Nema tu nikakve tajne ... veliki "putni enduro" su mi postali malčice naporni. Jesu udobniji, jesu brži, no primjetio sam da više guštam u lakšoj vožnji jednocilindrašima. Ne treba mi 160 konja, 4 mape rada motora, poluaktivno ogibljenje, grijane ručke i sjedište ... svašta toga mi ne treba i nisam to voljan plaćati. ABS je sasvim dosta. Ako u neko doba skužim da mi nešto od ranije navedenoga "zatreba", kupim novi motor koji to sve ima. No, ne treba tu tražiti puno filozofije i mudrovanja ... kod mene je u garaži stalno promenada, jedan motorić ode, drugi dođe ...

Na Grobniku potrošim dvadesetak minuta tek da pogledam što se zbiva - ništa meni naročito zanimljivo - i već se obilaznicom spuštam prema Bakru ... ne zato što dugo nisam bio na toj strani već zato što se iznad Opatije nadvio veliki sivi oblak s kojim se nisam naumio družiti. Bakar, Dramalj, Crikvenica, Selce ... opušteno, kako i priliči ranom subotnjem popodnevu ranog proljeća. Prolazim kroz Crikvenicu i razmišljam kojim putem dalje. Nisam nešto voljan voziti do Senja te Jozefinom doma, još manje sam voljan izaći na autoban. Rano je za ići doma ... hajde da najprije skoknem na vidikovac iznad Bribira ... ... spustim se nešto kasnije na magistralu skroz nazad do Bakra, kratki uzlet na Meju ... ... još jedan malo jači uzlet na Gornje Jelenje i Lujzijanom dok mi ne dosadi ... recimo do Karlovca. Dalje se fućka autobanom. Krasnih i pomalo vjetrovitih 464 km.

Od Močila, gdje sam izašao na staru riječku a s ciljem da se dokopam Karoline gdje god je to moguće, vozim se skoro do Vrbovskog. Zašto "skoro"? Zato što sa stare riječke (Lujzijane, jeli) silazim u mjestu Stubica. Cesta koja prolazi kroz Stubicu dio je trase stare Karoline ... kroz samo mjesto je asfalt, no ja sam - ne znam koji me vrag opet tjerao - malčice zašao i na makadamski dio koji se od istočnog kraja Stubice prilično strmo spušta kroz šumu. Osim što je velika strmina, duboki kolotrazi, oštro kamenje i nedostatak mjesta da se motorić propisno okrene, sve drugo je u najboljem redu. Uspio sam se okrenuti, uspio sam se popeti nazad i proći kroz Stubicu ... proći kroz Mrzle Drage (to je trasa stare Karoline, kroz Mrzle Drage, ne gornja cesta D42) i dokopati se Vrbovskog. Zanimljivim serpentinama spuštam se kroz Vrbovsko maltene do mosta preko Dobre, gdje mi pažnju privuče putokaz koji me upućuje na kanjon Kamačnik. Ulicom koja vodi do željezničkog kolodvora odvezem se još malo dalje, sve do ušća potoka/rječice Kamačnik u Dobru. Koliko sam pohvatao razgledajući informativne panoe, radi se o tri kilometra dugoj stazi koja vodi uz potok Kamačnik, a dio koje prolazi i kroz vrlo uski kanjon. Zvuči zanimljivo, no kako bi 3 km tamo i isto toliko šetnje nazad uzelo barem 2-3 sata vremena koje sam planirao potrošiti na drugi način, odlučujem da će ovaj kanjončić biti vizitiran nekom drugom prilikom. Prošetao sam se stotinjak metara oko ušća, malčice se odmorio i gas nazad na Karolinu ... nebrojenim dugačkim usponima i isto tako dugačkim spustovima. Izrazito brdovit teren, cesta prelazi barem 5-6 što manjih što većih prijevoja i konstantno je ili uspon ili spust ... malo je tu ravnice. Karolina je cesta koja je građena u prvoj polovici 18. stoljeća, u doba konja, zaprežnih kola i kočija. Teško mi je zamisliti kako je tim terenom izgledalo natjeravati kočiju s putnicima, kamoli zaprežna kola puna drvene građe ... asfalta, naravno, u to doba bilo nije. Vraćam se u Vrbovsko, prelazim most preko Dobre i lagano uzbrdo i nizbrdo ... prolazim Jablan, dvorac kod Stare Sušice, Ravnu Goru, Stari Laz i Mrkopalj. Ne mogu opet ne spomenuti brdske prijevoje ... lijepe lokacije koje nude jako lijepe poglede na okolnu prirodu, a nikako nisu označeni. Baš nedostaje tabla s imenom prijevoja i nadmorskom visinom. Cesta kroz Mrkopalj i Sunger - prvo mjesto iza Mrkoplja - najlošija je na cijeloj trasi stare Karoline ... ne znam u čemu je kvaka no neki dijelovi su rani stadij nastanka enduro staze. Kad već spominjem Sunger ... na križanju kod crkve - a gdje bi bilo selsko križanje nego kod ckrve, škole ili vatrogasnog doma - ima putokaz za Brestovu Dragu. Taj dio ceste, preko Brestove Drage i Slavice, prvobitna je trasa Karolinske ceste koja je bila previše strma i opasna tako da je relativno brzo napravljen noviji dio koji zaobilazi ovu nezgodnu brdsku dionicu. Skrenuo sam na tom križanju, prošao Brestovu Dragu skroz dokle ima asfalta, bacio oko na podzidane dijelove prvobitne trase i vratio se nazad. Sljedeće bitno križanje je 5-6 km iza Sungera gdje treba skrenuti lijevo - jer se desno preko Sopača izlazi na Lujzijanu - i nedugo potom prolazim Vrata i ulazim u Fužine. Dionicu stare Karoline od Fužina do Bakra ostavljam za drugu priliku ... iz Fužina izlazim uz jezero Bajer, na sjever prema Gornjem Jelenju na Lujzijani. Do Grobnika začas.

Karolina, Vol. 2 Opet Bosiljevo, opet Karolina. Prošli put sam u Bosiljevu dovršio prvi dio vožnje starom Karolinom, ovaj put u Bosiljevu nastavljam drugi dio ... da, bit će i treći dio. Dakako, do Bosiljeva sam dojezdio autobanom. Mogao sam i starom karlovačkom i još malo Lujzijanom ... stara karlovačka mi inače nije draga cesta a nakenjavanjem ovih radara izgubila je apsolutno svaku šansu da je pohodim; stara riječka - a.k.a. Lujzijana - lijepa je cesta koja frekventnim korištenjem također postaje lagano "ofucana". OK, nedavno presvlačenje nekih dionica friškim asfaltom udahnulo je ovoj cesti malo novog života, pogotovo za dio moto populacije sklon izrazito živahnoj vožnji. Ali, kako je meni ovaj vid natjeravanja prilično neinteresantan i negdje daleko dolje na listi omiljenih zanimacija na cesti, stara riječka polako ustupa mjesto "alternativnim pravcima do mora". Alzo, do Bosiljeva autobanom i izlazak na ranije spominjanu staru riječku ... do Zdihova. Zašto baš do Zdihova? Nije janjetina, nije odojak, već malo i slabo uočljivo skretanje na lokalnu cestu neposredno prije crkve u Zdihovu. Ovom cestom, uglavnom ne širom od jedne standardne prometne trake - na puno mjesta i puno užom i puno lošijom - spuštam se na jug kako bih dosegnuo dio stare Karoline koji je još prohodan, a to je dio ceste koji prolazi kroz selo Osojnik. Do Osojnika bi se, od Hrsine - od kraja asfalta iz prošle epizode - vjerojatno dalo doći nekim austrijancem iz EXC familije, plus GPS plus kompas ... možda nekom drugom prilikom, sad se držim lako dostupnih i asfaltiranih dionica. Osojnik se pronalazi - i prolazi - bez problema, sve uz pogled na voćke u cvatu i pečenkice u ispaši po travom prekrivenim vrtačama. Nije bilo potrebe da se iz Osojnika istim putem vraćam nazad do Zdihova ... moguće je proći sjeverozapadnim pravcem - preko sela Veliki Jadrč, asfalt cijelim putem - nazad do stare riječke, na koju se izađe u mjestu Močile, odmah iza Severina na Kupi. Kamo trasa stare Karoline vodi od Osojnika dalje na zapad, pomalo je slično kao i od Hrsine do Osojnika, ali uz puno strmiji teren. Barem meni tako izgleda gledajući sa strane, odnosno gledajući sa stare riječke ceste.

Prodao sam ga još u 8. mesecu prošle godine. Ove godine krstarim na jednocilindrašima.

Sunce sa zapada Obavezno osiguranje 1030 kn, tehnički plus troškovi u STP cca 600 kn. Projuriti rijetkim postojećim makadamima uz Savu uz nisko Sunce sa zapada ... neprocjenjivo. Kafca u Sava In samo 8 kn.

...

Vozim dalje ranoproljetnim gorskokotarskim pejzažima i veselim se Suncu koje se okuražilo da se malkoc pokaže. Manju pauzu napravim na željezničkoj stanici Gornje Dubrave - eto tako, vidio putokaz pa skrenuo - popričam dvije-tri minute s ljubaznim lokalcem u mirovini koji mi potvrdi da sam stvarno na putu za Tounj do kojega imade otprilike četiri kilometra. Dok sam razmišljao kolika je mogućnost da me ovdje u brdima pokupi vodeni val, pojavila se i žuta tabla koja mi je rekla da taman ulazim u ranije spominjani Tounj. Prođem kroz centar, spustim se do dvoetažnog mostića preko Tounjčice i okrećem austrijanca u smjeru Zagreba. Hej - pade mi na pamet - pa ja sam na Jozefini ... krenuo sam po slabije poznatim dionicama Karoline, eto me na Jozefini, idem se malo provesti i po manje poznatim dijelovima Jozefine. A gdje ih budem pronašao ... u Generalskom Stolu. Kad se s južne strane ulazi u Generalski Stol, dolazi se do križanja na kojem "glavna cesta" vodi lijevo i zaobilazi onaj nekakav restoran, dok se na desno odvaja cesta koja vodi u centar. Ova dionica kroz centar dio je originalne trase Jozefine, dok je ova obilaznica oko cijelog mjesta proizvod novijeg doba. Na ponekim mjestima u centru Generalskog Stola još uvijek se mogu vidjeti kolobranski stupići originalne dionice. Umjesto da se lijepo Jozefinom odvezem skroz do Duge Rese i Karlovca, pade mi na pamet da sam ovom prilikom nehotice izostavio Lujzijansku cestu ... hajde da ih baš sve pohodim u istom danu, barem malo, koliko prilika dopušta. Netom sam otperjao iz Generalskog Stola, zaustavljam se na prvom prikladnom proširenju i okrećem nazad ... može se sjeverno od Generalskog Stola - prilično blizu mjesta gdje se okrećem nazad - otprašiti cestom koja prelazi Dobru kod nekakvih toplica - sjećam se da sam nekom prilikom malog Đuku odvezao do tamo - a od toplica nije daleko do Bosiljeva, odakle je ovaj izletić zapravo i započeo. Čim se dohvatim Bosiljeva, eto me i na Lujzijani. Tako sam i napravio ... možda pet-šest km do toplica (Toplice Lešće), ne više od dvadesetak km do Bosiljeva, i još sitno do Bosanaca ... eto me na Lujzijani. Odlično, taman da ovu zadnju mecelerku izraubam do kraja ... ihaaa, stignem još i doma na kasni ručak. ...

Nikola, vrijeme je da se skineš s autobana ... to ti služi tek toliko da se dovezeš do interesantnijih puteva Što se tiče magistrale, četvrti i naročito peti mjesec su apsolutno najbolji ... još uvijek nema onih daveža s kamperima pa se dade normalno voziti. Uživaj!

... ...

Ha, sjetio sam se! Prije godinu ili dvije bio sam ovdje u Bosiljevu, došao do starog grada Bosiljeva, spustio se do Generalskog Stola i uz Mrežnicu, po D23, dohvatio se Karlovca i dalje doma. Eh, ovaj dio sa starim gradom Bosiljevom je zanimljiv ... preciznije rečeno, zanimljivom mi se učinila lokalna cesta koja od starog grada Bosiljeva odlazi u brdo ... ili na jug, geografski gledano. Evo prilike da ustanovim kamo cesta vodi i koliko je zanimljiva. Ukratko, jako je zanimljiva ... požder´o bih se od muke da se nisam njome provozao. Neloš asfalt, čak niti pijeska nije bilo previše, zanimljivi pejzaži u kojima proljeće još nije stiglo i zelenilom okupiralo sve kuda pogled dopire. Petnaest minuta lagane vožnje kasnije eto me paralelno uz A1, negdje u ravnini sela Mateše. Morao sam minuticu zastati da malo s uzvisine pogledam promet na A1 ... i usput da maknem jedan od layera garderobe. Prigrijalo ... Još pet-šest minuta kasnije i pogled mi privuče prekrasna zelena voda s desne strane. Krasan prizor, onako malo kanjonskog tipa, strmija obala ali mekih rubova, stabla obrasla bršljanom i tepihić od ljubičastog cvijeća. Još uvijek nisam siguran jeli prisutnost austrijanca u ovakvoj sceni suvremeni umjetnički izričaj ili elementarni vandalizam. Alzo, napasajući oči ovim pitoresknim prizorom uočio sam nedaleko i putokaz na kome se spominjao Otok na Dobri, pa nagađam da i ove strme obale i tirkizna voda također pripadaju Dobri. Nedugo zatim prešao sam i most po imenu Ribnjak, prošao - bolje rečeno, spustio se - kroz mjesto Trošmarija, prešao preko još jednog mosta ... a onda je fina široka kvalitetna cesta nestala. Nestala ... puff, nema je. Ono što ju je zamijenilo jesu dva putića - jedan lijevo, jedan skoro pa ravno - a ne znam koji je truljaviji. Usporim, stanem, kontempliram ... kao da sam negdje prije uočio putokaz na kome se spominjao Tounj, a čini mi se da je uz njega bila nacrtana strelica koja pokazuje u lijevo ... hajde, idem lijevo pa što bude ... od izvora dva putićaaaaaa ... Usko, uže, najuže, malo manje usko ... uokolo velike zemljane rupe iz kojih rastu velike kamenčine, tu i tamo pokoja rupetina kultiviranog dna. Različite vrste pečenkica pasu na zelenim livadama. Pogledom vrebam nasade krumpira i gredice mladog luka. ...

... ...

Koliko puta preko Dobre? Ako preskočim autobansku etapu do karlovačkih naplatnih kućica, sve zapravo kreće od rotora gdje počinju (ili možda završavaju ... lokalci budu znali) Marmontova aleja i Primorska ulica. Stajao sam pred onim stećkom na rotoru još prošle godine, uz nekoliko sitnih razlika: motorić je bio narančasti, i od rotora sam krenuo desno, Marmontovom alejom ... originalnom trasom Lujzijanske ceste prema Netretiću i još malo dalje. Ovaj puta krećem s rotora lijevo, Primorskom ulicom, a motorić je bijeli ... krećem u smjeru u kojem pokazuje ruka s table na stećku ispod koje piše "Karolina 1726". Alzo, budem se malčice provozao originalnom trasom stare Karolinske ceste ... planinske ceste prema moru čija je izgradnja započela 1726. godine a ime je dobila prema svom inicijatoru, austrougarskom caru Karlu VI. Niti mi je bila namjera provozati se cijelom trasom Karoline, niti je to moguće ... dijelovi originalne trase su dijelom izgubljeni izgradnjom autobana, dijelom zapušteni i zaboravljeni, životare kao manje ili više prohodni putići proplancima i voćnjacima. Bazični plan bio mi je doći do Bosiljeva a dalje kak´ bude ... odluke o nastavku vožnjice stvarat će se usput. Bukvalno usput. Uglavnom ... Primorskom ulicom sam krenuo, manje-više pratio "glavnu cestu" te uz ne više od dva dubiozna križanja ipak napipao put do starog grada Novigrada. Cijela ova trasa je uska, zavojita i strma, ne znam jel´ više uzbrdo ili nizbrdo. Nakon spusta od starog grada Novigrada i nakon prelaska Dobre onim lijepim kamenim mostom, skrećem ulijevo na ugodni cestuljak kojim uz niske slapove Dobre začas dosegnem istoimeni motel i ubacim se na D3 ... koja je pukim slučajem dio nekadašnje Lujzijanske ceste. Po D3 vozim se jedva kilometar, možda trunčicu više, do mjesta Jarče Polje gdje skrećem lijevo prema mjestu Vodena Draga ... eto me opet na trasi stare Karoline i eto me opet kako krstarim uz Dobru, ne tako blizu kao u dijelu od kamenog mosta do motela, no dovoljno da ona tu i tamo pokaže da je živa. Očijukanje s Dobrom u ovom dijelu ne traje dugo jerbo se cestuljak kojim se šuljam odvaja prema pošumljenijim dijelovima ... prolazim Beč, Vrhovu Goricu, Bitorajce ... hop, eto me u Bosiljevu. Zaobilazim centar, izlazim na sjever prema spoju na autoban ali na tom zadnjem križanju prije prolaska ispod nadvožnjaka skrećem lijevo, uzbrdo u selo Hrsina. Komadićak puta vozim se paralelno s autobanom ... i onda kraj asfalta. Može se voziti i dalje, no meni to liči na traktorski puteljak kojim ću proći poneki voćnjak i zabasati na proplanke za koje postoji i primjerenija vrsta austrijskih motocikala. OK, okrećem nazad, opet uzbrdo i opet nizbrdo, nazad u Bosiljevo. Cijelo vrijeme dok sam se vozio od Karlovca do Bosiljeva, motalo mi se po glavi kako je taj promet starom karolinskom cestom nekad izgledao ... uska makadamska cesta (ne, nije bilo asfalta) koja doista opako krivuda i još se opakije uzdiže i spušta. Kvaliteta podloge diskutabilna, preglednost većinom negdje u rasponu između minimalne i nikakve ... milina jedna. Karolinom dalje do mora ovom prilikom ne planiram. Nije da se ne može ... morao bih se vratiti na Lujzijanu, dokopati se Vrbovskog i onda starom Karolinom dalje. Može, no drugom prilikom. Eto me nazad u Bosiljevu ... kamo ću dalje? ...

Kolektivni servis vozila odrađen na tradicionalnoj lokaciji u klinici u Varaždinu ... Lijepo vrijeme pogodovalo je i prvom izletu uz Savu ... skupa s ostalim narančastim radnim strojevima. Uz malo sreće, nadam se ove godine ponoviti izletić po dunavskim skelama ... nadam se da su skele Begeč - Banoštor i Futog - Beočin i dalje u prometu. Kad se budem vraćao iz Rumunjske mogao bih opet i na Ramsku skelu, valda ne budu kasnili u polasku više od pola sata.

...

... ...

Samo malo do Grobnika ... i još malo do Karlobaga Autobanom do Delnica - Lokve, Homer, Lokvarsko jezero - zastajkivanje uz miljokaze sa stare Lujzijane (Lokvarsko jezero progutalo je nekoliko km originalne trase Lujzijane) - nizbrdo do Grobnika uz još jedan miljokaz - kratka pauza na Grobniku ... svi boksovi popunjeni, puno motocikala, nešto u austrijskoj organizaciji - obilaznicom na Kuzam, za divno čudo nisam prošao kroz Bakar - naravno da jesam prošao uz obalu između Crikvenice i Selca - prolazak kroz Novi Vinodolski - prolazak kroz Senj ... nešto mi se motalo po glavi kako ću opet doma Jozefinom no ipak pičim dalje ... samo je 62 km do Karlobaga - u Karlobagu kratka pauza i gas preko brda u Liku - preko Like autobanom doma. Lijepih kasnozimskih 542 km. ...

Kako ti uspeva kod onolike (relativno visoke) prosječne brzine ostvariti tako nizku potrošnju. Ja izpod 6l/100 km nisam postigao... Nemam nikakav specijalan recept ... fluidna vožnja i lagana ruka na gasu.

...

... ...

... ...

Zanimljivo je kako dan može brzo proći ... malo po boksovima, malo po pit-laneu, malčice buljenja sa zidića na onim prostorima između žičanih ograda, još malo po boksovima ... vidi ovo, vid ono. Zalogaj i napitak u restoranu iznad boksova pa sve nanovo. Svi sudionici, bez izuzetka, raspoloženi za razgovor o svojim motorićima, svašta se može saznati ... samo ljude treba pitati. Alzo, subota na Ringu je protrčala, jedva sam smogao snage da navečer u Fohnsdorfu slistim vineršnicl i dva vajcenbira. Nedjeljni doručak u hotelu bio je vidljivo bolji nego jučerašnji, a niti taj nije bio loš ... sehr gut. Nisam više namjeravao svraćati na Ring - više mi je gušt odgledati treninge i kvalifikacije nego same utrke - nego je plan bio vratiti se doma do nekog razumnog vremena, recimo do 3-4 popodne. Ruta kojom sam u petak došao više naginje na praktičnu stranu ... ništa brda, ništa bergpassovi. Vraćati se istim putem bilo bi neozbiljno. Trebalo mi je cca pola minute da iskombiniram da se vratim uglavnom istim putem kao i prije dva tjedna, a to znači cestom 77 preko Gaberla do Köflacha i dalje cestom 70 preko Packsattela. Zamišljeno, učinjeno. Vrijeme i dalje odlično, što mi je malčice neobično za Austriju da već treći dan ništa ne pada, nikakve magluštine na Gaberlu. Motocikala na cesti u izobilju, tko je mogao izašao je u vožnjicu ovim prekrasnim brdskim cestama ... jako mi se sviđa cesta 77. Prelazeći Packsattelu sjetio sam se da u blizini imade još jedan prijevoj kojega bih mogao obići. Zove se Hebalm, isto kao i obližnje turističko mjesto za one sklone spuštanju s brda na daskama i sa štapovima. Svakakvih ljudi ima. Bilo je potrebno skrenuti na lokalnu cestu L136 te se još voziti 3-4 km. Treba li posebno spomenuti da je tu negdje također granica između Koruške i Štajerske? Nedaleko od Hebalma nalazi se i malo jezero koje za kupanje koriste i patke i upućeniji izletnici. Iza prijevoja Hebalm cesta mijenja ime u L606 i spušta se do Deutschlandsberga. Dolinom Lavanta spuštam se do Framracha, uobičajenim drumom dohvaćam Lavamünd i neka me čudna sila opet skreće na Südsteirische Grenz Straße B69. Pratim ju - po običaju - do Aibla, odakle je tek komadić lijepe ceste do Radelja. Zagreb mi više nije daleko. ...