... ...

... ...

Od Železniki na zapad dolina prilično brzo i prilično drastično promijeni svoj izgled. Zapravo, ne samo izgled nego i kompletan ugođaj i nešto kasnije i klimatske uvjete. Asfalt također promijeni nekoliko različitih "stanja", no sve to doprinosi štimungu ove doline. Nema više širokih njiva, jedva ponegdje uska livada kojom se brdo naslanja na cestu. Rječica je češće vidljiva, brža je i kamenitog korita. Cesta polako počinje biti agresivnija, zavoji nisu blagi i dugački već se pomalo zaoštravaju. Kao da se vozim u drugom filmu. U neko doba, prilično raskupusanim asfaltom, stižem do nakupine putokaza ... Tolmin lijevo, Bohinjska Bistrica i Soriška planina desno. I još dva na kojima piše Obvoz i pokazuju u lijevu stranu. Da, ja jesam naumio preko Soriške planine doći do Bohinjske Bistrice; ali ne, ja neću ovdje nastaviti desno. Nekoliko krasnih strmih serpentina kojima započinje ova desna etapa (cesta 910) trenutno je pretvoreno u gradilište prekriveno rahlim makadamom ... budem navratio kad se to završi i pretvori u dopadljiv i ugodan komad ceste. Do tada, skrećem lijevo i ulazim u treći, zapadni dio Selške doline, dosta drugačiji od prethodna dva. Nema više ni njive ni livade, rječica je uska i skrivena negdje u grmlju s lijeve strane ceste, plava traka neba jako se suzila, asfalt je dobar a krivine postaju prilično agresivne. Brdo-cesta-brdo, tako to izgleda. Tri je sata popodne, Akrap pjeva između 4K i 6K RPM i baš mi je lijepo. Ovo je najbolji dio Selške doline. Nepunih desetak km koliko je trajala ova ljepota završava se s tri-četiri prigodne serpentine, tek da se zašećeri ulazak u selo Petrovo Brdo. Kratka pauza na istom mjestu gdje sam stao i prošle godine ... ovdje je zapadni kraj Selške doline, no cesta 403 kojom sam se vozio cijelo vrijeme od Škofje Loke ovdje ne prestaje. Nastavlja se dalje na zapad skroz do mjesta Bača pri Modreju, neposredno prije Mosta na Soči. Ovo usko područje stisnuto oko rijeke Bače, od Petrovog Brda sve do Bače pri Modreju, naziva se Baška grapa. Prošao sam tim područjem prošle godine prilikom nekog od povrataka iz Soške doline, što znači da sada nastavljam cestom 909, preko Zgornje Sorice i Bohinjskog sedla sve do Bohinjske Bistrice. Uostalom, takva je i bila prvobitna ideja. ...

U idućih sat vremena dovukao sam se do južnih predgrađa Ljubljane, uhvatio ritam prometa na obilaznici, skinuo se s iste kod tunela Šentvid i uvalio se u podnevnu gužvicu na cesti za Medvode. U Medvodama se prebacujem na jednu još lokalniju cestu kroz mjesto Sora, prelazim most preko Poljanske Sore - Selška Sora i Poljanska Sora spajaju se u Škofjoj Loki u rijeku Soru - te se ipak malo opuštenije provlačim kroz grad tražeći putokaz na kojem piše Železniki ... OK, morao sam pitati samo jednom. Cesta prema mjestu Železniki nosi broj 403 i čim sam izašao iz Škofje Loke učinila mi se nekako poznatom. Ovdje sam prolazio prošle godine u povratku iz sjeverozapadnih krajeva. Ključne riječi su prolazak i povratak, a to za sobom povlači malčice drugačiju percepciju okoline usljed ponešto drugačijeg setupa mentalnih senzora. Doživljaj iste okoline kojom se prolazi u odlasku i u povratku definitivno nije isti. Znao sam da ću se ovdje vratiti prvom prilikom. Tolika količina zanimljivih detalja, drastično različitih kvaliteta ceste, nekoliko puteva koji nestaju u šumetini, putokazi s imenima koja mi prenose pozitivne vibracije ... ma kako se ne bih vratio. Selška dolina, tako se zove ovaj komadićak ljepote, uska je dolina što se ispod brda Ratitovec proteže u smjeru istok - zapad. Kao i svaka dolina koja drži do sebe, i ova ima svoju rijeku. Rječicu, zapravo. Ime joj je Selška Sora. Ne, nije dolina dobila ime po rijeci, što bi bilo za očekivati. Dolina je svoje ime dobila po mjestu Selca, koje - opet netipično - nije najveće mjesto u dolini, nije regionalni centar i nije administrativno sjedište. Slutim da je nekada bilo i jedino i najveće, no to je bilo uistinu davno. Istočni dio Selške doline, otprilike između Škofje Loke i Železniki, izgleda onako kako se uobičajeno zamišlja pitoma riječna dolina - siva traka dobrog asfalta blago se i potpuno neagresivno provlači između zelenih njiva s obje strane omeđenih nešto tamnjije zelenim mekanim brežuljcima. Rijeka Selška Sora uglavnom se niti ne vidi, osim pri nekoliko prelazaka mostova. Prolazim mjesto Selca - ono po kome je ova dolina dobila ime - i eto me začas u Železniki. Zastao sam nekoliko minuta kod jedne od preživjelih visokih peći, da vidim kako je to nekad izgledalo, i da uhvatim dodatnu koncentraciju za izlazak iz ovog mjesta ... ulica kojom se izlazi dalje na zapad mjestimice je jako uska i nepregledna, kuće su nagurane uz cestu i treba dobro paziti da se nekome motorom ne uleti u predsoblje ili dnevnu sobu.

... ...

Osvobodilna Fronta Pokljuke - heroji u šarenim tajicama Plan je propao dva dana prije nego je njegova realizacija uopće i započela. Kako i zašto? Jednostavnom porukom u kojoj mi kolega javlja da je sutradan prisutan na novoj lokaciji onog kombinata za proizvodnju šavnih cijevi - spominjanog još u prvoj knjizi o pogledu na Slovenju s ceste - i da bi se mogli malo prošetati kroz proizvodne pogone te srknuti jedan dobar ajriš. Jako dobar razlog da moj plan dobije novu formu. Kako je uopće izgledao taj famozni plan? Ovako ... ušuljam se u Sloveniju negdje oko Bregane, zaobiđem Ljubljanu s ove ili s one strane i kada ugledam putokaz na kojem se spominje Škofja Loka skrenem. Cestu 403, iz Škofje Loke na sjeverozapad, već budem nekako pronašao ... ako nikako drugačije onda provjerenom metodom kartu čitaj i seljaka pitaj. Kako je Črnomelj - mjesto u koje idem srknuti ajriš s kolegom te usput pogledati što se skriva u nekoliko velikih zgrada - potpuno izvan moje ranije zamišljene i planirane rute, tako se i kompletan početak ovog izleta drastično promijenio. Čak bih rekao da se promijenio na bolje, budući ovom južnom trasom već duže vremena nisam išao do Ljubljane. Alzo, autobanom do Bosiljeva, lokalno preko Bosanaca do Kupe i eto me u Sloveniji. Da nije bilo šaljivdžije na naplatnim kućicama u Bosiljevu - stavio natpis "Pauza do 10.30" i zatvorio prozorčić a iznutra gleda reakcije onih koji se zaustavljaju da plate cestarinu - rekao bih da je cijeli put bio ugodan ali dosadnjikav. Od meje na Kupi do Črnomlja bilo je isto tako. Pogone u mom omiljenom kombinatu obišli, ajriš srknuli ... oteglo se vrijeme, idem ja dalje. Možda sam malo opreznije gledao gdje da skrenem na novoj obilaznici, no kako sam se dohvatio Kanižarice sve je krenulo kao podmazano. Lokalnom cestom 217 vozim do Livolda, uključujem se na komotniju cestu 106 koja me začas dovede do Kočevja. Prva benzinjara koju sam uočio poslužila je kao privremeno utočište i izvor energenata ... što za velikog bijelog austrijanca, što za mene. Nahranjeni i napojeni, debeli i veseli, krećemo dalje kroz Ribniško polje. ...

... :-)

... ...

... ...

************************ ... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Autići ZG - autobanom do Bosiljeva - starom Riječkom do Grobnika (X-Bow Battle) - Opatija - cestom 66 do Plomina i nazad do Rijeke - Bakar - Crikvenica - Selce - Križišće - Gornje Jelenje - KA - autobanom doma. Vrijeme sunčano, teren idealan za igru. Asfalt po Opatiji jako gladak i klizak. Svjetlo na Dukeu ima uglavnom dekorativnu funkciju. OK, ništa što već nisam znao. ...

...

... ...

... ...

... ...

Krenuo sam do Krškog ... ZG - Krško - Zidani Most - Dolenja Vas - Izlake - Vransko - Vologa - Rovt pod Menino - prijevoj Lipa - Gornji Grad - Ljubno ob Savinji - Robanov Kot - Pavličevo sedlo - Eisenkappel - prijevoj Schaidasattel - Ferlach - Ljubelj/Loibl - Tržič - Kranj - Petrol Ivančna Gorica - Novo Mesto - Kostanjevica na Krki - Brežice - ZG. ...

...

Jednostavan zadatak ... Trebao sam kupiti bocu biske, one fine istarske rakije s imelom i travama. Ništa lakše, ima u Zagrebu nekoliko dućana s finim izborom vina i rakija ... jedan od boljih mi je čak i relativno blizu. S druge strane, ako hoću istarsku rakiju, nije li bolje da skoknem u Istru pa da ju kupim ... a sjetio sam se da sam prije nekog vremena švrljajući Istrom vidio u Humu barem dvije trgovine gdje je bilo tih finih rakijica. Usput do Istre moram proći i pored Grobnika, što je čisti bonus materijal. Ah, da je počela turistička sezona sjetio sam se kilometar i pol nakon naplatnih u Lučkom. Gužva na autobanu. Nema veze ... zamislio sam si da je to ponedjeljak ujutro na Ljubljanskoj aveniji i sve je leglo na svoje mjesto. Austrijanac ima setup za takve situacije ... eto me začas do Karlovca, a od Bosiljeva do Tuhobića tek mrvicu polakše nego inače. Na Grobniku ništa vrijedno naročite pažnje ... utabanom stazom spuštam se u Rijeku i kroz grad - OK, mogao sam i bez toga - dohvatim se skretanja za Preluku i oprezno do Opatije. Genijalna ideja kako ću obalom do Plomina, u Vozilićima desno prema Pazinu, iz Pazina preko Motovuna - dobra cesta, dobra - do Buzeta i samo još malo onim lokalnim cestama i eto me u Humu ... istopila se na 32 celzijevca negdje u Ičićima. Malo prije Lovrana okrećem nazad, vraćam se do Ičića i gas uzbrdo - Učka, rješenje za osvježenje, na dohvat je ruke. Krenuo sam s 32 celzijevca, u Veprincu je već bilo 26, kod Dopolavoro 21. Nekoliko krivina nizbrdo, na zapadnu stranu, krajičkom oka snimim da radi onaj mali vječito zatvoreni kafić te skrenem i odguštam kafcu ... tko zna jel bude radio prilikom mojeg sljedećeg prolaska ovim krajem. Spustim se s brda, prođem Lupoglav te na ulasku u sljedeće selo, Ročko Polje, ugledam putokaz na kojem se spominje onaj mali grad kojega tražim - Hum. Lijepo ... nisam znao za ovaj pristup Humu. Uglavnom, ova cesta izađe na uspon tik pred ulaskom u Hum, nepunih stotinjak metara prije table s imenom mjesta. Dućan pronašao odmah, bisku pazario - i još neku rakiju koja se zove Brinjevac - sve dalje je pod točkom razno. Na glavnu cestu (44) vratio sam se uobičajeno, preko Brnobića. Ljubazna i susretljiva prodavačica u dućanu gdje sam pazario rakijice rekla mi je da postoji i treća cesta kojom se može doći u Hum, plus još je dodala informaciju da je u Žminju "festival pašte". Fino, idem doma preko Žminja. Alzo, tankanje u Buzetu, gas do Motovuna, prašina kroz Motovun, gas do Pazina ... prije Pazina skreni desno za smjer Pula i začas si u Žminju. Tako su mi rekli na pumpi, tako je nekako i bilo. Festival pašte, krasna stvar no počinje tek u 6 popodne ... a ja se motam po lokaciji festivala nekih 4 sata prerano. Čujem brzi tak-tak-tak i osjetim miris luka, nekakva se hrana sprema no tko zna kad će biti gotova. Žminj sam ostavio iza sebe u oblaku prašine ... vozio sam nečim što je nekad bila asfaltna cesta a sad je gradilište. Nije to sve dugo trajalo, dalje do Barbana je dobra cesta. Barban prolazim i spuštam se 66-ticom nizbrdo ... zrak je gust od vreline, celzijevci na Temperaturanzeige skaču za pola stupnja svakih 200 metara ceste ... u što sam to uletio. Ova nemoguća vrelina posustala je kako sam se približio Raši što me motiviralo da se uz Rašu provezem skroz dokle ide, pa i dalje do Trgeta. Trget volim pogledati s brda pa ne propuštam ni ovu priliku. Prilika koju ipak propuštam - prije nekih tri tjedan bilo je 39 celzijevaca, tko zna koliko ih se nakotilo danas - spust je u Rabac. Idem dalje 66-ticom, tri je sata popodne i gužve na cesti nema. Gužve nema niti na dionici od Plomina do Brseča, ali veliki broj automobila parkiranih uz cestu na pojedinim odsjecima suzbijaju poriv za živahnijom vožnjom. OK, ne baš cijelim putem. Na nekoliko mjesta uz cestu i sam zastanem, uglavnom zbog hvatanja scena koje inače nestanu u perifernom vidu. Puno tu ima lijepih uvala i plažica za koje mi je misterija kako se do njih dođe ... a po parkiranim autićima slutim da načina ima. Dovukao sam se nekako do Lovrana, prolazim Iku i vrebam mjesto uz cestu - uvjet da je hladovina - gdje budem zastao, skinuo kacigu i jaknu, popio malo vode i predahnuo prije nego krenem forsirati Opatiju i Rijeku. Ugledam mjesto, malecki parking s posebnim ulazom i izlazom, drveće prema strani mora, odmah tu je i silazak stepenicama do betonirane staze i velikog kamenja koje se koristi i za sunčanje. Austrijanac dijelom u hladu, dijelom na žegi. Povučem se i ja u ovaj zasjenjeni dio, iskopam bocu s vodom iz tank torbe, buljim u plavetnilo, potegnem mlake vode i skoro se zagrcnem. Epska scena ... kao Hedy Lamarr. Gospodična je otišla plivati ... ostavila je gaćice i grudnjak na kamenju da joj ne smetaju, da ju more cijelu okruži i osvježi i da uživa u njemu. Pliva lagano i svakim zamahom njezina bijela guza izroni na površinu. Zasigurno potpuno nevidljivo gledano s kamenja, no s nekoliko metara povišenog mjesta na parkiralištu, baš između dva drveta gdje stojim ... izuzetan pogled. Poželio sam biti more. Plivačica dalje u traženje svježine, ja dalje u forsiranje Opatije. BTW, Hedy Lamarr je bila austrijanka ... Hedwig Eva Maria Kiesler. Dva sata kasnije bio sam doma. ...

...

... ...

... ...