Katarina Hill Climb Osim što mi je još uvijek gušt voziti se dolinom Save kroz Sloveniju, dodatni razlog zašto sam se uputio ovim pravcem bila je i brdska utrka starodobnih motocikala na brdu Katarina pokraj Trbovlja. OK, utrku zapravo nisam niti pogledao - niti mi se dade cipelcugom otperjati do starta koji je podosta izvan centra, niti tamo uopće ima meni dostupno mjesto gdje bi se dalo kvalitetnije pratiti prašinjanje uzbrdo. Tko je postigao kakvo vrijeme također me ne zanima ... samo sam htio vidjeti kakvog se hardvera nakupilo ovaj puta. A bilo ga je malo ... puno slabije nego prošle godine. Sve skupa, iako je vremenska prognoza bila prilično obeshrabrujuća, ispala je to lijepa vožnjica lijepim predjelima lijepe nam susjedne države. ...

Sympathy For The Devil Please allow me to introduce myself I'm a man of wealth and taste I've been around for a long, long year Stole many a man's soul and faith And I was 'round when Jesus Christ Had his moment of doubt and pain Made damn sure that Pilate Washed his hands and sealed his fate ... Danas smo se propisno upoznali. Alzo, ima već nekoliko godina, ni sam se više ne sjećam koliko, prodao sam staru Multistradu u jedan grad na istoku. Po dolasku doma, javio mi se novi vlasnik i na moj upit "Kakav je bio put doma?" pomalo zbunjen odgovorio mi je da je sve bilo lijepo i krasno ali, što se tiče motora "... ništa se ne događa". Kak` ništa ... malčice sam bio zatečen ... šta to zapravo znači? "Pa ništa" ... kaže novi vlasnik ... šta god je on radio, ništa se nije dogodilo. Nije se morao boriti s motorom u nagibu, nije vukao van, nije vukao unutra ... kamo ga je naperio, tamo je išao. Nije mijesio po zavojima, nije poskakivao niti propadao po podrapanom asfaltu, nije morao jako kočiti pred krivinama i nije mu se činilo da brzo vozi sve dok se nije prevario i pogledao na brzinomjer. Gel sjedište je neobično udobno pa nije nažuljao guzicu, aluminijski konusni guvernal nije mu zadao bolove u podlakticama i šakama ... i sve tako. Toga sam se razgovora sjetio danas, negdje na makadamima i podrapanim asfaltima između Gorice i Siska ... ništa specijalno nije se događalo. Šesnaest mu je godina i napravljen je za jurnjavu po rahlijim terenima. Ne za švrćkanje, ne za turizam ... za bjesomučnu jurnjavu. Ključna riječ je Rally. Sličan je civilnim rođacima. Sve je zapravo isto osim okvira, agregata, ogibljenja, rezervara, sjedišta, fergazera, airboxa, ispuha, instrumenata, struje i još nekih sitnijih detalja ... alzo, ništa posebno. Motor Management je tradicionalni austrijski, samo sa dva modusa ... A (Advanced) i B (Berserk). Nigdje ih ne treba odabrati, za njih se treba odlučiti ... do pola gasa je mod A, od pola gasa je mod B. U B modu Dellorto PHM 40 SD konačno smisleno upari glavnu diznu s velikim airboksom te smjesu goriva i zraka prebaci u 102 milimetarski bunarić gdje ju kovani aluminijski Mahle batić nagura u posebnu 6D glavu čija kompresija nema ništa zajedničko s civilnom rodbinom ... sve to u višim režimima proizvede 65-70 veselih ponija. Ove konjiće na uzdi drži CrMo čelični okvir u kombinaciji s WP Racing ogibljenjem ... i pri cca 150 na makadamu ništa se ne događa. Cool. Urnebes koji nastaje biva na vrijeme najavljen promjenom zvuka ispuha ... kad se prigušeno režanje prometne u podmuklo zavijanje, drži gaće. Ma kakvo slikavanje i slične nepotrebne aktivnosti ... Pleased to meet you Hope you guess my name But what's puzzling you Is the nature of my game ...

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Terapija na Grobniku u povratku doma ... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

300 nijanse plave i zelene Kad si dopustim luksuz da pogled prebacim s čarobne sive trake koja u tri dimenzije vijuga oko mene, sve vidim u dvije boje ... plavoj i zelenoj. Ne nužno tim redosljedom. I tri dana tako ... Moram na odvikavanje. ...

@ all - hvala, hvala

Alzo, nazad, dolje desno u šumetinu. Put kroz šumetinu krenuo je bajkovito. Sve miriši, asfalt prekriven pijeskom i mahovinom, lagano napredujem. Oznaka nigdje, sve dok se nakon nekih pet minuta nacrtane na stijeni uz put nisu ukazale planinarske markacije ... OK, krećem se u pravcu Liča i Fužina. Još pet minuta kasnije novo križanje i nove planinarske markacije. Mogu nastaviti ravno i budem iz šume izišao u Liču, ili mogu skrenuti lijevo i budem se spustio u Drivenik. Asfalta je nestalo prije stotinjak metara, ali se to nigdje ne spominje. Lijevo od križanja, prema Driveniku, put je više zemljani i prekriven lokvama blatne vodurine. Ravno, prema Liču, tvrdi je makadam s onim nezgodnim oštrim kamenim hrptom po sredini ... to je odlično za motoriće s malim debelim kotačima i cestovnim mecelerkama. Idem ravno, ako za planinare treba cca 1 sat hoda - kako piše na markaciji - sumnjam da meni s motorićem treba više od četvrtine tog sata. Trebalo mi je 10 minuta, no bilo je svakako ... uglavnom tvrda kamena podloga jako ubijena velikim količinama vode. Duboke špure, oštri rubovi s ostacima asfalta koji su se pojavili u dva navrata, austrijancu fina zabava. Ni ja se ne žalim. Kad sam se dokopao centra Liča, dalje je sve bilo rutinski ... Fužine, autoban, tankanje, napitak i zalogaj, doma. Ales cuzamen, 425 km.

Ha, kad sam već tu gdje jesam, budem skoknuo do Mahavice, da vidim kakav je prilaz s ove strane (sa istoka) te da obnovim mentalne slike koje vežem uz pojam Mahavica. Rečeno, učinjeno. Od Mahavice mogu na zapad kroz šumu, budem izišao na cestu od Hreljina prema Fužinama (stara Karolina). Nekako mi se ta ideja nije svidjela. Alternativa je vratiti se nazad do križanja na istok, odakle sam i stigao do Mahavice, i odatle ili natrag do vidikovca Pridva i nizbrdo do Grižana, ili ... ha, onom srednjom cestom od križanja. Da, onom bez oznaka koja nestaje u gustom šumarku. Čini mi se, koliko mogu protumačiti kartu na svim info panelima na vidikovcima, da bi taj putić trebao voditi me do Liča. I još, ako pogledam legendu na karti, kaže da je to asfaltirano. Vratim se do križanja, krenem srednjim putem/stazom/štavećjest i uronim u šumarak. Ubrzo iz šumarka izronim, šišam po obroncima, opa evo još jednog neoznačenog križanja ... može gore lijevo na proplanak ili dolje desno u šumetinu. Gore lijevo na proplanak bila je pogrešna odluka, no okretanje motorića - širina putića jednaka dužini motorića - bilo je izuzetno jednostavno i lagano. Okretanje visoke kravetine od frtalj tone bilo bi isto ... izuzetno.

Kako se cestuljak odmota s jedne strane brda, tako se i premota na drugu stranu ... praznina više nije s lijeve već s desne strane. Od ove zadnje table pa do sljedeće koja se pojavi, a na kojoj piše "Vidikovac Pridva", imade otprilike dva i pol kilometra. Mala udaljenost koja može proizvesti puno dobrih vibracija. Vidikovac je na 573 mnm, 50 metara je udaljen od puta i pogled je doista dobar. OK, glavni junak je pronašao što je već tražio, idem ja dalje. Uzbrdo, naravno. Kilometar dalje maleno je križanje ... ravno naprijed makadamom prema vidikovcu Slipica (viđeno prošli mjesec), lijevo asfaltom prema vidikovcu Mahavica (viđeno prošle ili pretprošle godine, ne sjećem se više niti kojim motorom sam bio tamo) i jedan cestuljak između ova dva spomenuta, bez ikakvih oznaka. Nigdje ništa ne piše a vidim da prilično brzo i prilično strmo nestaje u prilično gustom šumarku.

Vrlo brzo, možda tek 2 ili 3 km kasnije, izlazim na D8 u Klenovici. Južna sekcija vidikovaca apsolvirana, dajem desni žmigavac i lagano na sjever. Prolazim kroz Novi, prilazim Selcu, ispred mene je desni odvojak za Bribir. OK, još jednom desni žmigavac i gas uzbrdo. Dolazim do križanja pred ulazom u Bribir i kombiniram ... ako nastavim ravno, uđem u Bribir i nastavim dalje ubrdo nakon cca 5 km doći ću do vidikovca Slipica. Slipica je na 446 mnm, vidik je lijepi, no bio sam ovdje nema ni mjesec dana ... alzo, nema mi puno rezona da opet idem do tamo. Zato ja na ovom križanju skrećem lijevo (dao žmigavac, provjerio kretanje vozila iz svih smjerova) i gasiram prema mjestu Grižane. Lijepa cesta, nema više od 6-7 km. Prolazim Grižane, pogled mi šara po desnoj strani ... okomite stjenčuge kao iz kaubojskih filmova. Ili iz avanturističkih filmova B produkcije sredine sedamdestih godina prošlog stoljeća. Stijena kao zid, nešto zelenila, Sunce pripeklo, glavni junak traži skrivenu stazu koja ga vodi do velikog blaga ili do tajne pećine. Ili do velikog blaga u tajnoj pećini, nije bitno. Bitno je da je glavni junak ugledao putokaz ... zapravo njih dva, a na jednom piše Vidikovac. Opet desno, opet fest uzbrdo, opet počinje biti usko i nepregledno. Odlično. Glavni junak se uspije probiti kroz gusto raslinje, na trenutak ga zaslijepi nemilosrdno Sunce ali ipak ne propusti uočiti maleno naselje napola ukopano u podnožje velike stijene. Tu žive takozvani Pueblo Primorci. Priča se da su izumrli ali po parkiranom bageru na jednom od prilaza nastambi glavni junak prepoznaje znakove života i oprezno se prošulja dalje. Druga brzina, na špicu gasa, neprimjetan kao duh. Staza vodi dalje uzbrdo ... dokle ovako. Ovako do sljedeće table i sljedećeg odvojka ... desno, prema kamenom zidu. Tabli imade tri komada: na gornjoj piše Vidikovac; na srednjoj Plase 8 km i Lič 12 km; donja bode oko ... Opasna uzbrdica! Dvije strme i uske krivine kasnije otvara se pogled. Kao penjanje na krov katedrale sjedeći na leđima lipicanera. Glavni junak osjeti lagani nemir ... bit će da je to onaj trenutak kada simpatikus šalje signale nadbubrežnoj žlijezdi da pojača lučenje adrenalina i noradrenalina. Krvni tlak se povisi, rad srca i disanje malčice se ubrzaju, neki senzori dodatno se izoštre. Još dvije krivine kasnije prizor je bio još spektakularniji ... staza, cca metar i pol široka, omotana oko brda dva puta. Ograde nema. Preglednosti nema. Prostora za grešku također nema. Odlično.

Nizbrdo i opet nizbrdo. Sa 753 mnm, na koliko je vidikovac Sviba gdje sam bio maločas, spuštam se prema moru i to prilično naglo. Sve do izlaska is mjesta Krmpote - Polje, do vidikovca po imenu Kuk. Rekao bih da je ime dobio po kamenoj gromadi na kojoj se nalazi. Prvih 50-tak metara može motorićem, no dalje je zavojita i strma kamenita staza uz koju su postavljeni i gelenderi (rukohvati). Vidikovac je na 301 mnm ali je pogled prva liga. Čak sam se trunčicu i uspuhao pentrajući se do gore ... srećom, ovo je jedini od vidikovaca koji ima i drvo s pripadajućom hladovinom. Hvatam dah, hvatam poglede, pičim dalje.

Cesticu pratim dalje. Desetak minuta kasnije, sada već periodički vozim i lagano nizbrdo, nailazim na odvojak ulijevo. Piše na tabli da se tamo nalaze nebeski labirinti. Hajde, baš da vidim. Cestica se pretvorila u cestuljak, potom u putić, na kraju u stazicu ... al sam ja ipak našao svemirske labirinte. Labirinti su zapravo ... ha, nazvat ću to "podne grafike", sastavljene od kamenja. Njima se može prošetati, što će "izazvati pozitivne promjene na svim nivoima", kako piše na tablama uz svaki labirint. Ima ih deset i svaki ima svoju priču i energiju. Ja sam ih prohodao tri ... Sunce me odgovorilo od daljeg šetkanja po labirintima i nagnalo me da opet osjetim vjetar.

Sljedeći vidikovac, Sviba, skoro da bi se u nekim slučajevima mogao provući neopaženo ... malo je ispod ceste i do njega se treba spustiti. Penjanje dolazi u povratku ... bez panike, nije daleko, niti 50 metara.

Izvlačim motorić ispod tanašne hladovinice i idem dalje ... prolazim selo Ledenice, nedugo potom i Bater, iza Batera skrećem desno na kakti glavniju cestu. Nešto kasnije opet desno ... ima tabla. Ceste su do sada stvarno bile ceste, a od ovog desnog skretanja bi dalje bila cestica. Ovo treba shvatiti maksimalno pozitivno jer prava zabava tek sada počinje ... cestica ubrzo počne vrludati, vidici se otvaraju a paleta se svodi na tri boje - plavu, zelenu i sivu. Svaka od njih u nekoliko nijansi. Ona narančasta koja se progurala u nekoliko kadrova austrijskog je porijekla i svojom se komplementarnošću prilično dobro uklapa u ranije spomenuto trojstvo.

Usko, uže, uzbrdo, nizbrdo ... Oči Vinodola Oko podne odlučio sam da je za ovu subotu dosta Grobnika. Vidio sam što sam htio i koga sam htio, Sunce je junački ofurilo ... dan je dugačak, idem ga iskoristiti. Plana nemam niti ove godine ikakve planove radim. Spuštam se riječkom obilaznicom, prolazim kroz sve uobičajene čekpointe. Jedan je sat popodne i taman ulazim u Novi Vinodolski. Da produžim do Senja pa Jozefinom doma, da se odvezem do Karlobaga, da skrenem ovdje iz Novoga uzbrdo pa da nastavim Rudolfinom? Da, skrećem lijevo prije izlaska iz Novoga i krećem uzbrdo ... ne, ne idem na Rudolfinu, ostavit ću to za neki drugi put. Ima ovdje oko Novoga još nekoliko zanimljivih cestica i zanimljivih lokacija koje duže vrijeme nisam obišao ... hop, evo table na kojoj se spominje današnja ključna riječ ... vidikovac. Idem obići nekoliko vidikovaca koji su poznati pod zajedničkim imenom "Oči Vinodola". Na nekima sam bio, na nekima nisam, nije ih problem pronaći a vrijedi ih sve obići. Sve izvedivo u nekoliko sati. Najprije nailazim na vidikovac Gradina, nedugo nakon prolaska kroz selo Donji Zagon. Kako i piše na tabli, nekih 150 m od ceste ... prvi dio prilaza je asfaltiran, zadnjih pedesetak metara treba prepješačiti.