Nije više bilo potrebe da se vraćam na autoban. Od Gmünda do Kremsbrückea, gdje sam trebao skrenuti prema sljedećoj alpskoj cesti od interesa, ima nekakvih desetak km. Klasična austrijska špranca: cesta lijevo, potok desno, autoban gore. Dalje samo živahno. Kod Kremsbrückea skrećem na lokalnu cestu L19, također tipa cesta lijevo-potok desno. Izuzetna cesta, što trasom a što kvalitetom asfalta. Najveći dio ove čarobne ceste presvučen je tako dobrim asfaltom da se to doista rijetko viđa. Bajka.

... ...

Kad sam već tu gdje jesam, iskoristio sam priliku pa se odvezao na gornju etažu do hotela, bacio odatle nekoliko dodatnih pogleda i usput ustanovio da postoji cesta oko jezera koja je makadam. Vrijeme je da se krene dalje. Dolje je išlo kao podmazano. Većinu vremena je cesta bila prazna, tek jedno čekanje na tunelskom semaforu, a i kiša je bila prestala. Cesta je bila pofajn natopljena, što bi značilo da je i količina vode koja se tu istresla bila poveća ... ali samo na cesti kroz dolinu. Kako sam se približavao Gmündu, tako su i znakovi padanja kišurine nestajali. Dok sam ja u austrijanca natankao Shellov V-Power 100, a u sebe šećernu vodicu i hand-made sendvičak, čak se i boja neba vratila u krasnu modrinu. ...

Kome nije dosta drogiranja zanosnim pogledima na okolna brda, na branu s jedne pa sa druge strane (ima i jedna mala brana ispod ove ogromne), na ovo i na ono, može se odšetati na Airwalk. Airwalk je platforma, zakvačena na čelične nosače, s podom od čelične mreže i dijelom od nekog debelog stakla, koja visi s ruba brane i omogućava vrlo tricky pogled. Na nju se silazi također prozirnim stepenicama. Alzo, pod nogama je ili čelična mreža ili staklo. Ispod toga 200 m ničega, pa onda trava i žbunje. Iz nekog razloga, ovaj Airwalk baš i nije napučen svjetinom :-) Neki mu ne prilaze niti do stepenica, neki se usude sići stepenicu-dvije, neki siđu ali se tako grčevito drže za ogradu da im zglobovi problijede. Neki siđu i fotkaju, hodaju okolo i proučavaju sve ćoškove. Zabavno je stajati sa strane i slušati komentare - naročito ženske - te gledati reakcije na pozive partnera da siđu dolje ... a tek mame s dječicom ... cirkus još jednom. ...

... ...

... ...

Nešto kasnije počele su se stvarati i gužvice - što zbog čekanja na semaforima, što zbog isprepadanih vozača koji pojma nemaju kamo su zapravo zašli, a ne mogu se vratiti nazad - no prošla me civilizacijska bolest tako da sam takve situacije riješavao s lakoćom i elegancijom. Malta Hochalmstraße nije "klasična" alpska cesta, poput recimo ranije odvožene Villacher Alpenstraße. Ovdje ima nekoliko tunela koji su prokopani u kamenu i nisu baš uređeni iznutra, neki od njih su samo jednotračni i prolazi se na smjene koje regulira semafor. Ima i nekoliko suženja ceste gdje treba dosta pripaziti, a nije baš ni pametno zastati pa fotografirati. Također, na vrhu nije samo parkiralište s pripadajućim restorančićem, već ima i hotel. Sve je to lijepo i krasno, dok se s ceste ne ugleda betonska polukružna zidina između dva brda, široka nekih 600-tinjak m, a visoka 200-tinjak m. Brana, naravno. Najviša betonska brana u Austriji, na 1933 mnm. Zovu je Kölnbreinsperre. ...

... Blago nakvašen pričekam nekih 10-tak minuta, kiša posustaje i pretvara se u sitnu dosadu. Obrišem sic od austrijanca i palim uzbrdo. Za divno čudo, već 3-4 krivine kasnije cesta je napola suha, još 3-4 krivine kasnije nema nikakvih tragova kiše ... bit će da je ovo bilo prilično selektivno padanje.

Guglmaps skrinšotići s tank torbe priopćavaju mi da nisam baš jako daleko od sljedeće planirane destinacije, no neka razmotrim opciju da se ukrcam na autoban. Ako ću lokalnom cestom, to znači da moram uz Dravu skroz do Spittala, proći skroz kroz njegov centar jerbo nema lokalne obilaznice, ubaciti se na 99-ku (Katschbergstrasse) i polako do Gmünda. Daljinski gledano, ništa specijalno ... 60-tak km. Aber, ak se potrefi, moglo bi oduzeti previše vremena, moguće i ponešto živaca. Ah, vinjetu ionako imadem - kupio onu za 10 dana, može zatrebati - idem ja polako na autoban. Ovo "polako" je čista fraza, barem kada se radi o austrijskom autobanu. Nije da je to nešto loše, ma kakvi, nego jednostavno svi gaze kao da su im vozila od firme ... uključujući turske Uzun Arac krstarice, RV-je s V8 mašinama i sirotinju sa kampicama ... nevjerovatan broj kampica od 5-6 m dužine koje cukljaju ili SUV-ovi ili njemačka vozila s preko tri litre kubika. Cijeli mali cirkus. Ne prođe ni pola sata, Gmünd. Skoro da zaboravim ... krenuo sam u Maltatal (dolinu rijeke Malta), odnosno u produžetku na Malta Hochalmstraße, panoramsku cestu koja se u engleskoj terminologiji zove Malta High Alpine Road. Četrnaest kilometara i četiri stotine metara, toliko je dugačka. Iako Maltatal nazivaju i Dolina vodopada, vodopadi nisu ono što sam prvo primjetio. Ne zato što vodopada još nema kod table pred ulazom u Gmünd, već zato što mi je pažnju odvukao neugodan sivo-plavi oblak, pozicioniran upravo tamo kamo sam krenuo. Osim toga, cijelo nebo je izgubilo onu ugodnu modrinu, postavši nekako čudno sivo i bijelo. Bude padalo, sto posto. Prolazim kroz grad, Alte Burg mi ostaje s desne strane, Porsche muzej s lijeve strane. Dolina je lijepa, uska s visokim brdima sa strane, vodopada kolko hoćeš. Prvi pramenovi kiše kao marame vise iz oblaka. Stajem pred naplatnom kućicom, ispred mene barem deset automobila ... vuku se ko gladna godina a pljusak je upravo započeo. Civilizirano pričekam da dođem na red, kupim kartu i parkiram austrijanca ispred obližnje kućice i stanem pod usku strehu. ...

Villacher Alpenstrasse jest jako dobra cesta za jurišanje gore i dolje, no ima i drugih privlačnih sadržaja. Planinarenje do vrha Dobratscha, Rote Wand vidikovac iznad 400 m visokog kamenog zida, nekih botaničkih vrtova usput, restorančić ... samo nema za kupiti pošteni magnet za frižider. Sve neke rugobe s jelenskim glavama ili onim štakorima. I tak ja sad nemam magnet sa Filaher Alpenštrase ...

Stajalište označeno brojem 8 leži na visini od 1650 mnm. Odavde je odličan pogled na okolna jezera, no ja pičim dalje. Kraj ceste je na nadmorskoj visini od 1732 m. Taj se dio zove Rosstratte. Veliki parking sa dijelom za motocikle, na raspolaganju su i sefovi za moto opremu, vidikovac sa ležaljkama za sunčanje ... i sa ozbiljnim uputama da se ne diraju krave s telićima. Sa ovog parkinga polazi se i na pješačenje do vrha Dobratscha, koji je na 2167 mnm. Pogled na jug: gromada na desnoj strani slike je slovenski Mangart (2677 m), onaj špic lijevo od njega je Jalovec (2645 m). Odmah lijevo do Jalovca je talijanski Ponza Grande (2274 m). Prolaz između dva brda u prvom planu slike je Korensko sedlo (Wurzenpass). Onaj bijeli trokutasti špic malo lijevo iznad Korenskog sedla je Triglav (2864 m), gromada lijevo od njega što liči na kutnjak je Škrlatica (2740 m). Crni špic iznad Korenskog sedla je Razor (2601 m), stjenčuga desno od njega je Prisank (2547 m). Brdo odmah desno od Korenskog sedla - ono gdje fali šume na desnoj strani - jeste Petelinjek (1552 m). Pogled na istok: na prvoj slici Ossiacher See, na drugoj Faaker See. Lijevo od jezera Faak je Drava. Pogled na sjever: Šaronja, Jagoda i Perava. Daleko iza njih, tamo pod oblacima, Hochalmspitze (3360 m).

U pola devet već sam bio u Austriji. Mome austrijancu uvijek bude drago kad svrati u Vaterland ... odmah je austrijsku dionicu Wurzenpassa - iliti Korenskog sedla - odvozio s osobitim oduševljenjem. Doduše, dopuštam mogućnost da je tome kumovala i kvaliteta asfalta, al nema veze. Prije nego je austrijanac dobio krila stigao sam konačno registrirati i nadmorsku visinu dotičnog prijevoja - 1073 m. Spustio se s brda na 83-ku, kod Bauhausa desno, iza podvožnjaka opet desno i eto me - Villacher Alpenstrasse. Šesnaest i pol km asfaltiranog veselja, uz nekoliko stajališta s kojih se pružaju doista oku ugodni vidici. Tehnički gledano, cesta je zapravo uspon na brdo Dobratsch, koje izdaljega gledano izgleda kao da mu je netko odgrizao jedan komad - što i nije daleko od istine, južna strana je odvaljena potresom nekih dosta davnijih dana. Početak ove krasote je na 550 mnm, a kraj na 1732 mnm. Nisam mogao odoliti a da se barem na trenutak ne zaustavim na drugom po redu stajalištu. Šteta bi bilo ne baciti oko na Villach i iz ove perspektive, ne samo jureći kroz grad i skenirajući semafore. Ovaj parking je na 862 mnm.

Otvaram oči i prvo što kroz prozor vidim intenzivno su osunčane šume i komad čistog plavog neba. Jako jako dobro. Jučer mi je recepcionerka govorila da je prognoza za sljedeća tri dana odlična, a sve do toga dana bilo je previše kiše i premalo celzijevaca za ovo doba godine. Kratki jutarnji đir oko Podkorena - dok čekam da konačno poslože taj doručak - pozitivno je djelovao i na raspoloženje i na apetit.

@ all - hvala, hvala ... @ bobbra - da, od Zagreba do "ozbiljnih planina" manje od 200 km

...

... Jedva da je prošlo 6 popodne kad sam se čekirao u hotel. Više nego dovoljno vremena imadem za jedan živahniji uzlet na Vršič, nakon kojega idu sadržaji pod točkom Razno. ...

Tabla na vrhu kaže da je Sella Nevea na visini od 1190 mnm - alzo, sa 1190 sam se popeo na 1190 :-) Nastavak ceste je nizbrdo do jezera Lago del Predil, gdje je ujedno i mjesto odluke gdje ući u Sloveniju: na križanju na kraju jezera skrenuti desno znači opet po serpentinama pa na Predel. Ova opcija i dalje znači obavezno jahanje preko Vršiča, ali tek nakon spusta skoro do Boveca. Na spomenutom križanju skrenuti lijevo znači proći kroz mjesto Cave del Predil, uz potok sa crvenim kamenjem dovesti se pred Tarvisio, te odraditi još onaj komadićak ceste do slovenske granice - nekih desetak km - pa uz Planicu produžiti do Podkorena. Odlučio sam se za ovu drugu opciju. ...

...

... ...

Val Racolana, dolina oko potoka Raccolana, malčice zabačena ali time zanimljivija. Nema gužve, osim možda ponekad kad ima snijega - tada je u igri Sella Nevea, prijevoj sa nekoliko hotela sa pripadajućim skijalištima. Budući je to cesta sa prijevojem, meni je ionako neodoljivija kad toga bijeloga nema. Počinje prelaskom preko mosta i odmah naglo uzbrdo. Usponi su uistinu junački, asfalt je sasvim podnošljiv, određeni dijelovi ceste su nešto uži, no posebno dojmljiv dio ceste su serpentine sa krivinama u tunelima. ...

... Iz Resiutte odmah zajašim SS13 (da, desno treba skrenuti prema Sloveniji), tipičnu brzu sjevernotalijansku cestu. Asfalt odličan, promet nikakav ... zadovoljeni svi uvjeti da proletim kroz Chiusaforte bez da se sjetim da bih tu trebao skrenuti na jednu odličnu cestu sa koje se pružaju odlični vidici - na Val Racolanu. Dobro, nije problem ... sjetio sam se par km kasnije. Odličan izgovor da taj komad fine ceste otprašim još jednom.

... Od mjesta Lischiazze sve ponovo poprima pitomiju i civiliziraniju formu. Na križanju kod mosta u Resiji, treba skrenuti lijevo. Desetak km kasnije ulazi se u mjesto Resiutta. Rijeka Resia, most, plićak ispod mosta za kupanje - bit će da je voda malo friškija jerbo se okolo više kvarcaju nego brčkaju - podzidana cesta uz stijenu ... brdska idila u nekoliko slika. ...

... Otprilike oko mjesta Gnivitza cestuljak izađe na vrh brda, malo se vozi po ravnijem terenu, i zatim zaron nizbrdo u šumetinu. Teško da je moguće ne primjetiti da su natpisi dvojezični - ovaj drugi "čudni" jezik jeste rezijanski (rozajanski), staro i zbog izolacije ovoga kraja prilično arhaično narječje slovenskog jezika. Uz rezijanski, ovdje se koristi i furlanski, jedan iz skupine retoromanskih jezika. Obično se retoromanski jezik povezuje sa Švicarskom, međutim furlanski je ovdje jako raširen. Ne treba zaboraviti da se čitava ova regija zove Furlanija-Julijska krajina. ...

... Na prvom križanju treba skrenuti desno, prema Val di Resia, inače ode lijevo za Udine. Nepunu minutu nakon skretanja prema Resiji, cesta je široka tek toliko da se mogu mimoići dva motocikla, i to ako jako paze obadva. Slijepih desnih skretanja ko u priči. Zaštitne ograde malo ima pa malo nema, više je nema nego što je ima. Izlijetanje na mjestu gdje je nema ne završava dobro i lijepo. Postoji i nekoliko mrvicu širih dijelova ceste, gdje je čak moguće i parkirati sa strane, ali vrlo oprezno. Jedini automobil iz kontra smjera prošao je upravo dok sam bio parkiran na jednom od takvih rijetkih mjesta. Mimoišao sam se i sa tri-četiri motocikla, sve polako i pažljivo. ...

Prošlo je i dvadesetak minuta, ulazim među planine, a još ništa nisam smislio. Još dvije minute kasnije i rješenje se ukazalo na putokazu, trebalo je samo pročitati. Učja, stari granični prijelaz koji vodi na jako usku cesticu - al ono, stvarno usku - i izađe negdje relativno blizu čak i austrijske granice, na onu brzu cestu ispod Pontebbe. A iz Pontebbe genijalna cesta za napad na Nassfeld. Naglo skretanje ulijevo i odmah ubrdo :-) Cesta uzbrdo super, do starog graničnog prijelaza super, još pola km u Italiji super. ...