Na to gledam ovako: pre 7 godina sam potpisao ugovor na 20 godina, godišnje plaćam 600 evra (mesečno po 50) i to shvatam kao obavezu, kao što plaćam struju, infostan,... Nije nikakav problem ta mesečna suma, ali nikad ne bih mogao sam sebe da nateram da istu količinu stavim u kasicu-prasicu i da ih toliko dugo ne pipnem, jer, uvek bi se našao neki razlog da se odatle "ćapne", za ovo ili ono. Dakle, prinudna štednja.
Sad mi je kao drago što znam da tamo negde imam 4200 evra (koliko toliko sigurnih, kao što su bilo koje banke "sigurne" ili sigurne kod nas) i što znam da gomilica ipak samo raste
Da gubi na realnoj vrednosti - gubi, ali je ipak mnogo više nego ništa; da sve "pukne" pa od toga nema ništa - neću se baš mnogo jediti (nit bi ostao na ulici nit bez posla zbog toga) jer i nije neka kinta - više potrošim na cigare a od njih nemam baš nikakve koristi, naprotiv.
I, kao šlag na tortu, šta ako mi se nešto desi? Jer, budimo realni, s_anja se dešavaju i nama, ne samo drugima, zar ne?