Kratki osvrt na kratki ljetni vikend Nije prošlo dugo kako sam se provezao dijelom sjeverne Bosne, sve sa ciljem gledanja u neka od tamošnjih brda s druge, južne strane. Od Kostajnice, preko Novoga i Prijedora, malčice na Kozaru, dolje na Banja Luku pa gore na Gradišku. Ovom prilikom - početkom osmog mjeseca - zvijezde su se poklopile da opet poneki kilometar prođem sjevernom Bosnom. Bez ikakve namjere ili cilja, tek toliko da prema Slavoniji ne idem ni autoputom, niti starom cestom kroz sela. Mjesto ulaska bilo je isto - Kostajnica - gdje na prvom križanju lijevim žmigavcem objavljujem svoju nakanu da krećem prema Dubici te se ubacujem na cestu kojom nisam prošao već duže vrijeme, još od vremena 640 Adventure :-) Manje-više sve je isto, jedino je Una usljed nedavnih padalina porasla i posmeđila.

...

Naravno, moralo se malo turiti nos u boksove, tek da se - i ovaj puta - prošetam okolo i pozdravim sa nekima poznatima. Fino sam se nasnifao sagorenog metanola i sretan otprašio doma. Turistčkim tempom, jasno. ...

Drugi vikend sličan prethodnom - ja turistički a oni se utrkuju. Oni, u ovom slučaju spidvejaši, imali su različite mečeve u Krškom, na spidvej stadionu Matija Gubec - što timski, što pojedinačno. Iskoristio sam priliku pa se najprije prošuljao kroz Kostanjevicu i oko nje (nešto se stijenja urušilo oko one njihove pećine) ... ... i malo po bregima iznad Krškog (dobar pogled na Krku i na spidvej stadion).

...

Dva brza vikenda Nisu vikendi bili brzi zato što sam ja brzo vozio ... dapače, vozio sam se tak fino turistički da su me u čudu pogledale i dvije slovenske policijske patrole, ukopane na svojim položajima tamo malo prije Krškog. Jednima sam čak i mahnuo. Vikendi su bili brzi zato što su brzo prošli. Dva prekrasna vikenda, mogu ih smatrati nekom vrstom lagane kompenzacije za ovo ljeto koje je bilo ... ha, ukakano. No, nije da se okolo nije brzo vozilo. U Prilipama, tam na cesti ispod brda - kad se ide u Brežice ili Krško, a zmija u džepu nije suglasna sa kupovinom slovenske vinjete - tamo ima MX staza. Staza je s lijeve strane ceste (gledano prema sjeveru), a boksovi i startni prostor su s desne strane ceste. Alzo, kad je utrka cesta se zatvori pa se promet preusmjeri nešto ranije. Ovaj puta u Prilipama je bilo zajedničko prvenstvo Slovenije i Hrvatske - trebala je utrka biti vpžena u Orehovoj vasi, no tamo preuređenje staze izgleda još nije završeno. Malo sam se prošetao kroz boksove, sreo neke poznate ljude, malo pogledao veterane u njihovoj utrci ... i turistički otprašio dalje. Nije bilo nikakve potrebe da se vraćam - može se proći ispod autobana i prilično dobrim makadamom otprašiti skroz do onih petlji prije mosta za Brežice. ...

Manje od pola km iza centra Podsrede, cesta 422 završava. Ubacujem se desno na cestu 423 i gasiram prema Bistrici ob Sotli. Na uzbrdici prije Trebča spazio sam tablu na kojoj se spominje "Soteska Bistrice". Skrenem desno, spustim se do spomenute rječice Bistrice - još jedan lijepi drveni mostić - i vidim da se na drugom malom putokaziću spominje 5 minuta do toga kanjona/klisure/čegaveć. Ajde, jeste makadamčina, jeste da kamenje oštro izgleda, jeste odozada novi MPP ... idem ja. U tih 5 minuta prošao sam uz Bistricu koliko se dalo i završio (opet) u nečijem dvorištu. Okret nazad, još mi samo fali džukela kojoj moram čizmom objašnjavat da sam tu greškom. Ha, ovaj putić kojim sam došao - i vratio se nazad na glavnu cestu - ne bih baš zvao klanac. Bit će da sam nešto propustio ... ili treba negdje nastaviti pješice, ili ne znam šta. No, sve bi to nadišlo spomenutih "5 min" sa putokaza. Lagano zbunjen vraćam se na 423; u Bistrici lijevo na 219, skroz do mjesta Imeno gdje se odmah iza prvog ćoška vraćam u Hrvašku. Pogranični policajac me upućuje da je prvi kafić 500 m niz cestu ... kafca i kokakolca time. Doma ću starom zagorskom, kad je se dokopam.

...

... ...

Hajde da se ja vratim nazad tamo u centar Podsrede, da vidim čemu cijeli ovaj cirkus. Uzletim uzbrdo, uvalim se na parking na kojem je bila još hrpica motocikala, malo se raspakujem i popričam dvije-tri minute sa jednim od parkiranih slovenskih kolega. Kaže mi da je to "Praznik kozjanskega jabolka". Nekakav lokalni događaj, pomalo svjetovnog "kirvajskog" karaktera ... sok od jabuka, štrudle od jabuka, sve od jabuka. Plus različiti regionalni proizvodi na doista velikom broju malih štandića raspoređenih skroz uzduž obje strane glavne ulice, pa i još malo više. ...

Vratim se nazad na 422, još malo nizbrdo i ulećem u gužvu. Mjesto je Podsreda. Mjesni trg, križanje ispred njega, pokrajnje ulice ... sve urnebes od ljudi i automobila. I onih parkiranih slobodnim stilom, i onih koji bi se baš sada isparkirali. Neki ljudi sa onim signalnim lajbekima trude se uvesti nekakvog reda u ovaj džumbus. Otvori mi se prostor da se spustim cestom na desno, iskoristim priliku i eto me pola km kasnije ispred nekog starog mlina koji je izgleda u fazi renoviranja.

Negdje oko mjesta Gorjane skužim jedan od onih smeđih putokaza sa natpisom Grad Podsreda. Ajde, ovo "Grad" manje-više i nije bitno, no putokaz pokazuje na desnu stranu na cesticu koja se prilično naglo penje u brdo ... e to je dio koji ne mogu propustiti. Da nije silnoga sitnoga pijeska, cesta bi bila vrlo prijateljska ... dobro, budem izdržao da vidim kam to ide. Dosta visoko na brdu, dobar pogled - vidi se skroz do Klanjca i Kumrovca. Tko voli ovakve stare kućerine na brdu, na pravom je mjestu. Ja malo prošnjofam okolo i pičim dalje, ovaj puta nizbrdo, sve pazeći da uhvatim špure asfalta između pijeska.

Podsreda Ne odustajem od Kozjanskog parka. Nedugo prije provezao sam se donjim rubom parka - cestom 677 od Krškog, preko Zgornje Pohance do Bizeljskog. Najava sunčanog listopadskog vikenda podsjetila me da bih mogao malo dublje zaći u ovo područje, opet sa sličnim pristupom: od zapada prema istoku. Krško je neizbježno, isto kao i OMV prije speedway stadiona ... trebalo sa natankati. Po svim parametrima. Alzo, kako do neke ceste koja prolazi Kozjanskim parkom štogod sjevernije nego zadnji puta? Ništa lakše ... malo uz Savu, kod Rajhenburga preko Save i same gas cestom 422. Drugo mjesto iza Rajhenburga je Senovo, još donedavno rudarski gradić poznat po rudnicima lignita (smeđeg ugljena). Rudnici ne ordiniraju još od kraja prošlog stoljeća, no bome lokalni puhački orkestar ordinira i to vrlo živahno. Prolazeći lagano kroz centar Senova nisam mogao ne čuti live orkestar, odnekud s lijeve strane. Morao sam stati i prisluhnuti ... dobri su. Inače, gradić je simpatičan, čist i ulickan ... nikad ne bih pomislio da ima ikakve veze s rudnicima ugljena. OK, rudarska kolica pred kafićem na ulazu u grad, velika rudarska lampa u parkiću te mozaik na jednom od zidova u centru dali bi mi misliti. Svidjela mi se pozadina kod jednoga od autobusnih ugibališta. Dalje asfaltima različite kvalitete - od raskupusanog do potpuno novoga - prolazim i selo Mali Kamen iza kojega se otvara krasan pogled na brda iza kojih i službeno počinje Kozjanski park.

... Klanjec je odmah prek Sutle ... nekako se dokopao Stubaka te preko Pila i Sljemena - već zaozbiljno gladan - eto me i doma.

Ipak, negdje na pola puta između Sromlja i Pišeca kvaliteta ceste se stabilizira, nestaju šumske etape i sve je nekako pitomije. Pravo vrijeme za kafcu i kokakolcu, prije nego izađem na "magistralni" put nekakvih 2-3 km prije Bizeljskoga. ...

Nije to cesta za jurnjavu bilo koje vrste, to je cesta za lagano krstarenje i za uživanciju u scenografiji ... što onoj u prvom planu (vinogradi i zgodno uređene klijeti), što onoj u drugom (preko Sutle skroz do Medvednice). Raznolikost "cestovnih zastora" (kvaliteta asfalta, jeli) je fantastična ... uska cesta od raspucanog asfalta začas se pretvori u superširoku magistralu koja mota preko brda, i manje od pola kilometra dalje instant transformacija u tipični vinogradski asfaltni single-track.

Nastavak isto tako ... malo uzbrdo, lijepo i krasno ... malo nizbrdo. I tako nekoliko puta. Puno imade odvojaka sa te "glavne" ceste, berbe grožđa su taman u tijeku i sve miriši.

Kamo ide srednja cesta Vol. 2 Rotor, uzbrdo, Zdole, nizbrdo ... ovdje lijevo ... ... eto me, tu sam stao. Da se protegnem, i da bacim oko prema nebu. Srećom, Vakula je totalno fulao prognozu za ovu nedjelju ... umjesto kišurine sa grmljavinom, ispalo je sunčano bez grmljavine. Akrapi na malom Đuki imaju db-killere, tako da i po tom pitanju grmljavine nije bilo. Prije tri tjedna ovdje sam također zastao (Zgornja Pohanca, cesta 677), uz omanji izlet rubom Kozjanskog parka, i potom dalje preko Arnovog Sela na cestu 676 skroz do Kapele. Ovom prilikom nastavljam dalje cestom 677 (čiji nastavak, btw, i nije najintuitivnije označen ... treba pratiti putokaze na kojima se spominje Bizeljsko) skroz dokle ide. Početak obećava ... grubi asfalt, uzbrdo, šumetina, gudura sa strane. Izlaskom iz šume počinje apsolutna dominacija vinograda, a pogled se otvara prema jugu i jugoistoku.

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...