Iziđem iz galerije, spojilo se nebo i brdo. Zastanem pod nekom krošnjom koja se nadvila nad rub ceste. Opa, grmljavina ... onako praskava, tu negdje blizu. Ne sviđa mi se. U sekundi pomislim da tu negdje blizu mora biti nekakav Gasthaus, restoran, birtija, štogod ... ima to na svim passovima, valda ima i ovdje. Gibam dalje s idejom nema stajanja do čvrstog krova nad glavom. Par krivina kasnije, evo ga ... parkiram austrijanca uz ogradu, što bliže drvetu, i trkom pod trijem. Nisam jedini tamo, još tri motora slovenskih tablica. Stojim pod tim malim trijemom, s mene curi na sve strane. Rukavice natopljene, jedva ih zgulim s ruku ... nekako skinem i kacigu. Gleda me konobarica sa sigurne udaljenosti, kao da sam sletio NLO-om ... "Keine Sorge Fraulein, oesterreichische Motorrad!" - pokažem raskvašenim prstom na svog austrijanca pod drvetom. Skoro joj ona tacna ispala iz ruku ... Vidim ja da bi ovo moglo potrajati. Lije i grmi. Vidljivost nikakva. Pitam gdje bih ja mogao popit kafcu ... odvede me u prostoriju sa šankom. Lokvica oko mene se polako širi dok ja kafenišem. Prekine me čudna buka izvana ... ah, pa to led ronda ... naručim ja i topli sendvič i kokakolcu. Nije žurba. Na stolnjaku ispod kacige i rukavica mokra fleka veličine enciklopedije "Svijet oko nas". Sve kontam jel da navučem na nju i tanjur i šalicu za kavu ... kao dječica kad u gostima tortom zaseru tabletić pa to kamufliraju tanjurićima za kolače. Ajde, evo led stao a i kišurina posustaje. Pet-šest minuta kasnije sasvim je prestala. Calen bite ... Iz gepeka vadim suhe rukavice i kao da se ništa nije dogodilo. Čak se i oblaci počinju raspadati ... jao vidi što je tu lijepo.

Nova odluka, lijevo na Plockenpass (e tu još nisam bio, evo prilike) ili desno za Oberdrauburg. Da idem na Grossglockner, ili na Gerloss, skrenuo bih desno i produžio do Lienza gdje bih opet kontemplirao lijevo ili desno. Ovom prilikom odoh na Plockenpass ... talijani ga zovu Passo di Monte Croce Carnico. Usput, kad sam već odlučio da ću lijevo, bacim i pogled na tu stranu, prema brdima ... ajoj, vidi oblačine, kao lijevak s neba. Moguće da to i nije baš tamo kamo ja idem ... Aha ... nije Nije prvih dva i pol kilometra, dok nisam zašao u šumu. Pljuuuus ... Ruknula je odjednom i bez pardona, silinom kao da je netko izokrenuo olimpijski bazen. Sva sreća pa sam bio na stotinjak metar od ulaza u jednu od betonskih galerija. Usporim i zvjeram uokolo ... ha, ima polunatkriveno i asfaltirano proširenje na izlazu iz galerije, taman da se uparkiram i brzinski navučem kišnjak. I šta nije ona mrežica s unutarnje strane kišnjaka, tamo gdje su rukavi, baš sada počet z@yebavat ... i ne mogu provuć desnu ruku kroz rukav nikako ... treći puta sam je poderao, odi ti mrežice handri nekog drugog ... u austrijskim sam brdima, kiša mi pada za vrat, i nemam vremena za zamolbe i prijateljska uvjeravanja. U vražjumater i ti i švicarac koji te napravio. Moram vidit što po ovom pitanju ima u KTM PowerWear katalogu. Alzo, provučem, navučem i zakopčam. Krenem dalje. Piči kišurina kao da ne misli stat. Vidljivost se smanjuje, cesta sve zavojitija i strmija - ha, pa na alpskom sam prijevoju. Nakon cca 2 km stanem na sićušnom proširenju. Neka dvojica gologuzih biciklista stisli se pod krošnjom drveta. Pričekam pet minuta ... ova furi još jače. Idem ja dalje, lakše mi kisnit kad se vozim nego kad stojim. Fest je naporno. Još jedna betonska galerija, priličnog nagiba ... kao kanal za tu silnu vodurinu. Sad već gledam hoće li ruknuti i kakav vodeni val ... ne bi me baš jako iznenadilo. Tješim se da smo austrijanac i ja ovako spakovani cca 350 kg, nije to samo tako za pomesti vodom.

Po austrijskoj strani cesta je šira, brža i s boljim asfaltom. Puno je skijališta i radi ih se još više. Brzi spust do novog mjesta za odluku lijevo ili desno. Lijevo bi me vratilo skroz do Villacha, samo sa sjeverne strane, a to trenutno ne želim ... možda sutra. Desno, e to je zgodno ... onaj Kotschach-Mauthen koji se spominje na putokazu bit će sljedeće mjesto za odluku lijevo ili desno ... desni žmigavac i teram dalje finom cestom nekih petnaestak minuta. Vrijeme suho i sunčano, teren idealan za igru.

...

Pontebba je čist fini gradić, do kojega se od Tarvisia najzgodnije dovesti po SS13 ... super asfalt, okolna brda obojana prijepodnevnim Suncem, bijelo korito rijeke Felle, poneki tunelčić ... sjevernotalijanska idilična cesta. Isto kao i dva dana ranije nešto malo jugozapadnije. Dobro sad, cesta manje-više, nazad u Pontebbu koja bi bila dramatično manje poželjna destinacija da u njoj ne počinje južni krak jedne prekrasne planinske ceste kojom se preko ranije spomenutog Nassfelda stiže na austrijsku stranu brda. Cesta je po talijanskoj strani uglavnom od nekakvog jako sivog asfalta, mjestimično prilično uska, nekoliko puta presijeca potok Bombaso, ima i krasan mostić i još krasniji tunelčić ... jedan od onih uskih, strmih, s krivinama i s prozorima :-) ...

Ne mogu reći da me sljedeće jutro probudila nesnosna buka, ali sasvim je sigurno da sam rano postao svjestan žamora i škripanja koje je dopiralo ispred hotela. Kad sam se doveo u stanje da mogu sići dolje i pogledati - zapravo sam išao vidjeti jeli fruštuk serviran - trebala mi je koja sekunda da se priberem ... a šta će tu na parkingu, i svuda okolo, ovolike klupe i stolovi. I oni plehnati bazenčići za kotlovinu i točionici za pivo? Kirvaj, prošćenje, vašar? Skoro ... lokalni vatrogasci imaju svoj redoviti godišnji dernek ... termički obrađena mesina i bačve pivčine ... hojladrija, drija, drija drom! Doručak, spremanje, gibam. Ajde da ja uteknem u mirnije krajeve dok se ovo ovdje nije izmaklo kontroli. Zamaknem iza hotela i opet zastanem ... a kamo idem zapravo? Preko Wurzenpassa (Korenskog sedla) danas ne budem ... možda da krenem desno, uđem u Italiju tu odmah iza Planice, nekako se dokopam Pontebbe i preko Nassfelda (Passo Pramollo) odvedem austrijanca opet u Vaterland ... on to voli. Može!

Dal zato što je nebo na drugoj strani opet izgledalo plačljivo, dal zbog uistinu dobre ceste, dal zbog raznih metafizičkih razloga, lijepo ja prije južnog izlaza okrenem za 180 i ofuri nazad. Nek se tih devet i pol EUR dnevne karte iskoristi kak spada. Kartu na stranu, s ove južne strane mi se pristup više sviđa - dugački uspon, kratki strmi spust, opet veseli uspon i kratki spust. Na Eisentalhöheu sam susreo i slovački par na KTM SMT-u, koji su me dalje pratili nizbrdo - najprije do Kremsbrückea, a zatim i do Gmünda. Tamo su se ubacili na autoban - ista trasa kojom sam ja došao - a ja odlučio da ću sada na miru skroz lokalnom cestom nazad u Sloveniju. Gužve ozbiljnije nije bilo, čak ni kroz centar Spittala gdje sam se odlučio malo i odmoriti. Drautalom od Spittala sve do Villacha grehota je bilo spustit ispod stotke. Sve lijepo, sve krasno, jedino me zabrinulo što sam vidio dvije nepodšišane žive ograde ... šta se to događa s tim austrijancima? Moram napomenuti da mi i Wurzenpass nekako bolje odgovara sa južne strane. Ampak leva, ampak desna ... eto me opet u Sloveniji.

...

Nockalmstrasse, moja sljedeća alpska cesta od interesa. Po mnogo čemu različita od današnje prethodne dvije: osjetno je duža - ima 34 km; može se na nju ući sa dvije strane - sa sjevera i s juga (ja dolazim sa sjeverne strane); a ima i dva "prijevoja" - Eisentalhöhe na 2042 m i Schiestlscharte na 2024 m. Pedeset i dvije serpentine, svaka sa svojim rednim brojem, i gomila krivina. I ponešto krava, na koje ponekad treba pričekati da se odluče maknuti s ceste. Na Eisentalhöhe također ima tih dekorativnih krava, ali su iza ograde. Srećom, osim krava na istom mjestu imali su i normalnih magneta za frižider. Kaufen cvaj. ...

Nije više bilo potrebe da se vraćam na autoban. Od Gmünda do Kremsbrückea, gdje sam trebao skrenuti prema sljedećoj alpskoj cesti od interesa, ima nekakvih desetak km. Klasična austrijska špranca: cesta lijevo, potok desno, autoban gore. Dalje samo živahno. Kod Kremsbrückea skrećem na lokalnu cestu L19, također tipa cesta lijevo-potok desno. Izuzetna cesta, što trasom a što kvalitetom asfalta. Najveći dio ove čarobne ceste presvučen je tako dobrim asfaltom da se to doista rijetko viđa. Bajka.

... ...

Kad sam već tu gdje jesam, iskoristio sam priliku pa se odvezao na gornju etažu do hotela, bacio odatle nekoliko dodatnih pogleda i usput ustanovio da postoji cesta oko jezera koja je makadam. Vrijeme je da se krene dalje. Dolje je išlo kao podmazano. Većinu vremena je cesta bila prazna, tek jedno čekanje na tunelskom semaforu, a i kiša je bila prestala. Cesta je bila pofajn natopljena, što bi značilo da je i količina vode koja se tu istresla bila poveća ... ali samo na cesti kroz dolinu. Kako sam se približavao Gmündu, tako su i znakovi padanja kišurine nestajali. Dok sam ja u austrijanca natankao Shellov V-Power 100, a u sebe šećernu vodicu i hand-made sendvičak, čak se i boja neba vratila u krasnu modrinu. ...

Kome nije dosta drogiranja zanosnim pogledima na okolna brda, na branu s jedne pa sa druge strane (ima i jedna mala brana ispod ove ogromne), na ovo i na ono, može se odšetati na Airwalk. Airwalk je platforma, zakvačena na čelične nosače, s podom od čelične mreže i dijelom od nekog debelog stakla, koja visi s ruba brane i omogućava vrlo tricky pogled. Na nju se silazi također prozirnim stepenicama. Alzo, pod nogama je ili čelična mreža ili staklo. Ispod toga 200 m ničega, pa onda trava i žbunje. Iz nekog razloga, ovaj Airwalk baš i nije napučen svjetinom :-) Neki mu ne prilaze niti do stepenica, neki se usude sići stepenicu-dvije, neki siđu ali se tako grčevito drže za ogradu da im zglobovi problijede. Neki siđu i fotkaju, hodaju okolo i proučavaju sve ćoškove. Zabavno je stajati sa strane i slušati komentare - naročito ženske - te gledati reakcije na pozive partnera da siđu dolje ... a tek mame s dječicom ... cirkus još jednom. ...

... ...

... ...

Nešto kasnije počele su se stvarati i gužvice - što zbog čekanja na semaforima, što zbog isprepadanih vozača koji pojma nemaju kamo su zapravo zašli, a ne mogu se vratiti nazad - no prošla me civilizacijska bolest tako da sam takve situacije riješavao s lakoćom i elegancijom. Malta Hochalmstraße nije "klasična" alpska cesta, poput recimo ranije odvožene Villacher Alpenstraße. Ovdje ima nekoliko tunela koji su prokopani u kamenu i nisu baš uređeni iznutra, neki od njih su samo jednotračni i prolazi se na smjene koje regulira semafor. Ima i nekoliko suženja ceste gdje treba dosta pripaziti, a nije baš ni pametno zastati pa fotografirati. Također, na vrhu nije samo parkiralište s pripadajućim restorančićem, već ima i hotel. Sve je to lijepo i krasno, dok se s ceste ne ugleda betonska polukružna zidina između dva brda, široka nekih 600-tinjak m, a visoka 200-tinjak m. Brana, naravno. Najviša betonska brana u Austriji, na 1933 mnm. Zovu je Kölnbreinsperre. ...

... Blago nakvašen pričekam nekih 10-tak minuta, kiša posustaje i pretvara se u sitnu dosadu. Obrišem sic od austrijanca i palim uzbrdo. Za divno čudo, već 3-4 krivine kasnije cesta je napola suha, još 3-4 krivine kasnije nema nikakvih tragova kiše ... bit će da je ovo bilo prilično selektivno padanje.

Guglmaps skrinšotići s tank torbe priopćavaju mi da nisam baš jako daleko od sljedeće planirane destinacije, no neka razmotrim opciju da se ukrcam na autoban. Ako ću lokalnom cestom, to znači da moram uz Dravu skroz do Spittala, proći skroz kroz njegov centar jerbo nema lokalne obilaznice, ubaciti se na 99-ku (Katschbergstrasse) i polako do Gmünda. Daljinski gledano, ništa specijalno ... 60-tak km. Aber, ak se potrefi, moglo bi oduzeti previše vremena, moguće i ponešto živaca. Ah, vinjetu ionako imadem - kupio onu za 10 dana, može zatrebati - idem ja polako na autoban. Ovo "polako" je čista fraza, barem kada se radi o austrijskom autobanu. Nije da je to nešto loše, ma kakvi, nego jednostavno svi gaze kao da su im vozila od firme ... uključujući turske Uzun Arac krstarice, RV-je s V8 mašinama i sirotinju sa kampicama ... nevjerovatan broj kampica od 5-6 m dužine koje cukljaju ili SUV-ovi ili njemačka vozila s preko tri litre kubika. Cijeli mali cirkus. Ne prođe ni pola sata, Gmünd. Skoro da zaboravim ... krenuo sam u Maltatal (dolinu rijeke Malta), odnosno u produžetku na Malta Hochalmstraße, panoramsku cestu koja se u engleskoj terminologiji zove Malta High Alpine Road. Četrnaest kilometara i četiri stotine metara, toliko je dugačka. Iako Maltatal nazivaju i Dolina vodopada, vodopadi nisu ono što sam prvo primjetio. Ne zato što vodopada još nema kod table pred ulazom u Gmünd, već zato što mi je pažnju odvukao neugodan sivo-plavi oblak, pozicioniran upravo tamo kamo sam krenuo. Osim toga, cijelo nebo je izgubilo onu ugodnu modrinu, postavši nekako čudno sivo i bijelo. Bude padalo, sto posto. Prolazim kroz grad, Alte Burg mi ostaje s desne strane, Porsche muzej s lijeve strane. Dolina je lijepa, uska s visokim brdima sa strane, vodopada kolko hoćeš. Prvi pramenovi kiše kao marame vise iz oblaka. Stajem pred naplatnom kućicom, ispred mene barem deset automobila ... vuku se ko gladna godina a pljusak je upravo započeo. Civilizirano pričekam da dođem na red, kupim kartu i parkiram austrijanca ispred obližnje kućice i stanem pod usku strehu. ...

Villacher Alpenstrasse jest jako dobra cesta za jurišanje gore i dolje, no ima i drugih privlačnih sadržaja. Planinarenje do vrha Dobratscha, Rote Wand vidikovac iznad 400 m visokog kamenog zida, nekih botaničkih vrtova usput, restorančić ... samo nema za kupiti pošteni magnet za frižider. Sve neke rugobe s jelenskim glavama ili onim štakorima. I tak ja sad nemam magnet sa Filaher Alpenštrase ...

Stajalište označeno brojem 8 leži na visini od 1650 mnm. Odavde je odličan pogled na okolna jezera, no ja pičim dalje. Kraj ceste je na nadmorskoj visini od 1732 m. Taj se dio zove Rosstratte. Veliki parking sa dijelom za motocikle, na raspolaganju su i sefovi za moto opremu, vidikovac sa ležaljkama za sunčanje ... i sa ozbiljnim uputama da se ne diraju krave s telićima. Sa ovog parkinga polazi se i na pješačenje do vrha Dobratscha, koji je na 2167 mnm. Pogled na jug: gromada na desnoj strani slike je slovenski Mangart (2677 m), onaj špic lijevo od njega je Jalovec (2645 m). Odmah lijevo do Jalovca je talijanski Ponza Grande (2274 m). Prolaz između dva brda u prvom planu slike je Korensko sedlo (Wurzenpass). Onaj bijeli trokutasti špic malo lijevo iznad Korenskog sedla je Triglav (2864 m), gromada lijevo od njega što liči na kutnjak je Škrlatica (2740 m). Crni špic iznad Korenskog sedla je Razor (2601 m), stjenčuga desno od njega je Prisank (2547 m). Brdo odmah desno od Korenskog sedla - ono gdje fali šume na desnoj strani - jeste Petelinjek (1552 m). Pogled na istok: na prvoj slici Ossiacher See, na drugoj Faaker See. Lijevo od jezera Faak je Drava. Pogled na sjever: Šaronja, Jagoda i Perava. Daleko iza njih, tamo pod oblacima, Hochalmspitze (3360 m).

U pola devet već sam bio u Austriji. Mome austrijancu uvijek bude drago kad svrati u Vaterland ... odmah je austrijsku dionicu Wurzenpassa - iliti Korenskog sedla - odvozio s osobitim oduševljenjem. Doduše, dopuštam mogućnost da je tome kumovala i kvaliteta asfalta, al nema veze. Prije nego je austrijanac dobio krila stigao sam konačno registrirati i nadmorsku visinu dotičnog prijevoja - 1073 m. Spustio se s brda na 83-ku, kod Bauhausa desno, iza podvožnjaka opet desno i eto me - Villacher Alpenstrasse. Šesnaest i pol km asfaltiranog veselja, uz nekoliko stajališta s kojih se pružaju doista oku ugodni vidici. Tehnički gledano, cesta je zapravo uspon na brdo Dobratsch, koje izdaljega gledano izgleda kao da mu je netko odgrizao jedan komad - što i nije daleko od istine, južna strana je odvaljena potresom nekih dosta davnijih dana. Početak ove krasote je na 550 mnm, a kraj na 1732 mnm. Nisam mogao odoliti a da se barem na trenutak ne zaustavim na drugom po redu stajalištu. Šteta bi bilo ne baciti oko na Villach i iz ove perspektive, ne samo jureći kroz grad i skenirajući semafore. Ovaj parking je na 862 mnm.

Otvaram oči i prvo što kroz prozor vidim intenzivno su osunčane šume i komad čistog plavog neba. Jako jako dobro. Jučer mi je recepcionerka govorila da je prognoza za sljedeća tri dana odlična, a sve do toga dana bilo je previše kiše i premalo celzijevaca za ovo doba godine. Kratki jutarnji đir oko Podkorena - dok čekam da konačno poslože taj doručak - pozitivno je djelovao i na raspoloženje i na apetit.

@ all - hvala, hvala ... @ bobbra - da, od Zagreba do "ozbiljnih planina" manje od 200 km

...

... Jedva da je prošlo 6 popodne kad sam se čekirao u hotel. Više nego dovoljno vremena imadem za jedan živahniji uzlet na Vršič, nakon kojega idu sadržaji pod točkom Razno. ...