236 Napisano Jun 22, 2019]

Aha. Zbunili su me prozori. 

Trebala bi biti ispod zemlje

[Astral 6236 Napisano Jun 22, 2019]

Inace ovo sa Andjelom nisam znao. Sad prvi put citam o tome. 

Ukoliko imas zanimljivog materijala koji si citao,posalji mi linkove. Mozda bude nesto sto nisam procitao. Kao npr. ovo sa zavetom.

Inace sam veoma zainteresovan za sve sto ima veze sa fizikom,hemijom i SSSR-om. SSSR mi je dosao sa godinama.

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

7 minutes ago, Astral said:

Aha. Zbunili su me prozori. 

Trebala bi biti ispod zemlje

Zgrada je prizemnica i koliko znam nema dijelova pod zemljom.

[Guliver 802 Napisano Jun 22, 2019]

Pre sat vremena, mali_veseljak je napisao:

O pljačkama koje su uslijedile, već pola godine nakon katastrofe, kada je postalo kasno da povratka neće biti, sam dosta znao. Ipak neshvatljiv je nivo te pljačke...

 

 

Čudna je ljudska priroda.

Na slici na kojoj se vidi tacna sa hranom primjetićete da je

escajg probušen. To je urađeno da ga radnici nebi krali i nosili kući. Radnici koji imaju nadprosječne plate u svojoj zemlji. 

I kod mene  radnici na termoelektrani imaju nadprosječne plate u mojoj zamlji i imamo izbušen escajg. 

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 22, 2019]

Sad tek primijetim taj detalj. Čak nisam vidio ni kada sam jeo

 

[mali_veseljak 1252 Napisano Jun 26, 2019]

Dan 5. Kiev - Odesa

 

Budimo se polako oko sedam časova, pakujemo, oblačimo i odlazimo na kafu. Još pod utiskom, jučerašnjeg obilaska zone, planiramo današnji put do Odese. Pred nama je najdosadnija dio putovanja. Čitava dionica, nekih 500 km, je auto put bez krivina.

 

Dok pakujemo stvari na motore i spremamo se za polazak, Vlado odlazi do sobe po neke stvari koje je zaborvio a vraća se nasmijan. Nakon obilaska Zone patike u kojima smo bili ostavili smo ispred sobe, kod kante za smeće. Kada se vratio u sobu zatekao je tri radnika hotela, kako sretni probavaju patike i odlaze sa njima.

 

Sjedamo na motore i napuštamo Kiev, kroz grad nas prati gužva ali je podnošljiva. Provlačimo se kroz kolonu gdje je god to moguće.

 

Nakon izlaska iz Kijeva, na odvajanju za Odesu, Klepsu popušta koncentracija i ne skreće za nama nego produžava ravno. Nas trojica stajemo na pumpu i pokušavamo ga dobiti na telefon…koji je isključen. Ostaće tajna da li je ovom pogrešnom skretanju kumovala radijacija, Klepsove godine ili mješavina godina i radijacije.

 

Kako ni nakon pola sata ne uspijevamo da ga dobijemo na telefon nastavljamo dalje, nadajući se da će se uključiti na put za Odesu na nekom drugom mjestu.

 

Dolazimo na dio ceste koji više liči na rijeku, zbog puknuća cijevi cesta je prerkivena vodom. Penjemo se na trotoar ali nailazimo na još jedan problem, trotoar je presječen kanalom pozamašne dubine. Lijevo na cestu tj. vodu više ne možemo a desno je trava i kanal.  Vlado polako prvi prelazi bez problema, njegov Varadero je viši od Ljubišinog i mog motora. Poslije njega ide Ljubiša pa ja i oba zapinjemo loncem auspuha. Udarac je kod obojice bio veoma jak. Prelazimo nekako sve ovo ali Ljubiša skreće na prvu pumpu na koju smo naišli. Od udara se izvukla cijev auspuha i zvuči kao da vozi tenk a ne motor. Vješte ruke, alat i znanje i sve je bilo gotovo za 10 minut. Presudnu ulogu, u otklanjanju kvara, smo odigrali Vlado i ja, stajanjem sa strane i jedenjem sladoleda.

 

Nakon pola sata ponovo stajemo i pokušavamo da dedicu dobijemo na telefon, opet bezuspješno. Pijemo kafu, jedemo čokolade, zovemo ga ali džaba. Poslije nekih pola sata krećemo dalje. Vozimo bezbrižno znajući da, neko sa njegovim iskustvom, sigurno nije zalutao ili upao u kakav problem. Na 250 km do Odese Vlado nam signalizuje da stanemo. Kleps ga je zvao na telefon, ispred nas je nekih 100 km. Kada je pogriješio skretanje, našao je drugo uključenje i misleći da smo daleko ispred njega…odvrnuo gas. Sada on nas čeka uz hladan sok na nekoj pumpi.

 

Ubrzo dolazimo do dedice i častimo ga sokom i čokoladom. Ne znam kako je došao na ideju da smo mi krivi ali starije uvijek treba poštovati i slušati ih.

 

O putu na dionici Kijev – Odesa ne vrijedi trošiti riječi. Da mi je neko pričao kako postoji ovako ravan put, bez krivina, ja mu ne bih povjerovao. Vozite 500 km pravo i osim par dionica sa lošim asfaltom, ne postoji ništa uzbudljivo. Priroda je i dalje prelijepa ali je to već dosadilo.

 

Polako se približavamo Odesi i već se osjeća miris mora u vazduhu. Ulazimo u grad koji, kao i Kijev, odiše mješavinom sovjetskog duha i postsovjetskog kiča. Samo je to kod Odese sve umjerenije i siromašnije. Vidljiva je velika razlika između ova dva grada. Iako je Odesa najpoznatije ukrajinsko ljetovalište, nije ni blizu blještavilu Kijeva. Kako se približavamo centru sive, betonske zgrade periferije ustupaju mjesto staklenim neboderima.

Parkiramo pred hotel koji smo ranije bukirali. Hotel je odličan i nalazi se u blizini plaže i prelijepe pješačke zone.

 

Nakon standardne procedure i smiještanja u sobe, odlazimo u šetnju. Pješačka zona je stvarno odlična i puno je mladih i veselih ljudi. U jednom lokalu pijemo odličnu višnjevaču. Tek nakon nekoliko čašica odlazimo na spavanje. Sutra imamo čitav dan pred sobom za obilazak Odese.

[Borzegi 255 Napisano Jul 2, 2019]

Hvala jos jednom na ovom fantasticnom putopisu, pretpostavljam da je stvarno neverovatan osecaj stajati na tako unikatnom mestu..

Zelim vam bezbedan povratak i jos ovako zanimljivih avantura!

[mali_veseljak 1252 Napisano Jul 2, 2019]

Hvala. Vratili smo se mi odvano samo ja nikako da zavrsim putopis.