... Uvijek sam sanjao Da je neko drugo vrijeme ... Prljavo kazalište, prateći bend Jasenka Houre krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ispratili su nas sa žute benzinjare negdje oko 05.25 ujutro ... čekalo nas je nemalih 650 km, manji dio po ne-baš-sjajnim autoputevima Slovenije i veći dio po odličnim autoputevima sjeverne Italije. Onih nekoliko sitnih km do prvog graničnog prijelaza gdje uniforme još uvijek traže da im se predoče osobne identifikacije ionako nisu vrijedni spomena. Kam potujete? Zanimljivo, Mojca iz akvarija nije nam postavila pitanje toliko uobičajeno proteklih godina ... vjerojatno je čekala kraj smjene pa da utekne doma i ubaci se pod perinju. Dal` je netko čeka doma nama uopće nije bilo bitno ... bitno je bilo da smo kupili vinjetco i da smo dobro raspoloženi. Milano, na kraju krajeva, i nije tako daleko. Specijalno loših uvjeta na cesti nije bilo ... malo snijega uz cestu preko slovenskih bregov nije vrijedno spomena, a nedugo nakon ulaska u Italiju čak su i oblaci pobjegli. Sunčano uz trinaestak celzijevaca pratilo nas je skroz do praznih naplatnih kućica na istočnom ulasku u Milano. Da, praznih ... rijetko viđeno. Kao da nije Milano i kao da nema nikakavog sajma. Od naplatnih pa sve do trokatnog parkirališta na sajmištu bili smo u situaciji da stojimo negdje između tri i pet minuta. I to samo zato što smo prema sajmištu skretali iz zapadnog tunela. Ukratko, prometne gužve - kamoli ozbiljnog krkljanca poznatog iz nekih ranijih Milansko sajamskih vremena - nije bilo. Analogno ne postojanju gužve u prometu, iste nije bilo niti na parkingu ... najgornja etaža parkirališta zjapila je tako prazna kao da je kontaminirana. Niti za kupovinu karata nije bio gužve poznate iz proteklih vizita ovom lokalitetu ... evo prvi put da za kupovinu karte ispred mene na blagajni nije bilo nikoga. OK, valja reći da blagajni ima više od nekoliko, no ova opcija "prvi sam na redu" do sada nije igrala. Ne kažem da na sajmu nije bilo nikoga, već samo da je broj posjetilaca vidljivo manji. To što je broj posjetilaca vidljivo manji na prilazima sajmištu, traženju parkinga i pri kupovini ulaznica, ništa ne znači jednom kad se zagazi u paviljone ... neka čudna vašarska energija tamo uvijek napravi rusvaj. Nisam baš siguran kako to funkcionira, ali funkcionira ... Ako zaboravim na kastomdžije, kineske biznismene i pakistanske dilere, i još ako potpuno zaobiđem američku industriju teških metala, još uvijek ostane onoga što treba biti na svakom vašaru koji drži do sebe ... ... bombona i karamela ... ... oblizala i čokoladica ... ... igračaka za dječicu ... ... te kojekakve stare krame. ...