Hvala, hvala ... Prije crkve u Jereki skrenuo sam lijevo, a sjećam se da sam prošao i pored nekog hotela (bio mi je s lijeve strane). Put je mjestimično bio jako uzak i zapravo uopće nisam znao gdje sam. Bilo je super

...

... ...

Četiri km uske asfaltne ceste, strmih krivina i prekrasnih zelenih pejzaža do križanja iznad Zgornje Sorice prošlo je začas. Nisam jedini koji je prolazio ovim uskim i strmim cesticama ... jedan od "kompatibilnih" prolaznika bio je i momak iz Crne Gore na Bijelom Austrijancu. Zastali, popričali, gas dalje. Na putokazu na kom se spominje Boh. Bistrica stoji i brojka 18, pokazuje na lijevu stranu ... odoh i ja tamo. Pet minuta kasnije izlazim na Bohinjsko sedlo, prijevoj na visini od 1277 mnm. Pravo budi rečeno, na prijevoju zapravo i nema nešto što bi prolazniku oduzelo dah neviđenom ljepotom, natjeralo ga da se zaustavi i pobliže promotri rijeđe viđene pejzaže, ili barem da još malo uspori kako bi okom uhvatio osobite skrivene detalje. Za usporavanje, zaustavljanje i oduzimanje daha bilo je neophodno voziti još tri minute. Da, svega tri minute. Pejzaži vrijedni usporavanja i zaustavljanja na prvom prikladnom proširenju ceste prikrili su se pet-šest krivina dalje nizbrdo. Mekane padine i zaobljeni vrhovi oko Bohinjskog sedla naglo su izbačeni iz kadra. Sivi lanac stijena oštrih rubova čiju agresivnost tek za nijansu ublažava bijela glazura snijega uzurpirao je cjelokupno vidno polje ... nije tu bilo ni stidljivog provirivanja niti dvosmislenih najava. Planina je tu, a ja neka vidim hoću li preko nje ili oko nje. Lijepo, no ipak nisam propustio uočiti da nizbrdo vijuga dobra cesta. Družio sam se s njom idućih dvadesetak minuta, skroz do Bohinjske Bistrice. Kajacima i kanuima nakićeni kamperi i kombiji glavna su smetala na cesti od Bohinjske Bistrice - koju sam netom prošao bez ikakvog zaustavljanja - do Bohinjskog jezera. Bohinjsko jezero mi je ovaj put samo usputna stanica ... pauza u sjeni Zlatoroga, osvježenje mlakom vodom koju sam pronašao u tank torbi i već se ogledavam za nekom lokalnom cestom koja bi me odvela na moje sljedeće planirano odredište - šumovitu visoravan koju nastanjuju naoružane osobe mrkog pogleda, odjevene u šarene tajice i crvene kapice. Spominjana šumovita visoravan dio je NP Triglav i zove se Pokljuka. Kako sam stigao do nje još je obavijeno velom tajne, no ... od Bohinjskog jezera preko sela Stara Fužina do putokaza prije sela Jereka, tamo lijevo i samo pratim glavnu cestu sve do nekog većeg križanja gdje skrećem opet lijevo zato što je na toj cesti bio bolji asfalt. Nisam se se niti jednom zagubio što znači da i nije bilo naročito komplicirano. Spomenute naoružane osobe s crvenim kapicama, militantna su frakcija Štrumfova koja se bori za samostalnost i otcjepljenje Pokljuke od Triglava. Zaključio sam to po tome što sam - očito greškom u inače savršenoj navigaciji - zalutao na poligon za borbenu obuku. Kasarne, strelište, sve pokriveno zavidnom količinom čahura ... nisam izazivao sudbinu već sam se što prije i što neprimjetnije strateški povukao. Ovaj neugodni događaj ostavio je na meni traume kojih se još uvijek nisam oslobodio. ...

Hvala. Kako lijepo mjesto u trenutku pretvoriti u teren za rafting ...

... ...

... ...

Od Železniki na zapad dolina prilično brzo i prilično drastično promijeni svoj izgled. Zapravo, ne samo izgled nego i kompletan ugođaj i nešto kasnije i klimatske uvjete. Asfalt također promijeni nekoliko različitih "stanja", no sve to doprinosi štimungu ove doline. Nema više širokih njiva, jedva ponegdje uska livada kojom se brdo naslanja na cestu. Rječica je češće vidljiva, brža je i kamenitog korita. Cesta polako počinje biti agresivnija, zavoji nisu blagi i dugački već se pomalo zaoštravaju. Kao da se vozim u drugom filmu. U neko doba, prilično raskupusanim asfaltom, stižem do nakupine putokaza ... Tolmin lijevo, Bohinjska Bistrica i Soriška planina desno. I još dva na kojima piše Obvoz i pokazuju u lijevu stranu. Da, ja jesam naumio preko Soriške planine doći do Bohinjske Bistrice; ali ne, ja neću ovdje nastaviti desno. Nekoliko krasnih strmih serpentina kojima započinje ova desna etapa (cesta 910) trenutno je pretvoreno u gradilište prekriveno rahlim makadamom ... budem navratio kad se to završi i pretvori u dopadljiv i ugodan komad ceste. Do tada, skrećem lijevo i ulazim u treći, zapadni dio Selške doline, dosta drugačiji od prethodna dva. Nema više ni njive ni livade, rječica je uska i skrivena negdje u grmlju s lijeve strane ceste, plava traka neba jako se suzila, asfalt je dobar a krivine postaju prilično agresivne. Brdo-cesta-brdo, tako to izgleda. Tri je sata popodne, Akrap pjeva između 4K i 6K RPM i baš mi je lijepo. Ovo je najbolji dio Selške doline. Nepunih desetak km koliko je trajala ova ljepota završava se s tri-četiri prigodne serpentine, tek da se zašećeri ulazak u selo Petrovo Brdo. Kratka pauza na istom mjestu gdje sam stao i prošle godine ... ovdje je zapadni kraj Selške doline, no cesta 403 kojom sam se vozio cijelo vrijeme od Škofje Loke ovdje ne prestaje. Nastavlja se dalje na zapad skroz do mjesta Bača pri Modreju, neposredno prije Mosta na Soči. Ovo usko područje stisnuto oko rijeke Bače, od Petrovog Brda sve do Bače pri Modreju, naziva se Baška grapa. Prošao sam tim područjem prošle godine prilikom nekog od povrataka iz Soške doline, što znači da sada nastavljam cestom 909, preko Zgornje Sorice i Bohinjskog sedla sve do Bohinjske Bistrice. Uostalom, takva je i bila prvobitna ideja. ...

U idućih sat vremena dovukao sam se do južnih predgrađa Ljubljane, uhvatio ritam prometa na obilaznici, skinuo se s iste kod tunela Šentvid i uvalio se u podnevnu gužvicu na cesti za Medvode. U Medvodama se prebacujem na jednu još lokalniju cestu kroz mjesto Sora, prelazim most preko Poljanske Sore - Selška Sora i Poljanska Sora spajaju se u Škofjoj Loki u rijeku Soru - te se ipak malo opuštenije provlačim kroz grad tražeći putokaz na kojem piše Železniki ... OK, morao sam pitati samo jednom. Cesta prema mjestu Železniki nosi broj 403 i čim sam izašao iz Škofje Loke učinila mi se nekako poznatom. Ovdje sam prolazio prošle godine u povratku iz sjeverozapadnih krajeva. Ključne riječi su prolazak i povratak, a to za sobom povlači malčice drugačiju percepciju okoline usljed ponešto drugačijeg setupa mentalnih senzora. Doživljaj iste okoline kojom se prolazi u odlasku i u povratku definitivno nije isti. Znao sam da ću se ovdje vratiti prvom prilikom. Tolika količina zanimljivih detalja, drastično različitih kvaliteta ceste, nekoliko puteva koji nestaju u šumetini, putokazi s imenima koja mi prenose pozitivne vibracije ... ma kako se ne bih vratio. Selška dolina, tako se zove ovaj komadićak ljepote, uska je dolina što se ispod brda Ratitovec proteže u smjeru istok - zapad. Kao i svaka dolina koja drži do sebe, i ova ima svoju rijeku. Rječicu, zapravo. Ime joj je Selška Sora. Ne, nije dolina dobila ime po rijeci, što bi bilo za očekivati. Dolina je svoje ime dobila po mjestu Selca, koje - opet netipično - nije najveće mjesto u dolini, nije regionalni centar i nije administrativno sjedište. Slutim da je nekada bilo i jedino i najveće, no to je bilo uistinu davno. Istočni dio Selške doline, otprilike između Škofje Loke i Železniki, izgleda onako kako se uobičajeno zamišlja pitoma riječna dolina - siva traka dobrog asfalta blago se i potpuno neagresivno provlači između zelenih njiva s obje strane omeđenih nešto tamnjije zelenim mekanim brežuljcima. Rijeka Selška Sora uglavnom se niti ne vidi, osim pri nekoliko prelazaka mostova. Prolazim mjesto Selca - ono po kome je ova dolina dobila ime - i eto me začas u Železniki. Zastao sam nekoliko minuta kod jedne od preživjelih visokih peći, da vidim kako je to nekad izgledalo, i da uhvatim dodatnu koncentraciju za izlazak iz ovog mjesta ... ulica kojom se izlazi dalje na zapad mjestimice je jako uska i nepregledna, kuće su nagurane uz cestu i treba dobro paziti da se nekome motorom ne uleti u predsoblje ili dnevnu sobu.

... ...

Osvobodilna Fronta Pokljuke - heroji u šarenim tajicama Plan je propao dva dana prije nego je njegova realizacija uopće i započela. Kako i zašto? Jednostavnom porukom u kojoj mi kolega javlja da je sutradan prisutan na novoj lokaciji onog kombinata za proizvodnju šavnih cijevi - spominjanog još u prvoj knjizi o pogledu na Slovenju s ceste - i da bi se mogli malo prošetati kroz proizvodne pogone te srknuti jedan dobar ajriš. Jako dobar razlog da moj plan dobije novu formu. Kako je uopće izgledao taj famozni plan? Ovako ... ušuljam se u Sloveniju negdje oko Bregane, zaobiđem Ljubljanu s ove ili s one strane i kada ugledam putokaz na kojem se spominje Škofja Loka skrenem. Cestu 403, iz Škofje Loke na sjeverozapad, već budem nekako pronašao ... ako nikako drugačije onda provjerenom metodom kartu čitaj i seljaka pitaj. Kako je Črnomelj - mjesto u koje idem srknuti ajriš s kolegom te usput pogledati što se skriva u nekoliko velikih zgrada - potpuno izvan moje ranije zamišljene i planirane rute, tako se i kompletan početak ovog izleta drastično promijenio. Čak bih rekao da se promijenio na bolje, budući ovom južnom trasom već duže vremena nisam išao do Ljubljane. Alzo, autobanom do Bosiljeva, lokalno preko Bosanaca do Kupe i eto me u Sloveniji. Da nije bilo šaljivdžije na naplatnim kućicama u Bosiljevu - stavio natpis "Pauza do 10.30" i zatvorio prozorčić a iznutra gleda reakcije onih koji se zaustavljaju da plate cestarinu - rekao bih da je cijeli put bio ugodan ali dosadnjikav. Od meje na Kupi do Črnomlja bilo je isto tako. Pogone u mom omiljenom kombinatu obišli, ajriš srknuli ... oteglo se vrijeme, idem ja dalje. Možda sam malo opreznije gledao gdje da skrenem na novoj obilaznici, no kako sam se dohvatio Kanižarice sve je krenulo kao podmazano. Lokalnom cestom 217 vozim do Livolda, uključujem se na komotniju cestu 106 koja me začas dovede do Kočevja. Prva benzinjara koju sam uočio poslužila je kao privremeno utočište i izvor energenata ... što za velikog bijelog austrijanca, što za mene. Nahranjeni i napojeni, debeli i veseli, krećemo dalje kroz Ribniško polje. ...

... :-)

... ...

... ...

************************ ... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Autići ZG - autobanom do Bosiljeva - starom Riječkom do Grobnika (X-Bow Battle) - Opatija - cestom 66 do Plomina i nazad do Rijeke - Bakar - Crikvenica - Selce - Križišće - Gornje Jelenje - KA - autobanom doma. Vrijeme sunčano, teren idealan za igru. Asfalt po Opatiji jako gladak i klizak. Svjetlo na Dukeu ima uglavnom dekorativnu funkciju. OK, ništa što već nisam znao. ...

...

... ...

... ...

... ...

Krenuo sam do Krškog ... ZG - Krško - Zidani Most - Dolenja Vas - Izlake - Vransko - Vologa - Rovt pod Menino - prijevoj Lipa - Gornji Grad - Ljubno ob Savinji - Robanov Kot - Pavličevo sedlo - Eisenkappel - prijevoj Schaidasattel - Ferlach - Ljubelj/Loibl - Tržič - Kranj - Petrol Ivančna Gorica - Novo Mesto - Kostanjevica na Krki - Brežice - ZG. ...