... ...

... ...

Od Sv. Kuzma - sve po ranije nikad voženim cestama - nekako se uspijevam dovući do izlaska na Grobničku cestu koju bez ikakvih napora pratim do onog podvožnjaka ispod A6 koji me izbacuje na desetine puta voženi prilaz stazi. Na stazi neloše, na njezinom parkingu još bolje ... uglavnom njemačka ekipa. Lijepih igračaka ispred boksova i u prostoru između šatora i kampera .. neke od njih trebalo je i detaljnije zagledati. ...

...

Karolinška trilogija - Edizione Finale Zadnji puta - koliko se uspijevam sjetiti - ovakva situacija dogodila mi se u Rumunjskoj, negdje na autobanu između Constante i onog velikog mosta kojim se prelazi preko dunavskih rukavaca ... alzo, vozim se, pogled mi padne na Trip 1 brojač kilometara, i umalo ostanem bez daha. OK, pretjerujem ... nisam ostao bez daha no definitivno mi je iznad glave plutao poveći upitnik. Što je bilo tako bitno da se i upitnici uvlače u priču? Na Trip 1 brojaču pisalo je 270 km a lampica rezerve još se nije upalila! Ne može to tako, nešto sigurno nije u redu ... crkla žaruljica, nema što drugo biti. Jest da nisam doživio da mi na austrijancima crkne neka od kontrolnih žaruljica, ali jednom mora biti prvi put. Ajme, hoće li više neka benzinjara da ja to natočim i da prekinem ovu neizvjesnost ... čak sam i tetu u naplatnim kućicama za mostarinu priupitao "koliko do prve pumpe". Sitnih desetak km kasnije pojavila se i čarobna benzinjara, na kojoj sam u rezervar na jedvite jade ugurao manje od 15 litara prekrasnog rumunjskog 100+ oktanskog supera. Jedva 15 litara? Kako ... pa znadem da SMT nije u stanju preživjeti s manje od 6.5 litara na stotku. Jesam li spomenuo romanian finest 100+ oktanski ... u tome je bila kvaka. Kad ga se napoji finom juhicom, dosta mu je i litra manje na stotku. Ovaj domaći napoj, koje god boje bio, nakon toga više ne bih komentirao. OK, back to future ... tako nešto slično snašlo me i danas (subota). Jezdim autobanom prema Rijeci i prćkam lagano po menijima bord kompjuktera i ošine me brojka 270 na Trip 1 ... koji mu je, nisam točio romanian finest. Vozim se dalje ... aha, evo narančaste lampice na 280-tom km. Gdje sam, kad će prva benzinjara, što se događa? Dvadeset-i-koji km kasnije, Ravna Gora ... odmah iza tunela desni žmigavac i pravac po Tifonov napoj. Jedanaest litara i četiri decilitra. Ako je vjerovati austrijancima, rezervar od Duke 4 je oko 14 litara ... što znači da je unutra ostalo barem još dvije litre. Natočim i odmah se uhvatim digitrona ... 11.4 podijeljeno s 306 (toliko pokazuje Trip 1) ispada 0,037 ... puta 100, pa je to 3,7 ... alzo, potrošnja je spala na 3,7 litara na 100 km. Uobičajena turing vožnja, svih i svakakvih drumova, autobanski tempo u zoni 4,5-5 K RPM. Cool ... prisjećam se da sam ne znam više kojom prigodom čitao da je LC4 690 prilično nerastrošan agregat, no ovo ipak nisam očekivao. Zadnje što sam računao bilo je 4,3 litara. Otkud onda ovakva razlika? Ha, ostavio sam prije nekog vremena 690 u varaždinskoj klinici uz instrukcije da maknu talijanskog vrištavca (GPR PowerCross) i K&N filter te da vrate originalni ispuh, originalni zračni filter, originalnu mapu ubrizgavanja i originalni prednji lančanik (16Z). Eto, rezultat me malčice iznenadio. No dobro, možda ipak budem vratio nazad prednji 15Z lančanik a ostalo ne diram ... 300+ km s rezervarom goriva na Duke 690 je sasvim dovoljno da se uvalim na bilo koje i bilo čije ceste u meni poznatim dijelovima Europe ... Rumunjsko, eto mene. Vuk sit, koze na broju, idem dalje ... do Fužina, tamo sam zastao u svetoj misiji vožnje starom trasom Karolinske ceste. Da, uvijek pomislim kako je dolaskom u Fužine manje-više odrađen put do mora ... sve što preostaje samo je skotrljati se do obale. Aha, hau jes nou ... autobanski gledano, ovo čak i nije jako daleko od istine, no starom Karolinom ne može biti drugačije. Izlaz iz Fužina prema Bakru - kako je išla stara Karolina - počinje ubitačno dugim i strmim usponom. I kad sam pomislio da je usponu došao kraj, još malo uspona ... strava i užas, gledano iz perspektive kirijaša iz sredine 18. stoljeća. Doista me ne čudi što ova stara i poznata cesta nije dugo izdržala kao glavna prometnica prema moru i što su već četrdesetak godina kasnije počele pripreme za izgradnju nove i bolje ceste od Karlovca prema moru (Struppijeva Jozefina krenula je s izgradnjom 1775.). Trajali su ti usponi dobrih desetak minuta - uključujući i malu pauzu za naslikavanje na sedalcu iza kojega se i službeno ulazi u područje grada Bakra - a potom se počinjem spuštati. Jeli kirijašu iz 18. stoljeća gori dugački uspon ili dugački spust doista ne znam, no vjerujem da i jedan i drugi slučaj traže nemalu vještinu, iskustvo, a moguće i asistenciju. Spuštam se kroz Zlobin, pet minuta kasnije ugledam i more, još 5-6 minuta kasnije prolazim i kroz Hreljin. Pogled na more je u isto vrijeme i toksičan i opuštajući ... koliko god čaroban bio, traži se maksimalna koncentracija na cestu. Strmina je velika, pijeska mjestimično imade preko svake mjere ... oprez, oprez, oprez. Za buljenje u more preporučam zastati uz desni rub ceste na preglednom mjestu, nafiksati se pogledom na modrinu i zelenilo, opušteno nastaviti dalje. Od Hreljina, dalje prema Bakru, može se barem na dva načina: na prvom lijevom skretnju spustiti se preko Meje na D8, ili nastaviti ravno pa kroz Praputnjak, Krasnicu i Škriljevo izaći na Sveti Kuzam. Ova druga opcija dio je - koliko sam uspio prokljuviti - stare trase Karoline, pa shodno tome i ja gasiram za Sveti Kuzam. Kako se originalna trasa spušta u Bakar nisam posve siguran, no ne bi me iznenadilo da je dobar dio te originalne trase bespovratno zagubljen u labirintima novoizgrađenih brzih cesta, spojnica i obilaznica. ...

Nema tu nikakve tajne ... veliki "putni enduro" su mi postali malčice naporni. Jesu udobniji, jesu brži, no primjetio sam da više guštam u lakšoj vožnji jednocilindrašima. Ne treba mi 160 konja, 4 mape rada motora, poluaktivno ogibljenje, grijane ručke i sjedište ... svašta toga mi ne treba i nisam to voljan plaćati. ABS je sasvim dosta. Ako u neko doba skužim da mi nešto od ranije navedenoga "zatreba", kupim novi motor koji to sve ima. No, ne treba tu tražiti puno filozofije i mudrovanja ... kod mene je u garaži stalno promenada, jedan motorić ode, drugi dođe ...

Na Grobniku potrošim dvadesetak minuta tek da pogledam što se zbiva - ništa meni naročito zanimljivo - i već se obilaznicom spuštam prema Bakru ... ne zato što dugo nisam bio na toj strani već zato što se iznad Opatije nadvio veliki sivi oblak s kojim se nisam naumio družiti. Bakar, Dramalj, Crikvenica, Selce ... opušteno, kako i priliči ranom subotnjem popodnevu ranog proljeća. Prolazim kroz Crikvenicu i razmišljam kojim putem dalje. Nisam nešto voljan voziti do Senja te Jozefinom doma, još manje sam voljan izaći na autoban. Rano je za ići doma ... hajde da najprije skoknem na vidikovac iznad Bribira ... ... spustim se nešto kasnije na magistralu skroz nazad do Bakra, kratki uzlet na Meju ... ... još jedan malo jači uzlet na Gornje Jelenje i Lujzijanom dok mi ne dosadi ... recimo do Karlovca. Dalje se fućka autobanom. Krasnih i pomalo vjetrovitih 464 km.

Od Močila, gdje sam izašao na staru riječku a s ciljem da se dokopam Karoline gdje god je to moguće, vozim se skoro do Vrbovskog. Zašto "skoro"? Zato što sa stare riječke (Lujzijane, jeli) silazim u mjestu Stubica. Cesta koja prolazi kroz Stubicu dio je trase stare Karoline ... kroz samo mjesto je asfalt, no ja sam - ne znam koji me vrag opet tjerao - malčice zašao i na makadamski dio koji se od istočnog kraja Stubice prilično strmo spušta kroz šumu. Osim što je velika strmina, duboki kolotrazi, oštro kamenje i nedostatak mjesta da se motorić propisno okrene, sve drugo je u najboljem redu. Uspio sam se okrenuti, uspio sam se popeti nazad i proći kroz Stubicu ... proći kroz Mrzle Drage (to je trasa stare Karoline, kroz Mrzle Drage, ne gornja cesta D42) i dokopati se Vrbovskog. Zanimljivim serpentinama spuštam se kroz Vrbovsko maltene do mosta preko Dobre, gdje mi pažnju privuče putokaz koji me upućuje na kanjon Kamačnik. Ulicom koja vodi do željezničkog kolodvora odvezem se još malo dalje, sve do ušća potoka/rječice Kamačnik u Dobru. Koliko sam pohvatao razgledajući informativne panoe, radi se o tri kilometra dugoj stazi koja vodi uz potok Kamačnik, a dio koje prolazi i kroz vrlo uski kanjon. Zvuči zanimljivo, no kako bi 3 km tamo i isto toliko šetnje nazad uzelo barem 2-3 sata vremena koje sam planirao potrošiti na drugi način, odlučujem da će ovaj kanjončić biti vizitiran nekom drugom prilikom. Prošetao sam se stotinjak metara oko ušća, malčice se odmorio i gas nazad na Karolinu ... nebrojenim dugačkim usponima i isto tako dugačkim spustovima. Izrazito brdovit teren, cesta prelazi barem 5-6 što manjih što većih prijevoja i konstantno je ili uspon ili spust ... malo je tu ravnice. Karolina je cesta koja je građena u prvoj polovici 18. stoljeća, u doba konja, zaprežnih kola i kočija. Teško mi je zamisliti kako je tim terenom izgledalo natjeravati kočiju s putnicima, kamoli zaprežna kola puna drvene građe ... asfalta, naravno, u to doba bilo nije. Vraćam se u Vrbovsko, prelazim most preko Dobre i lagano uzbrdo i nizbrdo ... prolazim Jablan, dvorac kod Stare Sušice, Ravnu Goru, Stari Laz i Mrkopalj. Ne mogu opet ne spomenuti brdske prijevoje ... lijepe lokacije koje nude jako lijepe poglede na okolnu prirodu, a nikako nisu označeni. Baš nedostaje tabla s imenom prijevoja i nadmorskom visinom. Cesta kroz Mrkopalj i Sunger - prvo mjesto iza Mrkoplja - najlošija je na cijeloj trasi stare Karoline ... ne znam u čemu je kvaka no neki dijelovi su rani stadij nastanka enduro staze. Kad već spominjem Sunger ... na križanju kod crkve - a gdje bi bilo selsko križanje nego kod ckrve, škole ili vatrogasnog doma - ima putokaz za Brestovu Dragu. Taj dio ceste, preko Brestove Drage i Slavice, prvobitna je trasa Karolinske ceste koja je bila previše strma i opasna tako da je relativno brzo napravljen noviji dio koji zaobilazi ovu nezgodnu brdsku dionicu. Skrenuo sam na tom križanju, prošao Brestovu Dragu skroz dokle ima asfalta, bacio oko na podzidane dijelove prvobitne trase i vratio se nazad. Sljedeće bitno križanje je 5-6 km iza Sungera gdje treba skrenuti lijevo - jer se desno preko Sopača izlazi na Lujzijanu - i nedugo potom prolazim Vrata i ulazim u Fužine. Dionicu stare Karoline od Fužina do Bakra ostavljam za drugu priliku ... iz Fužina izlazim uz jezero Bajer, na sjever prema Gornjem Jelenju na Lujzijani. Do Grobnika začas.

Karolina, Vol. 2 Opet Bosiljevo, opet Karolina. Prošli put sam u Bosiljevu dovršio prvi dio vožnje starom Karolinom, ovaj put u Bosiljevu nastavljam drugi dio ... da, bit će i treći dio. Dakako, do Bosiljeva sam dojezdio autobanom. Mogao sam i starom karlovačkom i još malo Lujzijanom ... stara karlovačka mi inače nije draga cesta a nakenjavanjem ovih radara izgubila je apsolutno svaku šansu da je pohodim; stara riječka - a.k.a. Lujzijana - lijepa je cesta koja frekventnim korištenjem također postaje lagano "ofucana". OK, nedavno presvlačenje nekih dionica friškim asfaltom udahnulo je ovoj cesti malo novog života, pogotovo za dio moto populacije sklon izrazito živahnoj vožnji. Ali, kako je meni ovaj vid natjeravanja prilično neinteresantan i negdje daleko dolje na listi omiljenih zanimacija na cesti, stara riječka polako ustupa mjesto "alternativnim pravcima do mora". Alzo, do Bosiljeva autobanom i izlazak na ranije spominjanu staru riječku ... do Zdihova. Zašto baš do Zdihova? Nije janjetina, nije odojak, već malo i slabo uočljivo skretanje na lokalnu cestu neposredno prije crkve u Zdihovu. Ovom cestom, uglavnom ne širom od jedne standardne prometne trake - na puno mjesta i puno užom i puno lošijom - spuštam se na jug kako bih dosegnuo dio stare Karoline koji je još prohodan, a to je dio ceste koji prolazi kroz selo Osojnik. Do Osojnika bi se, od Hrsine - od kraja asfalta iz prošle epizode - vjerojatno dalo doći nekim austrijancem iz EXC familije, plus GPS plus kompas ... možda nekom drugom prilikom, sad se držim lako dostupnih i asfaltiranih dionica. Osojnik se pronalazi - i prolazi - bez problema, sve uz pogled na voćke u cvatu i pečenkice u ispaši po travom prekrivenim vrtačama. Nije bilo potrebe da se iz Osojnika istim putem vraćam nazad do Zdihova ... moguće je proći sjeverozapadnim pravcem - preko sela Veliki Jadrč, asfalt cijelim putem - nazad do stare riječke, na koju se izađe u mjestu Močile, odmah iza Severina na Kupi. Kamo trasa stare Karoline vodi od Osojnika dalje na zapad, pomalo je slično kao i od Hrsine do Osojnika, ali uz puno strmiji teren. Barem meni tako izgleda gledajući sa strane, odnosno gledajući sa stare riječke ceste.

Prodao sam ga još u 8. mesecu prošle godine. Ove godine krstarim na jednocilindrašima.

Sunce sa zapada Obavezno osiguranje 1030 kn, tehnički plus troškovi u STP cca 600 kn. Projuriti rijetkim postojećim makadamima uz Savu uz nisko Sunce sa zapada ... neprocjenjivo. Kafca u Sava In samo 8 kn.

...

Vozim dalje ranoproljetnim gorskokotarskim pejzažima i veselim se Suncu koje se okuražilo da se malkoc pokaže. Manju pauzu napravim na željezničkoj stanici Gornje Dubrave - eto tako, vidio putokaz pa skrenuo - popričam dvije-tri minute s ljubaznim lokalcem u mirovini koji mi potvrdi da sam stvarno na putu za Tounj do kojega imade otprilike četiri kilometra. Dok sam razmišljao kolika je mogućnost da me ovdje u brdima pokupi vodeni val, pojavila se i žuta tabla koja mi je rekla da taman ulazim u ranije spominjani Tounj. Prođem kroz centar, spustim se do dvoetažnog mostića preko Tounjčice i okrećem austrijanca u smjeru Zagreba. Hej - pade mi na pamet - pa ja sam na Jozefini ... krenuo sam po slabije poznatim dionicama Karoline, eto me na Jozefini, idem se malo provesti i po manje poznatim dijelovima Jozefine. A gdje ih budem pronašao ... u Generalskom Stolu. Kad se s južne strane ulazi u Generalski Stol, dolazi se do križanja na kojem "glavna cesta" vodi lijevo i zaobilazi onaj nekakav restoran, dok se na desno odvaja cesta koja vodi u centar. Ova dionica kroz centar dio je originalne trase Jozefine, dok je ova obilaznica oko cijelog mjesta proizvod novijeg doba. Na ponekim mjestima u centru Generalskog Stola još uvijek se mogu vidjeti kolobranski stupići originalne dionice. Umjesto da se lijepo Jozefinom odvezem skroz do Duge Rese i Karlovca, pade mi na pamet da sam ovom prilikom nehotice izostavio Lujzijansku cestu ... hajde da ih baš sve pohodim u istom danu, barem malo, koliko prilika dopušta. Netom sam otperjao iz Generalskog Stola, zaustavljam se na prvom prikladnom proširenju i okrećem nazad ... može se sjeverno od Generalskog Stola - prilično blizu mjesta gdje se okrećem nazad - otprašiti cestom koja prelazi Dobru kod nekakvih toplica - sjećam se da sam nekom prilikom malog Đuku odvezao do tamo - a od toplica nije daleko do Bosiljeva, odakle je ovaj izletić zapravo i započeo. Čim se dohvatim Bosiljeva, eto me i na Lujzijani. Tako sam i napravio ... možda pet-šest km do toplica (Toplice Lešće), ne više od dvadesetak km do Bosiljeva, i još sitno do Bosanaca ... eto me na Lujzijani. Odlično, taman da ovu zadnju mecelerku izraubam do kraja ... ihaaa, stignem još i doma na kasni ručak. ...

Nikola, vrijeme je da se skineš s autobana ... to ti služi tek toliko da se dovezeš do interesantnijih puteva Što se tiče magistrale, četvrti i naročito peti mjesec su apsolutno najbolji ... još uvijek nema onih daveža s kamperima pa se dade normalno voziti. Uživaj!

... ...

Ha, sjetio sam se! Prije godinu ili dvije bio sam ovdje u Bosiljevu, došao do starog grada Bosiljeva, spustio se do Generalskog Stola i uz Mrežnicu, po D23, dohvatio se Karlovca i dalje doma. Eh, ovaj dio sa starim gradom Bosiljevom je zanimljiv ... preciznije rečeno, zanimljivom mi se učinila lokalna cesta koja od starog grada Bosiljeva odlazi u brdo ... ili na jug, geografski gledano. Evo prilike da ustanovim kamo cesta vodi i koliko je zanimljiva. Ukratko, jako je zanimljiva ... požder´o bih se od muke da se nisam njome provozao. Neloš asfalt, čak niti pijeska nije bilo previše, zanimljivi pejzaži u kojima proljeće još nije stiglo i zelenilom okupiralo sve kuda pogled dopire. Petnaest minuta lagane vožnje kasnije eto me paralelno uz A1, negdje u ravnini sela Mateše. Morao sam minuticu zastati da malo s uzvisine pogledam promet na A1 ... i usput da maknem jedan od layera garderobe. Prigrijalo ... Još pet-šest minuta kasnije i pogled mi privuče prekrasna zelena voda s desne strane. Krasan prizor, onako malo kanjonskog tipa, strmija obala ali mekih rubova, stabla obrasla bršljanom i tepihić od ljubičastog cvijeća. Još uvijek nisam siguran jeli prisutnost austrijanca u ovakvoj sceni suvremeni umjetnički izričaj ili elementarni vandalizam. Alzo, napasajući oči ovim pitoresknim prizorom uočio sam nedaleko i putokaz na kome se spominjao Otok na Dobri, pa nagađam da i ove strme obale i tirkizna voda također pripadaju Dobri. Nedugo zatim prešao sam i most po imenu Ribnjak, prošao - bolje rečeno, spustio se - kroz mjesto Trošmarija, prešao preko još jednog mosta ... a onda je fina široka kvalitetna cesta nestala. Nestala ... puff, nema je. Ono što ju je zamijenilo jesu dva putića - jedan lijevo, jedan skoro pa ravno - a ne znam koji je truljaviji. Usporim, stanem, kontempliram ... kao da sam negdje prije uočio putokaz na kome se spominjao Tounj, a čini mi se da je uz njega bila nacrtana strelica koja pokazuje u lijevo ... hajde, idem lijevo pa što bude ... od izvora dva putićaaaaaa ... Usko, uže, najuže, malo manje usko ... uokolo velike zemljane rupe iz kojih rastu velike kamenčine, tu i tamo pokoja rupetina kultiviranog dna. Različite vrste pečenkica pasu na zelenim livadama. Pogledom vrebam nasade krumpira i gredice mladog luka. ...

... ...

Koliko puta preko Dobre? Ako preskočim autobansku etapu do karlovačkih naplatnih kućica, sve zapravo kreće od rotora gdje počinju (ili možda završavaju ... lokalci budu znali) Marmontova aleja i Primorska ulica. Stajao sam pred onim stećkom na rotoru još prošle godine, uz nekoliko sitnih razlika: motorić je bio narančasti, i od rotora sam krenuo desno, Marmontovom alejom ... originalnom trasom Lujzijanske ceste prema Netretiću i još malo dalje. Ovaj puta krećem s rotora lijevo, Primorskom ulicom, a motorić je bijeli ... krećem u smjeru u kojem pokazuje ruka s table na stećku ispod koje piše "Karolina 1726". Alzo, budem se malčice provozao originalnom trasom stare Karolinske ceste ... planinske ceste prema moru čija je izgradnja započela 1726. godine a ime je dobila prema svom inicijatoru, austrougarskom caru Karlu VI. Niti mi je bila namjera provozati se cijelom trasom Karoline, niti je to moguće ... dijelovi originalne trase su dijelom izgubljeni izgradnjom autobana, dijelom zapušteni i zaboravljeni, životare kao manje ili više prohodni putići proplancima i voćnjacima. Bazični plan bio mi je doći do Bosiljeva a dalje kak´ bude ... odluke o nastavku vožnjice stvarat će se usput. Bukvalno usput. Uglavnom ... Primorskom ulicom sam krenuo, manje-više pratio "glavnu cestu" te uz ne više od dva dubiozna križanja ipak napipao put do starog grada Novigrada. Cijela ova trasa je uska, zavojita i strma, ne znam jel´ više uzbrdo ili nizbrdo. Nakon spusta od starog grada Novigrada i nakon prelaska Dobre onim lijepim kamenim mostom, skrećem ulijevo na ugodni cestuljak kojim uz niske slapove Dobre začas dosegnem istoimeni motel i ubacim se na D3 ... koja je pukim slučajem dio nekadašnje Lujzijanske ceste. Po D3 vozim se jedva kilometar, možda trunčicu više, do mjesta Jarče Polje gdje skrećem lijevo prema mjestu Vodena Draga ... eto me opet na trasi stare Karoline i eto me opet kako krstarim uz Dobru, ne tako blizu kao u dijelu od kamenog mosta do motela, no dovoljno da ona tu i tamo pokaže da je živa. Očijukanje s Dobrom u ovom dijelu ne traje dugo jerbo se cestuljak kojim se šuljam odvaja prema pošumljenijim dijelovima ... prolazim Beč, Vrhovu Goricu, Bitorajce ... hop, eto me u Bosiljevu. Zaobilazim centar, izlazim na sjever prema spoju na autoban ali na tom zadnjem križanju prije prolaska ispod nadvožnjaka skrećem lijevo, uzbrdo u selo Hrsina. Komadićak puta vozim se paralelno s autobanom ... i onda kraj asfalta. Može se voziti i dalje, no meni to liči na traktorski puteljak kojim ću proći poneki voćnjak i zabasati na proplanke za koje postoji i primjerenija vrsta austrijskih motocikala. OK, okrećem nazad, opet uzbrdo i opet nizbrdo, nazad u Bosiljevo. Cijelo vrijeme dok sam se vozio od Karlovca do Bosiljeva, motalo mi se po glavi kako je taj promet starom karolinskom cestom nekad izgledao ... uska makadamska cesta (ne, nije bilo asfalta) koja doista opako krivuda i još se opakije uzdiže i spušta. Kvaliteta podloge diskutabilna, preglednost većinom negdje u rasponu između minimalne i nikakve ... milina jedna. Karolinom dalje do mora ovom prilikom ne planiram. Nije da se ne može ... morao bih se vratiti na Lujzijanu, dokopati se Vrbovskog i onda starom Karolinom dalje. Može, no drugom prilikom. Eto me nazad u Bosiljevu ... kamo ću dalje? ...

Kolektivni servis vozila odrađen na tradicionalnoj lokaciji u klinici u Varaždinu ... Lijepo vrijeme pogodovalo je i prvom izletu uz Savu ... skupa s ostalim narančastim radnim strojevima. Uz malo sreće, nadam se ove godine ponoviti izletić po dunavskim skelama ... nadam se da su skele Begeč - Banoštor i Futog - Beočin i dalje u prometu. Kad se budem vraćao iz Rumunjske mogao bih opet i na Ramsku skelu, valda ne budu kasnili u polasku više od pola sata.

...

... ...

Samo malo do Grobnika ... i još malo do Karlobaga Autobanom do Delnica - Lokve, Homer, Lokvarsko jezero - zastajkivanje uz miljokaze sa stare Lujzijane (Lokvarsko jezero progutalo je nekoliko km originalne trase Lujzijane) - nizbrdo do Grobnika uz još jedan miljokaz - kratka pauza na Grobniku ... svi boksovi popunjeni, puno motocikala, nešto u austrijskoj organizaciji - obilaznicom na Kuzam, za divno čudo nisam prošao kroz Bakar - naravno da jesam prošao uz obalu između Crikvenice i Selca - prolazak kroz Novi Vinodolski - prolazak kroz Senj ... nešto mi se motalo po glavi kako ću opet doma Jozefinom no ipak pičim dalje ... samo je 62 km do Karlobaga - u Karlobagu kratka pauza i gas preko brda u Liku - preko Like autobanom doma. Lijepih kasnozimskih 542 km. ...

Kako ti uspeva kod onolike (relativno visoke) prosječne brzine ostvariti tako nizku potrošnju. Ja izpod 6l/100 km nisam postigao... Nemam nikakav specijalan recept ... fluidna vožnja i lagana ruka na gasu.

...