... ...

... ...

... ...

... Široke glavne ulice s po 4 prometne trake, veliki rotori ispred kojih se ipak nalaze i semafori kako se stanovnici ne bi poubijali na njima, mnoge zelene površine i uređene šetnice, neviđeno puno vodoskoka, hrpetine velikih skulptura na raznim mjestima, pomalo groteskne količine kablova razapete između stupova baš svuda po gradu, fasada i ovakvih i onakvih, velike reklame i ponešto klasičnog rumunjskog kičeraja ... sve me to zaskočilo nakon prvog semafora na kojem ne postoji žuto svjetlo. Sve se kreće ali nije nesnosna buka, atmosfera je dobra a vibra je pozitivna. Uronio sam u Targu Jiu, simpa grad na obali rijeke Jiu kroz koji se obično proleti na putu prema Transalpini. Ili još češće, na povratku s iste. Rijeka Jiu se uglavnom niti ne primjeti, a kamoli ostale zanimljivosti kojih - u glavnom gradu okruga Gorj - uopće ne fali. Targu Jiu je Brancusijev grad - u blizini je rođen, a tu je i dio života proveo ranije spomenuti kipar/skulptor Constantin Brancusi, jedan od pokretača moderne skulpture, čije su velike skulpture - Stol tišine, Vrata poljupca, Beskrajni stup i Aleja stolica - glavna gradska atrakcija. Sve ove spomenute skulpture poslagane su u neku vrstu dugačke šetnice s parkovima na oba kraja, koja se u dužini od čitavih kilometar i pol proteže kroz grad po horizontali. Pensiunea Antique, tako se zove mali hotelčić gdje sam si bezecirao smještaj, odmah je preko puta ulaza u veliki gradski park, praktički u samom centru grada. Nekoliko soba na dvije etaže, restoran, mala terasa na katu s pogledom na cestu i park, nekoliko stolova u dvorištu gdje je i omanji parking. Osoblje većinom govori engleski. Rezervirao sam si ga za jednu noć, no svidio mi se pa sam malčice korigirao planove i ostao u hotelu i Targu Jiu još jednu noć. Čemu žurba ... hrana je odlična a Ursus je na dobroj temperaturi. Jesam li spomenuo da grad ima dobru vibru? Transalpina ... skoro bih zaboravio na nju. Nije ni čudo, šnicla je kvalitetno pripremljena no glavni favorit večere bio je prilog ... na ploške narezani pečeni krumpiri sa sirom i češnjakom. I paradajz posut sitno naribanim mekanim sirom. I još jedan Ursus. Kakva cesta, koje brdo ... to sutra. Idem se najprije malo prošetati po gradu. ...

... ...

... Petnaestak km od kraja jezera Prisaca cesta 67D naglo okrene na istok i isto tako naglo okrene uzbrdo. Što je još i najbolje, kvaliteta asfalta se dramatično popravi ... jao miline. Čista je šteta što je ta čarobna dionica tako zabačena i izvan ruke ... kao izmišljena i napravljena za brdske utrke. Bilo bi još bolje da je tako dobra i nizbrdo. Nema veze, bilo je dobro dok je trajalo. Prolazim kroz Baia de Arama gdje na trgiću s vodoskocima skrećem lijevo i ubrzo ulazim u ravnije dolinsko područje. Nepunih pet km dalje, od mjesta Apa Neagra, ulazim u okrug Gorj gdje me već na početku obavještavaju da je tu sve u znaku Brancusija. Sljedećih 40-tak km, skroz do mosta ispred Targu Jiu, uglavnom je ravno uz tek poneku krivinicu preko niskih brežuljaka. ...

... ...

... Blješteće osunčani dijelovi ceste izmjenjivali su se s neugodno tamnim dijelovima kada bih prolazio ispod oblaka skroz do Oršove. Ništa bitno drugačije nije bilo niti putem do Baile Herculane. Tek prolaskom kroz centar Baile Herculane - iako ga je moguće i potpuno zaobići na putu za Targu Jiu - situacija je postala ponešto svijetlija i opuštenija ... tamniji oblaci jesu se pokazali u nekoliko navrata ali su otišli puno istočnije. Prolazim kroz centar, cesta nastavlja dalje uz rječicu Černu, a pravi banjsko-vašarski ugođaj tek počinje. Pokrpana cesta mota u tri dimenzije i prati Černu, svuda uokolo parkirane Dacie, štandovi s garderobom, štandovi s voćem, štandovi s koječime ... cijela je ta zona zapravo veliko kupalište gdje se namače i staro i mlado. Dosta se to sve rastegne, sigurno i pet-šest km, sve do jezera Prisaca. Sve dalje od jezera meni je uncharted territory ... nekom prilikom dovezao sam se do jezera, okrenuo se i vratio se nazad, vjerojatno preko šumetine za Oravicu. U Targu Jiu sam već bio, no to nije bilo ovom cestom. Ništa loše u tome nema ... cesta 67D vrijedna je prolaska, makar u svom prvom dijelu, od Baile Herculane pa do naglog skretanja na istok, i nije u najblistavijem stanju. Ništa katastrofalno loše, tek tu i tamo malo drndavo i pokrpano. Pejzaži nadoknađuju sve što bi joj se eventualno moglo prigovoriti. ...

... ...

... OK, jesam ja u Beloj Crkvi i očito da sam opet naperio u Rumunjsku, bez obzira što sam se motao ovim krajevima i mjesec dana ranije. Kamo sada i zašto? Zapravo, sve je počelo otvaranjem frižidera prije cca tjedan dana, taman kad sam se vratio s izletića po austrijskim bregima. Krenuo sam po sok od višnje, pravi, čista cijeđena višnja, bez šećera i konzervansa ... ima na Trešnjevačkom placu, 25 kn za litru. No, hvatam se frižidera i pogled mi padne na magnetić s Transfagarašana ... ima tih magnetića po frižideru, kao slikovnica. U taj čas sjetim se da nema magnetića s Transalpine ... kad sam ono bio koju godinu ranije na điru po Karpatima, ne sjećam se sasvim točno, ali ... ili na Transalpini uopće nije bilo magnetića za kupiti, ili su bili tak truljavi i diletantski napravljeni da je bilo neugodno spucati 5 LEI za to čudo. Momentalno kombiniram ... gledam prognozu vremena, kaže od srijede tek suho i sunčano na Karpatima. Dobro, dan budem sprašio do baze u BC, budem se opet provozao uz Dunav - neće to biti od viška - i budem si našao smještaj negdje relativno blizu Transalpini. Idem si kupiti magnetić za frižider i provozati Transalpinu - preciznije rečeno, idem prijeći Urdelle Pass - dva puta u istom danu, kao što sam tri godine ranije napravio i s Transfagarašanom. Kako sam prvi put TA napao sa sjevera, a učinilo mi se da bi moglo biti bolje ako se dolazi s juga, odlučujem smještaj tražiti negdje blizu južnog kraja TA. Južni kraj TA je u stvari dobar dio ceste 67 ... Ramnicu Valcea je OK ali je cca 100 km predaleko, Horezu je bezvezu, Targu Jiu je najbolji izbor. Dapače, Targu Jiu je savršen izbor ... čak sam napravio i nešto što inače ne prakticiram, rezervirao sam si smještaj unaprijed. Idem u taj kraj, odvoziti tu cestu, nemam namjeru šalabajzati okolo, vremenska prognoza je super ... hajde, nek budem ziher 100%. Idem po magnetić s Transalpine. Bez magnetića se ne vraćam doma. Alzo, Bela Crkva, pola jedanaest dopodne, smazao sam doručak u Villa Marija i otiskujem se prema GP Kaluđerovo. Iza GP odmah desno, na cestu 57. Ne skrećem uz Neru, ne budem prošao kroz Socol ... samo ravno po 57, Dunav budem ugledao malo iza sela Radimna i budem se spustio direktno u Pojejenu. Time preskačem dio puta koji je izuzetno atraktivan ali i izuzetno asfaltno raskupusan. Od Pojejene dalje asfalt je super. Ako pogledam niz Dunav, vidim dobroćudni vjenčić bijelih oblačaka. Ako pogledam lijevo od Dunava, prema unutrašnjosti, vidim oblačiće koji nisu bijeli a nisu niti dobroćudni. Štaviše, nisu to uopće oblačići ... to su već ozbiljni oblaci. Nisu me uznemirili, nisu imali onu neugodnu plavu nijansu koja je garant za kišurinu, no ipak su svojim prisustvom za nijansu narušavali ukupni relaksirajući dojam cijele dunavske dionice. Onih nekoliko kapljica koje mi je istočni vjetar u dva ili tri navrata bacio na vizir od kacige pravio sam se da nisam niti vidio. ...

... ...

Otprilike istim putem ... Vol. 3, Epizoda: Potraga za magnetićem koji nedostaje Početak je bio isti. OK, skoro isti ... tost sendvič sa piletinom jest bio isti ali je napitak bio iz bijele limenke. I benzinjara je bila ista i mjesto za parking je bilo isto. Kroz isti grad sam planirao proći, a i spavanje je bilo planirano na istom mjestu. Čak sam planirao popodnevnu prehranu u istoj pizzeriji. I na istom motoru sam bio. Jeli uopće išta bilo drugačije nego prije mjesec dana? Da se ne farbamo bezveze, ovih nekoliko spomenutih detalja jedino je što je bilo isto ... sve ostalo bilo je drugačije. Do Beograda, pa i dalje prema Rumunjskoj, najlakše je i najbrže krenuti autobanom ... čemu komplikacije i nepotrebna mudrovanja o izbjegavanju istoga ako mi je cilj otići provozati se tamo negdje iza sedam gora. Autoban definitivno nije prirodno okruženje za Duke 690, no tempo 110-120 odgovarao je i njemu i meni. Prva situacija bitno različita od prije mjesec dana bio je dolazak na GP Bajakovo ... već izdaleka vidim da sve stoji. Stoji, ne miče se, ništa. Priđem polako, vidim da je na HR strani moguće dovesti se do ispod plavog krova ... 5-6 vozila sam daleko od policijske kontrole a dalje skroz do RS prijelaza - recimo nekih pola kilometra - krkljanac u nekoliko kolona. Pootvaranih vrata i prozora, neki sjede sa strane, neki se protežu ... nije dobro. Ugasim motorić, izbacim nogicu i sjašim. Čekati nema smisla, treba djelovati i to odmah. Odšetam tih desetak metara do policije ... "bok, ... jel` bi itko galamio ako bih ja lagano između autića pa na drugu stranu?" Ma kakva galama ... kratko popričali, poštambiljali šta treba, rekli mi da zaobiđem ove najbliže aute i piči dalje. Ljubazno, profesionalno i s razumijevanjem ... sve pohvale policiji s GP Bajakovo. Vratim se po motorić, zaobiđem, mahnem plavcima i uvalim se u labirint užarenog lima i musavih štosdemfera ... plus bonus bodovi za izbjegavanje naglo otvorenih vrata. Austrijanac u svom elementu. Malo desno, malo lijevo, dijelom po sredini, i zaustavljam se metar ispred policije na drugoj strani. Pogledam šofera ispred kojeg sam se uvalio ... mahne, sve OK ... RS policajac poštambilja šta treba, teraj dalje. Uz na početku spomenuto zaustavljanje na zalogaj i napitak, do Beograda sve idealno. Idealno je bilo i vrijeme, nije bilo prevruće a nije niti mirisalo na kišu ... svi uvjeti zadovoljeni da se na vrijeme sjetim da bih sada mogao skoknuti do Ušća. Zadnje skretanje prije Gazele desno, opet desno, još jednom desno ... falilo mi je još jednom desno da zatvorim krug i da se najkraćim putem teleportiram na Ušće. No dobro, jedan mali novobeogradski đir nikoga nije ubio pa neće ni mene ... vratio sam se po Bulevaru Mihajla Pupina i kad sam skužio Ušće Shopping Centar znao sam točno gdje sam. Ušće, dio Beograda preko puta Kalemegdana, na ušću Save u Dunav, uvijek je bilo - barem ga se ja tako sjećam - sastajalište beogradske moto populacije i dio grada namirisan oktanima. I skupim parfemima lijepih beograđanki. I mirisima dobrog vina i pečenja iz okolnih restorana, taverni, klubova i kafića ... što sa okolnih splavi, što s keja. Dio te priče namirisao sam izdaleka, vodila me Sila, štoli već ... uglavnom gdje ću nego baš tamo gdje treba. Mahnuo sam im u dolasku, uparkirao, protegnuo se i potegnuo fotić ... a onda su oni mahnuli meni. Sjede ispred nečega na čemu piše MadMax. Nisam sasvim siguran što je to - kafić, špajza, bunker ili šupa - niti je to zapravo i važno ... Vladimir i društvo su odlična ekipa s kojima mi je bilo čisto zadovoljstvo podijeliti trifrtalj sata. Dobio sam i precizne upute kako se ubaciti na Brankov most bez da se vraćam u onaj novobeogradski prometni cirkus. Postupio sam prema uputama - uz još jedno kraće zastajkivanje uz splavi usidrene na Savi - i eto me kako pilim preko mosta, trunčicu kasnije Nemanjinom izlazim na Slaviju i po Bulevaru oslobođenja skeniram u koju ću traku da me dovede do autokomande ... ProMoto Centar, beogradska KTM baza, tek je petstotinjak metara dalje. Kafca, društvance, pričica, gasiram dalje. Nastavak puta također nije bio isti kao prije mjesec dana. Jasam ja uhvatio autoban i produžio prema Smederevu ... jedina je razlika što je skretane za Vodanj bilo zatvoreno tako da sam u Smederevo uplovio nešto istočnije, preko Kolara. Dalje do Bele Crkve sve utabanim putem. ...

@ all - hvala, hvala ... Pozdrav iz Targu Jiu.

Da. Njemački izraz.

... Sutradan ujutro sve je bilo polako i opušteno ... i doručak, i pakovanje, i prolazak kroz Kranjsku Goru i uspon na Vršič. Ah, nije da se ne može i drugim putevima do Zagreba, no glavni mi je izgovor bio da već dugo vremena nisam prošao Soškom dolinom u kompletu. Jedina razlika od uobičajenih silazaka s Vršiča bilo mi je skretanje do Kugyja, osim toga samo sjedi i vozi. A bilo je odlično za vožnju jer dnevna vrelina još nije bila aktivirana tako da je neko vrijeme čak i miris rijeke bio dobrodošla dopuna ukupnom ugođaju. Dovukavši se do Gorice sjetio sam se da već dugo vremena nisam prošao Vipavskom dolinom ... a ima tamo negdje već pri kraju, usporedo s autobanom, jedan stvarno fini komad ceste. Fini komad ceste, kao fini komad čokoladne torte s narančama, bio je zapravo terapeutska priprema za autobansku dionicu Razdrto - Ljubljana - Zagreb. Ako se dobro sjećam, 1260 km u tri dana.

... Do najgornjeg parkinga odvezao sam se čisto rekreativno, utukao 15-tak minuta u razgovoru s jednim starijim Englezom koji putuje okolo na svom Speed Triple te se - bez pentranja na najgornji vidikovac - opušteno odskrolao nazad u Villach, uz tek pogled ili dva na skijaške skakaonice koje su u punom pogonu i u pola ljeta. Zadnje čega se sjećam iz Austrije, zelena je tabla na kojoj se spominje Wurzenpass i slatki miris jagoda koji se širi svuda oko nje. OK, trebalo mi je 10-tak sekundi da zastanem i da skontam da su svuda uokolo plantaže jagoda i da je taman vrijeme berbe i da baš sada puno ljudi na onom vrelom Suncu vucara pune kašete jagoda u svoje klimatizirane autiće. Čim sam preletio Wurzenpass i uletio u Podkoren, miris jagoda naglo je ishlapio ... pomeo ga miris velikog Uniona. ...

... ...

... Veću pažnju - i više vremena - posvetio sam Rote Wand vidikovcu. Nije vidljiv direktno s ceste, treba motorić parkirati i prošetati se cca 30 metara. Velika većina sportski vudrenih rejsera niti ne zna da to tamo postoji ... jesam li već ranije negdje spominjao fiksaciju na Kurven? ...

... U četiri sata i četrnaest minuta popodne još sam bio na Vršiču. Vrijeme je bilo savršeno. Previše rano da razmišljam o povratku u bazu, previše kasno da razmišljam o ručku. Taman da razmišljam o sljedećem mjestu od interesa ... da je dovoljno blizu, da je apsolutno neodoljivo barem po nekoliko parametara, i da je usput još i nekakav bonus materijal. I još ono najvažnije, da je u Austriji. Onaj kratki izlet u Austrijski teritorij, iza Plöckenpassa, samo je napalio austrijanca ... hoće momak u Vaterland. Pa da, sjetio sam se ... što je dovoljno blizu i dovoljno neodoljivo po nekoliko parametara? Villacher Alpenstrasse, naravno. Nije daleko, odmah je tu preko grane, i apsolutno je neodoljivo po svemu ... odličan asfalt, lijepe krivine, nema gužve, nekoliko vidikovaca, i još mukte upad nakon 5 popodne. A bonus materijal? Ha, treba preći preko Wurzenpassa ... i tamo i nazad! ...

... Manje od dva sata kasnije bio sam na Vršiču, na svih njegovih 25 sjevernih serpentina i svih nemalih 1611 mnm. Ne samo da to nije nikakav problem ... dapače, to je veeeeliki gušt. Trebao sam se samo spustiti sa Sella Somdogna, po SS13 umjereno sportski otperjati do Tarvisia, proći po SS54 do granice, i još onih 7-8 km do Kranjske Gore ... a onda po plinu uzbrdo. Čas posla. ...

... ...

... Čvrstog karaktera i bez zastajkivanja prolazim kraj Resiutte (tu je odvojak za Val Resiu i Sella Carnizza), prolazim kroz Chiusaforte (tu je odvojak za Val Racolanu i Sella Nevea) ... i onda abgas i desni žmigavac kod table na kojoj je pisalo Dogna. Ovo ipak ne propuštam ... Val Dogna i Sella Somdogna, 18 km čiste fantazije. Puta dva, treba doći i nazad ... odavde nema prolaza dalje. Armija zombija čuva ove ceste još od prvog velikog rata. Oni su ih gradili pa im je valda drago da ima onih koji dolaze da se im se dive i da se voze po njima. A uživancija je maksimalna. I tamo i nazad. ...

... ...

... Preko mosta motorićem nisam prešao, to budem u sljedećem prolasku kroz Paularo. Prelazak preko mosta odveo bi me dalje na Jug, nedaleko od Tolmezza, a ja prije mostića skrećem desno i ubacujem se na lokalnu cestu SP23 koja me nakon poštene uzbrdice najprije prebaci preko Forcella Lius pa me onda finim serpentinama nizbrdo ispali u mjesto Paluzza. Iz Paluzze mogu na sve četiri strane svijeta ... vrlo bukvalno. Svuda zanimljive ceste, svuda lijepi prijevoji, svuda krasni pejzaži. Odluka kamo dalje donešena je još negdje u Paularu ... još tamo se na jednom od putokaza spominjao Plöckenpass, iako mu je talijansko ime Monte Croce Carnico. Zašto idem na Plöckenpass? Zato što je cesta s talijanske strane izuzetno atraktivna, asfalt je odličan a serpentine su kao izmišljene da se šlapice malo zarundaju i da se vrate u formu. Osim toga, zadnji put kad sam bio ovdje bilo je mokro ... jako mokro, dapače. Toliko mokro da sam morao i kišnjak navlačiti još na austrijskoj strani. A vidi vremena sada ... raspali Đuro, zarundaj mecelerke. A ide Đuro ... Divotica ovaj Plöckenpass. Kratka pauza na vrhu, kratki izletić na austrijsku stranu - samo da pogledam kako to izgleda bez kišurine i oblaka - i gas nazad. Ide Đuro i nizbrdo. Nisam bio nešto u điru da se pentram na Monte Zoncolan, tako da iza Paluzza nikamo ne skrećem već pičim pravo na jug skroz do Tolmezza. Odolijevam bedastoj ideji da se provezem kroz centar Tolmezza te ga lukavo zaobilazim u najširem mogućem luku ... sve po SS52. ...

... Paularo, civilizacija u koju sam se spustio, jedan je od onih slatkih malih planinskih gradića koji se formiraju oko rječice ili velikog potoka koji su najatraktivniji u sezoni topljenja snijega s okolnih planinčina. Široko i dobro podzidano rječno korito dovoljno govore o količini i snazi vodurine koja tu raspali ... tolika vodurina sigurno proizvodi i zanimljivu buku. Ovaj put nisam samo prošao kroz Paularo ... predobro izgleda da se nebih barem malčice prošetao po centru, za koje vrijeme je austrijanac bio potpuno nepropisno parkiran u hladovini ispod najvećeg drveta na trgu. Nitko mu ništa nije prigovorio jer to je ionako nekada bila Austrija ... ...