... ...

Do Grobnika i nazad ... krasote iz Austrije Vol. 2 Promjenljivo oblačno sa sunčanim razdobljima, uz mogućnost za prolaznu kišu ili pokoji pljusak sredinom dana i poslijepodne ... alzo, ništa što bi me odvratilo od kraćeg đira do Grobnika. Zašto opet do Grobnika? 2. Internationale IGFC Adria Race, Historische Motorrad-Klassen bis 1990. Prošle godine je bilo njihovo prvo organizirano utrkivanje na Grobniku, bilo je odlično, nikakvog razloga nije bilo da se ne svrati i ove godine ... ...

... Pad temperature na petnaest i pol celzijevaca negdje iza Ravne Gore i ne naročita količina zanimljivog hardvera na Grobniku (trackdays u organizaciji njemačke firme Dunn Motorsport) najveće su neugodnosti u nedjeljnih 570 km. Miris bagrema u svim dijelovima Istre gdje sam prošao bio je fantastičan.

... ...

... ...

44, 21, 48, 64, 66 ...

... Vrijeme idealno, gužve nigdje. Lijepih 540 km.

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Na more ... utorkom ...

Propisno nafiksan racing tehnologijom iz sredine prošlog stoljeća produžio sam nešto sjevernije na intoksikaciju bukom i prašinom ... ... te kasnije još dalje na sjever praćen olovnim nebom potražio smirenje na lokalnoj cesti ... ... i sitniju okrijepu na kamenom popločenim ulicama drevnog naselja na termalnim izvorima. Skoro doma.

Daleko na sjeveru Desetak planiranih minuta pretvorilo se u dva sata. Dva sata prebiranja po fragmentima povijesti moto utrkivanja na bliskom nam geografskom području, po elementima mehanike kojih baš i nema po užbenicima, i po garažama punim - najblaže rečeno - raznih čudesa. Sve to na top secret lokaciji na Mariborskoj cesti broj 33 u Slovenskoj Bistrici. Osim što je izuzetno ugodan sugovornik i vrstan poznavatelj moto mehanike, gospod Franc Pušnik još uvijek je i vrlo aktivan natjecatelj na utrkama starodobnih motocikala.

Uncharted Territory Vol. 2 Dvodnevna ekspedicija po neotkrivenim predjelima susjedne i prijateljske republike započela je s mističnog istoka ... ... nastavila se napornim probijanjem kroz gudure zapada ... ... odvela me u udaljene civilizacije razvijenog sjevera ... ... i do primitivnih manufaktura zaostalog i ruralnog juga. Bio je to naporan put. Morao sam prijeći visoke i nepristupačne planinske prijevoje ... ... provlačiti se uskim stazama uz podivljale rijeke ... ... i hraniti se osnovnim namirnicama. Izdržao sam sve napore i već spremam novu ekspediciju u još udaljenije i neistraženije krajeve.

Odličan vikend.

Na ovom motoriću nema ništa brutalno, ništa što bi priuštilo neugodno iznenađenje niti izazvalo suvišna stezanja sfinktera. Sve funkcionira mekano, predvidljivo i zadovoljavajuće. Naravno, postavio sam pitanje samom sebi: bih li ja sebi kupio Scrambler Icon? Odgovor je bio skoro trenutačan - ne! Ja bih si kupio Scrambler Full Throttle ... crni, niski, s onim nižim crnim aluminijskim konusnim guvernalom ... s kompletnim Termignonijem bez katalizatora. I karbonski malecki prednji blatobran, i karbonske obloge rezervara ... i ono oko svjetla, isto od karbona. I obavezno onu smeđu kožnu jaknu ... ... i kožne Country sneakers tihotapke. I jedne rukavice, možda one Scrambler Overland ... ili ipak Street master gloves. Ma ne, bolje obadvoje ... baš su super. Možda još jedno dvije - tri majice. I bočne torbe obavezno. Eh, da ... još jet kacigu, crnu sa šiltom ... i naočale, za svaki slučaj ...

Pogled na prednji kotač na trenutak stvara upitnik ... koliki je taj prednji kotač u prvi mah nije sasvim jasno. Za 17" je malo preveliki, za 19" je možda trunčicu premali ... kad oko uhvati nekakav vizualni balans između veličine diska i kotača upitnik je još veći. Nešto je tu krivo? Nije ništa krivo nego jednostavno ne postoji mentalna "špranca" po kojoj bi odnos među dimenzijama diska i kotača bio momentalno prepoznat ... disk je velik, čitavih 330 mm u promjeru, dok je kotač od danas rijetko viđenih 18 inča. Budući su scrambleri zapravo terenskija verzija cafe racera, podrazumijeva se i potpuno je u redu da je i obuća neka od onih za koje se može reći da je "grubljeg" profila. Pirellijeva MT 60 RS, koja se nalazi na Scrambleru, ušminkanija je verzija MT60R koje se najviše sjećam s početka ovog stoljeća kad je dolazila kao serijska ugradnja na KTM-ovim LC4 SM modelima. Bila je nešto sitnijeg uzorka a pratili su je epiteti "supermoto" i "kišna". U 400-tinjak km vožnje hladnim asfaltom, s puno potoka od otopljenog snijega koji se slijevaju preko ceste i tek komadićak "mekše" podloge, nemam prigovora. Zapravo, nekakvih konkretnih prigovora uopće nemam. Sjedište jest na niskih 790 mm no ukupna geometrija - skupa s povisokim i dosta širokim guvernalom - dobro je pogođena. Sjedište izgleda puno mekše nego što u stvarnosti jest ali za vožnju gradom i prigradskom okolicom uredno obavlja funkciju. Vožnja od Zagreba do Varaždina pokazala je da ovakvi izleti nisu baš Scramblerov domaći teren, srećom ništa neizdrživo ili neriješivo. Fuzići (oslonci za noge) mogli bi biti malo širi, ili barem presvučeni gumom, tek da se fensi špic-papak s kožnim đonovima manje kliže. Malo su mi previše cuore sportivo, što ne znači da se nisam i s ovakvima uredno vozio hladnim i vlažnjikavim gradskim ulicama. Zadnji amortizer dade se podešavati jedino na foršpanung (predopterećenje opruge) i to bih podesio još jedan stupanj mekše nego je preporuka ... iskidani gradski asfalt, naročito oko tramvajskih tračnica, znade biti čista gnjavaža. Prednja vilica ne nudi baš nikakve mogućnosti podešavanja, naginje malčice "na mekšu stranu" i hoće trunčicu potonuti kod jačeg kočenja ali ništa što bi vozača uznemirilo, kamoli prestrašilo. Kočnice rade lijepo i uredno. Brembo radijalne, nema nepotrebnog naglog "ugriza", nisu za doziranje jednim prstom ali u globalu izuzetno kvalitetno odrađuju svoju zadaću. ABS je dvosmjerni, dade ga se isključiti. Zadnji lančanik sa 46 zubaca otkriva da je naglasak postavljen na ubrzanja i na živahnijie reakcije pri nižim brzinama. Jurnjava nije u domeni ovog prekrasnog motorića. Do stotke je sve lijepo i krasno, ubrzanja su ugodna i dade se fino otperjati sa semafora. Do 130 se može doći, a sve preko toga nema baš nikakvog smisla, pogotovo u kombinaciji s ovim visokim guvernalom. Tko baš inzistira na razigranijem tempu, mora agregat držati u području od 4-5,5K rpm i bit će sretan. Zvučna kulisa koju proizvodi Scrambler neće nikoga izuti iz cipela, i to je dobro. Lijepo grgoljenje može se proizvesti abgasom iz druge ili prve brzine, taman za započinjanje manevra parkiranja na službeni parking od firme ... neka svaki radni dan počne dobrim vibracijama. "Komandna tabla" svedena je na jedan okrugli instrument, unutar kojega piše sve što treba pisati, osim stupnja prijenosa u kom se agregat nalazi i pokazivača goriva. Ovo prvo spomenuto bi ponekad dobro došlo publici na koju cilja marketinška kampanja, a ovo drugo u gradskoj vožnji, gdje benzinjara ima u izobilju, baš i nije od neke koristi. Meni se prosječna potrošnja u nekih 400-tinjak km kretala oko 5,2 litre. Pogled na tehničke podatke, pod stavkom wet weight navodi brojku 186. Alzo, žuti bebač ima 186 kila žive vage. Mogli su isto tako napisati i da ima 172 ili 164 ili štajaznam koliko kila ... motorić kilograme nosi izuzetno nisko (težište je nisko, jeli) i nije se pojavila situacija da pomislim da ih ima čak niti toliko. Dapače, pofest jaki vjetar na cesti između Koprivnice i Ludbrega pokazao je jednu jako pozitivnu karakteristiku - motorić je izuzetno stabilan. Štaviše, stabilan je u svim uvjetima i na svim podlogama ... Ducati još uvijek znade kako se proizvodi kvalitetna šasija od čeličnih cijevi. A lijepo sam im rekao da se na bakću s onim aluminijem tamo u GP-u ... neće me slušat´.

Kako i dolikuje duhu i filozofiji skoro pa izumrlom rodu scramblera, Ducatijev igrač je uistinu jednostavan stroj. Ne može se reći da nema ništa zajedničko sa svojim prethodnicima ... zračno hlađeni dvocilindraš od 803 ccm, posuđen je od Monstera 796. Ne, ne radi se baš o direktnoj transplantaciji ... ono, otfikariš mašinu od Monstera i priheftaš u scramblera ... ne, ne. Ima tu kojekakvih modifikacija ... jedno usisno tijelo od 50 mm umjesto 2 od 45 mm (trebalo je stvoriti mjesta za klasični rezervar u obliku kapljice), drugačije bregaste (11 stupnjeva preklapanja ventila), malo ovo i malo ono, naravno sve to kako bi se dobio "fluidniji odziv na gas". OK, nije da nisu uspjeli ... stvar radi skoro perfektno. Što se tiče konja i momenta, prvih ima 75, a ovoga drugoga 68 (Monster 796 ima 87 konja i 78 Nm momenta). Sasvim dovoljno za neometano probijanje gradom ili za produženi đir pri povratku doma s radnog mjesta.