Ključnih riječi kao u priči ... lifestyle. Ako ne i najveći, lifestyle je sasvim sigurno najvažniji dio cijele priče oko Scramblera. Lifestyle definitivno uvjetuje i mogućnost prilagodbe, popularno rečeno individualizacije, tako da je katalog "dodatne opreme" obavezno štivo svakog novog vlasnika. Cijeloj priči oko Scramblera dodatni zamah, odnosno poticaj uređivanja prema osobnim preferencama, daje i inicijalna dostupnost ovog motorića u četiri verzije: osim ove verzije koja se naziva Icon, dostupni su još Classic, Urban Enduro i Full Throttle. Okvir, agregat, ogibljenje, kočnice, rezervar goriva, rasvjeta i instrumenti zajednički su svima. Sve drugo podložno je zamjenama, modifikacijama i naručivanju dijelova i opreme iz debelog kataloga. Spomenuo sam rezervar goriva ... da, plehnata kanta od 13,5 litara jest ista, no bočne obloge i različiti amblemi nisu ... na to je sve moguće spičiti dodatne novce.

Scrambler Ducati ... kanarinac na zimskom suncu. Winter test. Scrambleri su nekada nastajali tako što bi proizvođač nekom od cestovnih modela skratio blatobrane, stavio širi i višlji guvernal, namontirao povišeni ispuh te ga obuo u gume grubljeg profila. Rezultat bi bio sasvim OK motocikl za upotrebu izvan asfalta, kojega tijekom 60-tih i do kraja 70-tih godina prošlog stoljeća baš i nije bilo kroz svako selo. Od početka 80-tih motocikli su prešli dugačak i zanimljiv razvojni put, i na tom putu scrambleri su se uglavnom pogubili, tek uz rijetke proizvođače koji bi učinili kakav iskorak i u tom pravcu - kod Moto Morinija je to sitni iskorak, a kod Triumpha i dosta konkretnija stvar koja, sudeći prema poštenoj prodaji, nosi finu zaradu. Manufakture kao što su Borile ili Metisse imaju na tržištu uglavnom dekorativnu funkciju. Ovaj tip motocikala, kao i sam naziv "scrambler" nisu Ducatiju naročita novost - od 1962. do 1975. Ducati je proizvodio jednocilindrike u kubikažama 250, 350 i 450 ccm, najprije za američko tržište, potom i za europsko. Bili su to prilično popularni motocikli i ne znam što im je bilo da su s tim prestali. OK, zapravo znadem, no to ovom prilikom uopće nije važno. Kad već spominjem dekorativnu funkciju ne mogu a ne naglasiti da je estetika uvijek bila sastavni i nedjeljivi dio priče koja se vrti oko Ducati motocikala ... boja, linija, površina, tekstura ... sve su to elementi koji su u određenim situacijama isticani i naglašavani kao nešto što motocikle iz Bologne razlikuje od drugih i čini brand prepoznatljivima čak i onima manje bliskima motociklističkom miljeu. Alzo, spomenuo sam još jednu ključnu riječ - brand. Brand koji se zaklinje u visoke performanse i modernu tehnologiju želi plasirati, prodati i naplatiti još veći lifestyle koji se bazira na staroj tehnologiji ... u isto vrijeme inzistira se na povezanosti s tradicijom matičnog branda ali ipak uz prilično jasno definirani odmak od istoga. Što se radi u ovakvoj situaciji? Ništa novo, ništa neviđeno ... ustanovi se podmarka, odnosno sub-brand. Pis of kejk, primjera se svatko može sjetiti barem nekoliko. Nitko ne sakriva da je Scrambler Ducatijev sub-brand. Dovoljno je samo pogledati amblem na bokovima rezervara ... veliki natpis Scrambler, ispod kojega je dosta manjim slovima ispisano Ducati. Dapače, svaki Ducati dućan imat će izdvojeni dio za prezentaciju Scramblera, uređen u prepoznatljivom stilu, a tema razgovora s ljubaznim prodajnim osobljem neće biti performanse već doživljaj vožnje ... ili tako nekako.

Pogled s ceste - Rumunjska Treća knjiga iz biblioteke "Pogled s ceste", dopunjeno je i jače prošireno izdanje nekoliko mojih vožnjica i kratkih izleta po Rumunjskoj. Kao i prva i druga knjiga (Slovenija i Srbija) i ova je napravljena potpuno neobavezno i iz čistog gušta. Mali preview: PDF datoteka je velika cca 55 MB i može se skinuti sa sljedećeg linka: https://jumbo.iskon....79-ef82b127aef0 Preuzimanje (download) knjige je potpuno besplatno. Ako se nekom knjiga jako sviđa i osjeti želju da autora nekako počasti, u knjizi pri dnu stranice broj 100 piše kako to može učiniti :-) Hvala na pažnji

@ all - hvala ... @ jovan.v - Da, dobro si uočio ... smještaj nikada ne planiram unaprijed. Nema nikakve potrebe za tim korakom ... ne želim da me rezervirani smještaj forsira da u određeno vrijeme budem na određenom mjestu. Nije nikakav problem pronaći smještaj, naročito u tako "popularnim" područjima. Usput da spomenem, svi ovi izleti su "odrađeni" iz Podkorena. Podkoren je na tromeđi SLO-ITA-AUT tako da su sva ova zanimljiva područja lako dostupna. Pozdrav!

OK ... kartografija: - od Nove Gorice dolinom Soče do Žage, od Žage na Učju, izlazak na talijansku cestu SS13 (do Chiusaforte), skretanje na Via Pramollo, preko Sella Nevea, Tarvisio i polako u Podkoren - možda i ovo radi: http://goo.gl/maps/x29U8 - lijeva "vertikala" je Plockenpass (cesta od Kotschacha u Austriji do Paluzze u Italiji, Plockenpass je prijevoj na A-ITA granici), desna je Nassfeldpass (cesta od Pontebbe u Italiji do Tropolacha u Austriji, Nassfeldpass je također A-ITA granica) - A = Podkoren, odmah iznad njega (granica SLO-A) je Wurzenpass, tj. Korensko sedlo - B = parkiralište i vidikovac na kraju Villacher Alpenstrasse - C = brana i parkiralište na kraju Malta Hochalpenstrasse - D = istočni kraj Nockalmstrasse - Goldeckstrasse, početak je u Zlanu, "B" je parkiralište na vrhu

... Od mjesta Železniki sve postaje zategnutije, naročito promet prema Škofjoj Loki koja je svega nekoliko minuta daleko. Petak je popodne, oko 2 sata, gužve na ulicama počinju se ubrzano stvarati. Kad još kakav kamiončić uleti u jednadžbu, eto veselja i više matematike. Tako sve do Ljubljane. Mjestimično je bilo i situacija gdje živce treba pospremiti u kanticu i zbrisati na pecanje ... kako god, uhvatio sam slovenski autoban i oko pola četiri bio doma.

Kako mu i ime sugerira, od Podbrda zalazim u ozbiljnija brda. Cesta sasvim uredna, dovodi me do križanja u Petrovom Brdu. Vidi vidi, prepoznajem lokaciju ... jedino što sam na ovo križanje prije dvije godine doletio s brda, tamo od Bohinjske Bistrice preko Soriške planine. Sada idem dolje, prema Škofjoj Loki, niz nekoliko propisnih serpentina. Pripadajuća tekućica više nije Bača, nego Selška Sora. Cesta je ispočetka super, nakon toga prosječne kvalitete, malčice zatim ne zna jel bi se pretvorila u pokrpanu stazu ili bi ipak ostala poštena cesta ... svakakvog tu kolnika imade. Bez obzira na veliku raznolikost u cestovnim zastorima, cesta je kojoj ću se rado vratiti. ...

Start je kao u Austriji - potok lijevo, cesta desno. Ajde ... jedina je razlika što austrijanci malčice više picajzliraju oko detalja. Ta rječica uz koju se vozim najveći dio ovog dijela puta zove se Bača. Nekad sam joj bliže, nekad dalje, no uvijek je tu negdje blizu. Skroz do Podbrda.

Spomenuo sam maločas i mostić iza tvrđave Kluže. Aha, mostić preko Koritnice ... obično ga se previdi jer je cijela lijeva strana ceste osigurana kamenim blokovima, odmah iza mostića je i oštra krivina, s parkiralištima prije i nakon njega. Tko bi tu očekivao i primjećivao nekakav mostić? Ha, uglavnom kajakaši koji nedaleko odavde kreću u skakutanje po divljim vodama. Inače, baš ispod ovog mosta je klanac dubine oko 70 m i oko 200 m dužine. Postoji i putić sa drvenim stepenicama da se siđe do dolje, no slabe su šanse da bih ja to išao istraživati. Odoh dalje. Prolazim kroz Kobarid i prilično usporenim tempom spuštam se prema Mostu na Soči. Izlazim prema Idriji i ubrzo dolazim do onog velikog vijadukta, prije kojega postoji cesta s putokazom koji pokazuje na lijevo i na kojem piše Podbrdo. Eto konačno prilike da ja vidim kakva je to cesta i kuda će me zapravo odvesti.

Nazad do tvrđave Kluže (u originalu Fort Flitscher Klause), vojnog objekta iz WW1 na nekada izuzetno strateški važnoj cesti. Cesta je sada izuzetno turistički važna, dok trdnjava također ima neke druge uloge - jedna od njih, meni sada najvažnija, jeste i uloga omanje birtije. Sa finom hladovinom. Nisu imali kokakolcu iz stakla, tako da sam srknuo samo kafcu. Usput se i malko osušio.

... Kada se dolazi sa sjevera - kao ja sada - malo prije Bovca postoji skretanje desno kojim se cesta odvaja za Predel i za Mangart. Dva dana ranije prošao sam kroz Italiju nedaleko Predela a Mangart sam do sada obišao dva puta. Ona cesta od mosta (iza mjesta Log pod Mangartom; križanje lijevo Predel, desno Mangart) pa do Predela je jednostavno rečeno predobra. Ipak, budem ja to ostavio za sljedeći prolazak Soškom dolinom, no to nikako ne znači da na ovom prvom križanju neću skrenuti baš u tom pravcu. Hoću, skrenut ću desno, ali samo do tri km udaljene trdnjave Kluže (tvrđave Kluže). Preciznije rečeno, doći ću do tvrđave, proći je, i odmah iza mostića skrenuti desno. Što ima tamo? Ima putokaz na kojem piše Bavšica. Prilično skrivena ledenjačka dolina s nekoliko zabačenih zaselaka - jedno od njih je i selo Bavšica - i zabačenih vikendica, nešto sitno ugostiteljskog sadržaja i Planinsko učno središče Bavšica, trening centar slovenskih alpinista. Ima i dobar putokaz da se ljudi lakše orijentiraju po svijetu, a ima i finih pečenkica koje knjavaju u hladovini drveća.

Kranjska Gora izgleda prilično uspavano oko osam izjutra. Kamiončić za dostavu robe ispred nekog dućana, omanja družina na terasi kafića koja cijevči kafcu prije - sudeći po opremi - planinarskog pohoda na Vršič, i usamljena đogerica čijoj guz pozadini nikakvo jutarnje znojenje neće pomoći da se vrati u prihvatljive konfekcijske okvire. Idem opet preko Vršiča, ne znam više koji puta. Nije niti bitno. Ovaj puta sam to odradio civilizirano - hoće me to ovih dana - i baš onako turistički. To se pokazalo korisnim jer sam zapazio dva-tri nova detalja koja bi trebalo detaljnije promotriti ... eto instant razloga da se opet navratim na ovo neodoljivo brdo. Svjetlost koja se lomi preko istočnih vrhova, pomalo alkemična plavo-zelena boja vode, bijelo kamenje i drveni mostići ... nema smisla opirati se potrebi da se zastane i barem nakratko uživa u tom koktelu boja i tekstura. ...

Hvala. Kratka tura, nekih 5 dana. Nisam radio nikakve karte, no vjerovatno budem u doglednoj budućnosti. Pozdrav!

... Skroz do Villacha sam se i ja vratio sa Goldecka. I opet preko Wurzenpassa - da, sa veselije strane - i samo ću malo skoknuti do Kranjske Gore. Poslje toga ide "samo ću malo lokalnom cestom do Jesenica", zatim "ah vidi, putokaz za Žirovnicu, tam dugo nisam prošao" i na kraju "ma vidi, skoro sam na Bledu". Na kraju je bilo "vruće je tu oko jezera, a i gladan sam ... ". Nisam se dao samom sebi nafukat da "malo skoknem do Bohinja, to je tu odma preko brda".

Pitome padine prekrivene maslačcima, iza kojih se guraju plavo-zelena brda, najčešći su motiv prilikom spusta nazad, i to s desne strane. Nakon nekog vremena, sa lijeve strane se otvori krasan pogled na dobar dio doline Drave (Drautal zapravo i znači dravska dolina, no tako se naziva i cesta br. 100, od Villacha do Spittala), skroz do Villacha. ...

...

... ...

Po običaju, starta se prilično naglo uzbrdo, no ovdje se prolazi najprije kroz nekoliko sela. Treba pratiti putokaze. Cesta je jednim dijelom prilično stara i pokrpana onim katranskim zmijurinama, što mi baš i nije drago za vidjeti. No, nema veze, drugačija je prilično od ostalih koruških alpskih cesti. Čak je i ulaznica jeftinija, samo 7 eura. Parkiralište na vrhu zove se Seetal, i tamo imaju dekorativne krave, i od tamo se može pješice do lokalnog vrha koji je na 2142 mnm. Kamena gromada koja apsolutno dominira okolicom i privlači pogled još sa uspona, jest vrh Staff sa 2217 m. ...

Drautal je i inače zanimljiva cesta, po mnogim parametrima ... dobar asfalt, široka, pregledna i dobre konfiguracije. Nedjeljom ranije dopodne, oko pola deset, ima još jednu zaista bitnu kvalitetu - pusta je. Kako sam ja čvrst karakter koji može odoljeti svemu osim iskušenju, morao sam doživjeti ovu cestu koja tako lijepo prati Dravu, na različite načine ... i dvoznamenkasto i troznamenkasto. No dobro, a kamo idem pustim Drautalom u nedjeljno prijepodne? Idem na Goldeck Panoramastraße, još jednu od lijepih koruških alpskih cestica. Nekidan, idući od Villacher Alpenstrasse prema Maltatalu, bio sam zaprašio autobanom što me izbacilo iz sheme da skrenem na Goldeck kojemu je prilaz malo dalje od lokalnih priključaka na austrijski A10. Da bih ovdje došao od moje slovenske baze opet sam morao prejašiti Wurzenpass - ah, problema - proći kroz Villach i krenuti Drautalom prema Spittalu. Desetak km prije Spittala, neposredno prije mosta preko Drave, skretanje je lijevo gdje sve piše.

... Što vidim oko hotela - cesta blokirana, svi prilazi zatvoreni, slovenski bend praši sto na sat, pivo teče, kobase i krmenadlice prave društvo ćevapima. Cesta blokirana ... ha ha ... ovo im je bila najbolja fora. Esterajhiše motorad!

Spustim se ponovo u Austriju i kužim da nije više onako vedro kao u dolasku ovamo ... oblaka ima dosta, ne izgledaju kao da će ugristi, no ja ipak ne skidam kišnjak. Sljedi još jedan prelazak Nassfelda, nikad se ne zna. Da, austrijska strana je osjetno šira i brža, treba to malo iskoristiti ... živahno, no bez ikakvog pretjerivanja. Moderato vivo, rekli bi oni s druge strane brda. Još jedan spust, ovoga puta u Italiju, niz bijelu usku cestu tek na rijetkim mjestima obasjanu Suncem koje se škrto probija kroz rupe u oblacima, nosio je i neku vrstu duhovnog olakšanja ... dosta za danas, i uspona i spustova, i Austrije i Italije. I kiše i kišnjaka. ...

Dvadesetak minuta trajala je otprilike ova zabava na mokrim serpentinama. Kako se cesta ispravljala, tako se i sušila. Dok sam stigao u mjesto Paluzza - prvu civilizaciju na putu prema jugu - sve je bilo suho. Da sam nastavio dalje cestom od Paluzze, stigao bih u Tolmezzo gdje bih se uvalio na ranije spominjani SS13 i kasnije bih gledao hoću li nazad u Sloveniju preko Chiusafortea i Sella Nevea - odrađeno koji dan ranije - ili kroz Tarvisio. Haaa, ovo sa Tarvisiom mi se sviđa, ali ne u produžetku, nego u povratku ... okret za 180. Idem još jednom preko Plockenpassa, što znači nešto kasnije i još jednom preko Nassfelda. Živili passovi Kako sam se okrenuo da idem nazad istim putem, tako sam i pogledao te stjenčuge onako u globalu, sa oblačnom kapom preko svega ... jel to baš dobra ideja da idem opet u te oblake, a dole je tako fino suho. Ma idem, makar i sjekirice počele proletavati iz tih oblaka. Ukratko, tek ponegdje sitna kišica, uz dovoljno vremena da bolje razgledam i tunele i serpentine. Odluka je zapravo ispala jako dobra. Me happy.

...

Do samog prijevoja još nekoliko minuta vožnje po mokroj cesti. Ne može se reći da nema nikoga ... promet nije gust ali je stalan. Spuštam se niz talijansku stranu i uočavam obrazac kao i na Nassfeldu - kroz Austriju više šuma i šira i brža cesta, kroz Italiju više kamena, serpentine, uska cesta i tuneli. Serpentine kao špangice, a tuneli oni strmi sa krivinama unutra. Oblaci se još češu o vrhove, kao da se dimi iz kamena. Prekrasno. ...