Vrlo brzo, možda tek 2 ili 3 km kasnije, izlazim na D8 u Klenovici. Južna sekcija vidikovaca apsolvirana, dajem desni žmigavac i lagano na sjever. Prolazim kroz Novi, prilazim Selcu, ispred mene je desni odvojak za Bribir. OK, još jednom desni žmigavac i gas uzbrdo. Dolazim do križanja pred ulazom u Bribir i kombiniram ... ako nastavim ravno, uđem u Bribir i nastavim dalje ubrdo nakon cca 5 km doći ću do vidikovca Slipica. Slipica je na 446 mnm, vidik je lijepi, no bio sam ovdje nema ni mjesec dana ... alzo, nema mi puno rezona da opet idem do tamo. Zato ja na ovom križanju skrećem lijevo (dao žmigavac, provjerio kretanje vozila iz svih smjerova) i gasiram prema mjestu Grižane. Lijepa cesta, nema više od 6-7 km. Prolazim Grižane, pogled mi šara po desnoj strani ... okomite stjenčuge kao iz kaubojskih filmova. Ili iz avanturističkih filmova B produkcije sredine sedamdestih godina prošlog stoljeća. Stijena kao zid, nešto zelenila, Sunce pripeklo, glavni junak traži skrivenu stazu koja ga vodi do velikog blaga ili do tajne pećine. Ili do velikog blaga u tajnoj pećini, nije bitno. Bitno je da je glavni junak ugledao putokaz ... zapravo njih dva, a na jednom piše Vidikovac. Opet desno, opet fest uzbrdo, opet počinje biti usko i nepregledno. Odlično. Glavni junak se uspije probiti kroz gusto raslinje, na trenutak ga zaslijepi nemilosrdno Sunce ali ipak ne propusti uočiti maleno naselje napola ukopano u podnožje velike stijene. Tu žive takozvani Pueblo Primorci. Priča se da su izumrli ali po parkiranom bageru na jednom od prilaza nastambi glavni junak prepoznaje znakove života i oprezno se prošulja dalje. Druga brzina, na špicu gasa, neprimjetan kao duh. Staza vodi dalje uzbrdo ... dokle ovako. Ovako do sljedeće table i sljedećeg odvojka ... desno, prema kamenom zidu. Tabli imade tri komada: na gornjoj piše Vidikovac; na srednjoj Plase 8 km i Lič 12 km; donja bode oko ... Opasna uzbrdica! Dvije strme i uske krivine kasnije otvara se pogled. Kao penjanje na krov katedrale sjedeći na leđima lipicanera. Glavni junak osjeti lagani nemir ... bit će da je to onaj trenutak kada simpatikus šalje signale nadbubrežnoj žlijezdi da pojača lučenje adrenalina i noradrenalina. Krvni tlak se povisi, rad srca i disanje malčice se ubrzaju, neki senzori dodatno se izoštre. Još dvije krivine kasnije prizor je bio još spektakularniji ... staza, cca metar i pol široka, omotana oko brda dva puta. Ograde nema. Preglednosti nema. Prostora za grešku također nema. Odlično.

Nizbrdo i opet nizbrdo. Sa 753 mnm, na koliko je vidikovac Sviba gdje sam bio maločas, spuštam se prema moru i to prilično naglo. Sve do izlaska is mjesta Krmpote - Polje, do vidikovca po imenu Kuk. Rekao bih da je ime dobio po kamenoj gromadi na kojoj se nalazi. Prvih 50-tak metara može motorićem, no dalje je zavojita i strma kamenita staza uz koju su postavljeni i gelenderi (rukohvati). Vidikovac je na 301 mnm ali je pogled prva liga. Čak sam se trunčicu i uspuhao pentrajući se do gore ... srećom, ovo je jedini od vidikovaca koji ima i drvo s pripadajućom hladovinom. Hvatam dah, hvatam poglede, pičim dalje.

Cesticu pratim dalje. Desetak minuta kasnije, sada već periodički vozim i lagano nizbrdo, nailazim na odvojak ulijevo. Piše na tabli da se tamo nalaze nebeski labirinti. Hajde, baš da vidim. Cestica se pretvorila u cestuljak, potom u putić, na kraju u stazicu ... al sam ja ipak našao svemirske labirinte. Labirinti su zapravo ... ha, nazvat ću to "podne grafike", sastavljene od kamenja. Njima se može prošetati, što će "izazvati pozitivne promjene na svim nivoima", kako piše na tablama uz svaki labirint. Ima ih deset i svaki ima svoju priču i energiju. Ja sam ih prohodao tri ... Sunce me odgovorilo od daljeg šetkanja po labirintima i nagnalo me da opet osjetim vjetar.

Sljedeći vidikovac, Sviba, skoro da bi se u nekim slučajevima mogao provući neopaženo ... malo je ispod ceste i do njega se treba spustiti. Penjanje dolazi u povratku ... bez panike, nije daleko, niti 50 metara.

Izvlačim motorić ispod tanašne hladovinice i idem dalje ... prolazim selo Ledenice, nedugo potom i Bater, iza Batera skrećem desno na kakti glavniju cestu. Nešto kasnije opet desno ... ima tabla. Ceste su do sada stvarno bile ceste, a od ovog desnog skretanja bi dalje bila cestica. Ovo treba shvatiti maksimalno pozitivno jer prava zabava tek sada počinje ... cestica ubrzo počne vrludati, vidici se otvaraju a paleta se svodi na tri boje - plavu, zelenu i sivu. Svaka od njih u nekoliko nijansi. Ona narančasta koja se progurala u nekoliko kadrova austrijskog je porijekla i svojom se komplementarnošću prilično dobro uklapa u ranije spomenuto trojstvo.

Usko, uže, uzbrdo, nizbrdo ... Oči Vinodola Oko podne odlučio sam da je za ovu subotu dosta Grobnika. Vidio sam što sam htio i koga sam htio, Sunce je junački ofurilo ... dan je dugačak, idem ga iskoristiti. Plana nemam niti ove godine ikakve planove radim. Spuštam se riječkom obilaznicom, prolazim kroz sve uobičajene čekpointe. Jedan je sat popodne i taman ulazim u Novi Vinodolski. Da produžim do Senja pa Jozefinom doma, da se odvezem do Karlobaga, da skrenem ovdje iz Novoga uzbrdo pa da nastavim Rudolfinom? Da, skrećem lijevo prije izlaska iz Novoga i krećem uzbrdo ... ne, ne idem na Rudolfinu, ostavit ću to za neki drugi put. Ima ovdje oko Novoga još nekoliko zanimljivih cestica i zanimljivih lokacija koje duže vrijeme nisam obišao ... hop, evo table na kojoj se spominje današnja ključna riječ ... vidikovac. Idem obići nekoliko vidikovaca koji su poznati pod zajedničkim imenom "Oči Vinodola". Na nekima sam bio, na nekima nisam, nije ih problem pronaći a vrijedi ih sve obići. Sve izvedivo u nekoliko sati. Najprije nailazim na vidikovac Gradina, nedugo nakon prolaska kroz selo Donji Zagon. Kako i piše na tabli, nekih 150 m od ceste ... prvi dio prilaza je asfaltiran, zadnjih pedesetak metara treba prepješačiti.

Šta ću, kud ću, ma idem doma preko Like ... Gospić (imaju sendviča na pumpi), Korenica, Plitvice ... dosta mi je autobana za danas. A usput i da vidim gdje su ti novi radari ... one u Slunju i Tušiloviću sam skužio, ostala dva do Karlovca nisam. Nadam se da nisu niti oni mene. Sve skupa, lijepih 590 km.

... i gas dalje na jug, cilj Karlobag. Ali prije Karlobaga valja mi se još skrenuti do trajektnog pristaništa u Prizni ... nisam dugo bio tamo. Eto me u Karlobagu, sretan i veseo. Rekord je oboren ... tri sata i pet minuta. Od slavlja ništa jerbo na benzinjari nemaju nikakvih sendviča. Budu imali, kaže pumpadžija, kad počne sezona.

Ne idem u Krasno, još manje do Štirovače ... ja sam u misiji obaranja brziskog rekorda i moj cilj je Karlobag. Alzo, natrag nizbrdo ... ...

... i jedan kratki izletić na Velebit. Do planinarskog doma i do kraja asfalta je 18 km. Dalje je kvalitetni makadam koji bi me - da sam htio - odveo do 8 km udaljenog skretanja za Krasno, ili u 10 km udaljenu Štirovaču.

... potom spust do Stinice i Jablanca ... ...

Iza Senja skoro pa nikoga. Idealna situacija da srušim svoj brzinski rekord od Senja do Karlobaga za dva i pol sata. Najprije spust u Lukovo, dijelom po novom prekrasnom asfaltu ... ...

Bakar, Crikvenica, Selce, Novi, Senj ... ipak je srijeda, nije za očekivati ikakvu gužvu, izuzmem li 2-3 cisterne koje stvore prometni čep a nitko da ih obiđe. Moram spomenuti da sam lagano protrnuo ugledavši dvije kampice koje su se lagano ljuljuškale iza teglećih SUV-ova.

... OK, dok je glas na tvrdom njemačkom preko razglasa spominjao "Mittagspause" ja sam izlazio iz grobničkog kruga. Idem na obilaznicu, nisam voljan kroz banska vrata spuštati se u grad. No, najprije osvježenje i zalogajčić na novoj benzinjari Cernik ... kad je već Mittagspause.

Oboren brzinski rekord Senj - Karlobag Od svih dana u trećem tjednu petog mjeseca jedino je vremenska prognoza za srijedu zvučala obećavajuće ... bez kiše, bez vjetra, vedro i sunčano, oko 20 celzijevaca. Kao naručeno za još jednu vožnjicu uz more prije nego navale kamperi nakrcani krumpirom, konzervama i vodom u plastičnim bocama. Detaljnijeg plana nema, zapravo uopće nema ikakvog plana, osim da ću se najprije skrenuti u vizitu na Grobnik ... a tamo Švicarci, skužio sam ih po specifičnom tvrdom njemačkom jeziku koji je dopirao iz zvučnika još prije nego sam se spustio do boksova. ...

...

... ...

Red oblaka, red kiše ... Vizir podignut, glava blago pognuta, lijevom rukom prekrivam nos i izložene dijelove lica ... sunčane naočale čuvaju mi oči. Desna ruka na gasu. Vidljivost ... ha, jedva da se vidi nešto. Epska kišurina, prolom oblaka, torrential rain ... kako god, zanimljivo je. Spust s brda u Karlovac, idući od Grobnika autobanom. Ako negdje slučajno pada kiša, pada upravo ovdje i tamo malo ranije kod Vukove Gorice. Nedjelja, vraćam se s Grobnika i baš mi je super. Još da sam uzeo kompletan kišnjak a ne samo jaknicu, bilo bi još bolje ... OK, ne bude prvi puta da se doma vraćam mokre guzice. A otišao sam tek toliko da ne budem doma ... bolje se malo proluftati, ručak ne bude nikam utekao. U odlasku - krenuo sam oko 10 sati - nije bilo loše. Plavo nebo iznad Zagreba, plavo nebo iznad Karlovca, bijeli oblaci iznad Vukove Gorice, sivi oblaci iznad Ravne Gore. Dvije i pol kapljice kiše vjerojatno je donio vjetar. Kratko skretanje na Grobnik nije bilo kratko već extended ... susreo kolegu iz Slovenije, malo pogledao što ima po boksovima, pogledao nebo prema moru i prema kontinentu. Nje baš za ići nekamo, hajde budemo kod Keca odgledali GP u LeManu a onda što bude. A bilo je kišurine. Utrku odgledali, pričekali još pola sata da se oblaci malčice raziđu i piči svako na svoju stranu ... kolega starom cestom do Delnica i doma u LJ, ja odmah na autoban i doma u ZG. Do Oštrovice zericu vlažnjikavo, kasnije sve proljetno ... čak je i preko Ravne Gore bilo proljeće. Prolazeći čvor Bosiljevo bilo mi je jasno što uskoro sljedi ... nebo nije bilo sivo, nije bilo crno, bio je tamno plavo. Kao da ulazim u more. Nepunih pet km kasnije uronio sam u to more ... ...

...

Kamo dalje? Đir po Istri ne bih, jur nadahnutu vožnjicu Plominkom također ne bih ... ha, idem se spustiti do Bakra. Osim što mi se taj gradić inače jako sviđa, on je i krajnja destinacija (barem jednog kraka) stare Karoline. Iza toga spustim se do Crikvenice - morao sam pričekati da kroz centar prođe veoma glasna skupina na motociklima - i potom do Selca, a od Selca mogao bih opet uzbrdo do Bribira, no sada bih otprašio skroz preko Liča do Fužina. Time bih zatvorio Karolinšku trilogiju, dohvatio se autobana te pravac doma. Kako zamišljeno, tako i učinjeno ... laganih subotnjih 413 km. ...

... ...

... ...

... ...

... ...