... Spust s Cason di Lanza, na jug prema Paularu, nije samo obična nizbrdica. Negdje na pola puta ima još jedan manji prijevoj, nisam siguran ima li svoje ime, no znam da je na visini od 1102 mnm i da je tu poveće proširenje - sve u šumetini - na kojem se nalazi restoran (Cason da Nelut) i parkiralište. Još par metara dalje postoji i odvojak na lijevu stranu, vrlo strmo uzbrdo, kroz šumetinu pa sve do omanjeg privatnog imanja ... talijanci to zovu agroturismo. Ovo se zove Zermula (1298 mnm), isto kao i okolna šumetina i obližnji planinski vrh. Cestica je dugačka skromnih 1300 metara ... al` je strmina poštena. Gore sam se zadržao tek nekoliko minuta, guštajući u strujanju prilično toplog zraka te u prekrasnom pogledu na okolicu. ...

... ...

... ...

... Dolazeći na Tromeju - gornji lijevi dio Slovenije, uz granicu s Italijom i Austrijom - najprije sam se odvezao do Rateča. Kako sam u centar mjesta uplovio, tako sam i isplovio ... bez nepotrebnih manevara. Jednostavno polukružno okretanje preko cijelog malog trgića bilo je dovoljno, nisam čak ni zastao da pročitam obavijest na vratima hotelčića Pri Žerjavu, moje prošlogodišnje baze za vozikanje ovim krajevima. Oni su na godišnjem, toliko sam stigao vidjeti i bez da stajem i studiram ... a dobro, idem dalje. Zapravo i ne idem nikamo dalje, jer dalje je Italija, nego se vraćam oko dva kilometra nazad, do Podkorena. Hotelčić u centru zove se Vitranc i u njemu sam također boravio nekoliko puta ... on je bio otvoren i u pogonu. Nije mi se dalo tražiti uokolo alternativni smještaj pa sam, iako ponuđeni hotelski sadržaji ne opravdavaju cijenu od 50 EUR, odlučio da mi ovdje bude baza za naredna dva dana. Lokacija je dobra, ja sam već malčice i umoran od cjelodnevne vožnje, imaju veliko Laško ... budem preživio nekako. Alzo, u devet sati i deset minuta sljedećag dana, zadnje srijede u lipnju, na minutu sam zastao u Tarvisiu (u Trbižu ... kao da čujem neke Slovence kak mi vrište iza leđa), simpa gradiću u maloj dolinici između Karavanki i Karnijskih Alpi. Mogao sam ga i zaobići, da sam htio, no time bih se lišio jednog od sitnijih ali nikako najmanje važnih zadovoljstava na izletima motorićem ... osluškivanja pulsa urbanijih sredina. Puls Tarvisia, kao i njegovo disanje, te srijede malo iza devet sati, bili su usporeni. Normalno, kad još spava. Neku minimalnu aktivnost uočio sam tek kod zapadnog rotora na priključenju na SS13. SS13, to je šifra pod kojom se vodi cesta odličnog asfalta s pogledom na bijelo riječno korito, sive stijene uokvirene zelenom šumom, sve još garnirano s nekoliko layera planinskih lanaca koji se pojavljuju u pozadini, plus plavi pokrov neba s nekoliko nježnih pahuljastih oblačića. I dokle tako? Do Pontebbe. Mogao bih i do Udina, no ovom prilikom samo do Pontebbe. Do onog križanja iza mostića, gdje se spominje da ima 13 km do Austrije te istih 13 km do Passo Pramollo, nekima poznatijeg po svom germanskom imenu Nassfeldpass. Super, jedino što nisam tamo naperio ... ja budem za onom tablom na kojoj piše Studena Bassa. Aha, odoh opet na Cason di Lanza ... jedan od onih skrivenih, turistički neeksponiranih i manje-više potpuno nepoznatih prijevoja. Mahnuo sam patuljcima u prolazu (gdje je nestala patuljica?) i otprašio uzbrdo. ...

Otprilike istim putem .. Vol. 2 Morti radi, a morti i ne ... https://goo.gl/maps/bj4JJDqjF7B2 Sljedeći tekstić u najvećoj se mjeri referira na prošlogodišnji izletić koji je opisan nekoliko stranica ranije: http://forum.bjbikers.com/index.php?/topic/98040-srbija-austrija-rumunjska-svega-ima/page-20#entry1782500 ...

Hvala. Uh ... čari obilaznice isprobane još prije 3 godine, možda i četiri ... dok su tuneli još bili u potpunom mraku i s puno radova okolo. Iz ne znam kojeg razloga očekivao sam da je to završeno u kompletu. No, nema veze ... austrijanac je razigran momak. BTW, od raznih cestovnih čarolija po Srbiji, nekako mi ona cesta preko Grocke, od Smedereva do Beograda, drži uvjerljivo prvo mjesto. Ovdje negdje se to spominje ... http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,225462.0.html

... Hemmaberg - 823 mnm, mali prijevoj na lokalnoj cesti na brdu zapadno od sela Globasnitz. Luschasattel - 1285 mnm, šumsko makadamska avanturica na cesti koju zovu Luscha Landestrasse, cesta na zapadu izlazi na 82 neposredno prije Bad Eisenkappela. Izlaz iz Globasnitza je fina asfaltirana cestica koja se s prvim kontaktom sa šumom preobrati u neloši makadam / bijelu cestu. Asfalt se opet pojavi, no samo nakratko, da bi se s prvom serpentinom cestuljak gadno povampirio ... velika strmina, ružno razvaljena cestica koja na mahove naliči koritu planinske vododerine, još gadnih strmina i oštrog kamenja, prije vrha opet neloš makadam. Pri vrhu, iza putokaza prema Bad Eisenkappelu, makadam koji relativno brzo prelazi u podnošljivi asfalt. Prvi dio spusta prema zapadu je čisti rollercoaster, kasnije se civilizira i skoro nježno uplovi na sami prag Eisenkappela. Seebergsattel - 1215 mnm, manje-više granica između Slovenije i Austrije. Dio ceste 82 između Seebergsattela i obližnjeg Bad Vellacha treba proći nekoliko puta razigranijim tempom ... tek da se malo zarundaju šlapice nakon ovih ranijih pacifističkih prijevojića. Na slovenskoj strani cesta (broj 210) dobrim dijelom prati rječicu Kokru. Cestu 210 ostavljam neposredno prije Kranja, zajašim autoban (vinjetica je davno prikeljena za šajbicu) i gasiram do Jesenica. Prolazak kroz Karawankentunnel ostavljam za neku od idućih skorijih austrijskih epizoda, prebacujem se na lokalnu cestu 201 i eto me na starom mjestu ... Podkoren. Prije večere i Laškog još sam smognuo snage da nakratko šmugnem na Vršič. Usput mi je palo napamet da bih sutradan opet mogao malkoc ponavljati gradivo ... zašto da ne obiđem neke od meni najdražih cestica u ovom kraju? Onako, lagano, neobavezno ... da vidim kako se na tim cestama ponaša živahni jednocilindraš, rodom iz ovdje susjedne i uglavnom prijateljske Austrije. Kad bolje razmislim, bit će to pet-šest izuzetnih cestica u tri države u samo jednom danu. Jedva čekam.

... Koglereck / Soboth - 1347 mnm, na svima poznatoj 69-ki. Velika većina zapravo pojma nema da tu postoji i nekakav brdski prijevoj ... fiksacija je samo na krivine. Napitak i zalogaj - 4,5 EUR, na prvoj pumpi desno nakon skretanja na cestu 70, na ulazu u Framrach. Griffner Berg - 708 mnm, mali prijevoj na cesti 70 zapadno od Framracha. Grutschner Kreuz - 655 mnm, mali prijevoj na lokalnoj cesti L126. Kömmelgupf - 1060 mnm, na brdu istočno od Einersdorfa, sela prije Bleiburga. Zanimljiv vidikovac malo prije vrha. ...

Austrijske brdske minijature Možda i ovo radi ... https://goo.gl/maps/JCtPB3a4NTM2 Na ovoj trasi - zapravo, na austrijskom dijelu ove trase - dade se vidjeti nekoliko slatkih malih brdskih prijevoja. Ništa strašno, ništa specijalno, ništa od čega zastaje dah, neki bi se prešišali ne znajući o čemu se tu radi - OK, osim jednoga, za kojega ni sam nisam znao o čemu se tu radi, verdammt - no zajedničko im je da na većini nema gužve jerbo su turistički i avanturistički potpuno nepoznati. Alzo, što tu ima za vidjeti? Radelj, a.k.a. Radlpass - 662 mnm. Sve poznato osim austrijske vojske koja si je ovdje privremeno našla smještaj ... a tu su da pomognu turistima iz Sirije koji su se morti zagubili u mraku. Striegeleben / St. Lorenzen - 987 mnm, na lokalnoj cesti L655, koja se kod Aibla (cca 100 m od rotora na zapad) odvaja od ceste 69. ..

... Polako se ukrcali, polako se iskrcali. Čiča kojem je autić odbijao krenuti - bit će da je accu na izdisaju - iskrcavao se najsporije. Stao sam odmah nakon stotinjak metara, kod prve radnje mješovitom robom, s naglaskom na frižiderima u hladovini ispred. Čudo jedno kako malo hladne vode može popraviti raspoloženje. OK, gas, gas, gas ... uz Srebrno jezero skroz do Velikog Gradišta. Mogao sam i poprijeko od Rama skroz do ulaska u Požarevac, ali zašto propustiti vožnjicu uz Dunav. Zaobilazim Požarevac bez obzira na 300 putokaza i 300 križanja sa sporednim cestama koje baš sve vode u Požarevac, zajašim A1 i piči dalje. Kao žurim, pa ne budem kroz Beograd, budem ja obilaznicom ... ajme naivca, sve mi je bilo jasno u prvih 27 metara nakon onog skretanja iza naplatnih. Aleja kamiona, šlepera, cisterni, mješalica te još kojekakvih velikih i sporih smrdljivaca. Prvih desetak km obilaznice još je najobičnija lokalna cesta sa kompletnim veseljem koje takve ceste nose ... a ništa, pustio sam austrijancu da radi. Kad je obilaznica stvarno postala obilaznica, dvije trake ovamo i dvije trake onamo, zapravo je postalo dosadnjikavo. No dobro, a kamo ja zapravo "žurim"? U Šabac, namjera mi je tamo stići do dva popodne kako bih popio kafcu i kokakolcu ... od svih za danas planiranih kafica, valda barem na ovu budem stigao. A kako do Šapca? Ma jednostavno ... uhvatim se autobana u Dobanovcima i po plinu do skidanja za Rumu. Tamo okrenem na jug, prođem nekoliko sela i eto me u Šapcu! What could possibly go wrong? Nekih četrdesetak km imade od skidanja za Rumu pa do Šapca. Neloša cesta no prometno strahovito opterećena. Uz sva čuda koja u Srbiji smiju izaći na cestu, još i voze kao usporeni ... na rubu anestezije. Čuo sam kasnije od kolege, frka od policije ... dobro. A ništa, pustio sam austrijancu da radi. Bio sam i prije u Šapcu i nije mi problem osnovna orijentacija po gradu ... uhvatio se centra, parkirao u hladovini ispred Irish puba i ... naručio kafcu i kokakolcu. Stiglo i društvo, otkafenisali, popričali, otpratili me do fine ceste kojom ću dalje i piči svako na svoju stranu ... oni na jug, ja na zapad. Do Sremske Mitrovice dojurio sam cestom broj 124, dalje na autoban i ofuri doma. Četiri dana, 1832 km, puno dobre hrane (i Jelen piva), puno dobrih ljudi ... ponovilo se!

... Krenula skela. Brektanje dizel motora, opuštajuće pljuskanje malih valića, Sunce koje nemilosrdno žeže. ...

... Za povratak doma bilo je nekoliko raznih kombinacija i sve su se pokazale promašenima. Trebao sam se skrenuti i ovamo i onamo i opet ništa od toga. Ispalo je sasvim nešto treće i ispalo je dobro. Krenuo sam već prilično kasno, skoro da je bilo 10 sati. Srećom, sjetio sam se da Ramska skela ima red vožnje koji bi se sada taman uklopio u kombinaciju. Prošle godine kretao sam dosta ranije i nije imalo smisla čekati na skelu. Ovom prilikom taman ... od BC do Banatske Palanke cijelih 10 minuta i to ako se jako ne žurim. Stižem na pristanište, skela već čeka, gužve nikakve. Moram priznati da mi je to sve izgledalo trunčicu sumnjivo ... a tako se i nastavilo. Ukrcaj na vrijeme, nema kamiona da se zaglave ili da zaljuljaju skelu, nema nervoznih skeledžija niti nervoznih putnika. Nitko nikuda ne žuri, sve je filmski idilično. Mora da nešto nije u redu. ...

... Idući dan sprašio sam vozikajući se po jugoistočnom Banatu. Najprije obišao kolegu na brdu u Vršcu, preko Margite i Plandišta skoknuo do Banatskog Sokolca da pogledam jeli onaj rastafarijanac još na igralištu iza škole ... je, još je tamo. Ravno sve do Zrenjanina, nisam skretao do Žitišta da pogledam jeli Rocky na svom mjestu ... sada mogu reći da sam kompletirao cestu 18 skroz od Kaluđerova do Zrenjanina. Od Zrenjanina dalje je također sve ravno ... Ečka, zanimljivi most između mjesta Orlovat i Tomaševac koji je i cestovni i željeznički, cestom 130 do Kačareva gdje se kvalitetno zagubim ali ipak nekako isplivam na E70 prema Banatskom Novom Selu. Opet EU pravac, ovaj puta osim kamionima zatrovan i poštenim pljuskom koji se materijalizirao iz nekih tajanstvenih oblaka. Kamioni, pljusak, prašna cesta na koju taj pljusak padne i onda to sve kamioni razbacuju uokolo ... austrijanac u svom elementu, ja nešto manje. Zaobišao Alibunar, preko Parte zaobišao i Vršac, gladan i žedan i zamazan dovukao se do baznog kampa u BC. Moj belocrkvanski drugar Milan otkrio mi je da u BC ima i jedna poštena pizzerija ... daj mi jednu pičicu s tunjevinom, treba mi manji predah od silne termički obrađene mesine. ...

... Hoću ili neću, dalje moram nastaviti istom cestom, 57B. Malo mi je to već postalo naporno - sva ta silna šumetina od koje drveta ne vidim - pa kombiniram ... do križanja s cestom 58 nekih je petnaestak km, tamo budem skrenuo i provezao se kroz Aninu, nekadašnji njemački Steierdorf. Ostala mi je u ugodnom sjećanju, a više se i ne sjećam zašto ... idem provjeriti jeli još uvijek odašilje pozitivnu vibru. Da, sve kao i prije ... okolna arhitektura zaziva rudarska vremena, mjesto je razvučeno i mota se oko ceste i po okolnim brdima i na kraju nestaje u šumi. Asfalt je dobar, konfiguracija ceste je drugačija nego kilometrima do sada i moj mali austrijanac nije mogao odoljeti ... ode on! Dvadesetak km kasnije šuma se prilično naglo povuče i cesta izleti na relativno strme padine sljedećeg brda ... otvara se pogled na veliku dolinu na sjeverozapadu, neki me detalji podsjete da nedaleko odavde mora biti skretanje za Karaševo, nekima poznato po jačoj hrvatskoj manjini u Rumunjskoj, meni poznatije po najrazvaljenijem asfaltu u poznatom svemiru. OK, evo skretanja ... odmah vidim da je asfalt obnovljen. Za svaki slučaj skrenem u selo, napravim krug i vratim se nazad na cestu 58. Iako mi je u glavi tinjala lagana idejica kako bih mogao otperjati do Rešice, potom na zapad do ceste 59 pa izaći na GP Vidin blizu Vršca, razum je ipak prevladao ... što da se gnjavim dalje kad mogu nazad ovom krasnom cestom kojom sam i došao. Mali se austrijanac nije bunio, bit će da mu ova konfiguracija terena jako odgovara. Nisam ni skužio kako sam se začas vratio do Anine, pa nazad do 57B, pa do Oravice, pa do Kaluđerova, pa do Bele Crkve ... ...

... Kao i prošle godine, izlazim iz Baile Herculane nazad na ranije spomenuti E70 i gasiram dodatnih 30-tak km, do mjesta gdje se od E70 prilično elegantno na zapad odvaja neloša cesta 57B ... Jablanica, Prilipec, Božovići, krivine, još krivina ... vodopad Bigar. Hajde da još jednom naglasim i dodatno potcrtam, budući osobno poznajem veseljake koji su se skoro flasterisali u parkirane autobuse i automobile: cesta piči kroz nacionalni park, izrazito je zaigrana i od silnog okolnog zelenila izrazito nepregledna. Vodopad Bigar se nalazi odmah uz cestu, ispred njega je tek manje proširenje na koje se ne mogu nagurati niti tri autića. Puno je ljudi koji ovdje zastanu da pogledaju slapić, postoje čak i organizirane ture autobusima iz bližih većih mjesta. Svi oni se parkiraju u jednu od prometnih traka ... i to uvijek u onu koja njima paše. Cijeli ovaj prostor je kratak i na njega se dolazi izlazeći iz lijeve ili desne krivine ... ubaci u jednadžbu parkirane aute ili busove, putnike koji su izašli iz njih i taman se protežu i bauljaju preko puta gledajući gdje će piš natočiti vode ... eto recepta za katastrofu. Kako god, slapić je ugoda i za oči i za uši. ...

... ...

... Cesta kojom se cijelo vrijeme vozim uz Dunav ima oznaku 57 i završava u Oršovi, simpa gradiću u koji se s juga ulazi niz dugačku nizbrdicu koja s lijeve strane završava Petromovom benzinjarom ... finog goriva imade, napitaka raznih također imade, sendviča nikakvih. Morao sam si pripomoći nekakvim kolačićima s pekmezom od nečega. Sit i napit (OK, privezao sam dušu, bolje rečeno) vozim se do sjevernog kraja Oršove, dajem lijevi žmigavac i uključujem se na cestu broj 6, inače i EU pravac E70. Da, da, da ... čim se spomene EU pravac moraju se spomenuti i neugodne količine kamiona, šlepera te ostalih višekotačnih teretnih vozila. Srećom, većina ih se giba u meni suprotnom smjeru tako da relativno komotno dolazim do tridesetak km udaljenog starog kupališnog mjesta Baile Herculane. Bio sam i prošle godine i zaključio da se moram vratiti i malo to sve detaljnije razgledati ... što sam ovom prilikom i učinio. ...

... Dva kilometra kasnije prolazim i pokraj velikog Decebala i nastavljam dalje uz Oršavsku kotlinu. ...

... Mislim da mi je ulazak u Kazansku klisuru ipak nekako najbajkovitiji. Sva okolna ljepota i divota ipak me ne odvlače toliko da ne uočim novi asfalt kojim su cestari, očito u zadnjih nekoliko mjeseci, počastili ovaj prekrasan komad prirode. ...

... Istim putem silazim nazad, prolazim Coronini i ulazim u Golubačku klisuru ... i sve polako, što crnim što narančastim asfaltom - da, ima nekoliko dionica presvučenih čudnim asfaltom u rasponu od blijedocrvene, zagasito ružičaste pa sve do čiste narančaste boje - prolazim uza sve dunavske kotline i kroz sve klisure. ...

... Vozeći se uz Dunav gotovo sva je pažnja koncentrirana na rijeku i na cestu (ne nužno i ne uvijek baš tim redosljedom) a rezultat toga je da se previde cestice koje se s lijeve strane uspinju uzbrdo i nekamo nestaju. Već sam prošle godine počeo istraživati neke od tih odvojaka i ustanovio sam da se s tih puteva otvaraju prekrasni vidici. Ovaj puta, na sugestiju mog starog znanca pumpadžije Zvonka, skrećem uzbrdo neposredno prije ulaza u mjesto Coronini ... na putokazu piše da cesta vodi do mjesta Sfanta Elena. Na vrhu brda nalazi se i nekoliko velikih vjetrenjača za proizvodnju struje ... nisam imao do tada čak niti okvirnu predodžbu o visini tih čudesa. ...

... Sutradan ujutro magla, pomalo čak i agresivna ... nikako da se digne, nikako da je Sunce otjera. Kako god, izaći na Dunav uz magluštinu koja se lijeno i ljepljivo otkida od površine vode i okolnog zelenila ipak je rijedak doživljaj. ...

Otprilike istim putem ... Sljedeći tekst referira se na neke ranije izlete, konkretno ove: > http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,248788.msg4450765.html#msg4450765 > http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,238807.msg4241743.html#msg4241743 ------------------------- Otprilike u isto doba prošle godine skoknuo sam nakratko do Rumunjske. Ništa specijalno, gledano u brojkama ... niti puno dana, niti puno kilometara. Jedino što bi se moglo okarakterizirati specijalnim jesu pejzaži kojima se prolazi ... Dunavski kanjoni i kotline, dopunjeni kraćom vizitom u stare terme i kratkim prolazom uz jedan vrlo specifičan vodopad. Ako se uopće dade govoriti o nekakvim razlikama u odnosu na prošlogodišnji izlet, možda bih mogao spomenuti da sam ovaj put skrenuo s ceste 57B i zajašio na cestu 58, tek toliko da prođem kroz mjesta Anina i Karaševo. (http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,226254.msg3599170.html#msg3599170 ) Cesta je odlična. Za divno čudo, čak je i asfalt kroz Karaševo nanovo postavljen. Krenuo sam napitkom i zalogajčićem negdje pred Beogradom ... ... i nastavio utabanom stazom: A1, Vodanj, Smederevo, most, Kovin, cesta 134, preko kanala DTD, Bela Crkva. ...