... ...

... ...

Svjetlonoša pred Napoleonovim mostom Južna ljubljanska obilaznica ima svoj ritam. Jest ponekad nervozan, ponekad frenetičan, ponekad čak graniči s rubnim oblicima patologije. Kakav god bio, ima ga ... samo ga treba prepoznati. Tek su dva momenta, dva mjesta ili dvije prilike, u kojima se ovaj ritam narušava: Petrolova pumpa između izlaza 34 i 35, i razcep Kozarje. Ništa neviđeno, ništa specifično za ovaj komad ceste. Uvijek, ali baš uvijek, imade onih koji se u zadnjih 50 metara sjete da bi morali skrenuti na benzinjaru - ili da natoče, ili da istoče, ili da kupe duvana - i time uzrokuju poremećaj u sili. Isto tako, uvijek i baš uvijek, imede pacijenata koji se u zadnjih 50 metara sjete da idu za Kranj a ne za Postojnu i da je krajnji čas da se promijeni vozna traka prije razcepa Kozarje. Ja sam na vrijeme uhvatio lijevu traku i prestrojio se za nastavak puta po A1, prebacio se dalje na dionicu prema Vrhniki ... neko vrijeme vozio potpuno uobičajenim i lagano živčanim prometom te nakon nekog vremena uletio u čudno stanje usporenog i trzavog kretanja. Ne, ne ... sve je u redu s mojim mopedom, samo se promet odvija čudno. Iza onih "naplatnih kućica" gdje je bezobrazno ograničenje na 40 km/h ništa se nije promijenilo. Dobro, vidim da šleperi, talijani s kampicama i austrijanci s gliserima na prikolicama imaju svoj tempo. Sve se to relativno lako zaobiđe ... i opet sve se nekako kilavo vuče. Ograničenje je stotka, radova nikakvih nema, gdje je problem? Napredujem polako, neke zaobiđem s desne strane, neke s lijeve strane. Još samo dva vozila da obiđem i eto me na čelu kolone. Obiđem nekako i ta dva, jednog s kampicom i jednog s gliserom, i ugledam još i trećeg ... neki manji autić. Desna vozna traka, njih dvije u autu. Sedam banki ... godine koliko najmanje svaka imade i tempo kojim se kreću. Nitko ih ne obilazi iako je ograničenje stotka. Dal´ zato što je tek pola osam ujutro, ili zato što je temperatura skoro stigla do 30 celzijevaca, ili su neki metafizički razlozi. Tek, obiđem ja dražesne gospođe i uhvatim se kako počinjem razumijevati situaciju ... nitko ih ne obilazi jerbo ne želi narušiti ovu idilu utorkom ujutro. Ne trebam žuriti, idem i ja sudjelovati u ovoj idili ... evo, kao mali znak pažnje budem još malo usporio, šteta da brzinom pokvarim doživljaj. Abgasam malčice, na ugodnih 60 km/h, veliki austrijski dvocilindraš prede kao susjedova velika bijela mačketina. Dvije svjećice po cilindru i najmoderniji motor management čuda rade ... ni da trzne, ni da štucne, a u petoj brzini. Vozimo se i uživamo. Vidim - zapravo čujem - da su dražesne gospođe prepoznale moju brigu za njihovu sigurnost ... pritišću sirenu svojeg autića u znak pozdrava. Dirnut takvom gestom, okrenem se lagano na lijevu stranu, ljubazno se naklonim i još im lagano mahnem rukom. Divan osjećaj ... na krilima sreće i preplavljen emocijama, kao svjetlonoša nastavljam predvoditi ovo mirno stado. Dražesne gospođe još su u jedan ili dva navrata izrazile svoju naklonost prema meni i pažnji kojom ih obasipam, no ugledao sam putokaz na kome je pisalo Logatec, što je bio znak da si ipak dopustim lagano ubrzanje te da prije toga još jednom zahvalim svojim pratiteljicama na društvu. Makroregionalno gledano, Logatec je na granici između Dinarida i Alpa. Ako prikaz prebacim sa makro na mikro, onda je Logatec mjesto gdje sam sa slovenskog autobana A1 prešao na lokalnu cestu 102. Alzo, Dinaride ostavljam iza sebe i prelazim u Alpe ... a u Alpama me dočekuju kukuruzi. Polja kukuruza s obje strane ceste, raširila se po pitomim obroncima, ne vidi im se kraja. Ha, nisam tako zamišljao alpske pejzaže ... gdje su planinčine špičastih vrhova pod vječnim snijegom i ledom, gdje su divokoze, gdje su runolisti? Alpske kolibice grijane vatrom iz otvorenog ognjišta, medvjeđe krzno i ostali pripadajući sadržaji ... ništa, nič? Neugodno iznenađen, sav u nevjerici i na rubu suza nastavljam dalje. Tješim se da je ovo tek predsoblje od Alpa, tu se izuju cipele i ostavi kaput ... primaća soba dođe tek kasnije. Srećom, WC se lako pronađe ... prva vrata desno iz predsoblja. Potpuno nealpski pejzaž, cesta koja veselo vijuga između polja i šumaraka, povlači se iza mjesta Godovič. Brda postaju izraženija a cesta iznenadi ponekom ozbiljnijom krivinom. Daleko najzanimljiviji zadnjih su desetak km ceste između Godoviča i Idrije gdje cesta zavija u sve tri dimenzije kroz klisuru koja se zove Zala. Negdje već pred kraj klisure desna je krivina nizbrdo. Izlazeći iz nje stigao sam vidjeti da je s lijeve strane most i grozd putokaza ... jest da sam proletio pokraj toga no osjetio sam da se moram - čim prije, najbolje odmah - polukružno okrenuti i pogledati kamo upućuju svi ti putokazi. Tri su putokaza: Idrijska Bela, Divje jezero i Klavže. Gornja dva moram istražiti odmah, onaj najdonji nekom drugom prilikom. Za Divje jezero sam bio čuo nekom prilikom, no Idrijsku Belu sam propustio ... evo prilike da turim nos na obje lokacije. Dojmljivo postaje odmah, doslovno od prvog metra: kameni zid, uska cesta, prozirna rječica Idrijca - tim redom gledano s lijeva na desno. Plus intenzivan, veoma koncentriran i neobično čist "miris vode" i okolnog raslinja ... sve dopunjeno jakim i vrlo naglim izmjenama osunčanih i zasjenjenih dijelova ceste. Predivno. Lagano sam odvozio svih sedam km do mjesta Idrijska Bela te se - skoro hipnotiziran lijepim pogledima s ceste - vratio istim putem nazad. Razgledavanje samog mjesta Idrijska Bela ostavljam za neki drugi puta ... cilj je gotovo uvijek cesta a ne mjesto. Nešto ranije, prilikom skretanja na ovu ljepotu od ceste, nedugo nakon mostića s putokazima, vidio sam da je Divje jezero s lijeve strane ali gusto raslinje - šumetina, zapravo - skriva pogled na njega. Za pristup Divjem jezeru potrebno je prošetati pedesetak metara uskom stazom od nabijenog kamenja i spustiti se na maleno proširenje - također od nabijenog kamenja - koje je metalnom ogradom odvojeno od bližeg pristupa jezeru. Zar bi netko htio skakati u onu zelenu jamu bezdansku? Divje jezero nije samo jezero, ispod površine sakriva se velika podvodna spilja, a ujedno je ovo jezero i izvor. Izvor je rječice Jezernice, najkraće rijeke u Sloveniji koja se nakon svega 55 m ulijeva u obližnju Idrijcu. Koliko je izvor lijep, toliko je i voda u njemu hladna ... taman za bućnuti dva Laška da dođu na "radnu" temperaturu. Jezero je jednim dijelom okruženo visokom stijenom ... dosta me podsjeća na izvor Krupe 3-4 km jugoistočno od Semiča. Zapravo, cijela scenografija Divjeg jezera kombinacija je izvora Krke i izvora Krupe. ...

Hvala. Čuo sam za ime Pecol al´ nisam znao na što se odnosi ...

...

... ...

Pogled na Jôf di Montasio višestruko je bolji s visoravni Altopiano del Montasio nego s prijevoja Sella Somdogna. S pijeskom ili bez njega vrijedi se dovesti do ove visoravni. Dok sam sišao s Altopiana bilo je već sedam sati popodne, vrijeme za lagani povratak u bazu - usput sam navratio i do skakaonica na Planici - i nešto manje laganu večericu, uz kontemplaciju o tome kamo sutra. Ako današnji obilazak Sella Nevea shvatim kao dopunjenu i proširenu verziju prošlogodišnjeg izleta, slično bih mogao napraviti i sutra. Ima jedan mali prijevoj kraj čije sam sjeverozapadne ishodišne točke danas već prošao i kojega bih rado pohodio s talijanske strane. Ime mu je Sella Carnizza i veselim se ponovnom prelasku ... u dopunjenoj i proširenoj verziji. Bazni kamp za ovogodišnje švrljanje po Furlaniji bio je simpatičan hotelčić "Pri žerjavu" u slovenskom selu Rateče, bukvalno na samoj slovensko-talijanskoj granici. Vlasnici su simpatični i pristupačni, kuhar je momak koji nema mjeru - radi vineršnicl čija se površina računa u kvadratnim pedljima a ne centimetrima - imaju tamno Laško a imaju i garažu za uparkirati austrijanca. Garaža ima prilično strmi prilaz tako da nisam siguran kako bi se tu snašli ne-austrijski mopedi. Kad je riječ o Austriji ... odmah na odlasku, prolazeći uz Pontebbu, nisam mogao odoliti iskušenju da skoknem do Nassfelpassa ... brzo gore i nešto sporije nazad, dva puta po trinaest km. OK, može dalje. Spominjao sam Sella Carnizza, prilično skriveni i slabo poznati prijevoj kojega sam pohodio prošle godine s jugoistoka, iz okolice Žage u Sloveniji. Sada bih ga "napao" sa sjeverozapadne strane, a da bih to učinio najprije mi valja doći do Resiutte, gradića gdje ovaj dio priče mora započeti ... alternativnog prilaza s talijanske strane zapravo i nema. Kako se najjednostavnije, najelegantnije i najbrže iz Rateča prebaciti do Resiutte? Mojom omiljenom trinaesticom, naravno. Ne, nije to tramvaj od Žitnjaka do Kvaternikovog trga već sjevernotalijanska brza cesta SS13. Od Rateča do Tarvisia treba doći po SS54 te se u Tarvisiu ubaciti na SS13 ... dalje ide samo, sve uz prelijepe vidike s obje strane ceste. Lijevo skretanje sa SS13 i još jedno lijevo skretanje u centru Resiutte jedini su napori koji se zahtijevaju u ovoj prvoj fazi. Dolinom imena Resia, uz potok Resia, vozim cestom SP42 i ne mogu se načuditi koliko razlike u viđenju i doživljaju jedne te iste ceste može biti ovisno o smjeru kojim se napreduje. Bio sam ovdje prošlo ljeto no teško prepoznajem slike krajolika ... jasno mi je da mi je potok sada s desne strane, kojega slabo kad i uočim od granja i drveća, jasno mi je da pred sobom vidim druge linije horizonta s pripadajućim planinama i šumama, i križanja su konta postavljena i u zavojima fiksiram druge detalje. Sve OK, sve 5 ... vjerovatno intenzitet proživljenog i viđenog drugačije optereti "senzore" pa sve skupa onda generira specifičnu mentalnu sliku koja može biti manje ili više "kompatibilna" sa slikom generiranom vožnjom u kontra smjeru. Nije ovo da prvi puta registriram razlike u "mentalnim slikama istog područja ali iz različitog smjera" ... jedino su ovdje i sada te razlike vidljivo veće. Most preko Resie kojeg prelazim prije mjesta Gniva ipak mi je bolje ostao u sjećanju, kao i hrpetina dvojezičnih putokaza - gore talijanski, dolje rezijanski. Lagano se uspinjem, prolazim mjesto Lischiazze, provlačim se između ograđenih dvorišta i nekolicine parkiranih automobila, kad mi pogled uhvati kameni zid planine preko koje - ili uz koju - namjeravam proći. Na manjem proplanku na kraju sela zastanem, planinčina viri iz šumetine toliko da je skoro i nebo zaklonila ... a kam´ budem ja? Aha, siva staza nestaje u šumi, nema mi druge nego da krenem i da vidim jesam li na pravom putu. Na ulazu u ovaj šumski tunel uočavam i stari prometni znak, već napola uništen i lišajima obrastao, koji tvrdi da je širina ove sive trake koja nestaje u šumi čitavih 2,20 metara. Je, možda tu na početku te na serpentinama kroz šumu ... za većinu puta kasnije to je prilično optimistična širina. Ovih serpentina kroz šumu jasno se sjećam, kao i zanimljivog pogleda na njih kasnije s gornjih dijelova puta. Desetak minuta kasnije stojim pred tablom, u dubokoj šumi na vrhu prijevoja, 1086 metara iznad mora. Dio koji sljedi također mi je poznat - usko, usko, nepregledno - i spominje se nešto ranije. Lijepo je bilo doživjeti Sella Carnizza i s druge strane, pogled s ceste i za ovaj skriveni prijevoj sada je kompletan. Nisam se žurio na drugu stranu. Između pograničnog mjesta Uccea i slovenske granice malo je cestovno križanje: gledano od strane Slovenije uska i strmija cesta ne desnu stranu vodi na Sella Carnizza, dok lijeva - SR646, vidljivo šira i kvalitetnija - odlazi za Tarcento i kasnije Udine, no usput prelazi i Passo Tanamea. Passo Tanamea, sa svih svojih deklariranih osam stotina i sedamdeset metara nad morem, nije baš jedan iz kategorije planinskih prijevoja od kojega bi lovcu na alpske visine zaigralo srce. Nema nadmorsku visinu, nema spektakularne poglede na okolne vrhunce, ali ima jednu - oh, tako nezgodnu - karakteristiku koja ga čini neobično popularnim u određenim krugovima moto populacije - nalazi se na brzoj cesti presvučenoj krupnozrnatim hrapavim asfaltom i manje-više dobre preglednosti. Na partituri dionice preko Passo Tanamea velikim slovima piše Allegro Animato (ma non troppo). Dionica je vrijedna ponovnog izvođenja, eventualno još jedan izlazak na bis, a potom može i razlaz ... pravac Uccea i Slovenija. Dalje do Zagreba ne sasvim najkraćim putem ... čemu žurba, nigdje ne gori. ...

... ...

Alzo, kamo dalje, pitam se drugi put. Odgovor je tako jednostavan ... gledao sam u njega još prije petnaestak minuta. Da, Jôf di Montasio, idem buljiti u njega s druge strane. Prišuljat ću se ovoj stjenčugi s juga, najbliže što mogu, i zaviriti joj pod suknju ... pa nek vrišti ak´ joj nije drago. Kako do suknje ove ljepotice? Opet malo nazad, po SS13 do Chiusafortea gdje preko mosta ulijećem na cestu SP76, ključna riječ je Racolana. Da, opet ista špranca ... dolina je Racolana, cesta je Racolana, potok je Racolana. Raspalim Racolanom - nisam ja stvarno brzo vozio ... tko bi normalan brzo vozio velikog austrijanca od 160 KS praznom cestom fantastičnog asfalta i lijepih preglednih krivina ... to je samo popularna fraza - sve do onih prvih serpentina s tunelima. Uzbrdo umjerenim tempom - druga i treća, između 4K i 7K RPM - tek da čujem Akrapa kako ljupko grglja na abgasu. Cijelo područje kojim se širi ovo niskofrekventno grgljanje zove se Sella Nevea (Janezi bi rekli Na Žlebeh) i već sam ga spominjao prošle godine. Ono što nisam spomenuo jest da se točno na sredini najgornje krivine zapadne strane prijevoja - ove s koje dolazim - odvaja uska i naizgled ni po čemu zanimljiva cestica. Tu su i tri putokaza; najdonji i najmanji od njih pokazuje baš u tom pravcu i na njemu piše Alt. del Montasio i još brojka 6. Altopiano del Montasio, udaljen 6 km od ovog križanja, zelena je visoravan na južnom obronku Jôf di Montasio. Ovih 6 km može zvučati kao čas posla, no ta se pomisao raspline doslovno na prvih stotinjak metara uskog i krivudavog putića mjestimičnog nagiba do 18%. Neželjeni bonus materijal tone su pijeska za kojeg bih rekao da je prije rezultat cestarskih zimskih aktivnosti, negoli nešto što su oborinske vode donijele s planine. Kad pometu sav ovaj suvišni pijesak, cestica postaje zabavnih 6 km koji na svom kraju skrivaju visoravan koja nudi upravo ono što ja tražim - nezaboravan pogled s ceste. ...

... ...

... ...

Strada Statale 52, ili kraće SS52, jedna je od onih sjevernotalijanskih asfaltnih čarolija koje nikako ne treba propustiti i koje nikada ne dosade. Kao brižljivo spremljene špagete Puttanesca ... koliko god prežderan bio, uvijek može još jedan sitni zalogajčić. Pogotovo ako su poslužene uz bocu vrhunskog syraha. Alzo, zajašim SS52 i jezdim na istok ... provlačim se kroz Ampezzo vozeći iza gojazne talijanske matrone u Alfi 159 Sportwagon, čijeg se društva uspijevam riješiti tek kad je skrenula pred mesnicu; prelazim most koji se protegnuo preko praznog korita rječice Degano, neposredno prije mjesta Villa Santina; živahno jurišam prateći nekoliko domaćih veseljaka na prilazima Tolmezzu. Tolmezzo ne želim samo zaobići već namjerno radim kraći izlet prema centru, od čega me ubrzo zaboli glava te se prvim brzim izblendam nazad na SS52. Ušće Felle u Tagliamento ostaje mi s desne strane, još jedan most i još jedan rotor kasnije eto me na SS13, možda bolje rečeno na pletenici koju čine SS13, autostrada A23 i rijeka Fella ... isprepliću se na mnogim mjestima stvarajući mnoge atraktivne kadrove. Kadar koji mi se trenutno mota po glavi jest onaj u kome se pokraj ceste pojavljuje putokaz na kome piše Dogna. Uočio sam ga nekakvih 7-8 km iza Chiusafortea, usporio te skrenuo desno niz strmu cestu koja nestaje ispod velikog podvožnjaka. Dražestan kadar, strogo prometno gledano. Dogna (slov. Dunja) - mjesto, potok i dolina istog imena. Mjesto nije teško pronaći, odmah uz cestu SS13, odmah ispod podvožnjaka; dolina se već malo teže pronađe jer treba dobro zagledavati u putokaze i putokaziće, no kad se prijeđe mostom preko Felle samo ravno u brdo; potok dođe sam bez da ga se traži. Ravno u brdo zaletava se stara vojna cesta koja je služila za prilaz i opskrbu utvrđene linije na nekadašnjoj granici - i kasnijoj prvoj liniji fronte - Italije i Austrougarske. Čim je tu vojska u pitanju, treba očekivati i ono neočekivano ... a toga bome ima u izobilju. Strma cesta, na pojedinim dijelovima jako strma, na dijelovima uklesana u stijenu, na drugim dijelovima kao da je zalijepljena za stijenu; nekoliko mostova za koje nije sasvim jasno koja ih sila drži iznad provalije, nekoliko tunela očito rađenih bez suvišnih detalja i pitanja, nekoliko dijelova utvrda iz prvog svjetskog rata s čitavom armijom zombija koji tumaraju napuštenim rovovima, podzemnim skladištima i starim artiljerijskim položajima. Počinju biti aktivni s prvim mrakom. Neki se putnici motociklisti nikada nisu vratili s ove ceste ... jesu li završili kao hrana zombificiranim talijanskim vojnicima ili i oni danas lutaju rovovima ispod Jof di Somdogna? Navodno da talijanski zombiji najviše ne vole one koji na njihov teren dođu austrijskim motociklima ... pitam se zašto? Što još ima uz ovu neobičnu i mističnu cestu? Presjeca ju veliki broj prirodnih kanala kojima vodene bujice jure prema dnu doline, kamenje različitih veličina razbacano je svud po cesti unatoč kilometrima različitih žičanih mreža razapetih po okolnim stijenama i procijepima između njih. Područje nije nenaseljeno, nekolicina zaselaka doista čudnih imena razasuta je skoro cijelom dužinom ceste ... a cesta je dugačka nemalih 18 km. Naseljenost ovdje nije garancija pitomosti i nedostatka života izvan dvorišta. U zadnjoj trećini ovog uspona najprije mi je na cestu istrčala odrasla srna, lijepa, sjajna i u bakreno-smeđoj ljetnoj oblekici. Vratolomnih 30 kmh kojima sam se gibao uz skoro vertikalnu serpentinu dalo joj je vremena da šmugne preko ceste i nestane u šipražju toliko gustom da ne vidim kako bi se tamo provukao i susjedov nešto puniji bijeli mačak. Stotinjak metara kasnije - ako i toliko - iz travuljine s lijeve strane ceste izleti lisica ... narančasta, kao Garfield s ogromnom kitnjastom repinom. Pogleda me, kao "Samo si mi ti falio dok ganjam večeru" i ofuri bježati ... najprije ravno ispred mene pa se onda predomisli i u dva skoka nestade u raslinju na desnoj strani ceste. Dakako, prva pomisao bila je o tome što će sljedeće iskočiti pred mene ... vuk, medvjed ili talijanski zombi iz WW1. Čak bi manji problem bio s ovim zadnjespomenutim, oni nit´ su jako brzi nit´ jako pametni. Asfaltirana cesta, poslje još dvije serije serpentina, završava na travnatom platou koji se zove Sella Somdogna i nalazi se na visini od 1392 mnm. Krasna cesta s krasnim pogledom. Okrenem se na jug i gledam u Jôf di Montasio, drugi po visini (2752 mnm) vrh u Julijskim Alpama ... je, je, Triglav je prvi po visini. BTW, slovensko ime za Jôf di Montasio je Montaž. Kamo dalje? Ha, ići dalje najprije znači vratiti se nazad ... bio je znak dolje na početku ceste. Nazad u Dognu, niz 18 km svega ovoga ranije spominjanog, minus srna i lisica. Čuo sam neke doista čudne zvukove iza sebe u dva navrata tako da vukove, medvjede i zombije ne bih olako isključio iz kombinacije. Pojurio sam nazad, no moj je austrijanac inzistirao da zastanem kod jedne od starih utvrda, tek da ustanovim je li sve mirno ... nikoga nisam vidio ali sam osjetio da me nečiji pogled žari po leđima. Ili je to ipak bilo nisko Sunce sa zapada. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Od završetka spusta s Monte Zoncolana još kratko se vozim do centra Liariisa gdje me iznad ulaza u lokalnu Pizzeriju pozdravljaju Furlanska i Austrijska zastava. Lijevi žmigavac i za pet minuta sam u Ovaru pred izlazom na cestu SR355. Okrećem na sjever kako bih se već nakon 3-4 km opet prebacio na zapadni pravac, na cestu SS465. Zašto tamo, a ne iz Ovara na jug do Ville Santine i Tolmezza? Zato što bih rado prošao uz jezero Sauris, na način da mu priđem s gornje strane, preko Sella di Rioda te da u kombinaciju ubacim još i prelazak Passo del Pura. OK, nakon pola sata ugodne vožnje ugodnom cestom, uglavnom kroz šumu, eto me gdje nakratko napuštam Furlaniju i ulazim u regiju Veneto. Dva-tri km kasnije skrećem lijevo na cestu SP73 i lagano se penjem na 1800 mnm do prijevoja Sella di Rioda, usput pregazivši i nešto niži Sella di Razzo (1758 mnm). Od Sella di Rioda počinje prilično strmoglavi silazak uz neke od najboljih pejzaža viđenih toga dana ... serpentine iza kojih nema ništa sve do sljedeće planine, krivudava traka ceste otrgnuta od strmih obronaka te na puno mjesta ojačana potpornim zidovima da ne odleti u dubinu, ili pogled na udaljeno jezero koje proviruje s kraja doline Lumiei ... fantastično. Ubrzo sam ponovo u Furlaniji gdje preko mjesta Sauris di Sopra i Sauris di Sotto izbijam na umjetno jezero Sauris na visini od 977 mnm. Osim čudesne plave boje ovo jezero zanimljivim čini i velika betonska brana na njegovom istočnom kraju, koja je sa svojih 136 m visine sredinom prošlog stoljeća bila najveća u Italiji te jedna od većih u Europi. Sama brana jest vrijedna prelaska barem zbog svojih respektabilnih dimenzija, no mene više od toga privlači tunel koji se s kraja brane odvaja na jug i prelazi u cestu imena Via San Valentino. Odmah od izlaska iz tunela cesta započinje mahniti ples kroz šumu koji se uspori tek na 1428 mnm, na prijevoju Passo del Pura. Do prijevoja bilo je kroz šumu gore, od prijevoja na redu je kroz šumu dolje. Uspon kroz šumu, osim beskrajnog drveća, nije ponudio nikakav zavodljivi pogled. Sve se to promijenilo čim sam napustio Passo Pura i onih nekoliko magličastih oblaka koji su se bezazleno motali naokolo ... pogled preko Ampezza na dolinu rijeke Tagliamento jednostavno traži da se vožnja ovim krajem ponovi. Bez izgovora i bez mudrovanja. Via San Valentino zavrtila me s dodatnih sedam serpentina, prije nego me nježno dovela do SS52 jedva 2-3 km zapadno od Ampezza. Da sam kod jezera Sauris nastavio vožnju po SP73, umjesto što sam skrenuo preko brane i kroz tunel na Via San Valentino, također bih došao u Ampezzo ali sa sjeverne strane. ...

Može. Ako budeš kojim slučajem blizu ZG javi se! Kafca, rakijica ...

... ...

... ...

Dokopao sam se centra Paulara i što sad? Ha, na karti mi je označen Monte Zoncolan kao sljedeća destinacija od interesa, a cesta koja vodi do njega - ili na njega - počinje u mjestu Paluzza. Paluzza mi je poznata, prošle godine sam je pohodio nakon prelaska Plöckenpassa (tal. Passo di Monte Croce Carnico). Štoviše, u Paluzzi sam se okrenuo nazad te spomenuti prijevoj napao i s južne strane. Od Paluzze dijeli me nepunih 15 km, trebam se samo malo ogledati po Paularu ne bih li uočio putokaz na kome piše Paluzza ... nije bilo teško, pravac je isti kao da sam namjerio u Austriju. Ubacujem se na pravac SP23/SP24, relativno usku no odlično označenu, osiguranu i održavanu prometnicu, koja - nakon prelaska Passo del Cason di Lanza - izgleda kao prvoklasni planinski autoban. Zapravo, ona to i jest, samo što je malo uža. Uživajući na cesti SP24 prema Paluzzi, usput prolazim i skoro neprimjetni prijevoj Forcella di Lius. Jedna od finalnih etapa Gira 2010. vozila se i preko ovog prijevoja. U Paluzzu stižem začas, sve do glavne ceste SS52bis. Ako skrenem desno - na sjever - na putu sam za Plöckenpass i preko njega u Austriju. To mi trenutno nije cilj već palim lijevi žmigavac i okrećem na jug. Cesta prema jugu odvela bi me u Tolmezzo, međutim na tom se pravcu zadržavam tek nekih kilometar i pol ... hrpetina putokaza od kojih mene zanima onaj najmanji i najdoljnji. Monte Zoncolan, tako piše na njemu i pokazuje u desno, dalje na zapad. Mjestašce u koje ulazim zove se Sutrio. Da je zima sve bi okolo bilo zakrcano automobilima nakićenim skijama i pancericama. Srećom, sada je kraj svibnja i nema skoro niti žive duše ... idealno. Ubacujem se na cestu SP123 te ubrzo slobodnije odvrćem gas. Ova je cesta u svojih nekoliko prvih kilometara - sve do velikog parkirališta u sklopu nekog velikog hotela - brza, široka i pregledna, taman da posluži kao detoksikacijska terapija od prelaska Cason di Lanza. Prolazak ispod hotela (zapravo kroz hotel) malčice je zbunjujući, a još više je zbunjujuć nastavak ove ceste. Iza hotela manja je zaravan na kojoj susrećem njemački par na motociklu koji detaljno proučavaju GPS - također pomalo zbunjeni - i koji mi kažu da je onaj uski i strmi asfaltirani putić zapravo nastavak ceste SP123, koliko god to čudno i bezvezno izgledalo. Hajde dobro ... ako i nije lako se vratim nazad. Ispade da taj puteljak stvarno jest nastavak one lijepe, široke i brze ceste od prije samo petstotinjak metara. Koliko-toliko pristojan početak tog puteljka naglo se okrene prema nebu i u sljedećih 3-4 km žestoko se uspinje i krivuda ispod žičara i po trasama skijaških spustova. Na vrhu je sve u znaku Gira i bicikala, a budem uskoro ustanovio da je tako sve do kraja, do mjesta Ovaro. Zgodna je konfiguracija ceste prema Ovaru: od vrha najprije dolazi serija strmih "špageti" serpentina, sljede tri mračna i vlažna tunela i potom naglo "propadanje" uskom cestom kroz šumu gdje se u šest km puta visinska razlika smanji za 900 m ... alzo, konstantni nagib je oko 15%. Asfalt je prvoklasan, vidljivost u većini lijevih krivina nikakva. Biciklista ovdje ima stalno, što za sobom povlači izuzetno opreznu i koncentriranu vožnju i držanje uz desni rub ceste. Osam km serpentina od vrha do mjesta Liariis jedna je od najtežih etapa na biciklističkoj utrci Giro d´Italia. ...

Situacija je još uvijek mjestimično "škakljiva" ... šodera k´o u priči, ograde više nema nego što ima ... ma čista zabava

...

... ...

Početak uspona - ako prolazak kamenog podvožnjaka prihvatim kao nultu točku - više je nekako austrijski nego talijanski ... cesta lijevo, potok desno. I cesta lijevo i potok desno i ograda između njih sve skockano i ulickano ... ne bi me iznenadilo da su i onih nekoliko okolnih kuća naseljeni austrijskim starosjediocina. Možda je zgodna prilika da spomenem da je većina ovog teritorija Furlanije prije prvog svjetskog rata pripadala Austriji. Talijanske zastave ovdje su istaknute samo na državnim institucijama ... sve ostalo su plave sa žutim orlom (Furlanske) i one crveno-bijelo-crvene (Austrijske). Nerazmjer u istaknutim zastavama nemoguće je ne uočiti. Alzo, i lijepa cesta i lijepi potok, skupa s krasnom metalnom ogradom nevjerovatnom brzinom prometnu se u nešto što je najpreciznije opisati kao asfaltiranu planinsku stazu. Krivuda između rijetkih kuća i manje rijetkih vrtova, kroz livade i kroz šumarke. Još je to sve relativno pitoma i mekanija zelena okolina gdje bijeli kamen bljesne najčešće kod nailaska na kanale kojima se spušta vodurina u sezoni topljenja snijega. Ova vodurina za sobom nanese i velike količine sitnijeg i krupnijeg pjeska, tako da ima dionica gdje se zahtjeva radikalniji oprez u vožnji ... da ne kažem baš "vožnja k´o po jajcima". Moguće je da to u neko doba godine malo i pometu, no krajem petog mjeseca toga se posla još nitko nije latio. Mekani zeleni dio s porastom nadmorske visine polako se povlači i prepušta mjesto crnogoričnoj šumetini iznad čijeg se gornjeg ruba jasno ocrtava kameniti hrbat planine i postaje sve jasnije kamo cijela ova priča vodi. Zadnjih 5-6 km prije samog prijevoja su najstrmiji ... strmine na mjestima prelaze 15%. Najprije kao ukosnica uske i šiljaste serpentine provlače se kroz šumu te na svaki desni zaokret dopuste pogled na kameni zid planine prema kojoj napredujem, potom dijagonala preko strmih obronaka i eto me gore. Čistina okružena crnogoricom, planinarski dom, kamena gromada koja vreba s jugozapada i traka sivog asfalta koja se gubi u šumi na drugoj strani. Silazak starta pitomo a ubrzo dolazim i do mjesta gdje se makadamska cesta odvaja na desno ... do Austrije samo su 2 km. Makadam izgleda prohodno no terenska obuća na motociklu apsolutni je zahtjev. Bilježim se za neku sljedeću priliku lakšim motorićem i s terenskim šlapicama. Nastavak silaska prolazi i dalje relativno lagano i opušteno uz povremeno otvaranje pogleda između sivobijele kamene planine s lijeve i zagasitozelene šumetine s desne strane. U cijeloj laganosti i opuštenosti treba biti svjestan da se na dosta mjesta preko ceste nalaze one metalne rešetke koje prekrivaju kanale za odvod suvišne vode. Neki od njih nisu u savršenom stanju niti im je grip na razini okolnog asfalta ... dodatnog opreza nikad dosta. Zaštitna ograda je također nepoznat pojam tako da bi otklizavanje s ceste imalo doista duboke posljedice. Spominjana laganost i opuštenost - iako traju dobrih 7-8 km - prilično naglo prestaju onog trenutka kad stijena bude s lijeve strane ceste a provalija s desne. Neodoljiva kombinacija sitnih nepreglednih krivina, raskupusanog asfalta, razbacanog kamenja različite veličine, otpalog granja i vode koja curi iz nepoznatih izvora čini ostatak spusta - sve do mjesta Paularo, koje je zapravo i kraj ove dionice - doista nezaboravnim doživljajem. Doći od sela Cogliat - neke vrste predgrađa Paulara - do samoga centra gdje bih trebao uhvatiti cestu za nastavak male Furlanske ekskurzije, također je zanimljiv zadatak ... usko, strmo, kroz dvorišta i skoro preko kućnih pragova. ...