... ...

Strada Statale 52, ili kraće SS52, jedna je od onih sjevernotalijanskih asfaltnih čarolija koje nikako ne treba propustiti i koje nikada ne dosade. Kao brižljivo spremljene špagete Puttanesca ... koliko god prežderan bio, uvijek može još jedan sitni zalogajčić. Pogotovo ako su poslužene uz bocu vrhunskog syraha. Alzo, zajašim SS52 i jezdim na istok ... provlačim se kroz Ampezzo vozeći iza gojazne talijanske matrone u Alfi 159 Sportwagon, čijeg se društva uspijevam riješiti tek kad je skrenula pred mesnicu; prelazim most koji se protegnuo preko praznog korita rječice Degano, neposredno prije mjesta Villa Santina; živahno jurišam prateći nekoliko domaćih veseljaka na prilazima Tolmezzu. Tolmezzo ne želim samo zaobići već namjerno radim kraći izlet prema centru, od čega me ubrzo zaboli glava te se prvim brzim izblendam nazad na SS52. Ušće Felle u Tagliamento ostaje mi s desne strane, još jedan most i još jedan rotor kasnije eto me na SS13, možda bolje rečeno na pletenici koju čine SS13, autostrada A23 i rijeka Fella ... isprepliću se na mnogim mjestima stvarajući mnoge atraktivne kadrove. Kadar koji mi se trenutno mota po glavi jest onaj u kome se pokraj ceste pojavljuje putokaz na kome piše Dogna. Uočio sam ga nekakvih 7-8 km iza Chiusafortea, usporio te skrenuo desno niz strmu cestu koja nestaje ispod velikog podvožnjaka. Dražestan kadar, strogo prometno gledano. Dogna (slov. Dunja) - mjesto, potok i dolina istog imena. Mjesto nije teško pronaći, odmah uz cestu SS13, odmah ispod podvožnjaka; dolina se već malo teže pronađe jer treba dobro zagledavati u putokaze i putokaziće, no kad se prijeđe mostom preko Felle samo ravno u brdo; potok dođe sam bez da ga se traži. Ravno u brdo zaletava se stara vojna cesta koja je služila za prilaz i opskrbu utvrđene linije na nekadašnjoj granici - i kasnijoj prvoj liniji fronte - Italije i Austrougarske. Čim je tu vojska u pitanju, treba očekivati i ono neočekivano ... a toga bome ima u izobilju. Strma cesta, na pojedinim dijelovima jako strma, na dijelovima uklesana u stijenu, na drugim dijelovima kao da je zalijepljena za stijenu; nekoliko mostova za koje nije sasvim jasno koja ih sila drži iznad provalije, nekoliko tunela očito rađenih bez suvišnih detalja i pitanja, nekoliko dijelova utvrda iz prvog svjetskog rata s čitavom armijom zombija koji tumaraju napuštenim rovovima, podzemnim skladištima i starim artiljerijskim položajima. Počinju biti aktivni s prvim mrakom. Neki se putnici motociklisti nikada nisu vratili s ove ceste ... jesu li završili kao hrana zombificiranim talijanskim vojnicima ili i oni danas lutaju rovovima ispod Jof di Somdogna? Navodno da talijanski zombiji najviše ne vole one koji na njihov teren dođu austrijskim motociklima ... pitam se zašto? Što još ima uz ovu neobičnu i mističnu cestu? Presjeca ju veliki broj prirodnih kanala kojima vodene bujice jure prema dnu doline, kamenje različitih veličina razbacano je svud po cesti unatoč kilometrima različitih žičanih mreža razapetih po okolnim stijenama i procijepima između njih. Područje nije nenaseljeno, nekolicina zaselaka doista čudnih imena razasuta je skoro cijelom dužinom ceste ... a cesta je dugačka nemalih 18 km. Naseljenost ovdje nije garancija pitomosti i nedostatka života izvan dvorišta. U zadnjoj trećini ovog uspona najprije mi je na cestu istrčala odrasla srna, lijepa, sjajna i u bakreno-smeđoj ljetnoj oblekici. Vratolomnih 30 kmh kojima sam se gibao uz skoro vertikalnu serpentinu dalo joj je vremena da šmugne preko ceste i nestane u šipražju toliko gustom da ne vidim kako bi se tamo provukao i susjedov nešto puniji bijeli mačak. Stotinjak metara kasnije - ako i toliko - iz travuljine s lijeve strane ceste izleti lisica ... narančasta, kao Garfield s ogromnom kitnjastom repinom. Pogleda me, kao "Samo si mi ti falio dok ganjam večeru" i ofuri bježati ... najprije ravno ispred mene pa se onda predomisli i u dva skoka nestade u raslinju na desnoj strani ceste. Dakako, prva pomisao bila je o tome što će sljedeće iskočiti pred mene ... vuk, medvjed ili talijanski zombi iz WW1. Čak bi manji problem bio s ovim zadnjespomenutim, oni nit´ su jako brzi nit´ jako pametni. Asfaltirana cesta, poslje još dvije serije serpentina, završava na travnatom platou koji se zove Sella Somdogna i nalazi se na visini od 1392 mnm. Krasna cesta s krasnim pogledom. Okrenem se na jug i gledam u Jôf di Montasio, drugi po visini (2752 mnm) vrh u Julijskim Alpama ... je, je, Triglav je prvi po visini. BTW, slovensko ime za Jôf di Montasio je Montaž. Kamo dalje? Ha, ići dalje najprije znači vratiti se nazad ... bio je znak dolje na početku ceste. Nazad u Dognu, niz 18 km svega ovoga ranije spominjanog, minus srna i lisica. Čuo sam neke doista čudne zvukove iza sebe u dva navrata tako da vukove, medvjede i zombije ne bih olako isključio iz kombinacije. Pojurio sam nazad, no moj je austrijanac inzistirao da zastanem kod jedne od starih utvrda, tek da ustanovim je li sve mirno ... nikoga nisam vidio ali sam osjetio da me nečiji pogled žari po leđima. Ili je to ipak bilo nisko Sunce sa zapada. ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Od završetka spusta s Monte Zoncolana još kratko se vozim do centra Liariisa gdje me iznad ulaza u lokalnu Pizzeriju pozdravljaju Furlanska i Austrijska zastava. Lijevi žmigavac i za pet minuta sam u Ovaru pred izlazom na cestu SR355. Okrećem na sjever kako bih se već nakon 3-4 km opet prebacio na zapadni pravac, na cestu SS465. Zašto tamo, a ne iz Ovara na jug do Ville Santine i Tolmezza? Zato što bih rado prošao uz jezero Sauris, na način da mu priđem s gornje strane, preko Sella di Rioda te da u kombinaciju ubacim još i prelazak Passo del Pura. OK, nakon pola sata ugodne vožnje ugodnom cestom, uglavnom kroz šumu, eto me gdje nakratko napuštam Furlaniju i ulazim u regiju Veneto. Dva-tri km kasnije skrećem lijevo na cestu SP73 i lagano se penjem na 1800 mnm do prijevoja Sella di Rioda, usput pregazivši i nešto niži Sella di Razzo (1758 mnm). Od Sella di Rioda počinje prilično strmoglavi silazak uz neke od najboljih pejzaža viđenih toga dana ... serpentine iza kojih nema ništa sve do sljedeće planine, krivudava traka ceste otrgnuta od strmih obronaka te na puno mjesta ojačana potpornim zidovima da ne odleti u dubinu, ili pogled na udaljeno jezero koje proviruje s kraja doline Lumiei ... fantastično. Ubrzo sam ponovo u Furlaniji gdje preko mjesta Sauris di Sopra i Sauris di Sotto izbijam na umjetno jezero Sauris na visini od 977 mnm. Osim čudesne plave boje ovo jezero zanimljivim čini i velika betonska brana na njegovom istočnom kraju, koja je sa svojih 136 m visine sredinom prošlog stoljeća bila najveća u Italiji te jedna od većih u Europi. Sama brana jest vrijedna prelaska barem zbog svojih respektabilnih dimenzija, no mene više od toga privlači tunel koji se s kraja brane odvaja na jug i prelazi u cestu imena Via San Valentino. Odmah od izlaska iz tunela cesta započinje mahniti ples kroz šumu koji se uspori tek na 1428 mnm, na prijevoju Passo del Pura. Do prijevoja bilo je kroz šumu gore, od prijevoja na redu je kroz šumu dolje. Uspon kroz šumu, osim beskrajnog drveća, nije ponudio nikakav zavodljivi pogled. Sve se to promijenilo čim sam napustio Passo Pura i onih nekoliko magličastih oblaka koji su se bezazleno motali naokolo ... pogled preko Ampezza na dolinu rijeke Tagliamento jednostavno traži da se vožnja ovim krajem ponovi. Bez izgovora i bez mudrovanja. Via San Valentino zavrtila me s dodatnih sedam serpentina, prije nego me nježno dovela do SS52 jedva 2-3 km zapadno od Ampezza. Da sam kod jezera Sauris nastavio vožnju po SP73, umjesto što sam skrenuo preko brane i kroz tunel na Via San Valentino, također bih došao u Ampezzo ali sa sjeverne strane. ...

Može. Ako budeš kojim slučajem blizu ZG javi se! Kafca, rakijica ...

... ...

... ...

Dokopao sam se centra Paulara i što sad? Ha, na karti mi je označen Monte Zoncolan kao sljedeća destinacija od interesa, a cesta koja vodi do njega - ili na njega - počinje u mjestu Paluzza. Paluzza mi je poznata, prošle godine sam je pohodio nakon prelaska Plöckenpassa (tal. Passo di Monte Croce Carnico). Štoviše, u Paluzzi sam se okrenuo nazad te spomenuti prijevoj napao i s južne strane. Od Paluzze dijeli me nepunih 15 km, trebam se samo malo ogledati po Paularu ne bih li uočio putokaz na kome piše Paluzza ... nije bilo teško, pravac je isti kao da sam namjerio u Austriju. Ubacujem se na pravac SP23/SP24, relativno usku no odlično označenu, osiguranu i održavanu prometnicu, koja - nakon prelaska Passo del Cason di Lanza - izgleda kao prvoklasni planinski autoban. Zapravo, ona to i jest, samo što je malo uža. Uživajući na cesti SP24 prema Paluzzi, usput prolazim i skoro neprimjetni prijevoj Forcella di Lius. Jedna od finalnih etapa Gira 2010. vozila se i preko ovog prijevoja. U Paluzzu stižem začas, sve do glavne ceste SS52bis. Ako skrenem desno - na sjever - na putu sam za Plöckenpass i preko njega u Austriju. To mi trenutno nije cilj već palim lijevi žmigavac i okrećem na jug. Cesta prema jugu odvela bi me u Tolmezzo, međutim na tom se pravcu zadržavam tek nekih kilometar i pol ... hrpetina putokaza od kojih mene zanima onaj najmanji i najdoljnji. Monte Zoncolan, tako piše na njemu i pokazuje u desno, dalje na zapad. Mjestašce u koje ulazim zove se Sutrio. Da je zima sve bi okolo bilo zakrcano automobilima nakićenim skijama i pancericama. Srećom, sada je kraj svibnja i nema skoro niti žive duše ... idealno. Ubacujem se na cestu SP123 te ubrzo slobodnije odvrćem gas. Ova je cesta u svojih nekoliko prvih kilometara - sve do velikog parkirališta u sklopu nekog velikog hotela - brza, široka i pregledna, taman da posluži kao detoksikacijska terapija od prelaska Cason di Lanza. Prolazak ispod hotela (zapravo kroz hotel) malčice je zbunjujući, a još više je zbunjujuć nastavak ove ceste. Iza hotela manja je zaravan na kojoj susrećem njemački par na motociklu koji detaljno proučavaju GPS - također pomalo zbunjeni - i koji mi kažu da je onaj uski i strmi asfaltirani putić zapravo nastavak ceste SP123, koliko god to čudno i bezvezno izgledalo. Hajde dobro ... ako i nije lako se vratim nazad. Ispade da taj puteljak stvarno jest nastavak one lijepe, široke i brze ceste od prije samo petstotinjak metara. Koliko-toliko pristojan početak tog puteljka naglo se okrene prema nebu i u sljedećih 3-4 km žestoko se uspinje i krivuda ispod žičara i po trasama skijaških spustova. Na vrhu je sve u znaku Gira i bicikala, a budem uskoro ustanovio da je tako sve do kraja, do mjesta Ovaro. Zgodna je konfiguracija ceste prema Ovaru: od vrha najprije dolazi serija strmih "špageti" serpentina, sljede tri mračna i vlažna tunela i potom naglo "propadanje" uskom cestom kroz šumu gdje se u šest km puta visinska razlika smanji za 900 m ... alzo, konstantni nagib je oko 15%. Asfalt je prvoklasan, vidljivost u većini lijevih krivina nikakva. Biciklista ovdje ima stalno, što za sobom povlači izuzetno opreznu i koncentriranu vožnju i držanje uz desni rub ceste. Osam km serpentina od vrha do mjesta Liariis jedna je od najtežih etapa na biciklističkoj utrci Giro d´Italia. ...

Situacija je još uvijek mjestimično "škakljiva" ... šodera k´o u priči, ograde više nema nego što ima ... ma čista zabava

...

... ...

Početak uspona - ako prolazak kamenog podvožnjaka prihvatim kao nultu točku - više je nekako austrijski nego talijanski ... cesta lijevo, potok desno. I cesta lijevo i potok desno i ograda između njih sve skockano i ulickano ... ne bi me iznenadilo da su i onih nekoliko okolnih kuća naseljeni austrijskim starosjediocina. Možda je zgodna prilika da spomenem da je većina ovog teritorija Furlanije prije prvog svjetskog rata pripadala Austriji. Talijanske zastave ovdje su istaknute samo na državnim institucijama ... sve ostalo su plave sa žutim orlom (Furlanske) i one crveno-bijelo-crvene (Austrijske). Nerazmjer u istaknutim zastavama nemoguće je ne uočiti. Alzo, i lijepa cesta i lijepi potok, skupa s krasnom metalnom ogradom nevjerovatnom brzinom prometnu se u nešto što je najpreciznije opisati kao asfaltiranu planinsku stazu. Krivuda između rijetkih kuća i manje rijetkih vrtova, kroz livade i kroz šumarke. Još je to sve relativno pitoma i mekanija zelena okolina gdje bijeli kamen bljesne najčešće kod nailaska na kanale kojima se spušta vodurina u sezoni topljenja snijega. Ova vodurina za sobom nanese i velike količine sitnijeg i krupnijeg pjeska, tako da ima dionica gdje se zahtjeva radikalniji oprez u vožnji ... da ne kažem baš "vožnja k´o po jajcima". Moguće je da to u neko doba godine malo i pometu, no krajem petog mjeseca toga se posla još nitko nije latio. Mekani zeleni dio s porastom nadmorske visine polako se povlači i prepušta mjesto crnogoričnoj šumetini iznad čijeg se gornjeg ruba jasno ocrtava kameniti hrbat planine i postaje sve jasnije kamo cijela ova priča vodi. Zadnjih 5-6 km prije samog prijevoja su najstrmiji ... strmine na mjestima prelaze 15%. Najprije kao ukosnica uske i šiljaste serpentine provlače se kroz šumu te na svaki desni zaokret dopuste pogled na kameni zid planine prema kojoj napredujem, potom dijagonala preko strmih obronaka i eto me gore. Čistina okružena crnogoricom, planinarski dom, kamena gromada koja vreba s jugozapada i traka sivog asfalta koja se gubi u šumi na drugoj strani. Silazak starta pitomo a ubrzo dolazim i do mjesta gdje se makadamska cesta odvaja na desno ... do Austrije samo su 2 km. Makadam izgleda prohodno no terenska obuća na motociklu apsolutni je zahtjev. Bilježim se za neku sljedeću priliku lakšim motorićem i s terenskim šlapicama. Nastavak silaska prolazi i dalje relativno lagano i opušteno uz povremeno otvaranje pogleda između sivobijele kamene planine s lijeve i zagasitozelene šumetine s desne strane. U cijeloj laganosti i opuštenosti treba biti svjestan da se na dosta mjesta preko ceste nalaze one metalne rešetke koje prekrivaju kanale za odvod suvišne vode. Neki od njih nisu u savršenom stanju niti im je grip na razini okolnog asfalta ... dodatnog opreza nikad dosta. Zaštitna ograda je također nepoznat pojam tako da bi otklizavanje s ceste imalo doista duboke posljedice. Spominjana laganost i opuštenost - iako traju dobrih 7-8 km - prilično naglo prestaju onog trenutka kad stijena bude s lijeve strane ceste a provalija s desne. Neodoljiva kombinacija sitnih nepreglednih krivina, raskupusanog asfalta, razbacanog kamenja različite veličine, otpalog granja i vode koja curi iz nepoznatih izvora čini ostatak spusta - sve do mjesta Paularo, koje je zapravo i kraj ove dionice - doista nezaboravnim doživljajem. Doći od sela Cogliat - neke vrste predgrađa Paulara - do samoga centra gdje bih trebao uhvatiti cestu za nastavak male Furlanske ekskurzije, također je zanimljiv zadatak ... usko, strmo, kroz dvorišta i skoro preko kućnih pragova. ...

Pohod po krajnjem sjeveroistoku Italije nastavljam prolaskom kroz Tarvisio. Iako se Tarvisio dade zaobići na nekoliko različitih načina, nikada ne propuštam priliku prošuljati se kroz centar ovog simpatičnog gradića. Petkom u devet sati ujutro uske uličice još su prohodne što mi je omogućilo da se prilično brzo dokopam kružnog toka koji me s Via Vittorio Veneto ispaljuje direktno na skoro potpuno praznu SS13. Nesputana uživancija krstarenja po SS13 trajala je 20-tak km, sve do odvojka kojim se ulazi u sam centar Pontebbe. Potpuno isto kao kad sam kretao na Passo Pramollo, odnosno Nassfeldpass. Čak i skrenem na SP110 i po njemu vozim čitavi kilometar, skroz dok ne ugledam križanje u čijem centru gotovo svi putokazi upućuju na Austriju i Nassfeldpass. Gotovo svi ... osim onog najdonjeg koji pokazuje u drugom smjeru i na kome se spominje selo Studena Bassa. Cason di Lanza, slabije poznati ali vrlo atraktivan i zahtjevan planinski prijevoj, spominje se tek kasnije ... a ja krenuo upravo tamo. Skrenuti lijevo - kako sugerira putokaz - potpuno je u redu, no nastaviti dalje "kako cesta vodi" bilo bi potpuno pogrešno. Neizbježno je ubrzo još jedno skretanje lijevo, pod zanimljivim kutem od cijelih 180 stupnjava, pa još i malo nizbrdo. Srećom, tu je već i putokaz da pripomogne. Tko se još uvijek osjeća nesigurno po pitanju skretanja, pa čak pomalo sumnja i u krajnje odredište ove ceste, za pomoć se može obratiti paru vrtnih patuljaka na tratini prije kamenog podvožnjaka. Vrlo je važno pitati patuljka ... patuljica jako voli crvene gljive što je svako toliko odvede u neka čudna stanja. Treba samo pogledati sjaj u njenim očima. ...

Nafiksani vrtni patuljci, talijanski zombiji i virenje pod suknju Prešana šunka, sušena vratina, dvije vrste sira - jedan s rupama i jedan bez njih - i dvije vrste kruha, mali maslaci za mazanje, med te nekoliko različitih pekmezića, sve me to dočekalo za stolom lijepo posloženo na dva pladnja i s urednom košaricom za kruh. Sok od jabuke stigao je naknadno. Kako sam znao da bi današnji dan mogao biti naporniji nego inače - budući sam imao u planu obići nekoliko možda trunčicu zahtjevnijih dionica - na pitanje o eventualnim dopunama za doručak odgovorio sam potvrdno i naručio dva jajca na kajganu. Nek´ ja ipak pojedem i nešto toplo a ne preteško. Dao sam se nagovoriti da nakon doručka popijem i kavicu - s hladnim mlijekom - najviše zato da malo predahnem i razmislim jesam li u tank torbu potrpao sve što sam mislio da bi mi moglo trebati. Unutarnju torbu Touratechovog kuferčića ostavio sam u sobi a njega mi se ipak nije dalo skidati s nosača ... neće smetati, a može eventualno biti koristan. Petak je, kraj je svibnja, rezervar je još od sinoć pun goriva i upravo polazim u obilazak nekoliko skrivenih ljepota Furlanije. Najveći problem dijela ceste od ulaska u Italiju - odmah iza Rateča - i mjesta Fusine in Valromana, jest njezin novi lijepi crni asfalt i nekako sportski nastrojena konfiguracija. Rezultat ovih neugodnosti moje je uporno prolaženje kroz Fusine i gasiranje dalje prema Tarvisiu ništa bitno drugačijom cestom ... pa nikako da u tom Fusine in Valromana na jednom mjestu usporim, dam lijevi žmigavac te se uputim blagom uzbrdicom kroz šumarak do dva simpatična ledenjačka jezera. Što ću kod njih? Ništa specijalno, tek da koji trenutak uživam u pogledu s ceste. Ova sam jezera prvi put ugledao s Mangarta, tri godine ranije, pa mi je palo na pamet da bih sada s njihovih obala mogao baciti oko nazad gore na Mangart. Slovenci ova jezera nazivaju Belopeška jezera a Talijani Laghi di Fusine ... što će reći da će i na putokazu prema jezerima također pisati Laghi di Fusine.

Kranjska Gora, većini poznata kao regionalni zimski turistički centar i popularno okupljalište ovisnika o skijama i pancericama, meni je poznatija kao početak Vršičke ceste ... doista prekrasne ceste koja sa svojih 50 numeriranih serpentina putniku na motociklu daruje i nevjerovatne pejzaže, barem u onim trenucima kad se pogled može odvojiti od asfalta a svijest od kalkulacije idealne linije prolaska sljedećom serpentinom. Planinski prijevoj Vršič, tako negdje na sredini ovog serpentinskog blaženstva, jagodica je na šlag među svim tim silnim vidicima. Krajem svibnja, iza osam sati navečer, uz temperaturu od čitavih sedam celzijevaca i svjetlo koje ubrzano bježi s okolnih vrhova, bilježim još nekoliko izuzetnih pogleda s ceste. Jedno pola sata prije ovih izuzetnih pogleda s Vršiča, uživao sam u pogledima na okolna gorja s jedne lokacije odmah pri početku Vršičke ceste, blizu druge krivine iza mosta preko Pišnice. Jezero Jasna, umjetno jezero kojeg vodom pune planinski potoci Velika i Mala Pišnica, odmah je uz cestu a još nikako nisam uz njega zastao ... bit će da ova cesta ima čudesnu moć koncentracije pažnje samo na sebe. I uz ovo jezero, kao i uz danas već posjećeno Bohinjsko jezero, skulptura je rogate živine karakteristične za planine u koje gleda sa svojeg kamenog postolja. Najvidljivija je razlika da ovo čudo ima drastično veće rogove.

...

Vraćajući se s Pokljuke dolazim do mjesta Spodnje Gorje gdje uočavam putokaz za Jesenice i odlučujem ga pratiti. Da sam skrenuo desno, dva-tri km kasnije bio bih na Bledu, ovako sam za pet-šest km bio na južnom ulazu u Jesenice. U Austriju nisam planirao svraćati tako da sam putokaz za tunel Karavanke uredno ignorirao i produžio prema Kranjskoj Gori. Šest je sati popodne, vrijeme je izuzetno ugodno na ovim nadmorskim visinama a ja se nikamo ne žurim. Koristim priliku te se preko Save Dolinke skrećem u Mojstranu, vraćam se na glavnu cestu i eto me u selu kroz koje sam također protutnjao lagano prošao više puta a nisam se skretao na obronke okolnih brda ... što je šteta jer se i na lijevu i na desnu stranu od ove kratke ali slatke ceste (201, od Jesenica do Korenskog sedla) odvaja nekoliko puteva koji garantiraju dobar pogled. Jedna od njih, skrivena cesta s dobrim pogledom, počinje u mjestu Gozd Martuljek. Sve što treba učiniti jest obratiti malo pažnje da se ne propusti putokazić na kojem piše Srednji Vrh te iza mostića skrenuti desno. Idući korak je cestica - možda to ipak treba zvati asfaltirana staza - na kojoj treba obratiti puno pažnje ... konstantan 12-postotni uspon, odronjeno kamenje i kamenčine, nepregledne krivine, tunel i veliki slap ispred njega, potok koji nestaje pod cestom i pojavljuje se duboko na drugoj strani. Potoku je ime Jerman i krasi ga nekoliko slapova. Ovaj slap uz cestu naziva se Donji i visok je osam metara. Cestuljak izađe na manju zaravan s koje ima još nekoliko ogranaka, no čini mi se isključivo za daljnje napredovanje u gojzericama i s ruksakom na leđima. Povratak nazad zgodna je prilika da se ova cesta, zajedno s tunelom i slapom, razgleda još jednom. ...

Hvala, hvala ... Prije crkve u Jereki skrenuo sam lijevo, a sjećam se da sam prošao i pored nekog hotela (bio mi je s lijeve strane). Put je mjestimično bio jako uzak i zapravo uopće nisam znao gdje sam. Bilo je super

...

... ...

Četiri km uske asfaltne ceste, strmih krivina i prekrasnih zelenih pejzaža do križanja iznad Zgornje Sorice prošlo je začas. Nisam jedini koji je prolazio ovim uskim i strmim cesticama ... jedan od "kompatibilnih" prolaznika bio je i momak iz Crne Gore na Bijelom Austrijancu. Zastali, popričali, gas dalje. Na putokazu na kom se spominje Boh. Bistrica stoji i brojka 18, pokazuje na lijevu stranu ... odoh i ja tamo. Pet minuta kasnije izlazim na Bohinjsko sedlo, prijevoj na visini od 1277 mnm. Pravo budi rečeno, na prijevoju zapravo i nema nešto što bi prolazniku oduzelo dah neviđenom ljepotom, natjeralo ga da se zaustavi i pobliže promotri rijeđe viđene pejzaže, ili barem da još malo uspori kako bi okom uhvatio osobite skrivene detalje. Za usporavanje, zaustavljanje i oduzimanje daha bilo je neophodno voziti još tri minute. Da, svega tri minute. Pejzaži vrijedni usporavanja i zaustavljanja na prvom prikladnom proširenju ceste prikrili su se pet-šest krivina dalje nizbrdo. Mekane padine i zaobljeni vrhovi oko Bohinjskog sedla naglo su izbačeni iz kadra. Sivi lanac stijena oštrih rubova čiju agresivnost tek za nijansu ublažava bijela glazura snijega uzurpirao je cjelokupno vidno polje ... nije tu bilo ni stidljivog provirivanja niti dvosmislenih najava. Planina je tu, a ja neka vidim hoću li preko nje ili oko nje. Lijepo, no ipak nisam propustio uočiti da nizbrdo vijuga dobra cesta. Družio sam se s njom idućih dvadesetak minuta, skroz do Bohinjske Bistrice. Kajacima i kanuima nakićeni kamperi i kombiji glavna su smetala na cesti od Bohinjske Bistrice - koju sam netom prošao bez ikakvog zaustavljanja - do Bohinjskog jezera. Bohinjsko jezero mi je ovaj put samo usputna stanica ... pauza u sjeni Zlatoroga, osvježenje mlakom vodom koju sam pronašao u tank torbi i već se ogledavam za nekom lokalnom cestom koja bi me odvela na moje sljedeće planirano odredište - šumovitu visoravan koju nastanjuju naoružane osobe mrkog pogleda, odjevene u šarene tajice i crvene kapice. Spominjana šumovita visoravan dio je NP Triglav i zove se Pokljuka. Kako sam stigao do nje još je obavijeno velom tajne, no ... od Bohinjskog jezera preko sela Stara Fužina do putokaza prije sela Jereka, tamo lijevo i samo pratim glavnu cestu sve do nekog većeg križanja gdje skrećem opet lijevo zato što je na toj cesti bio bolji asfalt. Nisam se se niti jednom zagubio što znači da i nije bilo naročito komplicirano. Spomenute naoružane osobe s crvenim kapicama, militantna su frakcija Štrumfova koja se bori za samostalnost i otcjepljenje Pokljuke od Triglava. Zaključio sam to po tome što sam - očito greškom u inače savršenoj navigaciji - zalutao na poligon za borbenu obuku. Kasarne, strelište, sve pokriveno zavidnom količinom čahura ... nisam izazivao sudbinu već sam se što prije i što neprimjetnije strateški povukao. Ovaj neugodni događaj ostavio je na meni traume kojih se još uvijek nisam oslobodio. ...

Hvala. Kako lijepo mjesto u trenutku pretvoriti u teren za rafting ...