Šta ću, kud ću, ma idem doma preko Like ... Gospić (imaju sendviča na pumpi), Korenica, Plitvice ... dosta mi je autobana za danas. A usput i da vidim gdje su ti novi radari ... one u Slunju i Tušiloviću sam skužio, ostala dva do Karlovca nisam. Nadam se da nisu niti oni mene. Sve skupa, lijepih 590 km.

... i gas dalje na jug, cilj Karlobag. Ali prije Karlobaga valja mi se još skrenuti do trajektnog pristaništa u Prizni ... nisam dugo bio tamo. Eto me u Karlobagu, sretan i veseo. Rekord je oboren ... tri sata i pet minuta. Od slavlja ništa jerbo na benzinjari nemaju nikakvih sendviča. Budu imali, kaže pumpadžija, kad počne sezona.

Ne idem u Krasno, još manje do Štirovače ... ja sam u misiji obaranja brziskog rekorda i moj cilj je Karlobag. Alzo, natrag nizbrdo ... ...

... i jedan kratki izletić na Velebit. Do planinarskog doma i do kraja asfalta je 18 km. Dalje je kvalitetni makadam koji bi me - da sam htio - odveo do 8 km udaljenog skretanja za Krasno, ili u 10 km udaljenu Štirovaču.

... potom spust do Stinice i Jablanca ... ...

Iza Senja skoro pa nikoga. Idealna situacija da srušim svoj brzinski rekord od Senja do Karlobaga za dva i pol sata. Najprije spust u Lukovo, dijelom po novom prekrasnom asfaltu ... ...

Bakar, Crikvenica, Selce, Novi, Senj ... ipak je srijeda, nije za očekivati ikakvu gužvu, izuzmem li 2-3 cisterne koje stvore prometni čep a nitko da ih obiđe. Moram spomenuti da sam lagano protrnuo ugledavši dvije kampice koje su se lagano ljuljuškale iza teglećih SUV-ova.

... OK, dok je glas na tvrdom njemačkom preko razglasa spominjao "Mittagspause" ja sam izlazio iz grobničkog kruga. Idem na obilaznicu, nisam voljan kroz banska vrata spuštati se u grad. No, najprije osvježenje i zalogajčić na novoj benzinjari Cernik ... kad je već Mittagspause.

Oboren brzinski rekord Senj - Karlobag Od svih dana u trećem tjednu petog mjeseca jedino je vremenska prognoza za srijedu zvučala obećavajuće ... bez kiše, bez vjetra, vedro i sunčano, oko 20 celzijevaca. Kao naručeno za još jednu vožnjicu uz more prije nego navale kamperi nakrcani krumpirom, konzervama i vodom u plastičnim bocama. Detaljnijeg plana nema, zapravo uopće nema ikakvog plana, osim da ću se najprije skrenuti u vizitu na Grobnik ... a tamo Švicarci, skužio sam ih po specifičnom tvrdom njemačkom jeziku koji je dopirao iz zvučnika još prije nego sam se spustio do boksova. ...

...

... ...

Red oblaka, red kiše ... Vizir podignut, glava blago pognuta, lijevom rukom prekrivam nos i izložene dijelove lica ... sunčane naočale čuvaju mi oči. Desna ruka na gasu. Vidljivost ... ha, jedva da se vidi nešto. Epska kišurina, prolom oblaka, torrential rain ... kako god, zanimljivo je. Spust s brda u Karlovac, idući od Grobnika autobanom. Ako negdje slučajno pada kiša, pada upravo ovdje i tamo malo ranije kod Vukove Gorice. Nedjelja, vraćam se s Grobnika i baš mi je super. Još da sam uzeo kompletan kišnjak a ne samo jaknicu, bilo bi još bolje ... OK, ne bude prvi puta da se doma vraćam mokre guzice. A otišao sam tek toliko da ne budem doma ... bolje se malo proluftati, ručak ne bude nikam utekao. U odlasku - krenuo sam oko 10 sati - nije bilo loše. Plavo nebo iznad Zagreba, plavo nebo iznad Karlovca, bijeli oblaci iznad Vukove Gorice, sivi oblaci iznad Ravne Gore. Dvije i pol kapljice kiše vjerojatno je donio vjetar. Kratko skretanje na Grobnik nije bilo kratko već extended ... susreo kolegu iz Slovenije, malo pogledao što ima po boksovima, pogledao nebo prema moru i prema kontinentu. Nje baš za ići nekamo, hajde budemo kod Keca odgledali GP u LeManu a onda što bude. A bilo je kišurine. Utrku odgledali, pričekali još pola sata da se oblaci malčice raziđu i piči svako na svoju stranu ... kolega starom cestom do Delnica i doma u LJ, ja odmah na autoban i doma u ZG. Do Oštrovice zericu vlažnjikavo, kasnije sve proljetno ... čak je i preko Ravne Gore bilo proljeće. Prolazeći čvor Bosiljevo bilo mi je jasno što uskoro sljedi ... nebo nije bilo sivo, nije bilo crno, bio je tamno plavo. Kao da ulazim u more. Nepunih pet km kasnije uronio sam u to more ... ...

...

Kamo dalje? Đir po Istri ne bih, jur nadahnutu vožnjicu Plominkom također ne bih ... ha, idem se spustiti do Bakra. Osim što mi se taj gradić inače jako sviđa, on je i krajnja destinacija (barem jednog kraka) stare Karoline. Iza toga spustim se do Crikvenice - morao sam pričekati da kroz centar prođe veoma glasna skupina na motociklima - i potom do Selca, a od Selca mogao bih opet uzbrdo do Bribira, no sada bih otprašio skroz preko Liča do Fužina. Time bih zatvorio Karolinšku trilogiju, dohvatio se autobana te pravac doma. Kako zamišljeno, tako i učinjeno ... laganih subotnjih 413 km. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Od Sv. Kuzma - sve po ranije nikad voženim cestama - nekako se uspijevam dovući do izlaska na Grobničku cestu koju bez ikakvih napora pratim do onog podvožnjaka ispod A6 koji me izbacuje na desetine puta voženi prilaz stazi. Na stazi neloše, na njezinom parkingu još bolje ... uglavnom njemačka ekipa. Lijepih igračaka ispred boksova i u prostoru između šatora i kampera .. neke od njih trebalo je i detaljnije zagledati. ...

...

Karolinška trilogija - Edizione Finale Zadnji puta - koliko se uspijevam sjetiti - ovakva situacija dogodila mi se u Rumunjskoj, negdje na autobanu između Constante i onog velikog mosta kojim se prelazi preko dunavskih rukavaca ... alzo, vozim se, pogled mi padne na Trip 1 brojač kilometara, i umalo ostanem bez daha. OK, pretjerujem ... nisam ostao bez daha no definitivno mi je iznad glave plutao poveći upitnik. Što je bilo tako bitno da se i upitnici uvlače u priču? Na Trip 1 brojaču pisalo je 270 km a lampica rezerve još se nije upalila! Ne može to tako, nešto sigurno nije u redu ... crkla žaruljica, nema što drugo biti. Jest da nisam doživio da mi na austrijancima crkne neka od kontrolnih žaruljica, ali jednom mora biti prvi put. Ajme, hoće li više neka benzinjara da ja to natočim i da prekinem ovu neizvjesnost ... čak sam i tetu u naplatnim kućicama za mostarinu priupitao "koliko do prve pumpe". Sitnih desetak km kasnije pojavila se i čarobna benzinjara, na kojoj sam u rezervar na jedvite jade ugurao manje od 15 litara prekrasnog rumunjskog 100+ oktanskog supera. Jedva 15 litara? Kako ... pa znadem da SMT nije u stanju preživjeti s manje od 6.5 litara na stotku. Jesam li spomenuo romanian finest 100+ oktanski ... u tome je bila kvaka. Kad ga se napoji finom juhicom, dosta mu je i litra manje na stotku. Ovaj domaći napoj, koje god boje bio, nakon toga više ne bih komentirao. OK, back to future ... tako nešto slično snašlo me i danas (subota). Jezdim autobanom prema Rijeci i prćkam lagano po menijima bord kompjuktera i ošine me brojka 270 na Trip 1 ... koji mu je, nisam točio romanian finest. Vozim se dalje ... aha, evo narančaste lampice na 280-tom km. Gdje sam, kad će prva benzinjara, što se događa? Dvadeset-i-koji km kasnije, Ravna Gora ... odmah iza tunela desni žmigavac i pravac po Tifonov napoj. Jedanaest litara i četiri decilitra. Ako je vjerovati austrijancima, rezervar od Duke 4 je oko 14 litara ... što znači da je unutra ostalo barem još dvije litre. Natočim i odmah se uhvatim digitrona ... 11.4 podijeljeno s 306 (toliko pokazuje Trip 1) ispada 0,037 ... puta 100, pa je to 3,7 ... alzo, potrošnja je spala na 3,7 litara na 100 km. Uobičajena turing vožnja, svih i svakakvih drumova, autobanski tempo u zoni 4,5-5 K RPM. Cool ... prisjećam se da sam ne znam više kojom prigodom čitao da je LC4 690 prilično nerastrošan agregat, no ovo ipak nisam očekivao. Zadnje što sam računao bilo je 4,3 litara. Otkud onda ovakva razlika? Ha, ostavio sam prije nekog vremena 690 u varaždinskoj klinici uz instrukcije da maknu talijanskog vrištavca (GPR PowerCross) i K&N filter te da vrate originalni ispuh, originalni zračni filter, originalnu mapu ubrizgavanja i originalni prednji lančanik (16Z). Eto, rezultat me malčice iznenadio. No dobro, možda ipak budem vratio nazad prednji 15Z lančanik a ostalo ne diram ... 300+ km s rezervarom goriva na Duke 690 je sasvim dovoljno da se uvalim na bilo koje i bilo čije ceste u meni poznatim dijelovima Europe ... Rumunjsko, eto mene. Vuk sit, koze na broju, idem dalje ... do Fužina, tamo sam zastao u svetoj misiji vožnje starom trasom Karolinske ceste. Da, uvijek pomislim kako je dolaskom u Fužine manje-više odrađen put do mora ... sve što preostaje samo je skotrljati se do obale. Aha, hau jes nou ... autobanski gledano, ovo čak i nije jako daleko od istine, no starom Karolinom ne može biti drugačije. Izlaz iz Fužina prema Bakru - kako je išla stara Karolina - počinje ubitačno dugim i strmim usponom. I kad sam pomislio da je usponu došao kraj, još malo uspona ... strava i užas, gledano iz perspektive kirijaša iz sredine 18. stoljeća. Doista me ne čudi što ova stara i poznata cesta nije dugo izdržala kao glavna prometnica prema moru i što su već četrdesetak godina kasnije počele pripreme za izgradnju nove i bolje ceste od Karlovca prema moru (Struppijeva Jozefina krenula je s izgradnjom 1775.). Trajali su ti usponi dobrih desetak minuta - uključujući i malu pauzu za naslikavanje na sedalcu iza kojega se i službeno ulazi u područje grada Bakra - a potom se počinjem spuštati. Jeli kirijašu iz 18. stoljeća gori dugački uspon ili dugački spust doista ne znam, no vjerujem da i jedan i drugi slučaj traže nemalu vještinu, iskustvo, a moguće i asistenciju. Spuštam se kroz Zlobin, pet minuta kasnije ugledam i more, još 5-6 minuta kasnije prolazim i kroz Hreljin. Pogled na more je u isto vrijeme i toksičan i opuštajući ... koliko god čaroban bio, traži se maksimalna koncentracija na cestu. Strmina je velika, pijeska mjestimično imade preko svake mjere ... oprez, oprez, oprez. Za buljenje u more preporučam zastati uz desni rub ceste na preglednom mjestu, nafiksati se pogledom na modrinu i zelenilo, opušteno nastaviti dalje. Od Hreljina, dalje prema Bakru, može se barem na dva načina: na prvom lijevom skretnju spustiti se preko Meje na D8, ili nastaviti ravno pa kroz Praputnjak, Krasnicu i Škriljevo izaći na Sveti Kuzam. Ova druga opcija dio je - koliko sam uspio prokljuviti - stare trase Karoline, pa shodno tome i ja gasiram za Sveti Kuzam. Kako se originalna trasa spušta u Bakar nisam posve siguran, no ne bi me iznenadilo da je dobar dio te originalne trase bespovratno zagubljen u labirintima novoizgrađenih brzih cesta, spojnica i obilaznica. ...