@ Ćale - Odlično ovo izgleda. Eto me tamo čim prigrije ... zgodna prilika da malo razgibam 690

...

Dva i pol km kasnije ulazim u selo Sotina, prelazim Sotinški potok i pogledom tražim nešto - opet tablu ili putokaz - što će me uputiti na lokaciju koja se zove Sotinski Breg, četiri stotine i osamnaest metara visoko brdo, ujedno najviši vrh Prekmurja. Putokaz je uočen vrlo brzo, zapravo odmah, tik iza lokalne birtije. Pet minuta kasnije gledam gdje je podloga dovoljno tvrda da parkirna nožica ima čvrst oslonac ... da, zadnjih 150 m nije asfaltirano. Pet m desno stari je lokalni granični prijelaz, stotinjak m lijevo drveni je dvokatni vidikovac. Dio sjeveroistočne Slovenije, dio austrijske pokrajine Burgenland, dio Mađarske pa čak i komadićak Hrvaške ... sve se vidi iz potkrovlja vidikovca. Potkrovlju se pristupa drvenim ljestvama no pogled je definitivno vrijedan pentranja. Silazim sa Sotinskog Brega istim putem nazad, mada mi je malo žao što nisam prismrdio makadamom na austrijsku stranu. Nema veze, urednim asfaltom ceste 440 spuštam se skroz do južnog ruba Ledavskog jezera gdje se prebacujem na lokalniju cestu, no samo na kraće vrijeme jer se iz Topolovaca opet vraćam na 440. Cankova, Skakovci, Gederovci iz kojih na pola sata skrećem u austrijski Bad Radkersburg iz čiste navike i gušta da se provezem starim dijelom grada uz Muru. Vraćam se istim putem nazad te negdje prije Mure - da sam nastavio dalje stigao bih u Radence - skrećem na istok, napuštam cestu 440 i prebacujem se na cestu 235. Cilj mi je doći što bliže Muri i vidjeti ima li koja skela ... da, volim riječne skele i koristim svaku priliku za uživanciju u ovom specifičnom načinu prijevoza. Sa ceste 235 skrećem na lokalnu cestu prema mjestu Krog iz kojega bez većih napora - uglavnom slijedeći nekakav biološki kompas - uz jezero Kroška Kamešnica stižem na obalu Mure. Našao sam i skelu ... jedino što ne vozi. Ljeto, subota prijepodne, vidim na suprotnoj obali da ima nekakvih aktivnosti, no ovdje nikoga. Eto razloga na navratim još jednom, možda skela bude u funkciji. ...

Bok poka! Jel na ljeto istok ili zapad u planu?

...

... ...

Prvu priliku da skrenem dalje na sjever dobivam - i koristim - u mjestu Gornji Petrovci. Pogled mi okupiraju sve strmije i zavojitije ceste, uređeni vinogradići koji proviruju između kukuruznih parcela, poneki brižljivo održavani voćnjak ... i omanja tabla čudne boje i neprepoznatljive grafike. Stanem i pogledam što piše ... "Spominsko obeležje Ženavlje, 2 km". Ne znam što predstavlja crtež na tabli, no usput mi je ... budem pogledao i provjerio. Bilo je potrebno sići s ceste (721) na nešto još lokalnije, i na prvom križanju s lijeve strane ugledao sam što je to nacrtano na tabli ... velika metalna kugla s rupama. Odmah na kratkoj prilaznoj stazi nalazi se ploča s uklesanim kratkim tekstom koji djelomično odgovara na neka pitanja. Tekst glasi: Na tem mestu je 18. 8. 1934. pristala najina lebdeča prilika ... Max Cosyns in Nere van der Elst. OK, nešto je prije puno godina ovdje sletjelo. Došetam do metalne kugle, kroz one rupe pogledam u unutrašnjost i shvatim što je to te 1934. godine ovdje sletjelo ... balon, sletio je balon. ... Vratio sam se nazad na cestu 721 i nastavio dalje, preko sela Martinje i Dolič, sve dok me u selu Kuzma opet nije zainteresirala jedna tabla ... uz oznaku kakve se već koriste za stare gradine pisalo je samo "Grad". Vidio sam nekoliko ovakvih oznaka toga dana, no ova je imala "dodatnu vrijednost" koja me nagnala na akciju - pokazivala je prema "ozbiljnijem" brdu, a to odmah povezujem uz zavojitu brdsku cestu i poneki dobar pogled. Gradina je otprilike 5 km južno od Kuzme, pri čemu je tek zadnjih kilometar i pol prava brdska cesta ... malo ali slatko zadovoljstvo. Ugodnu šumu oko gradine iskoristio sam za osvježenje i prikupljanje energije prije povratka u Kuzmu i nazad na cestu 721 uz još nepunih 5 km do spoja s cestom 440, vertikalom koja se od obližnje granice s Austrijom proteže skroz na jug do Radenaca. Primjećujem da u ovom dijelu Prekmurja koji je bliži Austriji nema dvojezičnih natpisa na tablama uz cestu, što sugerira da austrijanci znaju pročitati što na tabli piše. Mađari nisu toliko razvijeni pa njima - u dijelu Prekmurja bliže Mađarskoj - treba posebno napisati kako se koje selo zove. Također nisam primjetio dvojezične natpise u blizini Hrvaške. Živjela raznolika Europa. ...

Hvala!

Najina lebdeča prilika i pogled iz potkrovlja Prolazim kroz selo koje se zove Melinci, maločas sam prošao kroz Gornju Bistricu, putokaz s moje desne strane govori mi da se krećem u pravcu Ižakovaca. Nepunih pola sata ranije - ne baš potpuno siguran gdje se nalazim - gledao sam u veliku žutu tablu na kojoj na kojoj je naznačeno da su Beltinci ravno, Lipovci i Renkovci desno, a u Bratonce budem došao ako skrenem lijevo. Brezovica je također spominjana na nekom od usputnih putokaza. Stojim uz rub ceste i gledam oko sebe ... upijam okolinu. Uski pojas visoke trave spaljene višednevnom žegom dijeli me od dugačkih zelenih polja kukuruza koja se protežu skroz do niskih brežuljaka koji su mekanom bjelinom niskog oblaka odijeljeni od blijede modrine neba. Da je kolorit ponešto agresivniji te da su linije oštrije pomislio bih da sam se zatekao u Generalićevoj belkantističkoj Podravini. Vozim dalje očito poljoprivrednim krajem ... teren postaje brežuljkastiji, na blagim padinama kukuruzi se smjenjuju s uredno posloženim trsovima vinove loze. Ima tu i zlatnih polja žitarica naslonjenih na tamnozelene zidove šume. Po cesti koja vijuga ovim krajem nema sasušene zemlje i konjskog dreka, što je jasan znak da ovo nije Zagorje; na prometnoj signalizaciji uz cestu nema rupa od municije različitih kalibara, dakle nije niti Slavonija; asfalt nije sastavljen od tisuću i jedne zakrpe što potpuno poništava daleku mogućnost da se možda radi o Vojvodini. Nije niti Austrija jer vidim da vlati trave uz cestu nisu savršeno podšišane a i neke od gospodarskih zgrada na usputnim domaćinstvima nisu ožbukane. Gdje sam ja to zapravo zabasao? Ja sam u Sloveniji, na njezinom krajnjem sjeveroistoku, u dijelu koji se zove Prekmurje. Odlučio sam se provesti ovim krajem kako bih vidio nešto više od spidvej stadiona u Petišovcima, Radenaca i Gornje Radgone. Na ove spomenute tri lokacije navraćao sam više puta no uvijek bih do njih dolazio na isti način. Svidjele su mi se pa sam pomislio da u slovenskom Prekmurju mora biti još terena koji nude dobar pogled s ceste. Uobičajene rute za ulazak u Prekmurje su ili preko Mure kod Bad Radkersburga, ako dolazim sa sa sjeverozapada, ili preko Mure kod Murskog Središća ako dolazim s jugoistoka. Ovom prilikom prelazim Muru s ove zadnjespomenute lokacije na kojoj još uvijek moram prikočiti i uniformama predočavati nekakve papire. Ako ništa pametnije, barem su se dogovorili da se ova nepotrebna gnjavaža ne mora prakticirati s obje strane Mure. U Lendavu, od graničnog prijelaza udaljenu kakvih pet-šest km, ulazi se skretanjem s rotora koji je zapravo mjesto odluke: skrećem na prvom odvojku i spuštam se u Lendavu, skrećem na drugom odvojku i penjem se na autoban za brzi transfer do blizine Radenaca (vinjeticu ne treba zaboraviti), ili skrećem na trećem odvojku i polazim polako preko Hotize i Beltinaca u smjeru Murske Sobote. Preko Hotize i Murske Sobote sam već vozio prema Gornjoj Radgoni, cesta nije loša ali je sve manje ili više naseljeno područje ... ostavljam ovu dionicu za mogući povratak kada usput planiram pogledati ima li koja skela na Muri. Silazim odmah na prvom odvojku, spuštam se u Lendavu te na drugom rotoru "niz cestu" hvatam pravac prema Dolgoj Vasi, u kojoj cestom 442 nastavljam prema Dobrovniku. Potpuno ravničarski kraj (mislim da ovaj dio istočno od Mure lokalci nazivaju Ravensko) koji se na sjevernu stranu počinje namreškavati i dosta usporeno pretvarati u brda (isti oni lokalci za ovaj će dio reći da je to Goričko). Iako je tek devet sati prijepodne, vatreni jezici s neba ubrzano podižu temperaturu tako da i moj pogled sve češće odluta na desno, prema Goričkim brdima. Manevar skretanja u brda odlažem do križanja u mjestu Martjanci, ne zato što to prije nije bilo moguće, nego jednostavno zato što je ovo bila zadnja prilika ... da sam nastavio ravno uvalio bih se u Mursku Sobotu a to mi nekako i nije bilo u planu. U Goričko, u brda, ravno na sjever cestom 232 ... kao da se vozim pitomijim zagorskim bregima ili nižim obroncima Papuka ili Psunja. Iza Mačkovaca cesta zavija na istok, prema Hodošu i dalje prema Mađarskoj, što mene motivira da hvatam prvi veći lijevi odvojak kako bih što više produžio vožnju ovim krasnim brežuljcima na sjever.

I ja to često mislim ... i onda otkrijem nešto novo

...

... ...

... ...

... ...

Nedjelja je ujutro i malo sam se prošetao prije nego prinjušim ima li kakvih promjena i dopuna u ponudi za doručak ... nije ih bilo, osim što je jedna salama bila drugačija. Nisam planirao još navraćati na Ring ... dapače, dio ekipe koji su više rekreativno nego takmičarski orijentirani otprašio je doma još jučer kasnije popodne. Platio smještaj, spakirao se i gas doma. To što idem doma ne znači da i najkraćim putem idem doma. Tolike lijepe ceste su između Pölsa i Zagreba, šteta bi bilo ne pogledati kakve su i kakvi su pejzaži oko njih. Vremenska prognoza tvrdi da po Austriji neće padati ništa, no za Sloveniju i Hrvatsku garancija nije bilo. Nebo jest bilo oblačno, silna vlaga od noćašnjih kišurina naveliko se isparavala - šume su izgledale kao da gore - a nakon trećeg sela pojavilo se i nekoliko rupa u oblacima koje su dale nebu da malčice priviri na zemlju. Alzo, kojim putem doma? Bez ikakve sumnje, prvi dio povratka idem opet 77-micom ... do Köflacha. Jutarnjih 14 celzijevaca nisu stvarali nikakve probleme, uzbrdo, tri-četiri krivine do prijevoja Gaberl sve je bilo pjesmica. Nije niti na Gaberlu bilo posebno loše, no nezgodna maglica i nategnutih osam i pol celzijevaca nisu ohrabrivali živahniji pristup krivinama ... sicher ist sicher! U Köflachu opet hvatam cestu broj 70, no sada na jugozapad, pravac Klagenfurt. Također zabavna cesta ali niti upola tako kvalitetnog asfalta ili zavodljivih krivina kao 77. Kratkih 20-tak km od Köflacha prešao sam prijevoj Packsattel (1200 mnm) koji je ujedno i granica između Štajerske i Koruške. Ulaskom u Korušku vidljivo se popravi kvaliteta asfalta, a čak i krivine postanu zabavnije. Nakon spusta s jednog brda izbijam na križanje u mjestu Twimberg - cesta 70 kojom sam došao nastavlja se lijevo, dok je od križanja na desno cesta 78. Super, baš to trebam ... skrećem na cestu 78 koju pratim ne više od 5-6 km, sve dok ne ugledam putokaz koji pokazuje ulijevo i na kojem piše Klippitztörl. Cesta na koju sam skrenuo nosi oznaku L91 i treba ju obići, što zbog zanimljive konfiguracije, što zbog prijevoja Klippitztörl kome je pristup dosta strmiji od prijevoja koje pohodim zadnjih nekoliko dana (Klippitztörl je na 1642 mnm). Ne idem dalje cestom L91, vraćam se nazad istim putem - da, da, dosta je ova cesta strmija u svom gornjem dijelu - skroz do onog križanja od maločas te nastavljam dalje cestom 70. Dokle tako? Ha, ne baš daleko ... tek petnaestak km do mjesta Frantschach. Obazrivi pogled u retrovizor, lijevi žmigavac i već sam na lokalnoj cesti L148. Osamnaest km kasnije stižem na prijevoj Weinebene (1666 mnm) koji se također nalazi na granici između Koruške i Štajerske. Niti ovaj put ne idem dalje na drugu stranu. Vraćam se istim putem nazad, uključujem se opet na cestu 70 ... do Framracha, gdje na benzinjari obnavljam zalihe tekućina i gdje skrećem na lokalnu cestu L135. Ova cesta pitomo se provlači još pitomijim pejzažima do mjesta koje je u određenoj mjeri šire poznato - Lavamünd. Da, to je ono mjesto odakle se obično kreće u napad na ranije spominjanu cestu 69. Preciznije rečeno, na 69-ku se skreće s južne strane mjesta kod table na kojoj piše Lavamünd ... do centra, koji je prilično lijepo uređen i vrijedan je zaustavljanja i barem kraće šetnjice, treba još potegnuti kilometar ili dva. Jesam li skrenuo na 69-ku? Naravno da jesam ... nedjelja je, pola dva popodne i baš mi se nikuda ne žuri. Otperjao sam do Aibla te u Sloveniju ušao preko Radelja. Uz Dravu vozim regularno i po svim pravilima, kao svaki pošteni Slovenac, sve do Maribora čijim se raskupusanim asfaltom nekako probijam do izlaza na autoban. Ovaj komadićak autobana do Ptuja koristim za dublje promišljanje dva pitanja koja me muče još od prekjučer ... prvo - jeli veća vukojebina Pöls ili Laaben; i drugo - jeli veća gnjavaža biti mokar oko yaya zbog kiše koja tvrdoglavo pada i ne pokazuje namjeru posustajanja, ili od vrućine koja prelazi u gadnu vrelinu i također ne pokazuje znakove smirivanja. Zašto Pöls ili Laaben ... u čemu je zapravo razlika? Laaben je donjoaustrijska selendra u kojoj osim pristojnog hotela u kojem sam odsjeo za vrijeme Reitwagen Rancha nema gotovo nikakvih sadržaja. OK, ima ona žuta banka i nekakav dućan u čijem sam izlogu vidio da se može uplatiti nekoliko različitih lutrija. Mislim da je u istom izlogu bilo i nekakvih čokoladica, no u svakom slučaju nisam ga vidio otvorenoga. Ima i mala automatska benzinjara ... plati pa toči. Zalogajnice bilo kakve vrste nema, kafića nema. Pöls je štajerska selendra u kojoj sam si našao smještaj za vrijeme recentnih događanja na RedBull Ringu. Prenoćište s doručkom, sve regularno i bez primjedbe ... klasičnog hotela nema. Restoran u selu imade jedan no bio je zatvoren a lokalci me za prehranu upućuju u "Pizza Kebap". Ajde ... Kebap Teller mit Pommes i nije najgore što se može pojesti, no ipak bih u Austriji bio sretniji i veseliji - i sitiji - s jednim klasičnim vineršniclom ili lungenbratenom. A i Puntigamer "das bierige bier" nije neka sreća. U Laabenu je barem hotelski restoran imao odličnu hranu i pošteni izbor piva. Osim toga, društvo u restoranu nisu bili jedan dan poljski a drugi dan bosanski bauštelci. U Pölsu postoje i tri kafića, normalna benzinjara i dvije velike trgovine ... koje također nisam vidio otvorene jer se oni tamo furaju na radno vrijeme do šest popodne, eventualno petkom do pola sedam. Tko bi se normalan vratio s RedBull Ringa prije 6 popodne? I u Pölsu imaju žutu banku, i još jednu trgovinu sportskim điđama. Hajde dobro, niti u jednom od ovih austrijskih sela nisam bio ni gladan niti žedan (Pöls mi je malo diskutabilan), smještaj je bio pristojan (Laaben apsolutno bolji), goriva se dalo natočiti (10 km od Laabena ima fina benzinjara), ceste su odlične i ovamo i onamo, lijepih terena za vožnju također ima na obje strane. Taman da se dohvatim drugog pitanja ... opaaa, bremzaj, stani. Nisam niti primjetio da je autoban završio i da sam već zašao na onaj komad lokalne ceste do Macelja. Kolona dokle pogled seže ... nedjelja je popodne, opet mi padne na pamet, vjerovatno smjena turista na Jadranu. Kontempliram ... kolona prema Macelju stoji, od Macelja prema ovamo vozila se kreću ali dosta gusto. Ako se planiram voziti između kolona bit će to malo nezgodno jer su jako nagurani, nema nikakvog manevarskog prostora, vjerovatno su i ovi u autima dodatno nervozni ... ziher na pojedinim bočnim prilazima ima uniformiranih koji su također nervozni jer se nedjeljom popodne moraju gnjavit s prometom umjesto da doma ručaju i odu na spavanjac ... a zašao sam na ovu cestu nema niti pola kilometra. Alzo, okrećem brzinom kojom se frtalj tone motora može okrenuti na uskoj cesti s jakim prometom iz kontra smjera, vraćam se tih 500-tinjak metara nazad i elegantno skrećem desno prema Ptuju. U Spuhlji opet desno i eto me začas na GP kod Dubrave Križovljanske. Prilazim Varaždinu, obilazim Varaždin, eto Zagreba ... ...

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Vremenska prognoza za subotu obećavala je da kiše sigurno neće biti barem do 2-3 popodne, a kasnije pada sigurno ... OK, jučer sam se iza 6 popodne također s Ringa vraćao u bazu po ozbiljnijoj kišurini, mogu i danas. Aber, kako vidim kroz prozor dok na tanjur navlačim sve tri vrste narezane salame, nekoliko kriškica sira s rupama, dvije male paštetice i nekoliko komada narezanog paradajza - uzeo sam i dvije fine žemljice - nebo vani ne izgleda loše. Nema svrhe da se žurim na Ring, nek se ja malo provozam okolicom. Cesta 114 počinje baš kod ove obližnje benzinjare, jedva stotinjak metara od gestehausa ... kratki pogled na kartu na ekranu telefona - naravno da imaju vajfaj, signal je odličan - uvjerava me da bi to mogla biti lijepa vožnjica. Cesta 114, odavde do Triebena četrdeset km prekrasnog asfalta, lijepih pejzaža, teških oblaka i dekorativnih kravica. Na cesti je i selo Hohentauern s pripadajućim prijevojem (1274 mnm) što sve skupa garantira ugodno potrošenih sat vremena. U 10.00 već sam bio nazad na Ringu ... tek da pogledam što sam propustio jučer, da popričam s nekim ljudima koje sam jučer upoznao, štogod da prigrizem, kafca i kokakolca ... ...

...